Rođen u Korčuli 27. siječnja 1942. Maturirao u Korčuli 21. lipnja 1960. Upisao se na Teološki fakultet u Zagrebu 1. listopada 1960. Red Đakonata primio 19. ožujka 1966. u Zagrebu. Zaređen za svećenika 4. prosinca 1966. u Zagrebu. Mladu Misu je imao 11. prosinca 1966. u Korčuli.

UMRO NAM JE DON LUKA! - vijest koja je iznenadila i uznemirila mnoge duše, ražalostila i rastužila mnoga srca. Umro je u naponu snage i umne i tjelesne.
Svaka smrt ostavlja neku prazninu, ali ako je ta praznina kao ponor bez dna, ako je toliko toga što je don Luka činio, a njegova smrt to više ne dopušta, onda se s pravom pitamo što i kako dalje bez Luke: Glas Koncila - "Braća naša zaboravljena" i mnogi drugi napisi i reportaže sročene srcem osjetljivim za potrebne i duhom koji je znao prepoznati prave vrijednosti;
MAK - tolika djeca i roditelji su živjeli vjeru pod don Lukinim budnim okom;
siromasi - javno ili krišom su dobijali makar ono najnužnije što im je omogućavao da lakše prebrode dan;
bolesnici - sakramentima i riječju utješio je i one kojima se činilo da su izgubili svaku nadu;
prijatelji - u svakom momentu bio je tu;
nepoznati potrebnici - reci don Luki svoju potrebu i to odmah ide u rješavanje....
"Lanterna", koju držite u rukama, samo je pokušaj stavljanja na jedno mjesto mnogo toga što je don Luka živio i radio. Ovo je samo jedna mala sličica čovjeka, sina, brata, svećenika, novinara, dušobrižnika, katehete ...
Ovo je samo jedno malo HVALA don Luki, dugogodišnjem i suradniku i kreatoru ovog župnog lista. Hvala mu u ime svih onih koji su se nadahnjivali i krijepili na njegovim tekstovima.
Ova "Lanterna" je i HVALA gospođi Frančeski i gospodinu Špiru Depolo što su Crkvi u Hrvatskoj podarili takovoga sina.
Neka Gospodin, koji "nagrađuje i onoga koji pruži potrebniku samo čašu hladne vode", obilno nagradi don Luku za sva dobročinstva vječnom nagradom u zajednici sa svima svetima.

..... SUDRUG :
Bio je najmanji među nama i ničim se nije posebno isticao. Ipak je jedini krenuo tim putem, skrenuvši na sebe pažnju sviju.
Da li je to hrabrost ili bježanje...?

..... JEDNA PROFESORICA:
Upoznata sam sa gornjom drugarskom izjavom o Luki. Pratim njegov razvitak godinama. A nije mi nepoznata uloga svećenika u životu.
Postoji li svećenik "koji bježi od života" i od ljudi? To je nemoguće! Svećeništvo nikako ne može biti bježanje od svakidašnjice. Naprotiv: ono je poistovjećivanje sebe, uklapanje sebe u puninu života ljudskoga sa svim njegovim patnjama, problemima, teškoćama i ljepotama.
I zato je svećeništvo hrabrost u odličnom značenju riječi - i više od toga: Ljubav.
A naš don Luka i njegovo zvanje: nisu drugo nego ugrađivanje sebe u život, u službu Bogu i ljudima.
Mladi, dobri druže: zar nisu tomu svjedoci li i karakter tvog kolege Luke i unisoni aplauz ovog Grada njegovom zvanju, njegovoj već aktivnosti i - njegovom nasmijanom, sretnom licu?

..... JEDAN ODGOJITELJ:
"..... s Lukom nemamo poteškoća. U svemu je uzoran. Uklopio se u ovaj način života začudnom lakoćom ...."

"Mali Koncil"
"Mali Koncil" izrastao je iz "Glasa Koncila", iz rubrike "Vama, djeco", jer se odmah u početku osjetila potreba jednog lista za djecu, a kako je rasla i potreba djece, tako je u "Glasu Koncila" donijeta odluka da se pokrene list za djecu. I tako je već 1966. počeo izlaziti "Mali Koncil".
Njegova je nakana od samog početka bila da pomaže djeci u vjeronaučnoj nastavi, a jednako tako da pomaže obitelji u vjerskom odgoju djece, a svećenicima-župnicima u organiziranju vjeronaučnih skupina i priređivanju nedjeljnih i blagdanskih misa s djecom i roditeljima.
Od prvog broja "Mali Koncil" nosi nekoliko obilježja koja je zadržao do danas. Jedno od tih je dobrotvornost, na koju se potiču djeca u rubrici "Mozaik dobrote". Ta je rubrika rasla i još uvijek raste od onoga početnog sjemena kojim smo pozivali djecu da pomognu skupljati novac za svoje siromašne prijatelje, pa do organiziranih pohoda bolesnicima, organiziranja prodajnih izložbi za pomoć misijama, održavanja priredaba u dobrotvorne svrhe, pa do pomaganja slabijim učenicima, do druženja s osamljenima. I sve do danas ti oblici dobrotvornosti rastu, a posebno sada u iskazivanju skrbi svojim prognanim vršnjacima.

Rasadište duhovnih zvanja
Ta se rubrika kasnije razgranala u rubriku "Tribus". Riječ je o godišnjem nagrađivanju djece, kojim uredništvo "Malog Koncila" i izdavačka kuća "Glas Koncila" na završetku školske godine nagrađuju stotinu i pedesetero djece, vjeroučenika Crkve u Hrvata, koji su se tijekom školske godine na osobit način iskazali u mnogostrukim oblicima dobrotvornosti, učenja i znanja. Te nagrađene makovce MAK u tri autobusa vodi na višednevno putovanje po Domovini, a prošlu godinu smo prvi put bili u inozemstvu.
Svrha te nagrade jest da se djeca što više upoznaju i povežu u dobroti i da u tom prijateljstvu dalje rastu. Taj program putovanja uključuje stalnu duhovnu skrb, upoznavanje prošlosti i sadašnjosti Crkve i Domovine u različitim područjima i u zajedničkoj radosti, odmoru, kupanju u moru, što osobito raduje djecu.
"Tribusovo" putovanje započinje redovito šutnjom, ali već nakon prvih kilometara djeca progovore, a završava suzama, jer je svima teško ratati se. Na putovanje redoviato idu i svećenici, sestre vjeroučiteljice i roditelji. Iskustvo nam pokazuje da su mnoga duhovna zvanja sazrela i došla do konačne odluke upravo tijekom "Tribusova" putovanja, tako da u sjemeništima, novicijatima i redovničkim zajednicama imamo dosta makovaca-tribusovaca, koji su bili s nama na tom putovanju.
Prošli put je "Tribus" imao sasvim osobito obilježje, jer su većina malih putnika bili pšrognanici ili s ratom zahvaćenih područja, ili pak djeca ostala bez roditelja. "Tribus" je povezao djecu iz Domovine s onom koja s roditeljima na privremenom radu žive u Njemačkoj. To je putovanje toliko snažno djelovalo na sve da će vjerojatno i ove godine utjecati na odluku kamo krenuti s "Tribusom".
Od prošle godine među tribusovcima su i djeca iz hrvatske dijaspore, pa su tako bili i mali Hrvati iz Mađarske.

Svjedočanstva vjere
Osobito snažno obilježje "Malog Koncila" od prvog broja daju kateheze, koje redovito prati sasvim osobita vjeronaučna enigmatika. To je takva enigmatika koja uz redovitu zabavu i razbibrigu učvršćuje vjeronaučno znanje. MAK-ove kateheze snažno su utjecale na vjerski odgoj i djece i obitelji, jer su one objevljivane u razdoblju kada je u školama, na javnim mjestima i u svakoj prilici života trebalo pružiti jasno svjedočanstvo vjere. Iz tog razdoblja imamo veoma lijepih svjedočanstava roditelja, prosvjetnih radnika, koji su nam pisali i posvjedočili da s MAK-om u ruci drže obiteljski vjeronauk djeci i sebi. Sve te kateheze radio je Vlč. Živko Kusatić u suradnji s članovima Uredništva. Sve su te kateheze objavljene u posebnim izdanjima, tiskane u više ponovljenih izdanja i prevođene na druge jezike. Tako je Kustić ostvario izvornu biblijsku katehezu oslobođenja i izvorni biblijski pristup povijesti Crkve u Hrvata. To su dijela: Mali ključ Biblije, Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, Mač Duha, za krizmanike, i Hoćeš li se krstiti? za krštenike. Te kateheze su također utjecale na to da je Živko Kustić stvorio i prve stripove, te osobito evanđeoske prispodobe pretočio u stih, a likovki umjetnici u stripovski izričaj.
Te kateheze koje je radio Kustić nadahnule su i veoma snažna vjeronaučna natjecanja, koja je MAK organizirao pod nazivom "Vjeronaučne olimpijade". Sve je to imalo najsnažniji zamah 1968. godine s objavljivanjem cjelovite Biblije na hrvatskom jeziku, s "Biblijskim proljećem".

Vjeronaučne olimpijade
MAK-ove vjeronaučne olimpijade, biblijske i povjesne, u svakom su natjecanju obuhvaćale više od 15.000 vjeroučenika Crkve u Hrvata. S prvim vjeronaučnim olimpijadama u Domovini MAK, u suradnji s Naddušobrizničkim uredom u Frankfurktu, s o. Bernardom Dukićem, organizira i prvu biblijsku olimpijadu za hrvatsku djecu i mladež izvan Domovine. Ta se olimpijada među Hrvatima u inozemstvo osamostalila i organizirala u veliku godišnju smotru vjeronaučnog i duhovnog stvaralaštva hrvatske djece i mladeži, primjerice folklora. A prošle godine imali smo prvi put zajedničko natjecanje u Zagrebu na Zagrebačkom velesajmu. Treće snažno obilježje MAK-a od prvog broja je bogoslužno usmjerenje, tako da "Mali Koncil" u svakom broju donosi priloge i druge savjete za što bolje organiziranje nedjeljnih i blagdanskih misa djece i roditelja. Naime, nakon Koncila izdan je poseban Direktorij za mise s djecom i roditeljima, u kojemu se savjetuje da se u župama priređuje nedjeljama i blagdanima takve mise.
Od prvog broja MAK promiče to bogoslužje , objavljujući uvijek nove priloge i nova rješenja, da djeca što djelotvornije mogu sudjelovati u misi i da što bolje razumiju i prihvate nedjeljnu bogoslužnu poruku. MAK je u surednji s Katoličkom bogoslovnim fakultetom u Zagrebu orgenizirao i simpozije o misama s djecom, a osobito na Katehetskim zimskim školama svake godine promiče što jače i djelotvornije sudjelovanje djece i roditelja u nedjeljnim i blagdanskim službama.
"Mali Koncil" redovito za Božić svake godine objavljuje izvorni božićni mjuzikl, koji je toliko prihvaćen da je i prošlog Božića izveden u više od tri stotine župa u Domovini i inozemstvu.
MAK ima i redovitu priču, redovite stripove, objavljuje dječje radove i vijesti o životu djece po našim župama. U njemu ima nekoliko junaka koji su djeci prirasli za srce i s kojima djeca, osobito pismeno, a nekad i usmeno, razgovaraju. Među najsnažnije junake uz Klaru, Toma i Makija je Blaž, u svojoj "Blaževoj pošti". To je jedna od najpopularnijih rubrika u "Malom Koncilu"; gdje Blaž na duhovit i odgojan način u vjerskom duhu odgovara djeci na njihive probleme - od prvih ljubavi pa do onih vezanih uz ratne strahove.
MAK od prvog broja ima i izrazito misionarsko obilježje. Naš hrvatski misionar, o. Ante Gabrić, koji je pedeset godina djelovao u Bengaliji (Indija) i umro na glasu svetosti, redovito je objavljivao u MAK-u svoja pisma, kojima je svjedočio veliku ljubav Crkve, osobito prema siromasima. Tako su Ante Gabrić i Majka Terezija postali pokrovitelji svekolike dobrotvornosti naših vjeroučenika u rubrici "Mali mozaik dobrote". U toj rubrici iz misijskog života povremeno se i danas javljaju hrvatski misionari i misionarke s različitih područja i ta je rubrika snažno djelovala na odluku da dođu u sjemeništa, novicijate i redovničke zajednice.

Skrb za prognanu djecu
Od početka ovog rata MAK je velikim dijelom sadržaja okrenut prema djeci koja osobito trpe i stradavaju u ovom ratu. Pokrenuli smo i djelo dobrotvornosti, da odrasli uplaćuju u fond za pretplatu na MAK djeci prognanicima. Zahvaljujući dobroti tolikih iz Domovine i inozemstva, mi i danas možemo mnogim župama slati MAK na dar.
Tijekom rata, kad su djeca bila uglavnom u skloništima, dobivali smo i do 10.000 pisama mjesečno, makar su pojedini krajevi bili nedostupni. MAK je svojim sadržajem želio što više ohrabriti djecu, rasteretiti ih potresnih ratnih prizora i usmjeriti sve njihove duhovne i tjelesne snage na stvaranje boljeg i ljepšeg svijeta.
Mi u našem naslovu i danas imamo MAK, jer je to djeci najkraće i najdraže izreći, a u nad naslovu imamo najstariji kršćanski pozdrav: "Hvaljen Isus i Marija"! U podnaslovu nam je programska vizija našeg rada. Naš MAK je "cvijet molitve, znanja, igre i prijateljstva".
Od prvog broja u "Glasu Koncilu" osobito snažno djeluje obitelj Andrije Žica, poglavito na području enigmatike i stvaranja kateheze za vjeronauk u školi i u župi. Njegov sin Vojmil stalni je član Uredništva MAK-a. Od kad se list tiska u novoj tehnologiji, grafički ga oblikuje akademski slikar Siniša Reberski. Upravo je na toj maloj skupini ljudi glavni mjesečni teret rada na stvaranju "Malog Koncila".
I dr. Alojzije Hoblaj nekoliko godina objavljuje stalne priloge za djecu predškolske dobi: "Biblija i liturgija u životu djece". Ta suradnja usmjerila je njegov znanstveni rad na stvaranju plana i programa vjerskog odgoja djece predškolske dobi. Taj plan su već odobrili naši biskupi i prihvatilo ga je Ministarstvo prosvjete.
U MAK-u već nekoliko godina surađuje u stalnoj ribrici "Obiteljsko gnijezdo" i don Mirko Mihalj. Ta rubrika upravo svjedoči koliko je MAK s vjerskim sadržajem potreban ne samo djeci već i roditeljima. Don Mirko donosi redovito ogledni list za vjeroučitelje i roditelje, u kojemu obrađuje po jednu katehezu iz postojećeg vjeronaučnog plana i programa za vjeronauk u školi. Po tom planu i programu MAK objavljuje po jednu katehezu za svaki razred osnovne škole u rubrici "U MAK-ovoj školskoj torbi".

Promicatelj i župnog vjeronauka
Nama je u Uredništvu osobito stalo do promicanja župnog vjeronauka, koji je sada gotovo zanemaren po našim župama. Objavljivanjem priloga i kateheza za župni vjeronauk, mi želimo pomoći svim župnim djelatnicima da uvedu redoviti župni vjeronauk. Mi, naime, mislimo da bi upravo župni vjeronauk bitno pridonio da djeca s razumjevanjem i odgovornošću prihvate vjeronauk u školi. Vjerujem da je to jedan od djelatnih načina da se vjeronauku vrati pravo lice i pravo mjesto u župi i u školi i da se zaustavi "osipanje", ne samo vjeroučenika, već i vjerske pouke. Ovdje bi "osipanje" značilo razvodnjavanje, pa bi trebalo kriknuti: "Vina nemaju!"
Dodao bih još, na kraju, da MAK ima dosta popratnih djela, kao što je organiziranje različitih priredaba, vjeronaučnih natjecanja i sl. Tako smo prošlog Božića na Badnjak imali radio-kviz "MAK-ova radio-štalica", kontakt-emisiju koja je imala velikog odjeka među djecom i roditeljima. Mi tražimo načina da nas djeca što bolje upoznaju, jer iz dana u dan vidimo da smo među djecom, osobito u školi, jedva poznati.
MAK se uključuje u sve ono što je potrebno za cjelovit odgoj djece u sadašnjim prilikama, pa je tako jedno od naših glavnih djela sada pomoći povratak djece prognanika u njihove domove. Tako od ove godine imamo u MAK-u izvješća iz Pakraca, Slanoga, Posedarja, Skradina, Slavonskog Broda ...
Najnovije što MAK upravo radi jest suradnja s izdavačkom kućom "Altair" na izdavanju Evanđelja za djecu u 36 slikovnica i 36 video-crtića. Upravo su izašle tri prve slikovnice i tri prva video-crtića.

+ Želimir Puljić, biskup dubrovački

OPROŠTAJ u ime svećenika dubrovačke biskupije
Koliko je pok. don Luka značio dubrovačkoj biskupiji i cijeloj Crkvi u hrvatskom narodu, a osobito u prenošenju radosne vijesti putem pisane i izgovorene riječi u hrvatskom medijskom prostoru, svjedoče i brojni telegrami i brzojavi sućuti dibrovačkoj biskupiji i obitelji pok. don Luke. Brzojave sučuti uputili su: kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, Mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački u čijoj je biskupiji don Luka djelovao cijeli svoj svećenički vijek, mons. Antun Tamarut, nadbiskup riječko-senjski, mons. Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski, mons. Slobodan Štambuk, biskup hvarsko-bračko-viški, mons. Ante Ivas Biskup šibenski, mons. Antun Škvorčević, biskup požeški, mons. Ante Jurić,nadbiskup splitski i njegov pomoćni biskup dr. Marin Barišić te njegov generalni vikar Dr Josip Delić. U ime vojnog ordinarijata telegram je uputio mons. Josip Šantić, generalni vikar, u ime banjalučke biskupije mons. Ivica Božinović, kancelar, fra Jure Brkan, provincijal franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, mons. Vladimir Stanković, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, Dr fra Ilija Živković, ravnatelj tiskovnog ureda HBK, Dr. Milan Šimunović predstojnik nacionalnog katehetskog ureda i prof. dr. Franjo Topić, predsjednik hrvatskog kulturnog društva "Napredak" iz Sarajeva, don Andrija Kopilović, član katehetskog vijeća iz subotičke biskupije, redakcija emisije "Mir i dobro" HRT-a, u ime redakcije Radio Sljemena Ivan Jurišić, odgovorni urednik.
U ime dubrovačke biskupije i u ime obitelji pok. don Luke Depola, izričemo iskrenu zahvalnost za sve molitve koje su ovih dana upućene Gospodinu za pokoj njegove duše i za sve izraze kršćanske sućuti i solidarnosti. Neka Gospodin, kojemu je don Luka vjerno služio, primi njegovu službu u svoje zajedništvo, a svima nama neka da snagu da nastavimo plemenito djelo služenja drugima, koje je don Luka započeo i do konca svoga života činio i tako se istrošio.

Dragi don Luka, dok sam bio u Korčuli, tvojoj župi, onda je bilo dosta da se pogledamo i mi smo se razumjeli. Više puta smo se samo očima dogovorili, bez i jedne riječi. Ovog puta su tvoje oči zatvorene i tako se ne možemo dogovoriti. Ali kad bi mi mogao odgovoriti, pitao bih te: "Don Luka, što i koliko ću sad reći ovom narodu o tebi", znam da bi mi don Luka rekao :"Don Toma molim te,ne gnjavi. Ne gnjavi ovog naroda", jer don Luka nije bio taj koji je gnjavio svoj narod, nego ga pomagao i istrošio svoje srce i izgorio za svoj narod. Zato, moj dragi don Luka, kratko: najprije u ime svećenika dubrovačke biskupije sućut dragoj Ćeski, dragom Špiru, tvojoj sestri Mariji, bližoj i daljoj rodbini. Sućut cijeloj Korčuli, jer je cijela Korčula osjećala te i držala te kao svoga sina, ambasadora u Zagrebu, koji je nesebično pomagao svima, koji su zatrebali Zagreb i bilo kakvu pomoć od tebe. Jedna izreka kaže moralnu kategoriju čovjeka i uopće svake stvari: "Bonum ex integra causa", "Dobro je ono, samo ono, što je sa svih asapekata dobro". Samo je ono dobro. Ne može se reći: dobar je konj, samo da nije čorav. Gotovo. Ne valja ništa. nego,ono je dobro što je sa svih strana dobro. I kada govorim o pok. don Luki onda mogu reći to: dobar je, jer je sa svih strana bio dobar. Bio je svećenik, uzoran svećenik, i zahvaljujem mu što je nama svećenicima, kamo god je stigao osvjetlao obraz. Don Luka, hvala ti na tome. U svojoj svećeničkoj službi preuzeo je od početka još jednu odgovornu dužnost, a to je bilo delikatno najprije za onoga komunističkog režima, a i sada u novoj hrvatskoj državi nije bilo puno lakše: novinarstvo. Svi smo pratili njegove napise "Braća naša zaboravljena" u "Glasu Koncila" i njegove predivne napise i uredničko vodstvo, cijelu organbiuzaciju ¨MAK-a" - "Maloga koncila".
Dragi don Luka, kao svećenik živio si izvrsno i svjedočio svoje svećeništvo. Kao novinar radio si, neću reći savršeno, jer ništa ljudsko nije savršeni, ali si radio odlično i zdušno i oduševljavao generacije i generacije za ono što si ti pisao i što si ti mislio, putem radija, putem televizije ili putem tiska prenosio u svijet.
Dragi don Luka, još je jedna tvoja karakteristika nezaboravna: prema bilo kojem čovjeku, a napose prema tvojim Korčulanima, a to je ono tvoje beskrajno miloserđe prema ljudima koji su slabi u bilo kojem smislu, duševno ili tjelesno. Zalagao si se za sve, napose za svoje Korčulane do iznemoglosti. Na tome ti iskrena hvala jer si zaista bio čovjeka sa svih strana izgrađen i za tebe se može treći: bio je čovjek dobar. Kada sam uzoritom kardinalu Kuhariću rekao da je lijepo što je došao na ovaj sprovod, kadinal kratko i jasno kaže: "Zaslužio je!" I mislim da je to dosta reći za našega don Luku: zaslužio je.
Dragi don Luka, ti bi meni sada rekao ne gnjavi. I neću, ali te nešto moram zamoliti: Kada dođeš gore onda dobrom Pastiru Isusu šapni da si ti posljednji iz ove župske zajednice Korčule, iz nekadašnje korčulanske biskupije zarteđen za svećenika i poslije tebe nema nikoga. Ova bivša korčulanska biskupija treba dobrih svećenika kao što si ti bio.

I s tim mislima želim, dragi don Luka, da ti bude laka ova hrvatska zemlja, da ti bude ugodna, a ne ovako prevruća, da ti bude ugodno topla tvoja korčulanska gruda. Amen.

Toma Lučić, generalni vikar

OPROŠTAJ u ime građana Korčule
Dragi naš don Luka - kažem u ime svekolikog puka grada i otoka Korčule, a u svoje osobno ime reći ću - brate.
I nije ovo oproštaj od tebe, jer ti si tu prisutan među nama i ostaješ prisutan u nama. Ti znaš :ovo je jedan naš međusobni razgovor, kao i mnogi raniji. Živimo u svijetu u kojem izgleda kao da prevladava njegova tamna strana. Gledamo njegovo neprijateljstvo, okrutnost i otupjelost srca. I u takvom svijetu vjerovao si da je Bog jači od zloga i da svijetlo pobjeđuje tamu. Traži se mjesto za čovjeka kao svekolikog " bića svijetla". Davao si čitavog sebe da bi čovjeka učinio čistim , ili da bi barem taj čovjek imao želju unići u svijetlo k Bogu i njegovu licu čist. Osvajao si svakog tko je dolazio u dodir s tvojom težnjom k svjetlu. Kao da je Paul Klaudel za tebe napisao stihove: " Malo svjetlosti uzvišenije je nego imalo tmine...... ne proklinjimo nikad sadašnjicu koja je s nama kao i naša vječnost". Evo u tu našu sadašnjicu unosio si svjetlo: djeci, omladini, posebno bolesnicima i patnicima. Jednom si mi rekao: "mogao bi se svega odreći samo ne bolesnika". Jer bi se i sam razbolio da se u potpunosti poistovijetiš s njima i za njih podneseš i svoju osobnu patnju. Davao si uvijek sebe drugima i vjerujem da je i ovo posljednje bilo za druge. Tvoje svjetlo obasjavati će nas i dalje jer od tebe naučismo, kako bi rekla Simone Weil, da u ovom svjetu:"Postoji samo jedna pogreška: ne znati hraniti se svjetlošću". A Ti si se hranio Božjom svjetlošću! I prenosio je u ljubavi prvenstveno na svoje roditelje, na sestru Mariju i na sve njezine, na djecu, na mlade, posebno na bolesne i patnike. Bio si sam čista svjetlost! Za tu svjetlost u ime svih nas, posebno bolesnika želim ti sada reći veliko, ljudsko - hvala.
(Moj Luka, doviđenja u vječnosti.)

Dr. Lovro Steka

OPROŠTAJ u ime sestara milosrdnica
Dragi naš don Luka!
Toliko smo ugodnih izneneđenja od Tebe doživjele, mi tvoje sestre milosrdnice. I ne samo iz zagrebačkog matičnog samostana, nego iz cijele Družbe koju si ti nazivao"naša Družba". Nikada nismo mogle pomisliti da ćeš nas tako jednom iznenaditi i sve rastužiti.
Čekale smo tvoj povratak s odmora poput mnogih do sada. Ali evo, očito je tvoja ugoda Bogu došla do vrhunca i On te je zavoljenog i dozrelog uzeo k sebi. Opet kao ljubljenog Sina, ovdje u tvom kraju, gdje si prvi dah udahnuo, da dočekaš "Ovaj dan" u svojoj Korčuli, na svom otoku, na kamenom uzglavlju uz pjesmu svog mora u zagrljaju svog sunčanog juga po kojem ti je duša uvijek mirisala.
U nama je ljudska pobuna, tuga i praznina! Zašto tako prerano, Bože? U vjeri znamo, jer ti si, Luka, brzo trčao i prebrzo pretrčao svoju životnu stazu. Uspravnošću svog života i svojim odlaskom i ovaj put si izazvao naš usporeni duhovni hod. Mi smo sestre milosrdnice uz tugu ponosne i zahvalne Gospodinu što smo imale sreću i dar da si cijeli svoj radni svećenički vijek (pune 32 godine) bio naš ukućanin, naša savjest i poticaj - utjelovljeni duh svetoga Vinka kojega si radi nas i radi sebe dobro upoznao, zavolio i - što je najvažnije slijedio.
I ti poput njega nikada nisi prošao pored ikoga "lica ravnodušna, srca zatvorena i koraka ubrzana".
Mi smo prvi živi, osvjedočeni svjedoci koliko si ti bio po molitvi i životu bogoljuban i čovjekoljuban. Bog i čovjek bile su tebi jedine tvoje svetijne. Tvoje življenje evanđelja bilo je praktično. Što si vjerovao, to si mislio. Što si mislio to si govorio, što si govorio to si činio. Uvijek evanđeoski i crkven. U životu sličan Isusu: plemenit, sućutan i neporočan. Prepun ljubavi na Isusov način posebno za djecu, bolesnike i siromahe.
Ostaje nam velika i gorka istina. Otišao si. Tuguju za tobom tvoje sestre milosrdnice, tvoj Zagreb, tvoja Frankopanska, vjernici crkve sv. Vinka, Institut i bolnice, ali s ponosnom nadom i duhovnim testamentom. Jer upravo među nama je satkana tvoja sveta životna priča koja se može sažeti u jednu bremenitu riječ: ljubav koja čini.
Hvala ti, don Luka, za sve! I oprosti sve! Sada si u zagrljaju Očevu. Ovaj naš ispraćaj zasigurno je Gospodinov doček. On te je nakon boja, trke i vjere sačuvane u svoje stanove uveo. Stoga, blago tebi, dragi naš don Luka. Molimo te, zagovaraj nas. Naš hod je možda kratak, možda duži, ali cilj nam je tamo gdje si sada ti!

s. Agneta Tadić - Šutra

OPROŠTAJ u ime obitelji i župe
Na adresu obiteljio Frančeske i Špira Depola stiglo je preko stotinu telegrama. Neke od njih ću pročitati:

Dragi gospodine i gospođo Depolo, Božja providnost je dopustila da nas je iznenada ostavio Vaš dragi sin,a naš veliki prijatelj, don Luka Depolo. Njegovom smrću doživljavate duboku bol koju s Vama suosjećamo i dijelimo. Don Luka je bio Božji čovjek pa se možete nadati da je primljen u Božje okrilje. Primite iskrenu sućut od svih članova Caritasa zagrebačke biskupije i moje obitelji.
Jelena Brajša

S Vama sam u ovim teškim danima. Molim Svemogućega da na Vas spusti ruku utjehe. Don Luka je bio velik i hrabar čovjek, svet svećenik, supatnik prezrenih i zato ponos nama. Nek nas njegov odlazak učini predanijima i svetijima.
Vaš Tomislav Ivančić

Obitelji Depolo isrena sućut povodom smrti dragoga i dobroga svećenika don Luke Depola. Neka mu Gospodin udijeli mir, neka mu bude sudac miloserdni i dadne mu svjetlost vječnu, koju je zaslužio svojim plemenitim životom, svjedočivši za onoga kome je posvetio svoj život.
Ivan Lacković - Croata

Suosjećamo u vašoj tuzi, ponosni i zahvalni don Luki na svemu što je učinio za naše društvo, za Korčulane grada, otoka i Zagreba.
Društvo Korčulana Zagreb, predsjednik Vanja Pecotić

Ucviljena rodbino našega prijatelja, don Luka je drage volje pohađao godinama brojne bolesne i umiruće u Klinici za tumore, poklanjajući im jedino što čovjek posjeduje, a to je svoje vlastito vrijeme i svoju duboku vjeru u jednoga Boga. Bio je doslovno misijski tješitelj. Vraćao je osjećaj vječne duše u ispaćenim tijelima bolesnih i umirućih. Svevišnja Volja pridružila ga je vječnosti. Pokoj mu duši.
Dr Anto Matković, šef neurokirurgije, klinike za tumore, sa kolegama i medicinskim sestrama.

Poštovani roditelji dragog nam don Luke, ostali smo iznenađeni i do boli rastuženi viješću, da je naš dragi prijatelj i vjerni suradnik don Luka prerano ostavio ovaj svijet. U redakciji Radio Sljemena, u kojem je bio uvijek rado viđen, cijenjen i poštovan, ostala je velika praznina. Vijest o njegovoj smrti potresla je mnoge naše slušatelje čije Vam izraze sućuti ovim putem takđer prenosimo. Svima će nam nedostajati don Luka i njegova velika ljubav i požrtvovnost za sve ljude, a ponajviše za siromašne, bolesne i nemoćne. Molimo Vas da izraze naše sućuti prenesete gospođi Mariji, njezinoj obitelji kao i cijeloj Korčuli, svim prijateljima i rodbini. Don Luka nastavlja živjeti u našim srcima i molitvama.
U ime redakcije Radio Sljemena Ivan Jurišić, odgovorni urednik.

Dragim Lukinim roditeljima, sestri i obitelji, izražavamo našu iskrenu sućut i bol zbog neizmjernog gubitka nenadanim odlaskom dragog nam don Luke.
Obrazovni i dječji program Hrvatskoga Radija

Prigodom smrti Vašega sina, zaslužnoga svećenika i uglednog katoličkog novinara, primite našu sućut i zajedništvo u molitvi.
Ivan Prendja, nadbiskup zadarski

Dragi don Luka, svi ovdje koji su izgovorili neku riječ, a također i svi oni koji za to nisu imali prilike, kada bismo ih upitali, svi bi rekli: naš don Luka, a to zapravo sve i govori. Ti si bio naš, jesi naš i ostat ćeš naš. Najdublje i sve ono što čovjek može reći, tebi hvala za sve i u ime svih onih kojima si to učinio.
don Marko Stanić, župnik

Don LUKA.
Tješeni križem nade i uskrsne pobjede, o kojem je don Luka tako lijepo znao propovijedati, brojni govornici na misi zadušnici i bezbrojni potpisnici brzojava sućuti oprostili su se od don Luke, osvrnuvši se na njegovo veliko životno djelo. Toliko veliko, da ni najbiranijim riječima nisu uspjeli iscrpsti svu njegovu širinu i svestranost. Jer don Luka je bio prisutan svugdje, gdje je pronalazio čovjeka u potrebi, on je "poznavao sve", njega su "poznavali svi". Stoga i nekoliko slijedećih poglavlja uspomene na našega don Luku, ni izbliza ne može "pokriti" sve ono dobro što je učinio za djecu, mlade, starce i bolesnike, vjeroučitelje, redovnice i svećenike ...

..... I SVEĆENIČKI POZIV
Usprkos brojnim obvezama i ulogama koje je vršio, don Luka je uvijek i prvo bio - svećenik! Jednostavan, pobožan, skroman - svećenik koji ne "mudruje", već živi svoje svećeništvo vedro i radosno, pomažući i tješeći druge. I njegovo novinarsko radno mjesto, njegov pisaći stroj, fotoaparat, kompjutor.... - bili su mu tek sredstvo u ruci kojim će izvršavati svoje svećeničko poslanje. Navještati vjeru, podizati razočarane i zbunjene, odgajati djecu.. Možda je zato don Luka, kad bismo ga u uredništvu zadirkivali zašto se ne učlani u kakvo društvo novinara, jednostavno odgoovarao: "Ja nisam novinar". Ostalo nije izgovarao, ali znali smo što je i tko je don Luka. Otac i brat. Svećenik.

..... I RODITELJI
Iako je izrastao u doista velikog čovjeka, don Luka je svojim roditeljima - Špiru i Franciski, koji su ga rodili 27. 01. 1942. - uvijek ostao pravi, dobar i poslušan sin. Svake godine redovito im je dolaaazio, svakog dana iz Zagreba telefonski nazivao, dovodio ih u Zagreb kad bi zimi na Korčuli puhala bura. Bio im je nježan i iskren, sve od onih dana kad je u djetinjstvu jednom začuo kako mu majka plače i došao joj reći: "Ne plači mama, jer ja ću biti svećenik!".
Nakon završene osnovne škole i redovne gimnazije, to je i proveo u djelo - premda su mu bile nuđene stipendije na raznim drugim fakultetima. Don Luka je znao tko je u njegovo srce utisnuo zlatni pečat, te je 4. prosinca 1966. u Zagrebu od pomoćnog biskupa Mons. Josipa Lacha zaređen za svećenika.

..... I "MAK"
Pomalo neočekivano, don Luka je kao svećenik ostao u Zagrebu, u uredništvu "Glasa Koncila". Duhovito je znao kazivati da je u Zagreb "došao barkom", jer je 1964. kada je u Zagrebu bila poplava, kao bogoslov i pravi "morski vuk" veslajući spašavao poplavljenike. Usput je napisao reportažu za "Glas Koncila", čiji su mudri urednici zapazili njegov novinarski dar.
Od prvih "koncilaških" dana don Luka se odmah vezao uz "Mali koncil", koji je upravo 1966. počeo izlaziti. Prvih je godina pomagao Živku Kustiću i Vladimiru Pavliniću, potom nekadašnjem glavnom uredniku "Malog koncila" Gabrijelu Duraku, a od 1974. sam je kao glavni sjeo uz urednički stol i koš.
U 24 godine urednikovanja bio je doslovce neumoran. Pokretao je nove rubrike, stalno smišljao nove i nove akcije u koje će uključiti i svoje čitatelje, njihove roditelje i vjeroučitelje. Nije želio da se "Mak" samo čita - želio je da ga se "živi". Želio je da makovci sudjeluju i u prikupljanju pomoći za potrebite, da se natječu u vjeronaučnom znanju i dobroti, da zajednički s njime ispunjavaju stranice svoga lista. Zato je bio među pokretačima "Malog mozaika dobrote", "Vjeronaučnih olimpijada", "Tribusa", ... Želio je svoje čitatelje odgajati u istinskoj vjeri, bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju.
Koliko je u tome uspijevao, najbolje svjedoči vaš odaziv, vaša bezbrojna pisma koja je svakodnevno odnosio u svojoj famoznoj "doktorskoj" torbi, otvarao ih, čitao, odgovarao... Uvijek strpljiv, obzirno je pazio da svakome uvrsti bar poneki redak na stranice "Maka". Makar vijest bila stara, makar u pjesmici rima i ne štima - svakog je želio nagraditi. Takvim pristupom, uvijek nasmijan, u te 24 godine postao je doista sinonim "Maka", "hodajući Mak".

..... I "GLAS KONCILA"
Iako je u starijem "Makovom bratu" don Luka jednako neumorno uskakao na sva mjesta gdje je bilo potrebno - od zamjenika glavnog urenika, do grafičkog urednika - "Glas Koncila" je naročito obilježio svojom rubrikom "Braća naša zabaoravljena". U toj rubrici don Luka se dosjetio izvući na svjetlo dana one koji su pali u mrak ljudske nebrige i nerazumijevanja. Bolesnike, siromahe, napuštene... Želio im je biti bliz, želio je po njihovom primjeru poučiti sve druge u onome što valja, a što ne, te osobito kako dostojanstveno i s Kristom nositi svoj križ trpljenja. Za sve njih, te za tisuće onih koji su prvo otvarali stranice novina na mjestu gdje su bila "Braća naša zaboravljena", don Luka će zauvijek ostati "Brat naš nezaboravljeni".

..... I BOLESNICI
Put do "Braće naše zaboravljene" zasigurno je bijugao po svim onim bolnicama, institutima, domovima i utočištima nevoljnika, koje je don Luka svakodnevno obilazio i hrabrio. Neizlječivi bolesnici i umirući, jednako i oni ometeni u razvoju, bili su don Luki najmiliji te je znao govoriti da bi se mogao odreći svega, ali bolesnika nikako. Trebao ih je, a koliko su tek oni njega trebali i trebaju?!
Jer naš svestrani don Luka o medicini je znao ponekad koliko i sami liječnici, a u pristupu bolesnicima još ih je uvelike nadvisivao. Vođen Isusovim učenjem, jako je dobro znao da bolesnika, više od ikakvog lijeka ili tablete, liječi topli stisak ruke, razgovor, dolazak kad su ga već svi drugi zaboravili... Don Luka im je nosio "lijekove" kakvi se ne mogu kupiti ni u jednoj ljekarni. Nosio im je sebe i svoje slobodno vrijeme, riječ vjere i ohrabrenja. Koliko je puta, pak, posredovao kod liječnika da se nekog primi na bolnički odjel, obavi operaciju, zadrži na liječenju.. suvišno je trošiti riječi. O tome bi gotovo svatko tko je poznavao don Luku mogao ispričati svoju priču...

..... I KARITAS
Drugujući s bolesnicima i siromasima, predano se dao i na promicanje ideje Caritasa. Organizirao je karitativne tjedne u Zagrebu, uključivao se u razne akcije prikupljanja odjeće i hrane za potrebite, za misije, odgajao i makovce da krenu tim putem. Tako je upoznao i Majku Tereziju, o. Antu Gabrića, postavši njihov pravi prijatelj. A svi njegovi prijatelji, učas su i međusobno postajali prijatelji, pa su makovci zahvaljujući don Luki imali tu čast da ih na stranicama njihova lista "pohode" i Majka Terezija i o. Gabrić. Jednako i papa Ivan Pavao II, kojega je naš glavni urednik pratio tijekom njegova prvog dolaska i boravka u Hrvatskoj.

..... I RADIO
Kad je, po dolasku demokratskih promjena, valjalo naći odvažne koji će ići naviještati vjeru putem radio-valova, don Luka je opet bio prvi. Suvremeno doba traži i suvremene načine naviještanja, pa se don Luka nije puno osvrtao ni na one koji su mu u počecima govorili kako u tim medijskim kućama još uvijek ima onih koji su protiv vjere. Znao je što mu je činiti, pa je na obrazovnom dječjem programu Hrvatskog radija pokrenuo "Radio-vjeronauk" i "Priča za laku noć", a na Radio Sljemenu svakojutarnje kratko duhovno razmišljanje. Polako je otvarao sva vrata, unosio iskre svjetlosti u srca svih koje je susretao, svojim glasom ali i svojom uvijek nasmijanom i raspoloženom pojavom.
Kao plod tih radio-emisija nastale su i dvije knjige za djecu, što ih je pridružio svojim brojnim tiskanim djelima među kojima se ističu "Bog te ljubi", "Isuss s bombonima", "Snaga kruha" ...

..... I REDOVNICE
U tako velikom djelu don Luka je morao imati i mnoge suradnike. Veliku je imao sreću pronaći ih u redovnicama, sestrama milosrdnicama, u čijem je samostanu sv. Vinka Paulskoga u Frankopanskoj u Zagrebu proboravio sve 32 godine svoga svećeništva. Postao je toliko njihov, da je s pravom o njima uvijek govorio kao o "našoj družbi". Don Luka im je pomagao u vjeronaučnom radu, vođenju misa, bio je njihova "savjest". No pomagale su i one njemu - oko "Maka" i oko "Tribusa" i svega što je trebalo - tiho i samozatajno kako samo redovnice znaju.
Don Luka, koji ni kraj koga nije mogao proći ravnodušna lica, nije se ograničio samo na sestre milosrdnice... Zdušno se zauzimao da sestre Majke Terezije, misionarke ljubavi, dođu u Zagreb, te im je bio duhovni voditelj; nije propuštao pohoditi ni dominikanke u rodnoj Korčuli, a programi koje je tijekom ketehetskih škola pripravljao za redovnice-katehistice, ostat će svima u nezaboravnom sjećanju. Uvijek se za te susrete posebno pripravljao, uvijek je želio redovnicama nešto darovati, ističući ih kao najzaslužnije i najvrednije suradnice "Maka" koje bi čovjek mogao poželjeti.

Iz Zagreba:
Ljerka Abramović, Livija, obitelj Lovra i Vedrane Stecca, Ivana Dadić, Egon i Beba, Melita, Frni i Nives Matijaca, sestra Franka, Finka (Blaženkina sestra), Anamarija i Kristina, Zlata Reić, Dr Ivan Zajc s obitelji, Urednici emisije "Mir i dobro" HRT-a, Nada, Zvonko, Stjepan i Konrad, Milka Grenac i obitelj Vukov-Colić, Andro i obitelj Dr Zlatka Milanović, obitelj Karamazen, Vlado Baković, Elza, Milena i Igor Jeričević, Rita, Zdenka, Tomislav Ivančić, Viki i djeca, Ivica Percl, s. Margareta, obitelj Vjere i Andrije Zec, Lidija Komes, Đuro Zalar-svećenik, Marija i Smiljka Ivančić, Ivan Jurišić (radio Sljeme), Hrvatski radio, sestre Misionarke ljubavi, Vojni Ordinarijat, s. M.Vincencija, Anisija i Ivan sa djecom, s. Marija, s. Franciska od Božje Ljubavi i s. Lucija od Gospe Karmelske, Margareta i Zvonimir Krelius, s. Dubravka Mihanović, Ana Pecotić-Jandrić, Blaženka i Zoran Bučić, Dr Anto Matković s kolegama i medicinskim sestrama, Jelena Brajša, Ivan Lacković Croata, Katarina i Andrea s obitelji, Miće i Vesna Pansini, obitelji Šoštar i Ukmar, Marija Foretić-Kovačević, Seka i Jozo Šestak, Jerko i Džerdj, obitelj Hosu, Davorka, Jasminka Hercigonja, Astrid Wagner-Radica, djelatnici Teovizije, Josip i Mihaila Zeljić, Marija i Smiljka Ivančić, Seida Obarčanin-Bukvić i Paolo Magelli.

S otoka Korčule.
Marinka Marinović, Katica Oreb, Merica i Damir Obrvan, Biserka Jurjević-Kršinić, obitelji Nikole i Roka Bire, obitelj Barčot-Laštik, obitelj Ivana Baničević-Škudrić, obitelj Marine i Vlatka Bučić i obitelj Iva Onofri.

Iz Dubrovnika:
Obitelji Paska Orepića i Mare Bokun, obitelj Milohnić, Anđelo i Đesi Hajdić, don Baldo Mladošević, Diana Grković-Foretić, obitelj Dese i Ernesta Fabris, don Niko Ucović, Milka Podrug-Kokotović, Ivana i Teo Depolo i obitelj Antuna Lonze.

Iz Splita:
Ita i Tonči Duplančić, obitelj Hribar, s. Danica Drlan, Jakica, Gordana i Jadranka s obiteljima, Davorka Curać, obitelj Radanović, Šime s obitelji, obitelj Kanaet, Don Božidar Medvid, Don Jurica Barić, Don Emil Pavišić,Diana, Marija i Ivo Lipanović i Miro Mihalj.

Iz Zadra:
Nadbiskup Prenđa, sestra Daroslava i sestre iz Ugljana, obitelj Branimira Bakovića, obitelj Želimira Bakovića, Dragica i Vicko Kalogjera, Neda Jurković i Đula i njeni iz Zadra.

Iz ostalih mjesta:
Dorica, Mišo i Irena Škobalj, Ivan, Emilija i Tomislav s obiteljima, Kruna i Miro Kolovrat, obitelj Matije i Karoline Relković, Ankica i Mirko Gabrić, obitelj Anta Marković, Gina Đurković s obitelji, obitelj Mladena Kušec, obitelj Vinka Jeričević, Pero i Antonela Hajdić, s. M. Anica iz Požege, Dragica Padovan, Kristijan i Tonči Drušković, Vedrana Ortolio, Boris iz Slavonskog Broda, Branimir, Trpimir i Dubravka Ivšić s obitelji, Božo Majić, Slavka Pavić, Jasenka iZoran Bohaček, Nera i Ivica Domačinović, Radojka Trlaja, Don Marinko Bilić, Elvira Domazet s. Vjekoslava Vuković, Joško Lešaja, Ante i Franica Milina i obitelj Nede Kirchmayer-Skoko.

UPUĆENI BISKUPSKOM ORDINARIJATU
(Sve one koji su uputili izraze sućuti na Biskupski Ordinarijat u Dubrovniku nabrojio je u svom obraćanju u ime svećenika naše biskupije Msgr. Toma Lučić, generalni vikar - vidi str. 23. Ovdje donosimo cjelovite tekstove samo nekoliko telegrama i pisama!)

Dragi brate u biskupstvu,
Upravo sam čuo tužnu vijest o smrti don Luke Depola. U ime vrhbosanske Crkve i u svoje osobno ime upućujem Vama osobno, Pastiru Dubrovačke Crkve, kao i cijeloj mjesnoj crkvi te ožalošćenim roditeljima irodbini, kao i djelatnicima u kući "Glasa Koncila" najiskrenije izraze kršćanske sućuti. Zahvaljujemo Bogu za don Lukin vrijedni život koji je ugradio ua cijelu Crkvu u Hrvata pisući u katoličkim novinama. Svojim pisanjem ostavio je duboki svijetli trag u mnogim dušama. Posebno će ga pamtiti djeca po njegovom pisanju u "Malom Koncilu" i bolesnici koje je obilazio u bolnicama. Plemenitu dušu dragoga don Luke preporučamo milosrđu Božjem da ga Krist što prije smjesti za stol svoje Vječne gozbe u nebu. Živima neka udijeli snagu i utjehu da s vjerom i nadom otpratimo zemne ostatke u njegovo rodno mjesto gdje će čekati uskrsnuće mrtvih.
Upućujem izraze kršćanske sućuti, izržavam i zajedništvo u Gospodinu te najsrdačnije pozdravljam!
Vinko kardinal Puljić,
nadbiskup vrhbosanski

Dragi oče Biskupe,
Iznenadila me je neočekivana vijest o prijelazu u vječnost don Luke Depola. Ovim putem izražavam Vama i čitavoj Dubrovačkoj biskupiji kršćansku sućut. Lijepo VAs molim da moju sućut prenesete roditeljima i rodbini dragog Pokojnika.
Zaslužnog i neumornog svećenika don Luke spomenuo sam se u molitvama pred Gospodinom. Neka mu Bog, milosrdni Otac, bude vječna nagrada.
Na osobit način zahvaljujem Bogu za dugogodišnji i požrtvovni svećenički, novinarski i humani rad don Luke Depola u Zagrebu i čitavoj Zagrebačkoj nadbiskupiji.
U zajedništvu s Vama bratski Vas pozdravlja
Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Vijest o smrti Vašeg svećenika Luke Depola iznenadila je i zavila u tugu mnoge vjernike ne samo iz Vaše biskupije, nego i cijele Crkve u Hrvatskom narodu. Svojom nenametljivom novinarskom aktivnošću i svojim karitativnim djelovanjem zavrijedio je da ga mnogo poštuju. Njegova prerana smrt predstavlja veliki gubitak za našu Crkvu. Vašoj biskupskoj zajednici, kojoj je pripadao, izražavam kršćansku sućut. Molim za pokoj duše uzornog svećenika i uvaženog javnog djelatnika i molim Gospodina da se nađe brzo onaj koji će nastaviti njegovo plemenito djelo.
Anton Tamarut, nadbiskup riječko-senjski

Iskreno suosjećam zbog smrti don Luke, koji je Vašu biskupiju tako časno zastupao u Zagrebu.
Rodbini i biskupiji moje sažalnice, a Pokojniku mir u Gospodinu.
Slobodan Štambuk, biskup hvarsko-bračko-viški

Prigodom smrti zaslužnog svećenika don Luke Depola izražavam Vam kršćansku sućut i preporučujem ga Bogu, milosrdnom Ocu.
Ivan Prendja, nadbiskup zadarski

Preuzvišeni oče Biskupe,
Duboko me je iznenadila i potresla smrt poštovanog svećenika Vaše biskupije don Luke Depola. Vama osobno, dubrovačkoj biskupiji i župi Korčula upućujem svoje iskreno suosjećanje. Molim da ga prenesete i njegovoj ožalošćenoj obitelji.
Neka uskrsli Gospodin obilno nagradi dragog Pokojnika za sve dobro koje je učinio na različitim područjima svoga djelovanja i obdari svojom puninom života.
Ostajući s Vama u bratskoj povezanosti s osobitim poštovanjem najsrdačnije Vas u Gospodinu pozdravljam.
Msgr. dr Antun Škvorčević, požeški biskup

Poštovani gosp. biskupe,
Povodom smrti Vašega uvaženog i vrijednog svećenika don Luke Depola, izvolite u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja primiti izraze naše bratske sućuti.
fra Jure Brkan, provincijal