LANTERNA SV. MARKA - br. 13
USKRS 2001. godine.

Lanterna sv. Marka - KorculaRIJEČ VAMA

Dok iz naših grla i srca radosno odjekuje "Uskrsnu’ je naš Spasitelj, Bog i čovik, Otkupitelj", dok se, dragi čitatelji "Lanterne", doista radujemo pobjedi Svjetla nad tamom, Dobra nad zlom, Života nad smrću, ne smijemo zaboraviti da svakom Uskrsu prethodi Veliki petak, da se "per aspera" dolazi "ad astra", a "zlato u vatri kuša". Velike stvari se ne događaju naprečac, na brzinu ili spontano. To potvrđuje iskustvo svakog plodnog života.
No ima situacija kada se ne snalazimo, kada nas život nekako iznenadi i zaskoči. Zašto smo ponekad dobro raspoloženi, veseli, sve nam ide od ruke, prijatelji su uz nas, cijeli svijet nam se smiješi, a potom, možda već nakon samo nekoliko sati, raspoloženja je nestalo, sve nam izgleda crno, a u dušu se uvuku strah i žalost? Odjednom smo bezvoljni, ispunjeni sumnjama, ne vidimo smisla, prazni smo i ravnodušni i, čini se, samo su snovi još što nam ostaje!
Prije nekoliko godina mnoge je oduševila vijest o Joni Eareckson, pjevačici, glumici i slikarici, zvijezdi među patnicima našega vremena. Njezina nezaboravna priča o stradanju, borbi, ljubavi i radostima postala je bestsellerom. Milijuni čitatelja njezine knjige otkrili su svjetlo koje je jače od svake životne tame i nadu koja pobjeđuje svaki očaj.
Koliko je samo ljudi pogođeno patnjom poput mlade djevojke Joni, a koliko ih uspije osmisliti svoj patnički život? Koliko ih nađe snage da se bore za dostojanstven život unatoč tjelesnim nedostacima? Ovakvi primjeri dokazuju da uvijek ima nade i svjetlosti. Uvijek postoje neka vrata koja će se otvoriti.
Iako je svaki čovjek podložan boli i patnji, iako u svijetu nasilja, laži, masovnog ubijanja i umiranja počesto izgubi pravi smisao svog života, ipak u jednoj stvari može biti potpuno siguran: ni jedna patnja nije uzaludna i nijedan križ, koji se dragovoljno prihvati i nosi, nije bez ploda.
Dionici smo jedne takove patnje i jednog takovog križa.
Uskrs je pred nama. Želim da nam svima bude blagoslovljen i da po njemu i mi drugima budemo blagoslov.
Vaš don Marko

 

RASPORED BOGOSLUŽENJA U VELIKOM TJEDNU

CVJETNICA: U 10 sati je sv. Misa i pjevanje "Muke". Izlaže se Presveto i započinje četrdesetsatno klanjanje. Uvečer u 18 sati dolaze "Sasvetani", sluša se propovijed i svečani je blagoslov s Presvetim.
VELIKI PONEDJELJAK: U 18 sati je sv. Misa. Dolaze Rokovci, sluša se propovijed i svečani je blagoslov s Presvetim
VELIKI UTORAK: u 18 sati je sv. Misa. Dolaze Mihovilci, sluša se propovijed i svečani je blagoslov s Presvetim.
VELIKA SRIJEDA: Ujutro se u 6 sati upućuje procesija prema Solinama gdje je zavjetna sv. Misa. Popodne u 18 sati su "Lamentacije". Dolaze sva braća, potom je procesija i blagoslov s Presvetim.
VELIKI ČETVRTAK: Misa Večere Gospodnje i obred pranja nogu učenicima u 18 sati.
VELIKI PETAK: Obredi započinju u 18 sati, a potom je euharistijska procesija okolo Grada uz sudjelovanje bratima svih Bratovština.
VELIKA SUBOTA: Rano ujutro (oko 4 sata) braća se upućuju posjetiti sve crkve i kapele u Gradu. Prođu i kroz groblje, posjete samostane sv. Nikole i Anđela čuvara, a potom se vrate u svoje sale gdje ih čekaju svježe prikle. Uvečer u 20 sati počinju obredi uskrsnog bdijenja. Na "Gloriju" dolaze "Rokovci" s "Redenturom".
USKRS: Blagoslov grada i svečana sv. Misa s početkom u 10 sati.

 

KARITATIVNA ZAKLADA DON LUKA DEPOLO

LJUBAV UVIJEK PRONAĐE PRAVI PUT
Ovo je bila misao vodilja cijeloga života pokojnog don Luke
Depola. Stoga je i osnovana ova zaklada da se djelo ljubavi, prema svima onima koji su u potrebi, može i nastaviti. SVIM DOBROČINITELJIMA, U IME ONIH KOJIMA JE DAR VAŠE LJUBAVI JEDAN OD IZVORA EGZISTENCIJE, NAJSRDAČNIJE ZAHVALJUJEMO I PREPORUČAMO SE I NADALJE!

Brojevi, na koje možete uplatiti svoje novčane priloge, jesu:

Iz inozemstva: Iz tuzemstva:
Don Marko Stanić - za zakladu Don Marko Stanić - za zakladu
Korčula Splitska banka d. d.
acc 252/80 Korčula
Splitska banka d. d. 31710-621-21
Podružnica Korčula 10-80-24179-5
31710-621-21
Swift code SPLI HR 2X

Žiro račun: Župni ured sv. Marka Korčula - za zakladu
Br. 31710-672-427

 

GOVORIO SI
(Ocu u spomen)

Govorio si:
Postoji uvijek neki put
kojim se može
kročiti u budućnost.

Govorio si:
Postoje uvijek prijatelji
na koje se
slobodno možeš osloniti.

Govorio si:
Ako ti se učini
da laž uvijek dobiva bitku,
na koncu će ipak
istina dobiti rat.

Polako počinjem
da ti vjerujem.

Mar

 

ČAŠA HLADNE VODE

"Ljudi su samo oni koji vole. Ako hoćete naći Boga - služite čovjeku!
Pepelnica je. U Korčuli od jutra pada kiša i nošena južinom natapa stare kule, zidine i "kalete". Oblaci popadaše nisko, umorni, naslonjeni na krovove kuća. Sve je sivo. Gledam kroz prozor i ne vidim Pelješca. Ne vidim ni zvonika crkve sv. Nikole. Čitav se vidokrug sužava i dok sjedim slušajući huk vjetra i škropljenje kiše o prozorska okna izgleda mi da se i sam sužavam, uvlačim se nekako u sebe. I iz tog, u sebe utonulog, otkriva se misao, zapravo pitanje: Počinje korizma, a to bi trebalo biti i zapravo jest vrijeme razmišljanja! I ja se tome prepuštam...
Kod nas započinju korizmene pobožnosti. Održavaju se svakog dana i u raznim crkvama, kulminirajući nedjeljom "Molitvama" u crkvi Svih Svetih. Peru se "tonige" bratima triju bratovština, čisti se vosak sa starih toraca, prave se novi torci i bratovštine se nadmeću koja će napraviti i imati najvećega i najtežega. Sve će u punom sjaju zablistati u procesiji Velikog petka, kad ćemo se "prebrojavati".
Kiša uporno pada, a ja se pitam nije li moja vjera i suviše obredna, a tako malo duhovna? Znamo li mi, znam li ja, što je zapravo kršćanstvo i kako bi ga trebalo svjedočiti? Biti kršćanin, čini mi se, u prvom redu znači biti odgovoran. Od navještenja Radosne vijesti do danas, svako vrijeme je pred kršćanina postavljalo svoje izazove. No u biti, čini mi se, postoji samo jedan zahtjev koji ostaje uvijek isti: koliko smo spremni da u čovjeku, što stoji pred nama, spoznamo brata slične sudbine kao što je i naša i pomognemo mu?! I u sadašnjem vremenu u kojem su socijalni problemi svijeta toliko zaoštreni i razlike toliko uočljive, kršćanin bi trebao biti posebno odgovoran i djelotvorno prisutan u svijetu. Svijet, izgleda, neminovno ide u smjeru globalizacije. Bojim se da ona ne ide za tim da pomogne gladnima i potrebnima, već da još više obogati one koji već imaju i previše. U procjeni efekata globalizacije, koliko god mi se nameću i zastrašujuće slike Orwelovskog svijeta, moram isključiti u sebi stav mržnje i sistematske sumnje kao i obrane neprihvatljivog stanja stvari u današnjem svijetu.
A kršćanin se ne može miriti sa stanjem stvari u kojem jedna trećina stanovništva zemlje gladuje. I takovo stanje stvari iskoristili su razni revolucionarni pokreti, jer smo mi kršćani zatajili. Mi ne pijemo čistu vodu, koja već dvije tisuće godina neprestano protiče svijetom s onog vrela, odakle su ljudima bile upravljene riječi "Besjede na gori". A možemo primijetiti, kao što je to učinio i Henri de Man, da je revolucionarni ideal povijesno povezan s kršćanstvom. I ne nalaze li se u mnogim revolucionarnim pokretima, u ideji globalizacije, u New Age-u autentične kršćanske kreposti? A svi se oni ipak suprostavljaju kršćanstvu. Nismo li kažnjeni našim vlastitim riječima, onim riječima koje smo primili, a nismo ih znali sačuvati?!
A rečeno je u Evanđelju da je kršćanin u svom životu "sol zemlje". Po njemu, tom kršćaninu, će ustanove dobiti svoje mjesto u povijesti. Po njemu bi se antagonizmi i mržnje trebale pretvoriti u ljubav.
Kiša neprestano pada. Zatvaram oči, tonem dublje u sebe i pitam se kakav sam ja zapravo kršćanin? Koliko sam "sol zemlje" i kako odgovaram pozivu, da se antagonizmi i mržnje i u ovom mom mjestu pretvore u ljubav? Biti kršćanin znači imati samo jedan pravac, tj. biti potpuno prisutan i odgovoran ovdje i u ovom času. Ne molimo li svakodnevno "dođi kraljevstvo Tvoje"? Svaki kršćanin odgovara za sumnju koja tišti Crkvu. Ta sumnja je dokaz njegove otsutnosti, dokaz prekršaja koji je učinio pobjegavši od vječnog poziva Raspetog: "Oprosti im" i "Ljubi bližnjega svoga", pa i neprijatelja. Očito je da između tog poziva i crkvenog naučavanja i društvenog života kršćana postoji jaz. Tome je dovoljan dokaz da i poslije dvije tisuće godina kršćanstva svijet još uvijek trpi od nepravdi i mržnje, od preziranja ljudske osobe i od društvene nejednakosti.
U osnovi kršćanske vjere odmah se ističe socijalna skrb. Bez nje je ova vjera neshvatljiva. Vjera ljubavi zahtijeva od svakoga da se brine za sve. Ali stvar koju, čini mi se, kršćani najslabije poznaju je njihovo kršćanstvo. Iz ovog proizlazi i neefikasnost praktičnog djelovanja. Gabriel Seailles je zapisao: "Taj moderni čovjek ne može se odijeliti od ostalih ljudi, svjestan solidarnosti koja ga spaja s njegovim bližnjima, koji su ga u jednom pravcu učinili neovisnim; on zna da on ne može sasvim sam postići svoje spasenje." Kako misli Daniel Rops, ovo je potpuna definicija kršćanina i njegove zadaće na zemlji. Citiram ga dalje: "Veza odgovornosti, koja spaja ljude, je kršćanska spoznaja. Čovjek se sam ne spašava, to je kršćanska izreka. Oni koji misle da njihova vjera, premda im nameće zakone kojima žele biti vjerni u privatnom životu, ne obuhvaća njihov život privrednika, političara, društvenog radnika. Ti se varaju. Nema prirodnih zakona, koji bi u ekonomiji, društvu i politici funkcionirali izvan savjesti...", a djelovanje bi trebalo biti iznad stranaka, preko njih, ako treba, ali nikada za njih. To je današnje opredjeljenje.
Mnogi kršćani neće biti u prilici da se bave zahvatima, koji bi odjednom mnogima učinili dobro. Ali kršćanina nikako ne ispričava to što ne može promijeniti svijet i spriječiti nepravdu. Čak kad bi bio siguran da taj nesnosni nered neće moći nikada biti svladan, kršćanin bi se morao, više nego itko drugi, boriti protiv njega. No i bez velikih zahvata i zvučnih riječi kršćanin uvijek može izvršiti milosrđe "čaše hladne vode". Zar u Evanđelju ne stoji: "Što god učiniste jednome od ovih najmanjih, meni učiniste!" Ta "čaša hladne vode" može biti posjet bolesniku, starcima ili pak usamljenicima. Ima ovakvih i u našem gradu. Ima potrebnih radi nezaposlenosti. Tako, makar i malen doprinos, dobro bi došao nezbrinutoj djeci, žrtvama rata, samohranim majkama, obiteljima s više djece. Zamislimo koliko bi se opće nevolje i bijede moglo umanjiti, kad bi svaki od jedne milijarde kršćana na svijetu svaki dan nekome pružio "čašu hladne vode".
Kiša neprestano lijeva, vani se već smrklo, prestajem pisati. Zaokupila me misao: koliko sam u životu propustio prilika pružiti "čašu hladne vode".
Neka Bog pomogne svima nama da u ovoj korizmi nadoknadimo barem dio propuštenog.

Dr Lovro Steka

 

DON LUKA MEĐU NAMA

OTVORI OČI

Operi me svega,
Gospodine,
vodom muke i smrti,
iz boka svoga probodenoga.
Operi me,
vodom i cvijećem uskrsnuća,
za vječna svanuća.
Tvoja milost neka toči,
po meni, u meni...
Nek’ mi otvori oči,
za sve dane i sve noći.

Don Luka Depolo

 

DODIR VJEČNOSTI

U zoru prije sunca
svanula je Vječnost;
na trenutak se Nebo spustilo na zemlju
i obasjalo cijeli svijet.

Svjetlost duga k’o vječnost,
nježna kao latice ruže;
brižna kao oči majke,
topla kao zrake ljetnog sunca.
Svjetlost neobjašnjiva,
nedohvatljiva,
ipak viđena u zori uskrsnuća,
ispunjena toplinom Vječnosti,
ogrijala je cijeli svijet...

Jozo Sebežević

 

SNAGA MOLITVE

(Nastavak)
Ako religija nije istinita, život je bez značaja, tragična farsa.

U U.S.A. svakih 35 minuta netko počini samoubojstvo, a svake dvije minute netko izgubi razum. Većina tih samoubojstava i vjerovatno mnoge tragedije raznih bolesti su mogle biti spriječene da su ti ljudi mogli naći utjehu i mir, koji se nalazi u vjeri i molitvi.
Jedan od najistaknutijih živih psihijatara Dr Carl Jung u svojoj knjizi pod naslovom "Moderni čovjek u potrazi za dušom" kaže: "U tijeku posljednjih 30 godina konzultirali su me ljudi iz svih civiliziranih zemalja svijeta. Liječio sam na stotine pacijenata. Među onima, koji su prešli 35 godina života, nije bilo niti jednog čiji problem nije u krajnjoj liniji bio da pronađe religiozni stav prema životu. Sigurno mogu reći da se je svaki od njih razbolio, jer je izgubio ono što sve žive religije svih vremena daju svojim sljedbenicima, a da se nijedan nije potpuno izliječio, ako nije ponovo usvojio religijske nazore."
Već spomenuti profesor William James rekao je približno isto: "Vjera je snaga uz čiju pomoć ljudi žive. Njen potpuni nedostatak znači slom." Pokojni Mahatma Gandhi bio bi se slomio da ga nije inspirirala jaka moć molitve. Kako to znamo? Jer je Gandhi to sam rekao: "Bez molitve bio bih luđak prije mnogo vremena." Tisuće ljudi mogli bi dati slično svjedočanstvo. I sam otac Dale Carnegie-a, u očaju neimaštine, gubitaka i prezaduženosti u doba gospodarske krize u U.S.A., bio bi počinio samoubojstvo da nije bilo vjere i molitve njegove žene. A vjerovatno bi tisuće izmučenih duša, koje vrište u duševnim bolnicama, bilo spašeno da su se obratile s vjerom Bogu, umjesto da svoje svoje životne bitke vode sami.
Danas psihijatri postaju moderni evangelizatori. Oni nas potiču da vodimo religiozan život ne samo da bi izbjegli paklene muke onog svijeta, već i paklene muke čira na želudcu, angine pektoris, nervnih slomova i ludila. O tome što naučavaju naši moderni psihijatri i psiholozi može se naći u knjizi "Povratak religiji", koju je napisao Dr Henri C. Link. Uz to novija istraživanja pokazuju da uzroci raka leže u najvećem dijelu u psihičkim problemima i stresnim stanjima.
"Kršćanska religija", navodi dalje autor, " je inspirativna aktivnost koja nam daje zdravlje." Isus je rekao: "Došao sam da biste imali život i to život u punini." Rekao je da su dvije stvari najvažnije u svezi s religijom: Ljubiti Boga iz svega srca i duše i ljubiti bližnjega kao sama sebe. Također nas je poučio u vezi s molitvom: "Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se!"
Jedan poslovni čovjek svjedočio je autoru kako se nakon niza poslovnih neuspjeha našao u hotelskoj sobi shrvan i potpuno dotučen, bez novca za povratak kući i za večeru i plaćanje hotelskog računa. Nemajući se kome obratiti, obratio se je Bogu. Molio je Svemogućeg da mu da svjetlo i vodi ga kroz tamnu i gustu divljinu očaja, da mu pomogne da dobije narudžbe za svoje knjige koje je prodavao i novca da hrani obitelj. Nakon te molitve ugledao je Bibliju u toj samoći hotelske sobe. Otvorio je i pročitao besmrtna obećanja, koja je Isus dao svojim učenicima o tome kako da spriječe brige i koja su ohrabrivala generacije usamljenih, zabrinutih i utučenih ljudi:
"Ne mislite na vaš život, na ono što ćete jesti ili piti, niti na vaše tijelo, što ćete obući. Zar nije život nešto više nego hrana, a tijelo više nego odjeća. Gledajte ptice u zraku. One ne siju niti žanju, pa ipak ih nebeski Otac hrani. Zar vi niste mnogo vrijedniji od njih? Ali najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost i sve ostalo će vam se nadodati."
Dok je čitao, dogodilo se čudo. Njegova je nervna napetost popustila, tjeskoba, strah i brige promijenile su se u hrabrost koja je grijala srce, u nadu i pobjedničku vjeru. Legao je i zaspao slobodan i bez briga. Slijedećeg je dana njegova situacija bila izvana ista kao i u tjednima neuspjeha, ali se silna promjena dogodila u njemu. Iznenada je postao svjestan svoje veze s Bogom. Sam čovjek lako može biti pobijeđen, ali čovjek s Božjom snagom u sebi je nepobjediv. To je on iskusio u svom životu. Tog je dana prodao više nego u tjednima ranije i vratio se u hotel kao pobjednik koji se je te noći ponovo rodio.
Ljudi, koji obraćanje Bogu u molitvi smatraju slabošću, iznenadili bi se kad bi saznali koliko se poznatih i slavnih ljudi svakodnevno mole. Poznati američki boksač Jack Dempsey priznao je autoru da nikad ne ide u krevet, ako se ne pomoli i da nikada ne pojede obrok, a da prije toga ne zahvali Bogu. Također je rekao da se molio Bogu svakog dana dok je vježbao i dok se borio, a osobito prije nego bi zvono najavilo novu rundu. "Molitva mi je pomogla da se borim s hrabrošću i pouzdanjem."
Kad je Eisenhover letio u Englesku da preuzme vrhovnu komandu nad britanskim i američkim snagama, uzeo je sa sobom samo jednu knjigu - Bibliju. General Mark Clark priznao je da je čitao Bibliju svaki dan za vrijeme rata, klečao i molio se. To su radili i drugi slavni ljudi kao general Montgomery, lord Nelson, general Washington (kasnije prvi predsjednik S.A.D.), Robert E. Lee, Stonewall Jackson i mnogi drugi. ...( Nastavit će se!)

Franka Steka

 

MOLITVA

Prije nego sat moga života stane
i usne mi budu ledene i nijeme;
daj mi snage da bar tada
šapnem Tvoje ime
i skrušeno molim pomirenje.

Prije nego oči moje zgasnu
i suze mi zauvijek presahnu;
dozvoli mi da bar tada
ugledam Ti lice
kao vječno svjetlo što pokoj mi daje.

Prije nego srce mi utihne,
oprosti mi, Bože, što i moji grijesi
u čavlima su što raniše Te bolno;
dopusti mi zato da makar dio puta
nosim teret Tvoga svetog Križa.

Karlo

 

SVETO PISMO U LIKOVNOJ UMJETNOSTI

II.dio

Od davnog sedmog stoljeća - vremena pokrštenja Hrvata, na području naše Domovine nastalo je ili iz većih kulturnih sredina dobavljeno niz likovnih djela Svetopisamskog posebno Novozavjetnog sadržaja. Mnoga su visoke umjetničke razine, zauzimajući istaknuta mjesta ne samo u našoj, nego i europskoj kulturi.
To je najbolje posvjedočila, koncem 1998. godine u Vatikanskim muzejima priređena, velebna izložba "Hrvati, kršćanstvo, umjetnost." Njeni autori su iz cijele Hrvatske odabrali remekdjela kiparstva, slikarstva, zlatarstva i dr., a ono što nije moglo biti prenijeto, npr. veliki kameni spomenici, reljefi, freske i sl., prikazano je fotografskim i video zapisima. Iz tog reprezentativnog bogatstva teško je nešto posebno istaći. Ipak spomenimo niz velikih slikanih i rezbarenih raspela, od onih romaničkih do našeg Sv. Križa od Otoka i Meštrovićeva raspeća, koji su dominirali izložbom i bili na neki način njen smjerokaz i simbol. Isto tako brojni prikazi Bogomajke s Djetetom i drugih evanđeoskih prizora od VIII do IX st., sve do suvremenih umjetnika Dulčića, Botterija, Lackovića, Kovačića svjedočili su koliki i kakav udio u našoj kulturi imaju ovi sadržaji.
Mogli bismo dakako nabrajati još mnoga slična djela, koja se nalaze diljem Hrvatske, no osvrnut ćemo se samo na neka koja čuvamo u Korčuli. Pojedini događaji iz Novog zavjeta bili su oduvijek posebno bliski i omiljeni umjetnicima: prizor Navještenja na ciboriju u katedrali izklesao je koncem XV stoljeća poznati majstor Korčulanin Marko Andrijić, a sredinom XVI stoljeća naslikao ga je mletački umjetnik Jacopo Tintoretto na velikoj slici sada u katedrali. Mnogo je prikaza Bogomajke s Djetetom: od čudotvorne ikone Gospe Badijske i ikona u Zbirci Svih Svetih, do male ikonice na oltaru Gospice s Poklonstva triju kraljeva.
Velika slika Posljednje večere nepoznatog domaćeg umjetnika XVII stoljeća krasi dvoranu Bratovštine Svih Svetih. Likovi apostola naslikani su nešto kasnije rukom, takodjer nepoznata umjetnika na ogradi pijevnice crkve Svih Svetih, a oni izrezbareni u drvu u Mlecima iz XVIII stoljeća stoje u crkvi sv. Petra. Kristovu muku vidimo na dvama engleskim alabastrenim reljefima iz XV stoljeća u Riznici (nekada na Badiji): to je Judin poljubac ili uhićenje Isusovo, te Isusovo bičevanje. Kipar, Korčulanih Lujo Lozica prikazao je u brončanom reljefu Krista koji, noseći križ, ide prema Golgoti, a poznati mletački umjetnik Leandro Basano naslikao je početkom XVII stoljeća Golgotu, odnosno razapinjanje Kristovo za oltar Sv. Trojstva u katedrali.
Korčulanske bratovštine posjeduju velika rezbarena polikromirana raspela, no najsugestivnije i najvrijednije je "crno" kaptolsko u katedrali, vjerovatno djelo istaknutog mletačkog kasnobaroknog kipara Piazzete. Naš najveći srednjovjekovni slikar Blaž Trogiranin, na poliptihu u crkvi Svih Svetih, prikazao je žalosnu Bogorodicu, odnosno Bogorodicu koja drži u naručju mrtvog Sina skinuta s križa. Isti prizor izrezbario je u XVIII stoljeću austrijski kipar Rafael Donner na velikoj skulpturi glavnog oltara iste crkve. Oba ova djela puna su suzdržane boli, ali i potresne dramatike.
Još jedna slika u crkvi Svih Svetih donosi prizor iz Sv.Pisma: obraćenje sv. Pavla nalazi se na ogradi propovjedaonice ( stepeništa). To je prizor kad dotadašnjeg progonitelja kršćana Savla, na putu u Damask, Krist pita: "Savle, Savle zašto me progoniš?", a on, doživjevši katarzu, postaje Pavao – apostol naroda.
Dakako i lik Uskrsloga nalazimo medju korčulanskim umjetninama: to su naši REDENTURI od onih naivno izrađenih, do rezbarenog Pallavicinijevog iz Bratovštine sv.Roka i brončanog Uskrslog Krista Frana Kršinića u katedralnoj krstionici, oba su djela istaknutih umjetnika Korčulana 20.stoljeća..
Ovaj kratki izbor umjetnina iz korčulanskih crkava i Bratovština pokazuje da su i u našoj sredini likovni svetopisamski prizori stoljećima izrađivani i dobavljani za uljepšanje i ukras, ali ponajprije su svjedočanstvo kršćanskog uvjerenja, ne samo naručitelja nego i umjetnika, koji su tim djelima znali utisnuti uz umjetničku i osobnu vjerničku dimenziju.

Dr Alena Fazinić

 

KAMENA ISTINA

O Bože, je li to moguće da se tu po kamenu ne tuče? Da se kamen iz petrala (kamenolom) u trijemu na smuk (saone) ne vuče? Da je nestalo ono što je život davalo i ljepotu stvaralo? Da se tu djeca ne rađaju i ne igraju i da ih majke na ručak ne dozivaju? Da se djevojke i mladići ne šetaju, o životu i ljubavi ne maštaju? Da starci pod stablom karte ne igraju i o prošlim vremenima ne raspredaju?
Sve je tiho, sve je mirno, kao da je vrijeme stalo. Gdje ste? Gdje ste vi što ste sve mogli i znali, što ste mudrost, snagu i ljubav u kamen utkali? Da, vi ste tu s nama u svakom komadu kamena: u portale, u oltare, u kolune i kolunete, u crkve, kampanele i rozete, u palače, ukrasne balkone i prozore, u pjace i pjacete, u ulice i strade, u skale i skalinade, u kule i zidine što iz mora izrastaju, u ljetne se bonace ogledaju, a zimskim olujama odolijevaju!
Da, to ste vi što ste sve mogli i znali, svoju mudrost, snagu i ljubav u Korčulu uklesali.
Kamena istina živi vječno!
Ljubite kamen!
Ljubite istinu!

Slavko Giunio

 

LITURGIJSKA KRONIKA

10. prosinca 2000. g. je, prema odredbi Hrvatske biskupske konferencije, a sukladno novim uredbama o materijalnom poslovanju župa kao pravnih subjekata, bila PRISEGA ČLANOVA ŽUPNOG EKONOMSKOG VIJEĆA naše župe. To su: Ante Cvitković, Vjekoslav Fabris, Giorgio-Mišo Jungher, Đuro Čehovski, Vinko-Braco Fabris i Nedjeljko Poša. Ovo Vijeće suodlučuje, u zajedništvu sa župnikom, o svim značajnijim materijalnim zahvatima u župi, brine se i iznalazi različite mogućnosti za što bolje financijsko funkcioniranje župe i supotpisnik je Blagajničkog dnevnika.
25. prosinca 2000. g. proslavljen je Isusov rođendan, BOŽIĆ. Uz uobičajeno u ovoj župi, kao što su dječja priredba u nedjelju prije Božića, uvježbavanje božićnih pjesama sa zborom i orkestrom, itd. posebna se pozornost posveti uređenju katedrale. Ove godine je oltarni prostor zaista bio impresivan. Centralno mjesto je zauzimala špilja, a cijeli je prostor bio vrlo lijepo uređen sa svim onim elementima koji su sastavni dio jaslica. Pastiri, njihova stada, kraljevi s Istoka, anđeli, zvijezde, Marija, Josip, Djetešce u jaslama, sve je davalo živu sliku događaja koji se slavio.
6. siječnja 2001. g. proslavljeno je BOGOJAVLJENJE - SV. TRI KRALJA. Jutarnja misa je, prema tradiciji, na otoku Vrniku, nakon koje bude i blagoslov kuća, a nakon popodnevne mise u katedrali bude blagoslov župne kuće - "palaca". Ove godine je za Crkvu svetkovina Bogojavljenja bila vrlo znakovita, jer je toga dana završila jubilarna 2000. godina. Sv. Otac, Ivan Pavao II, je taj događaj označio simboličkim zatvaranjem svetih vrata na bazilici sv. Petra u Rimu.
2. veljače 2001. g. svetkovala se SVIJEĆNICA-PRIKAZANJE GOSPODINOVO. Po tradiciji je jutarnja misa u crkvi sv. Justine (o kojoj brigu vodi bratovština sv. Roka), a večernja misa je u katedrali gdje bude blagoslov svijeća. Blagoslovi se također i svijeća kojom se sutradan, na svetkovinu SV. VLAHA, blagoslivljaju grla vjernika, moleći sv. biskupa da svojim moćnim zagovorom kod Boga štiti vjernike od svakoga zla, a na poseban način od bolesti grla.
4. veljače 2001. g. se ove godine u Crkvi proslavio DAN ŽIVOTA. Vijeće za obitelj, pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, je za ovu prigodu uputilo svoju poruku u kojoj su istakli da bi željeli ovom prigodom posvijestiti predragocjenu vrijednost ljudskog života od njegovog početka pa sve do naravne smrti. U isto vrijeme žele produbiti svijest o veličini i odgovornosti vjerničkog poslanja u svijetu. "Smijemo se nadati", istakli su, "da će naši suvremenici na pragu novog stoljeća bolje poštivati život nego što je to bilo u prošlom." Jer svi smo "pozvani da svojim svjedočenjem budemo svjetlo svijeta i sol zemlje" kako bi svi, a posebno oni najugroženiji, "bili zaštićeni i poštivani u dostojanstvu svoga ljudskog bića."
28. veljače 2001. g. slavi se blagdan PEPELNICE, kada se blagoslivlja pepeo i u znak pokore pepeljaju vjernici. U narodu se za ovaj blagdan uvriježio naziv "Čista srijeda", radi posta i nemrsa, kojega su dužni držati svi zdravi punoljetni vjernici. Ovim blagdanom započinju i korizmene pobožnosti. U Korčuli se uvijek u korizmi više davao naglasak na pobožnosti u kojima sudjeluju pojedine bratovštine ("Molitve" u Svima Svetima ili "Molitve" pred sv. Rokom ili u crkvi sv. Mihovila). Tradicionalne korizmene pobožnosti, kao što su "Križni put" i sl. bile su nekako marginalizirane. Prošle godine smo započeli s pobožnošću "Križnoga puta" petkom, kako je to uobičajeno i u drugim župama, (do sada je ta pobožnost u Korčuli uvijek bila ponedjeljkom), a na poseban način smo željeli animirati roditelje i školsku djecu. Vjerujemo da će se ovom pobožnošću obogatiti korizmeni vjerski život ove župe.
4. ožujka 2001. g. prvim "MOLITVAMA" u crkvi Svih Svetih započelo je za Korčulu ozbiljno vrijeme korizme. Članovi pojedinih bratovština, a i ostali vjernici, kroz ovo vrijeme na poseban način pokazuju svoju privrženost i vjeri i vjerskim običajima. Korčula vjerski oživi. Nerijetko se susreću grupice ljudi, koji pjevuše neku od poznatih korizmenih melodija. Ova pobožnost ove godine ima posebno značenje. Bratovština Svih Svetih slavi 700-tu obljetnicu od svoga osnutka. Tu je na djelu pokazano sve bogatstvo i sav smisao onoga što su Korčulani kroz stoljeća s ljubavlju čuvali i prenosili s koljena na koljeno.

 

JADRANSKA PRINCEZA

Vrlo dugo (noću, danju)
Uzdahe mi ona krade,
Mislim stalno samo na nju,
Zaljubih se preko brade.

Ona mene blago grije,
Tiho šapće mome uhu,
Pažljivo mi t’jelo mije,
U najljepšem tad je ruhu.

U grudima fino boli,
Sve u meni sad treperi,
A i ona mene voli,
Korčula je baš po mjeri!

Nikola Duspara

 

LANTERNA MLADIMA

PRIJATELJSTVO

Za mene je prijateljstvo jedno od najljepših čovjekovih iskustava. Bitno je za prijateljstvo što se pravi prijatelj daje drugima ne očekujući ništa zauzvrat, tolerantan je i požrtvovan. Prijateljstvo je jednostavno poput krhke biljčice koju treba redovito zalijevati da bi ona cvala.
Meni prijatelji puno znače. Znam da ljudi ponekad kažu kako nemaju mnogo prijatelja i da pravih prijatelja ima jako, jako malo. Ja o tome mislim ovako:. Prijatelj ne mora biti samo osoba kojoj možeš povjeriti svoje tajne i vjerovati joj. Prijatelj može biti i osoba koju jednostavno voliš, naravno prijateljski. Ona ti pomaže, ali s njom nisi opet potpuno bliska. Takvih prijatelja čovjek ima u svom životu mnogo i mislim da ima vrlo malo ljudi koji se prema nekoj nepoznatoj osobi u nevolji ne bi ponašali prijateljski i pomogli joj. To su, po mom mišljenju, oni "obični" prijatelji, koje čak ne trebaš ni poznavati, ali nakon svega prema njima osjećaš poštovanje i zahvalu.
Pravi prijatelji su nešto drugo. Slažem se da njih ne možeš imati mnogo, jednog ili dvojicu. Prijatelji mi znače zaista mnogo. Mogu im sve povjeriti i znam da će oni slušati i pokušati me utješiti, ako imam neki problem. Mislim da je najveći problem u sklapanju takvih bliskih prijateljstava nepovjerenje, no i ono prestane s vremenom kad osobu bolje upoznaš.
Što se tiče muško-ženskih prijateljstava mislim da ona prava su vrlo rijetka. U većini slučajeva ona prerastaju u ljubav.
Uza sve te "zemaljske" prijatelje ima još jedan koji je baš uvijek uz nas. To je Isus Krist. Vjernicima on omogućuje da mu povjere sve tajne i olakšaju si dušu, a on zauzvrat ne traži ama baš ništa. To je ono posebno prijateljstvo kada jedna osoba samo sluša i pomaže, ali s duhovnog aspekta. Priznajem da i ja kad mi je teško kažem "Bože, pomozi mi" i vjerujem da će pomoći. Ako ništa drugo, barem se smirim i nastojim ukloniti problem. Mislim da je za takvo prijateljstvo potrebna isključivo vjera, jer u vjeri on ti može pomoći da prebrodiš sve životne teškoće.
Postoji mnogo slučajeva kad nešto jednostavno ne možeš povjeriti najboljem prijatelju. Tada ljudi idu u crkvu i traže utjehu i milost u onom drugom, duhovnom prijatelju - Isusu Kristu.

Linda Brčić

 

POVIJEST ČITANJA

( knjiga ALBERTA MANGUELA)

Uskoro će se na hrvatskom književnom tržištu pojaviti knjiga Alberta Manguela "Povijest čitanja" u prijevodu dr. Živana Filippija iz Korčule, a u izdanju poznate hrvatske izdavačke kuće "PROMETEJ" iz Zagreba, kojoj je vlasnik i direktor Božo Rudež, a koja je svojedobno objavila i knjigu "Korčulanska brodogradnja" Duška Kalogjere. Alberto Manguel je Kanađanin, argentinskoga podrijetla i jedan je od najvećih erudita današnjice. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i predavač na raznim prestižnim sveučilištima. Promocija hrvatskog izdanja njegove knjige "Povijest čitanja" predviđena je za travanj ove godine, a očekuje se da će promociji prisustvovati i sam autor.
Ovaj značajni kulturološki i multidisciplinarni projekt prikazuje povijest čitanja od prvih sumerskih pločica do naših dana, sa stajališta suvremenih teorija kulture i najnovijih tehnoloških i informatičkih dostignuća. S obzirom na izuzetnu zanimljivost sadržaja ovoga djela navest ćemo naslove poglavlja, koja će budućim mogućim čitateljima najbolje predočiti teme i sadržaje koje knjiga tretira. To su: POSLJEDNJA STRANICA, ČINOVI ČITANJA (Sjene koje čitaju, Nijemi čitatelji, Knjiga pamćenja, Učiti čitati, Izgubljena prva stranica, Slikovno čitanje, Kad vama čitaju, Oblik knjige, Privatno čitanje, Metafore čitanja ), MOĆI ČITATELJA (Počeci, Gospodari svemira, Čitanje budućnosti, Simbolički čitatelj, Čitanje unutar zidina, Krađa knjiga, Autor kao čitatelj, Prevoditelj kao čitatelj, Zabranjeno čitanje, Knjiška budala ), PRAZNE STRANICE, NA KRAJU, BILJEŠKE, KAZALO.
Iz samih naslova poglavlja razvidan je opis fenomena, koji je u svakom poglavlju popraćen primjerima iz povijesti civilizacije. Dat je na osoban i osebujan način. Znanstvene i povijesne činjenice pretvara u iznimno pitko štivo, što se čita s napetošću i intelektualnom znatiželjom.Opisujući metode i navike čitanja u drevnoj Grčkoj i starom Rimu, srednjovjekovnim samostanima, te francuskim, engleskim i drugim salonima u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, pa sve do kompjuterskog čitanja teksta na kraju dvadesetoga stoljeća, autor ujedno pruža relevantna sociološka, psihološka, antropološka, religijska i filozofska tumačenja, koja suvremenog čitatelja unose u svijet knjige kao temelja cjelokupne zapadne kršćanske civilizacije i kulture.
Čitatelj postaje dio procesa pisanja, te se, shodno postmodernim teoretskim interpretacijama, poistovjećuje s činom pisanja knjige i s njezinim autorom. Svako poglavlje puno je primjera iz književnosti i drugih humanističkih disciplina koji rasvjetljavaju fenomen čitanja kao multikulturološki i multidisciplinarni postupak, koji je od čovjeka učinio visoko civilizirano biće sposobno da stvara i ostvaruje vlastitu sudbinu.
Autor na iznimno politički korektan način pristupa svim kulturama, rasama i civilizacijama i obim spolovima kao ravnopravnim sudionicima svijeta knjige.
Ova knjiga ima i posebnu edukativnu vrijednost. Na sažeti način rasvjetljava mnoga kulturna dostignuća, smještajući ih u povijesni i društveni kontekst u svjetlu najnovijih spoznaja i metoda. Autor je dolično mjesto dao Katoličkoj Crkvi, koja je putem svojih institucija, posebice u brojnim teološkim raspravama i mukotrpnim radom u samostanima i crkvama tijekom dva milenija, umnogome doprinijela da knjiga i čitanje knjiga postanu nerazdvojni dio čovjekova napretka u duhovnom i materijalnom pogledu.
Tekst je "in continuo" popraćen manjim i većim ilustracijama prenesenih iz muzeja i privatnih zbirki širom svijeta. One idealno prate sadržaj teksta i pobuđuju daljnju znatiželju za shvaćanjem toga, možda najvažnijega, fenomena čovječanstva.
Korčulanska knjižnica "Ivan Vidali" i udruga za poticanje kulturnih i umjetničkih dostignuća "Rozeta" planiraju organizirati predavanje o ovoj knjizi za vrijeme Mjeseca hrvatske knjige u studenome ove godine.

Dr. Živan Filippi

 

REZERVIRANO ZA VAS

SJENA

Sjena što u meni tiho kuca,
prepuna je nekog veselog sunca,
prepuna je neba i razigranih ptica.
Ali nek’ me baca,
nek’ me lomi i vara,
al’ nek se bori
snagom svojih tajnih žica.
Jer, ne može se mijenjati
čar u oku onih dana,
što mi sjećanja pomuti i brzo ode,
kao pjena povrh mora.
Jer, dok se trgneš
već je nema.

Vinko Montina

 

IVE TORNO

"To će bit na marač, kad dojde Torno." U našem mistu to je bila proverbija, a hotila je reć da se ništo neće nikad dogodit. Svima je to bilo obično, ka dobro jutro.
E, a za mene Justinu, ženu Iveta Kuzmice, svaki put od tih riči, paralo mi je, da ću se profundat mrtva s mačem u srid srca. Ma to niko ni zna, za moju patnju. Samo je Bog to moga znat.
Kad smo se bili vinčali, ma bili smo najlipši par u mistu. A meni je srce i duša govorila, jer je moj Ive bi najnamurozniji od svih. Ive, Ive i nijedan drugi.
Dvi sritne godine su nan pasale, ka da nismo ode na zemji, nego u nikoj rajskoj dolinici. E, ma su arivala teška i priteška vrimena. I mi smo počeli jadno mizerat i skarčo živit. A moj vojeni čovik je bi rabijoz i inžejoz i ni moga podnit mizeriju. I što se je moralo dogodit? Dva dana ka da su ga štringe učarale, puste i žalosne mene, niti ji niti govori. Vidin, nesritnica, skonsumaje se u sebi.
I što... Obuka je najboji veštit, ka da gre na vinčanje. I onako lip i špiritoz, on će ti meni jadnici: "Justo moja, ženo moja, gren u prijateja Galerina. Zajat ću solde za pasaž i neće me ništa fermat. Gren put Amerike." Kad je on meni te riči konponi, ja san bidna ostinula i ništo me je prisiklo kroz cili život. Inkantala san se, ni mrtva ni živa. A Ive će ti meni: "Ma, dušo moja, tornat će se tvoj Ive za dva godišća, pun solada i bit ćeš najboja od najbojih, u mistu i daje."
Na prišu se je pozdravi s cilon svojton i prijatejima. "Ma, tornat ću se ja brzo s puno dolarih. Neće Iveta mizerija pritiskat. Vidit ćete, kad se vratin na marač pun solada."
Pasalo je ka lamp deset godišća. Čekan Iveta svakega godišća, na marač, u primaliće...
Ni mi drago zrcalo, jer mi svaki dan ukaže kako više nisan "pitoma rozica" i "pupa od cukara", kako mi je moj Ive sempre govori. A kad mi je bi pisa u pismu: "Draga i mila ženo! Ode mi je teško i puno mi fališ. Ma, mi smo ti što dojdemo u Amerike ultima roda del karo. Ma, još puno manje. Ma, mali si ko kučak što gre vezan ispod vele kariole, a što se zove Amerika. Ma, ne moreš ni zalajat, ni zakainkat da ti bude lašnje. Živi si alat i roganjuša, to smo ti mi ode", suze su mi kapale danima po ovoj njegovoj leteri.
Ma je primaliće opet isparalo, ka iz topa. A, Bože, sve je puno cvića. A tice pivaju iz svega glasa, po notama što im je Stvoritej da. Zemja se žvelto zatoplije. A mali smišni svit u zemji, svakega šesta, opet se budi. Priživi je zimu ka ispod majinog krtura. I sad se zamantan budi u ovemu Božjemu mirakulu. E, pa će ti čas dažjit, pa poskočit sunce, pa isparat grom, a vitar zabauče. A za čas će ti se sve smirit i zbonacat, ma ka uje u punoj kamenici. Ma sve Božja priroda i abudanca vele, vele Stvoritejske force. Lipo san usadila arcize za Uskrsa, sva će mi kuća i prid kuća zavonjat, a moj Ive je puno voli arcize.
U srcu mi govori da će se moj Ive Torno vratit, a ja ću ga čekat svakega marča i primalića. Godišća brzo trču, a ja mogu još čekat... i dočekat. A više mi neće smetat ona proverbija od mista "na marač, kad dojde Torno". Čekat ću i dočekat, rekla san sebi. Bit ću strpjena, a moj će Ive doć jednega marča, foši ovega, oli foši onega, dogodišća, ako Bog da.

Ana Fistanić

 

NAŠI UMJETNICI

LUJO LOZICA

Rođen je u Lumbardi, na otoku Korčuli, 22. studenog 1934. g. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1959. g. u klasi Vanje Radauša. Od 1960. do 1965. g. suradnikom je Majstorske radionice Antuna Augustinčića, a od 1965. do 1970. g. bavio se restauriranjem kamene skulpture u Dalmaciji i Slavoniji. Osnovao je atelje "Lozica" 1967. g. Obavljao je restauratorske poslove i unutrašnju arhitekturu. Organizirao je izložbe drugih umjetnika, koje je okupio u galeriji "Zagreb".
Njegove skulpture karakteriziraju čisti i napeti volumeni te majstorska izvedba u kamenu (Obla žena, Na obali, Jutro). Svojim djelom akademski kipar Lujo Lozica dokazuje da i u mramoru ima srca, osobito u ženama, lijepih linija i skladnih figura. Rado ističe nostalgičnost za klasikom, naravno ne akademskom. "Pripadajući sredozemlju pripada području u kojem je oblik pružao žilavi otpor svakoj spekulaciji duha, utjecaj avangarde nije skoro ni stigao na mediteranske obale"(Depolo).
Korčulanska škola ili tradicionalni trokut klesarstva na Korčuli: Lumbarda-Žrnovo-Vrnik, u posljednjih je stotinjak godina označen Palavićinijem, Kršinićem, Ivanom i Lujom Lozicom, Fabrisom, Duhovićem, Knezom. A Vrnik, tisućgodišnji atelje naših majstora u kamenu, ističe Lujo kao potrebu otvaranja studija u pravom materijalu, jedan oblik otvorenog ateljea, što je već 1989. g. otvorio u San Marinu, školu za usavršavanje u kiparstvu, gdje živi od 1986. g.
Lujo Lozica je izradio nekoliko spomenika u Zagrebu, kao što su: Ranjenik, memorijalni kip Vladimira Nazora, portal crkve Majke Božje Lurdske, Četiri godišnja doba, Tuga, fontana Igra s vodom. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Padovi, Veneciji, Bergamu i San Marinu.

Abel Brčić

 

STRANICA S OSMJEHOM

KAFIĆ

Ispovijeda se neki dječak: "Otac mi je zabranio ići u kafić, da ne čujem psovke i ne vidim pijance, ali ja sam ipak bio tamo."
"To nije lijepo od tebe", ukori ga svećenik. "Tamo si sigurno vidio ono što nisi smio?!"
"Da, vidio sam tatu!"

EKOLOGIJA

"Što ne bismo trebali činiti kako bi nam voda uvijek bila čista?", pita učiteljica na satu biologije.
"Ne bismo se trebali kupati!" brzo odgovori mali Ivica.

* AFORIZMI *

* Mladost bez ideala bila bi kao proljeće bez cvijeća. (Giovanni Battista Niccolini)
* Mlada duša gaji i njeguje svoje ideale nadajući se čvrsto, da će po njima moći urediti sav budući život. (Ernest Wiechert)
* Idealizam je zanos za sve što je savršeno. (Joseph Victor von Scheffel)
* Ne dozvolite da vam se otme vaš idealizam. To je jedino što vas može usrećiti, što vam može uljepšati život. Idealisti su najveći sretnici na svijetu. (Francois Rene Chateaubriand)
* Bez ideala svaka je nauka mrtvi kapital. (Theobald Ziegler)
* Prava i idealna sreća obilazi svijetom kao i mudrost. Mnogi je ne vide i ne shvaćaju. (Frank Lateur)

* ISKRE *

* Kažu da istina pobjeđuje. A što ako laž ima dva svjedoka?
* Svi mi griješimo. Neki više, neki stalno.
* Više vrijedi grešnik spreman na pokoru, nego deset pravednika koji nikad nisu došli u iskušenje.
* Imate jednu olakšavajuću okolnost: mogli ste biti i gori.
* Tko laže za tebe, lagat će i protiv tebe.
* Doboš je najbolji primjer koliko buke pravi prazna mješina.

 

KRONIKA DOGAĐAJA

Prve udarne vijesti na radiju, televiziji i u novinama, nekoliko dana sredinim ožujka, dovodile su naš grad u središtu medijske pozornosti zbog senzacionalističkog pronalaska trupla uginule morske medvjedice na hridima uvale Ripna. No, nakon provedene sekcije trupla na stolu Veterinarskog fakulteta u Zagrebu ubrzo se otkrilo da nije riječ o medvjedici već o dupinu, pa su naši sugrađani stali zbijati svakojake šale na račun uginule životnije.
Sredinom ožujka krenula je dugo očekivana sanacija trajektnog pristaništa Dominće. Radovi vrijedni 1,1 milijun kuna koje financira Ministarstvo javnih radova, graditeljstva i obnove, uključuju izmjenu oštećenih, urušenih, nosivih stupova koji drže pristupni most a sanirat će se i podmorski dio pristaništa te proširiti sjeverna rampa za bolji ukrcaj i iskrcaj vozila. Korčulani su zabrinuti kašnjenjem početka radova, jer, ne završe li se u predviđenom roku do početka turističke sezone, stvorit će velike probleme u gradskome prometu.
U našem se gradu istoga mjeseca dogodio vrlo važan događaj. Nakon petnaestogodišnjih detaljnih priprema, poslje Hvara i Brača i Korčula je dobila najsuvremeniji odjel hemodijalize sa 12 priključnih mjesta,14 najsuvremenijih kompjutorskih aparata. Odjel se nalazi u suvremeno opremljenom prostoru Doma zdravlja. Na svečanom otvaranju odjela, pored mnogobrojnih uglednih gostiju i uzvanika iz cijele Hrvatske, bila je i ministrica zdravstva Ana Stavljević Rukavina te bivši ministar Željko Reiner, koji se za svom ministrovanja posebice založio za realizaciju korčulanske hemodijalize.
Naša je glazbena škola, kao i svake godine, priredila kostimirani koncert za svoje učenike, a prvi su put javno na vidjelo izišli svi financijski problemi s kojima se bori od svog osnutka. Za normalan rad školi je potrebno dodatnih 1oo tisuća kuna godišnje pa se traže rješenja kako namaknuti barem dio tih sredstava da bi škola mogla normalno upisivati učenike i raditi slijedeće školske godine.
Početkom je godine u našemu gradu održan dvodnevni seminar "Kvalitetna škola bez prisile" kojeg je pohađalo 45 naših profesora i nastavnika te onih, koji se po prirodi svoga posla bave mladima. Cilj je seminara bio educirati se za postizanje ozračja škole bez prisile. U njoj bi i učenici i profesori učitelji, kao i ostale stručne osobe u radu s mladima zadovoljili svoje potrebe na temelju teorije izbora.
Našem se gradu početkom godine predstavio teatar Teatro Stabile delle Marche s predstavom Smiješna komedija (Commedia ridicolosa). Ovaj kazališni komad, slobodno složen prema izvacima tekstova Skica komedije dell Arte, autora Carla Goldonija i Harlekin i sluga, autora Darija Foa, bez obzira na jezičnu barijeru, podigao je korčulansku publiku na noge. Posebni štih predstave bila je u živo prateća glazba jedne od najznačajnijih glazbenih grupa, koja njeguje narodnu tradiciju pokrajine Marche, La Machina.
U župnom dvoru je 10. ožujka održana prva sjednica Odbora za proslavu 700-te obljetnice Stonsko-korčulanske biskupije i bratovštine Svih Svetih. Članovi Odbora su: gosp. Marko Buzolić, predsjenik gradskog Vijeća; gosp. Ante Lakić, gradonačelnik; gđa. Alena Fazinić, član poglavarstva za kulturu; gosp. Andro Denoble, gaštald bratovštine Svih Svetih; gosp. Tomislav Sansović, gaštald bratovštine sv. Roka; gosp. Pero Portolan, gaštald bratovštine Gospe od Utjehe-Mihovilaca; gosp. Dinko Radojković, zamjenik gaštalda i član prokure bratovštine Svih Svetih; s. Kristina Maleš, priora samostana sv. Anđela Čuvara; gosp. Vjekoslav Fabris, crkovinar; don Nikola Berišić, kapelan; gđa. Stanka Kraljević, direktor Turističkog ureda; gosp. Jure Vlašić, direktor Hotelsko-Turističkog-Poduzeća Korčula; gosp. Vladimir Depolo, predsjednik Općinskog suda; gosp. Zlatko Šain, predsjednik KUD-a "Moreška"; gosp. Đuro Čehovski, predsjednik HGD-a "Sv. Cecilija" i gosp. Ivo Barović, ravnatelj Radio postaje Korčula.
Župnik don Marko ih je najprije izvijestio o do sada učinjenim pripremama za ovu proslavu. Održat će se trodnevnica i simpozij, a bit će i raznih izložbi, koncerata i sl. Glavna proslava planira se održati na feštu sv. Todora 28. srpnja ove godine. Na kraju se općenito govorilo o svemu što je važno za ovako veliko slavlje.

Ž. Petković

 

KRŠTENJA

* 24. prosinca 2000. g. STJEPAN GATTI, sin Jakova i Renate r. Korman
* 7. siječnja 2001. g. LUKA VILOVIĆ, sin Sergija i Tihane r. Sansović
* 7. siječnja 2001. g. STJEPAN LONČAR, sin Saše i Sandre r. Bilić
* 28. siječnja 2001. g. MATE BILIĆ, sin Armeria i Lucije r. Botica
* 25. veljače 2001. g. KARLO DUŽEVIĆ, sin Tonča i Nikoline r. Šikoparija
* 31. ožujka 2001. g. MARIJA ŽANETIĆ, kći Anta i Željke r. Sardelić

 

NEKROLOG

22. prosinca 2000. g. iznenada nas je, u osamdeset šestoj godini života, napustio ANTE CURAĆ. Životni put ga je odveo do daleke Australije. Uz ljubav i brigu za obitelj, brodovi su bila njegova životna preokupacija. Ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je na grobju sv. Luke. Počivao u miru.

6. siječnja 2001. g. nakon kratke bolesti, umrla je u osamdeset šestoj godini života GENOVEVA (EFA) GRBIN r. ŽUVELA. Živjela je mirno u sjenci katedrale sv. Marka, u kojoj je svakodnevno nalazila mir i zadovoljstvo. To joj je davalo snage i razloga da je nesebično iskazivala dobročinstva mnogima. Za prijateljstvo i ljubav neka joj Gospodin podari vječni mir i udijeli vječnu nagradu.

7. siječnja 2001. g. iznenada je preminula IVICA RADONIĆ u sedamdeset prvoj godini života. Živjela je sama, mirna i povučena. Osobitu ljubav i pažnju iskazivala je prema susjedima i prijateljima, a i oni prema njoj. Na posljednje počivalište su je ispratili oni koji su je cijenili i voljeli. Počivala u miru.

13. siječnja 2001. g. umro je EDUARD BABIĆ u osamdeset šestoj godini života. Posljednjih godina je živio u Domu umirovljenika, ali nije zaboravljao svoju Korčulu i svoj Vrnik. Imao je brata svećenika don Mira, a i sam je bio osvjedočeni i praktični vjernik. Njegovo je mjesto u korčulanskoj katedrali i u kapeli Doma umirovljenika uvijek bilo popunjeno. Opremljen sakramentima utjehe usnuo je u Gospodinu. Pokopan je na groblju sv. Luke. Neka počiva u miru Božjem.

15. siječnja 2001. g. nakon duge i teške bolesti, umrla je MARIJA ONOFRI r. ŠESTANOVIĆ u sedamdeset prvoj godini života. Sve životne radosti, nade i očekivanja, prekinula je teška bolest. Ipak se ni u jednom trenutku nije predavala očaju ili beznađu. Smješak joj je stalno titrao na usnama, a nije ju napusti ni nakon što joj se dobra duša, opremljena sakramentima utjehe, preselila u vječnost. Ispraćena od obitelji, rodbine, prijatelja i mnogobrojnih Korčulana, pokopana je u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

13. veljače 2001. od moždane kapi u dubrovačkoj bolnici umro je doživotni gaštald bratovštine Svih Svetih IVO DUŽEVIĆ u sedamdeset petoj godini života (Vidi "In memoriam" str. )

13.veljače 2001. g. nakon duge i teške bolesti umrla je u Zagrebu u pedeset petoj godini života SONJA ANTUNOVIĆ r. DAMJANOVIĆ. Bila je uvijek puna života, druževna i znala je uvijek imati vremena za sve oko sebe, a možda ponajmanje za samu sebe. No, bolest je bila jača. Zahvalni za sve dobro koje su od nje primili, na vječni počinak na groblju sv.Luke, ispratili su je mnogi prijatelji, suradnici i mnogobrojna rodbina. Počivala u miru.

14. veljače 2001. g. u osamdeset prvoj godini života, nakon kratke bolesti, preselio se u bolji život MARKO VISKOVIĆ. Uvijek jasan u svojim stavovima, osvjedočeni vjernik, sasvetan i nikolaš, pravi domoljub, živio je pokojni Marko svoj vijek, u duhu ljubavi prema Bogu, prema Domovini i prema bližnjemu. Tu njegovu ljubav su mnogi prepoznali i cijenili. Ispraćen od obitelji, mnogobrojne rodbine i prijatelja, pokopan je na groblju sv. Luke. Počivao u miru Božjemu.

15. veljače 2001. g. iznenada je umro NIKOLA (KOLJA) SESSA, kap. duge plovidbe, u pedeset šestoj godini života. Veseljak po naravi, zaljubljenik u Korčulu i sve što je korčulansko, prijatelj pjesme i zabave. Ispraćen od mnogobrojnih Korčulana i prijatelja pokopan je u obiteljsku grobnicu na korčulanskom groblju. Počivao u miru.

21. veljače 2001. g. u Dubrovniku je, okružena najbližima u svome domu, u sedamdeset osmoj godini života preminula s ovog svijeta OLGA KUŠPILIĆ r. ĐUIĆ. Rođena je u Dubrovniku, gdje je i provela svoj životni vijek, strpljivo podnoseći tegobe dugogodišnje bolesti. Ispraćena od svojih najbližih, prijatelja, rodbine i znanaca, pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru.

21. veljače 2001. g. ovaj svijet zamijenio je boljim, u trideset petoj godini života, IGOR SLAVICA. Teška bolest je zaustavila i prekinula sve njegove ovoživotne želje i preokupacije. Mnogi njegovi kolege s posla, po raznim platformama i brodovima, uvijek će ga se sjećati kao dobrog, stručnog, pažljivog i nenametljivog suradnika. Opremljen sakramentima utjehe, ispraćen od rodbine i prijatelja, pokopan je na groblju sv. Luke. Neka mu Gospodin podari vječni mir.

4. ožujka 2001. g. u pedeset drugoj godini života umro je BOŽIDAR ČUBRANIĆ. Dugogodišnji rad u pošti omogućio mu je kontakt s mnogim ljudima, a njegova uslužnost postala je skoro poslovičnom. Sve probleme je rješavao bez puno priče i odugovlačenja. I u svojoj teškoj zdravstvenoj situaciji on je s puno volje išao naprijed. Ispraćen od obitelji, rodbine i prijatelja pokopan je na groblju sv. Luke. Neka mu Gospodin uzvrati vječnom nagradom za sva dobročinstva i podari mu vječni mir.

 

In memoriam - IVO DUŽEVIĆ
doživotni počasni gaštald bratovštine Svih Svetih

Prorok Jeremija davno zapisa: "Gospodin je dio moj, veli mi duša. I zato se u nj pouzdajem!"
Ovo je bio životni svjetonazor gosp. Iva Duževića, brodograditelja i gaštalda bratovštine Svih Svetih, kojoj je dugi niz godina bio i um i srce. Danas ovdje okupljeni izražavamo svi zajedno iskrenu sućut obitelji i bratovštini Svih Svetih, bolno dirnuti njegovim odlaskom.
Nije gaštald Ivo otišao od nas nakon kratke bolesti, kao što piše na osmrtnici. Njegove muke su započele onda kada više nije mogao biti fizički prisutan u bratovštini Svih Svetih, kada nije u danima Korizme i Vele Setemane mogao dolaziti i sudjelovati u pripremama oko naših svetinja, a posebno ove godine, kada ćemo proslaviti jubilej sedamstote obljetnice osnutka naše Bratovštine. Ipak se može reći, da je u svim događanjima u Bratovštini sudjelovao u duhu, kroz česte susrete sa sadašnjim gaštaldom Androm, davao je savjete, pisao godišnje upute i nije mogao vjerovati u čudo obnove voska. "Je li moguće", govorio bi, "da se to nama događa i da ćemo i mi imati veliki torac. I to veći od onoga u Mihovilaca. Nemoguće!"
Jednom prigodom su gaštald Ivo i još jedan drugi Sasvetanin, koji nas je već odavno napustio, sjedeći na balaturu Svih Svetih i promatrajući sve bogatstvo ispred sebe, konstatirali: "Nije nas briga umrijeti, ali kome ćemo sve ovo ostaviti!" Bio je brodograditelj i to od onih, kakvih je nekad Korčula bila prepuna. Jednostavan, plemenit i pošten radnik. Njegovo radno vrijeme je bilo "od zvizde do zvizde" svakoga dana u godini - osim na Božić. On nije ni u onim nesklonim vremenima toga dana odlazio na Škvar .
Stoga, dragi naš Ivo, počivaj mirno i ne brini kome ćeš ostaviti bratovštinu Svih Svetih. Današnja generacija Sasvetana ne može zaboraviti divnu i dragu uspomenu na Tebe. Kroz bogatstvo tvojih kazivanja, kojim si obogatio naša sjećanja na generacije starih bratima sve tamo od vremena Cekinara, Kanarini i šjor Dometa, ti ćeš i nadalje biti s nama .
Neka te u raj odvedu anđeli, odakle ćeš iz nebeskog balatura gledati sjaj našeg novog velikog torca.
Počivaj u miru Božjemu!

Velimir Dužević

 

NA TABLUNU

Svaku večer na televiziju pokažiju nan nike anticiklone, što se rastežu od Ingleške do ovamo i paraju kako da su velike savojarde. Ni nas briga što je usrid zime takva arija, jerbo možemo učinit đir i sest na tablun, neka jesičanj.
Gremo mi priko Svete Justine, di su braća Rokovci impirali velike skale i prominiju lastre na punistrama. Čistu crkvu od klačinare što pada iz plafuna, a konsorele fregaju tleh. Još malo pa će Gospa Kandalora i sve mora bit in ordine.
"Oli u vašu bratovštinu nima nijedan što se intendi u cakla?"
Oni što drži skale, ništo je zarunja, a na vrhu skala ađustaje cakla i umire od smiha jedan meštar Mihovilac.
Gremo naprid niza štradu od Smrkinića i na pola puta fermajemo se u strahu. Ni naprid ni nase ! Što je ovo, Gospe moja, što se ono kontreštaju na tablunu, viču i jedan drugemu skaču u rič...
"A dobro vi nemojte virovat, a ja van govorin da je teliki, da ćedu tokat debeli kajiši."
"Je, je, govoru da je tako veliki, da ćedu se morat tronkat grane od bora okolo Grada."
"Ma, hote u smokve, vazda se pasavalo ‘con prudenca’ i ni bilo tribula, a vi sad govorite kako vaja šegat stabla."
Učinili smo pet-šest koraka za boje čut od čemu se pripiru, ma meštar pitur, što je iz noga maha rukama i vika, obada se je kako mi u štradi slušamo.
"Hote naprid, što ste se tun inkantali kako pirke. Evo ode govoru kako su Sasvetani učinili niki torac i da mu je kruna kako Rotonda!"
Više se nemoremo sakrivat, nego izahodimo iz štrade. Adoćajemo, kako su svi nervozni i uspihani. Za da bi se kalmali, nastojimo smanjit alteracjun. Ma kakvi, kad smo imali otvorit justa, skače na noge jedan Mihovilac.
"Evo, oni ćedu nan reć da vero, je li teliki kako se pripovida?"
"Mi van neznamo puno, ma se pripovida, kako su mu krunu armavali na pucalu od gustirne."
"A, Gospe od Konsolacjuni, što nan to činu", uzdahnu je i krola na seditu oni Mihovilac.
"A da to nije slučajno oni pucal, što je nesta iz Fortece?", pita krejano naš Profešur su fojima ispod ruke.
Svi su al momenti umukli i niko ne odgovara Profešuru. Nama se je učinilo, kako da svi znaju di je pucal.
"I dobro, kako oni mislu to čudo od torca provuć u procesjun okolo Vele crkve?", pita jedan butigjer Rokovac.
"A, bićedu izmirili largecu od štrade."
"Je, tako je", govori meštar pitur. "Ja san hi adoća i nisan razumi što će jin metar od krojača."
Govori se kako Sasvetani parićaju pertige za isavat kabele od letrike i telefoni, dok jin Veliki torac bude pasava, da nebi slučajno zadi za koju žicu. Ni nan kjaro, kako ćedu u mraku vidit di će jin zadit koja žica?
"Lipo, najviše je letričista i pošćeri u Mihovilaca", govorimo mi, "oni će hi avizat di su kabeli bašo i ka hi vaja podignut."

VIT

 

SAVJET LIJEČNIKA - KADA POČINJE ŽIVOT

"Nisam na svijetu da bih gasio sve požare, no niti jednoga ne smijem zapaliti." (Iz predavanja prof. dr. Valentina Pozaića)

Kinezi vjeruju da su devet mjeseci stariji od vremena koje je proteklo poslije njihovog rođenja.
Moderna tehnologija omogućava nam praćenje razvoja djeteta gotovo od začeća do poroda, pa sa sigurnošću možemo potvrditi kako su tisućljetna vjerovanja tog drevnog naroda istinita.
Na prelazu iz starog u novi vijek opisuje se trenutak oplodnje kao spoj duše i tijela. A to se događa negdje polovinom trudnoće, kada ustvari, prema ondašnjem vjerovanju, nastaje humano biće. Ovaj trenutak poklapa se sa periodom kada majka počinje jasno osjećati aktivne pokrete svoga čeda. Rođeno malformirano dijete smatrano je neljudskim bićem te je i odnos prema njemu bio surov, što ni danas u svijetu nije rijetkost.
Razvojem znanosti uvidjelo se kako je morfološki razvoj djeteta, (o onom psihičkom jako malo znamo), kontinuirani proces, koji počinje oplodnjom. U tom periodu, prema najnovijim saznanjima, dijelimo mnoge radosti i probleme, kao uostalom i u životu poslije rođenja. Dijete reagira na svjetlost, zvukove, raspoloženje majke. Ono guta, ima pokrete disanja, sisanja prsta i otkucaje srca već od drugog tjedna života u maternici.
Postavljati pitanje, da li je to život ili ne, nema nikakvog smisla. Odgovor je jasan. Ali gdje je životu početak? Trenutak oplodnje! Da, no danas znamo da taj "trenutak" traje dvadeset i četiri sata. Da li je to dodir dvaju gameta (spolnih stanica), stapanje genetskog materijala ili nešto treće, nama nepoznato?
Ono što se događalo u ranoj fazi razvoja svakog od nas fascinantan je slijed vrlo kompliciranih događanja, a rezultat je osoba, neponovljiva barem milijun godina.
Kinezi imaju pravo. Život ne počinje rađanjem, nego devet mjeseci prije i predstavlja jedinstvenu cjelinu.
To je dar, a ne kazna.
Brinuti se o nečemu tako uzvišenom, vjerujte mi, nije ni malo lako, bez obzira na znanje i sposobnosti.
Pacijenti(ce) često traže, ponekad i opravdano, više. No ima trenutaka gdje naše znanje više ne pomaže.
Ostaje samo utjeha!

Kristo Cebalo dr.med.

List Župe Korčula
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada: Hrvoje Kapelina i De Franko /Frano Depolo/

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049