Doješ doma, upališ televiziju, ka na program Hrvatska uživo. Bome uživo i to iz Hvara. Drito iz njihove lipe, hvarskin kamenon popločane rive. Tu jedna novinarka hrtovizije ćakula sa znanin i neznanin Hvaranima, a oni se falu kako je Hvar najlipši grad na svitu. Ja se ko i uvik (pogodili ste) jidin u svu šešnaest.

Da bi to javjanje iz sunčanega Hvara bilo što upečatljivije, bi je tu i nezaobilazni Pjerino Bebić, gradonačelnik, koji je roni i neznan što sve čini, ali ni važno, glavno da ga se vidi.

Za to vrime naš je gradonačelnik potegnu drito u Zagreb na komemoraciju Savki Dapčevič Kučar. To je u redu i sidi je dva metra isprid mene, tako da ga nikako nisan moga snimit. Poša san na drugu bandu dvorane, kad ope ga ne vidin. Koda se sakrije a taman san ga hoti letrat i reć uredniku da ga uredno peta u prilog, jerbo je on gradonačelnik Savkinega rodnega grada. U njezino vrime je bi perspektivni i napredni skojevac. I tako se ja naginjen, nažimjen i namišćan, ma nikako ćapat našega Mirkota u kadar. Baš šćeta, a popodne ga na Mirogoj nisan ni vidi, pa mu propala besplatna promiđba.

I ovo mi je sve palo napamet ka san vidi emisiju sa hvarske rive di se niko poznati ni rodi, ali naša Savka se rodila u kuću na korčulansku rivu. Hvarani se zato pušu sa jednin šesnin čovikon koji će ove dane do na rivu u njihov grad i na Paklenjake oprat bradu. Ma zamislite vi časti ugostit predsjednika Mesića. Neš ti prezence. Prin nego što Mesić sa svojon sviton doje u Hvar, iz Sućurja će niki mištani donit dva para tikvica kako bi se predsjednikov savjetnik, vlaj i Evropejac Jakić moga komodno i na miru kupat. Tu će blizu bit i naša javnovizija, koja će danas samo sekund skočit do Starigrada i evo ih nase u Hvar.

Za to će vrime u Korčulu bit zavrćeno pet moreški, dvi tri Kumpanjije dvista i devedeset noćenja, Srećo će redit kul, devesto kruzera će zgadit konal, doć će more prikraj i eto ti ga tun. Ko umije njemu Mesić i Anfora a ko ne, cili dan mu se noći.

Vratimo se sa na temu rive.

Ni mi jasno kako jedno misto koje ima dvi rive, može te rive koristit za putnički terminal, onda za parking šporkin autima, pa za držat kontejnere i smeće i na njih petat sedandeset i tri ranpe, pa jedan naplatni kiosk, umisto da riva bude ko čunka grada, u nas je guzica.

Ka smo bili dica sićan se da su jedna i druga riva bile žile kucavice svih dnevnih događanja, korzo i misto di su dica iz skule hodila svaki dan učinit đir, dočekat brode i vidit ko je osta u Split oli Dubrovnik. Danas je to misto di škrabju šleperi, kolone auti, di se čovik ostraha ne može ni prošetat, a kamoli guštat.

Ala dobro, đaci danas gredu u kafiće, pa iz njih gledaju u nebesa, ali prin je baš riva bila misto zafrkancije, vica i poznatega korčulanskega ruganja oskle su Kapekaši svojevrimeno partili usri lita u kapotima pu Hvara učinit sprdačinu na onu nesritnu tabelu od kiše i sniga, što je stala nasrid rive u Hvaru. Čin su se naši Kapekaši vratili iz snižnega Hvara, njihovi su kolege Hapekaši iz Hvara partili na Brač, vazeli kamen pa nagradili Anforu i bazen. Nami neplivačima roge, a njima nadaleko poznatin plivačima i veterpolistima bazen.

I sa misto da Mirko zaposli savjetnike za rive, pjace, trgove, kule i zidine, on se bavi monadama, u prijevodu s ničin. Misli da će mu stvar odradit magistar, koji olavija ni vidi ni rivu u Banja Luku, a kamoli da razumi ove naše dvi u Korčulu.

Ka san se ćapa riva, ne mogu zaboravit davne osandesete, ka san bi na prvenstvo u jidrenju na dasku u Umag. Tako san jedan dan poša obać grad i svrati na umašku rivu (neš ti rive) di je apena finila nika regata o krstaši. Stojin na otu rivu, ka u momenat šušur da san ima što i vidit. U sekund se tu stvorila nika inprovizirana bina, proglasilo se pobjednika, počela svirat mužika, druga električna na binu pa udri ludecat i skaikat na svu forcu. Još su falili samo pijoniri i parilo bi kako da dohodi drug Tito. izlilo se tu u pet minuti šanpanje vina zabalalo se i feštižalo kako u životu nisan vidi. Ali su ti Istrijani užeženi, to nima na svitu.

Hoću reć kako svako svoju rivu fali, poštuje koristi za najboje momente i veselice, samo mi Korčulani to neznamo, a biće što imamo dvi, pa ne znamo s koje bi se pošli navečer popišat umore.

Pišanje umore iz rive je inače jedan puno patriotski čin i svima na Jadran ka se pišaju iz rive umore škrabje pišina, samo nami Korčulanima šumi more.

I Hvaranima je vazda na rivu šumilo more, jerbo jin je ondas dohodi na litovanje komunjara Bakarić, a danas Mesić. Njihova riva ni za sprdačinu i zafrkanciju, osin ka je nike godine došlo do šuma na vezama i u brod pu Splita je bi osta ugledni trgovac vinon iz Žrnova gospodin Bakarić, neću reć koji. On je onda donosi na brod vino za prodat u Rijeku i zaćakula se s nikin, tako da se tek kraj Vignja obada kako je osta na brod. Poša je uspaničeno do kapetana, a ovi mu je reka da se ne more vratit u Korčulu, ali će ga ka doje na Hvar čekat vapor što gre za Velu Luku pa može tako po doma. To je odma javjeno u Hvar u kapetaniju, ali je zbog šuma na vezama ovi na Hvar razumi kako dohodi Vladimir Bakarić političar, pa se brže boje skupila mužika, pijoniri i govornici. Tako nabrijani Hvarani stoju mirno i čekaju Bakarića koji dohodi iz čudnega smjera i iznenada, ali je Bakarić.

Kad je brod akošta, ti je naš barba Bakarić brže boje izleti i priskoči na brod pu Luke, a Hvarani su ostali ko mone i vidili da ovi ni izbliza ne sliči na njihovega Vladimira Bakarića.

I sa mi na kraju pada napamet kako bi bilo da Mirko s poglavarima gre štogo odnit na brod, pa se zaćakula s kojin oficiron i parti pu Rijeke. Tamo bi ga dočekali Slavko Linić i Lončar, pa bi Rječani ni krivi ni dužni na svoju rivu o šuca ćapali dva Slavka i jednega Mirka.

Slobodan Suncobran, 11. kolovoza 2009.