Svi na svitu imaju svoje porijeklo, pa tako i Korčulani imaju misto oskle su došli. Ja mislin da su to škoji. Tako mi se čini radi tega što po motima kako se ugrad živi i kako se Korčulani ponašaju, da za to nima sumnje. Ima još senjali koji gredu temu u prilog, a i znamo da je pokojni akademik Cvito Fisković na škoje, točnije na Majsan iskopa nalaske koji ukaziju da smo prin dolaska na korčulanski poluotok živili na otemu škoju. To govori da smo mi pravi pravcijati Majsanci i stariji smo nego što hoćemo priznat. Nika se neću složit da ovako uspuhani i važni nismo odavna i siguro smo među najstarijin gradunima na Jadran.

Dakako da život u ono staro doba na Majsan i okolne škoje ni bi lak, pa i sami nalasci govoru da smo uglavnon bili fjakuni i tugivci, a kako u iskopine nisu najene ni jedne mudantine, radi obližnjih Stupa i nudisti. Nisu nalasci nađeni samo na ota dva škoja, nego na Badiju, Lučnjak i Sutvaru, di su pronađeni ostaci crkve. Da usput ne zaboravin reć, nemote se upirat i hodit u naš Gradski muzej iskat ote nalaske, jerbo hi je barba Cvito bi odni u Orebiški muzej i zakrakuna u tamošnju zbirku.

Ode moran dodat kako me dirnulo usrce ka su prošlih godišć As Jonski i Plehanov isprid korčulanskih komunjara iskali da se u Muzej vrati postav zbirke iz drugega rata, ma nisu kukali da Orebić Korčuli vrati ovu, puno vridniju i važniju antičku zbirku.

Ni čudo što smo jedan od ritkih gradova na Jadran kojemu je opaletan važni dil povijesti, pa ne triba govorit kako je to i onda po onemu zakonu bilo da arheološki nalasci moraju po u Muzej na čijemu su terenu iskopani.

Po Cvitotu tamo su obitavali Orebićani, a po meni Korčulani, jerbo je Majsan a i drugi škoji oduvik pripada Korčuli. Ne sićan se da su Orebićani kagod pitali te škoje, oli da smo snjima u prošlost zaratili radi tega. Budući su gradonačelnik i njegova seljačka kunpanija potrošili svu kartu pišući Ministarstvu kulture da nan se ota zbirka vrati, vaja će napisat ljubavno pismo Muzejskemu vijeću u Metropolu da prisudi u našu korist, kako bi se ti konpletni arheološki materijal sa svon dokumentacijon lipo i šesno vrati u naš Muzej di mu je i misto. Očito je u ono vrime naš vrli Cvito moga čini što ga je voja, a Bože moj.

Eeee, sad bi se za to mogla pobrinut nova zaposlenica u Gradski muzej, inače Buraćina neputa, koja bi svojon stručnon spremon mogla tu stvar oko povrata korčulanske kulturne baštine razumir i nota bene ubrzat.

I da nastavin o temi kad i zašto smo došli iz škoja na Korčulu. Zapravo to pitanje do sad niko ni olavija istraži, ali sudeći po današnjin navadama, razlog je u temu što smo jednostavno oduvik volili po na škoje. Hoću reć naši su stari došli na Korčulu tako što su senpre hodili na škoje, a u slučaj ka se živilo na Majsan, poć u škoje bilo je partit na Korčulu, u Luku, na Soline, Tri žala, u Žbanju, oli na Badiju.

Budući se ova naseobina relativno brzo pretvorila u grad i to oni dil okolo crkve Svih Svetih i Ranpade, može se zakjučit kako je stare Korčulane ništo žestoko privuklo u ti dil Korčule. Niki govoru da je to bi Planjak u koji se i onda sidilo i senpre buljilo pu istoka, čekajući da ostamo pade koja mana. Ti isti govoru da je Planjak ko betula bi prin zidina i starega grada, ma ja u to ne virujen.

Dakle polako se ploveći svaki dan u škoje napuštalo Majsan, Stupe i ostale škoje i dohodilo se živit na Korčulu, što su uzrokovali stalni turistički pohodi raznih mediteranskih gusara svih vrsti i koluri. Mada se tada ni dohodilo s agencijama, to je u niku ruku početak turizma na Jadran, ja bi ga nazva Gvera-tursa. Te je vragove sultan u ono doba napućiva da gredu vidi što po Ekumeni ima, pa potaracaj, obati, siluj, opljačkaj i ako možeš osvoji. Eto i radi takega divjega turizma naši su se Majsanci tribali iselit iz škoja, naselit ode, oformit grad i opasat ga debelin zidinama protiv divjaci.

Tako se Korčula u to vrime zakrakunala uglavnon radi nestašnih turista iz prijatejske nan Turske, koji su kako danas Njemci u ono vrime bili najbrojniji turisti na Jadran i cili Mediteran.

Najboja je bila agencija Uluz Alija turs.

Ma kako se samo u ono vrime ratovalo, branilo i volilo ovi Grad, to je teško ispripovidat. Danas ka je nestalo južne i istočne ugroze, mi Korčulani smo naglo prominili optiku i počeli gledat Grad ko niki zamantausi. Koda se tu nismo rodili i živili cili život. I sa ćete pitat zašto ovo sve pišen.

Propito zato što bi se nikima u Korčulu vajalo vratit živit na škoje oskle smo došli, pa iz tamo gledat pu Korčule koliko je lipa, šesna i namurozna. Ovi prijedlog ću odma uputit nadležnima i moga bi pasat na Poglavarstvo. Recimo da se osnuje jedno povjerenstvo za Majsance. Naprimjer ko se kaki po gradu, vriđa ga, umanjije mu dostojanstvo i čini ga selon, upisalo bi mu se kraj imena slovo M, što hoće reć Majsanac i ako se taki nesrića ne spaca do kraja godine, stilo bi ga se u barku i izvrglo na Majsan.

E sad budući je pokojni barba Cvito o Majsanu reka sve, taki Korčulani bi se u konačnici zvali Orebićki Majsanci.

Za početak bi vajalo da prvu turu činu članovi Korčulanskega poglavarstva sa predsjednikon Gradskega vijeća na timunu, pa neka nan javu ka ćemo doć po njih. Ka bi se pitalo mene, ja hi nebi nika dove nase, jerbo u ovi momenat nema većih Majsanaca od njih.

Slobodan Suncobran, 28. ožujka 2007.