LANTERNA SV. MARKA - br. 8
Sv. Todor - 1999. godine.

RIJEČ VAMA

"Krv mučenika, sjeme kršćana" - istina je toliko puta posvjedočena kroz povijest Crkve. Krv se mučenička lila u vrijeme sv. Todora, lila se proteklih decenija, kad na poseban način imamo pred očima bl. Alojzija Stepinca, lije se danas i lit će se sve do konca svijeta, jer "ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas... Ako su mene progonili i vas će progoniti..."(Iv 15, 18-20), rekao je Isus apostolima u onom najodlučnijem času, kada je odlazio k Ocu. U predslovlju za mučenike čitamo: "Mučenička krv očituje čudesnu tvoju snagu, kojom podupireš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe."
Svjedočiti za Isusa Krista nije samo zadaća privilegiranih. Svaki kršćanin je pozvan svjedočiti: na radnom mjestu, na ulici, u školi, na igralištu, u obitelji... Posebno naglašavam u obitelji! Dijete svjedoči izvršavajući svoje svakodnevne obveze. Majka svjedoči žrtvujući se u svemu što se od nje traži. Otac svjedoči pružajući svima oslonac i sigurnost. A najbolje se svjedoči u obitelji, ako se sve učini kako bi bračni život bio skladan. Netko je napisao nekoliko korisnih savjeta mužu za skladan život u braku:
- barem polovicu svoga slobodnog vremena posveti ženi
- razumij njezino promjenjivo raspoloženje
- nastoj se približiti duši svoje žene i zavoljeti ono što ona voli
- pomozi joj da se osjeća slobodnom u kući i da ti ne mora polagati račune o svakoj sitnici
- zahvali joj za male usluge
- uvijek se ponašaj tako da je ona sigurna, da tebi ništa nije važnije od nje i onoga što je dobro za vašu obitelj.
Nekoliko korisnih savjeta ženi za skladan život u braku:
- potrudi se zajednički dom učiniti privlačnim i toplim
- imaj razumijevanja za poslove svoga muža
- ne kritiziraj njegove prijatelje
- znaj dobro podnijeti njegove neuspjehe i financijske teškoće
- u interesu mira nastoj prva zaboraviti na svađe
- mijenjaj koliko je moguće jelovnik i ne kuhaj ono što on ne voli.
I koliko god se činilo da nije prikladno danas govoriti o žrtvi, jer se smisao žrtve vrlo često iskrivljuje i krivo interpretira, ipak se mora konstatirati, kako je žrtva osnova kršćanskog braka. Pravi smisao za žrtvu učvršćuje zajednički put svih članova obitelji prema Bogu i snaži bračnu vezu.
Sve ovo rečeno za obitelj može se slobodno primijeniti na narod i na one koji ga predvode. Ako narodni vođe nemaju smisla za žrtvu, ako je moto njihova života ono što svakako treba osuditi, ono što je M. Gandhi nazvao socijalnim grijesima: bogatstvo - bez rada, uživanje - bez savjesti, mudrost - bez karaktera, trgovina - bez morala, znanost - bez čovječnosti i kult - bez žrtve, onda je prosperitet na svim područjima života upitan.
Ali, Bogu hvala, imamo svijetle primjere - mučenike prošlih i sadašnjih vremena - bilo na vjerskom, bilo na društvenom planu. Oni neka nam budu i putokaz i potpora.
To neka je naša molitva!

Vaš don Marko

*******************************************************
SVETKOVINA SV. TODORA - SUZAŠTITNIKA GRADA

28. srpnja - večernja i otvor kapse sv. Todora u 18,30 sati
* predvodi Mons. Marko Culej, biskup
29. srpnja - svečana misa i procesija u 18,30
* predvodi Mons. Marin Barišić, biskup

SVETI TODORE, ŠTITI I BLAGOSLOVI SVOJ GRAD!

ZAHVALA I MOLBA

U ime "Karitativne zaklade don Luka Depolo", ustanovljene pri Župnom uredu u Korčuli u svrhu nastavljanja don Lukine brige za sve one koji su u potrebi, najsrdačnije se zahvaljujem svima koji su dali svoje novčane priloge bilo putem novčanih uplatnica bilo osobno.
Preporučamo se i nadalje!

Brojevi, na koje možete uplatiti svoje priloge, jesu:

Iz inozemstva: Iz tuzemstva:
Don Marko Stanić - za zakladu Don Marko Stanić - za zakladu
Korčula Splitska banka d. d.
acc 252/80 Korčula
Splitska banka d. d. 31710-621-21
Podružnica Korčula 10-80-24179-5
31710-621-21
Swift code SPLI HR 2X
---------------------------------------------------------------------------------
Žiro račun: Župni ured sv. Marka Korčula - za zakladu
Br. 31710-672-427

Poštovani gospodine župniče,

Ja sam majka invalida Borisa, koji prima pomoć iz Zaklade "Don Luka Depolo", na čemu Vam se od srca zahvaljujemo. Tim novcem plaćamo terapeuta.
Moj sin je svakim danom bolje i nadamo se, uz Božju pomoć, da će biti i bolje.
Sretan Uskrs, uz iskrene želje, da nam Uskrsli usliši molitve i podari obilje svojih milosti. Zahvalna obitelj.

Dragi naši prijatelji,

Tama Velikog petka gubi svoju moć u svjetlu uskrsnog jutra. Isus ju pobjeđuje svojim uskrsnućem.
Slapovi njegova svjetla naviru u naše horizonte, ulaze u naša srca, probijaju se kroz naše tmine i romone... Osluhnimo ih na čas zajedno... Neka prodru u naše duše. Neka ozare naša lica da i u nas Uskrsli utisne sjaj svoga svjetla i svoj proslavljeni lik. Tako će slapovi njegova svjetla dopirati do svih stvorenja i tiho rominati na porušenim ognjištima i domovima, u ranjenim srcima i svježim grobovima. I mi ćemo biti u svjetlu Uskrsloga koji će i nama doviknuti kao ono preplašenim ženama i apostolima: "Ne bojte se! Ja sam! Mir vama! Evo sve činim novo!"
S apostolom mira i ljubavi Ivanom Pavlom II, s našim don Lukom na nebu, živo molimo, pospješimo dolazak Kristova mira, svjetla i radosti u mnoga tužna, preplašena i izmučena srca. U tom svjetlu bio Vam blagoslovljen Uskrs.
S Vama smo u radosti Kraljice neba. Uz molitvu i radosni Aleluja! Vaši Rok i Marija.

NOVE KNJIGE I ZNANSTVENI RADOVI O KORČULI

Koncem protekle godine objavljene su dvije povijesne knjige povezane s gradom i otokom Korčulom, odnosno s prisutnošću dominikanskog reda na ovom području.
U prošlom broju "Lanterne" (7/1999.) o. Rando Paršić spomenuo je knjigu koju je prigodom proslave jubileja samostana sv. Nikole napisao prof. dr. o. Stjepan Krasić. Ova knjiga pod naslovom "PET STOLJEĆA DOMINIKANSKE NAZOČNOSTI U KORČULI 1498-1998." svečano je predstavljena u Korčuli na blagdan sv. Stjepana (26.XII), a izdavač je Hrvatska dominikanska provincija i Nakladni zavod "Globus" iz Zagreba. Kako je spomenuto, autor je ugledni povjesničar, dominikanac, profesor na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu. Dr. Krasić je objavio do sada niz znanstvenih radova i knjiga, a posebno je značajno njegovo otkriće da je najstarije hrvatsko sveučilište Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru iz 1396. godine.
Ova Krasićeva knjiga posvećena višestoljetnom djelovanju korčulanskog dominikanskog samostana sadrži osam poglavlja: najprije su ukratko prikazane političke i gospodarske prilike Dalmacije i Korčule od 15. do 20. stoljeća, zatim osnivanje i razvoj samostana i crkve sv. Nikole u Korčuli, nadalje pastoralna, obrazovna i izdavačka djelatnost članova samostana, slijedi prikaz imovinskog stanja te zbivanja s ovim samostanom nakon Francuske revolucije i konačno opis života i rada istaknutijih korčulanskih dominikanaca: Vinka Paletina, Ivana Nališića, Gundislava Kresalja, Antuna Donjerkovića, Dominika Donjerkovića, Hijacinta Petkovića, Augustina Franotovića, Vinka Miloša, Ivana Antuna Cebala, Ambroza Bačića, Josipa Oreba, Anđelka Fazinića. U posljednjem poglavlju je popis s kratkim podacima o 147 poznatih starješina samostana. U prilozima su donijete i latinske odnosno talijanske isprave koje su obrađene u tekstu. Osim toga u dodatku je opis djelatnosti osmorice korčulanskih biskupa - dominikanaca od prvog Ivana Križića (1300-1312) do Teodora Dieda (1611-1625).
Autor je za knjigu koristio i proučavao brojne izvore iz arhiva u Zadru, Dubrovniku, Korčuli, Vatikanu i.t.d. Knjiga ima 245 stranica, vrsno je opremljena te obogaćena nizom fotografija u boji i crno-bijelih Nevena Fazinića.

Koncem 1998. godine predstavljena je u Veloj Luci knjiga "70 GODINA SESTARA DOMINIKANKI U VELOJ LUCI", a napisale su je sestre Alena Maričić i Tješimira Bešlić, koje već duže vrijeme djeluju u malenom samostanu u Veloj Luci.
U knjizi (145 stranica) autorice su temeljem arhivskih izvora iz matičnog samostana Kongregacije Anđela Čuvara u Korčuli, župnog arhiva u Veloj Luci, kao i po zapisima i sjećanju sestara te svjedočenja Velolučana, opširno prikazale svoj sedamdeset godišnji rad.
Sestre Dominikanke Kongregacije sv. Anđela Čuvara došle su u Velu Luku 1928. g. gdje osnivaju skromni samostan bl. Ozane Kotorske i dječje zabavište. Prve godine rada i života bilo su vrlo teške: sestre su živjele u iznajmljenoj kući, a da bi se izdržavale radile su najteže pa i težačke poslove, no istovremeno vodile i dječje zabavište. Svojim požrtvovnim radom stjecale su prijatelje i ugled pa im je život postao lakši.
Nakon II svjetskog rata onemogućen je rad zabavišta, pa sestre pomažu u župi, u poučavanju djece, u glazbi i sl. Vlastitim radom, uz pomoć svoje Kongregacije, ali i Velolučana, sestre su 1967. godine počele graditi samostansku kuću sv. Josipa, dovršenu 1984. godine. Iako je u samostanu uvijek bio mali broj sestara (2-4), nesebičnim radom s mladima, zborom, vjeronaučnom obukom i sl. sestre su postale dio Vele Luke, utkavši u njen život i razvoj svoj ne mali doprinos.
Fotokopije isprava, fotografije sestara koje su djelovale u Veloj Luci, fotografije s djecom iz zabavišta, priredbi i drugih događaja koje su organizirale ili pomagale, nadopunjuju ovu, ne samo za Velu Luku, vrijednu knjigu.

U proljeće 1998. godine (26. do 29. ožujka) održan je u Hvaru i Korčuli međunarodni znanstveni simpozij pod naslovom "MUKA KAO NEPRESUŠNO NADAHNUĆE KULTURE" u organizaciji udruge "Pasionska baština" iz Zagreba. Koncem travnja ove godine u Zagrebu je predstavljen zbornik radova s tog savjetovanja. On sadrži radove naših i stranih uglednih povjesničara umjetnosti, muzikologa, bibličara i dr. Knjiga ima 350 stranica, opremljena je fotografijama vezanim uz tekstove, no posebno se ističe niz Kristovih glava sa drvenih raspela iz Hrvatske, a na koricama je Kristovo lice našeg Svetog Križa od Otoka.
U zborniku je tiskano 30 radova u slijedećim poglavljima: Križ u arheologiji i povijesti umjetnosti; Pučka prikazanja i razvitak kazališta kroz crkvenu liturgiju; Pasionski sadržaj u tradicijskom i suvremenom svaralaštvu; Filozofsko-teološke interpretacije muke.
Tu su i dva rada vezana uz Korčulu: don Božo Baničević prikazao je pasionsku pjesmaricu u Smokvici na Korčuli u odnosu na one u Žrnovu i gradu Korčuli, obradivši iscrpno pasionsku kantalenu iz Smokvice, koja je neosporno kulturno bogatstvo i ponos ovog otočkog mjesta kao i naše pasionske baštine.
Alena Fazinić piše o korčulanskim gradskim bratovštinama u Korizmi i Velikom tjednu, iznoseći bitne tradicijske običaje ovog razdoblja koje su stoljećima obdržavale i danas njeguju tri korčulanske bratovštine. Uz tekst je više fotografija procesija i bratima u Velikom tjednu autora Nevena Fazinića.

Alena Fazinić

MJESTO ZA SRCE

Sve na svijetu ima svoje mjesto,
planine i mora, večeri i jutra,
zašto onda, čini nam se često,
samo srce bez svog mjesta luta.

Uzalud oči daju pogled blagi,
uzalud ruke topli stisak nude,
ako srce nije na svom mjestu
da grije tebe i oko tebe ljude.

Vrati srce, tu u svoje grudi,
tu je njemu ono pravo mjesto,
voli ljude, svima dobar budi,
tek sa srcem ti ćeš živjet vječno.

Mar

LITURGIJSKA KRONIKA

21. veljače 1999.g. PRVA KORIZMENA NEDJELJA

Započele su korizmene pobožnosti "Molitvama" u Svima Svetima. Bogatstvo vjerničkog izražavanja puka Korčule kroz vjekove može se najbolje vidjeti u ovim pučkim korizmenim pobožnostima. Molitve, pjevanje, braća u "tonigama", svijeće, blagoslovi, ophodi... Jezik je također jedan od bitnih pokazatelja koliko je ljudima ovog podneblja stalo zadržati stare običaje. Evo dijela molitve, koja se moli u crkvi Svih Svetih: "Pomozi nas (Divo prisveta) onda, kada naš jezik ne moći bude tebe u pomoć zvati; kada oči budu svitlost gubiti; kada naše uši ogluhnu i sva uda naša pomanjkaju i jakost naša izgine; spomeni se onda primilostiva Majko od ovih molitava koje sada šaljemo k milosrđu tvomu..."

21. ožujka 1999. g. KORIZMENE PROPOVIJEDI

Duga tradicija korčulanske župe su korizmene propovijedi, koje započinju u petu korizmenu nedjelju i traju kroz cijeli tjedan do Cvjetnice. Ipak kulminiraju u petak pred Cvjetnicu kada se organizira zajednička ispovijed, a na ispomoć kod ispovijedanja dođu svećenici iz cijelog otoka. Ove godine je propovijedi imao o. Ljudevit Jeđud, Dominikanac iz Zagreba. Propovijedao je razložno i razumljivo. Dokaz tome su i slušatelji, kojih je bilo svake večeri malo više. Propovijedima su prisustvovale u ss. Dominikanke iz samostana Anđela Čuvara.

25. ožujka 1999. g. BLAGOVIJEST - NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO
Jutarnja misa je bila svečanija nego uobičajeno, jer je za vrijeme mise blagoslovljen novi kip B.D.Marije Kraljice. Kip je nabavljen u Italiji, a plaćen je dobrim dijelom prilozima vjernika. Postavljen je na oltar sv. Ivana (ispred sakristije). Imajući ovaj kip u našoj katedrali, (koja do sada nije imala Gospinoga kipa), na poseban način ćemo slaviti B. D. Mariju Kraljicu 22. kolovoza.

28. ožujka 1999. g. CVJETNICA - NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
Svake se godine Cvjetnica s nestrpljenjem očekuje iz više razloga. Tu je završetak korizmenih propovijedi što pokazuje da smo se vrlo približili Uskrsu. Svečani blagoslov palama i maslinovih grančica u crkvi Svih Svetih ujutro u 7,30 sati, potom u 9 sati u samostanu sv. Nikole i u 10 sati u katedrali, unese ono potrebno raspoloženje koje se onda nosi kroz cijeli Veliki tjedan. Korčulanski način pjevanja "Muke", kada dvadesetak pjevača, uz pjevanje pojedinaca za posebne uloge, skladno otpjevaju vrlo melodiozne zajedničke dionice, oduševi sve prisutne. "Muka" se pjeva u sve tri ove crkve. Ove godine u katedrali je zbor pjevao sa pjevališta (kora), historicum (onaj koji predvodi) sa stare propovijedaonice, a svećenik s oltara. Bilo je lijepo i isplatio se trud kojega su pjevači uložili vježbajući tijekom cijele korizme.

31. ožujka 1999. g. VELIKA SRIJEDA
U šest sati izloženo je Presveto na klanjanje, a potom se uputila grupa hodočasnika prema Solinama gdje je održana zavjetna misa u kapeli sv. Liberana. Nakon dugo godina hodočastile su sve tri Bratovštine noseći pokorničke križeve i torce (svijeće).
Uvečer su pjevači Bratovština u katedrali pjevali "lamentacije", a potom je bila misa na koncu koje je svečanim blagoslovom s Presvetim završeno četrdesetsatno klanjanje.

VELIKI ČETVRTAK
Misa večere Gospodnje započela je u 18 sati. Za vrijeme mise je i obred pranja nogu učenicima. Kao i svake godine već vjekovima, učenici su braća Bratovštine Svih Svetih. Ove godine su to bili: Aco Lozica, Ivo Lucin, Dinko Radojković, Mario Penjak, Željan Radojković, Željko Radojković, Joško Denoble, Miće Depolo, Hrvoje Čehovski, Ivica Vodopivac, Tonči Baničević i Ivo Depolo. Iza mise je bila večera za učenike u "palacu", a blagovalo se što "diriti" i nalažu: meso pečeno na žaru i gorko zelje.

VELIKI PETAK je kao i svake godine u Korčuli značajan zbog velike procesije okolo Grada u kojoj sudjeluju sve tri Bratovštine, a iznosi se "veli vosak", tj. sve ono bogatstvo što ga pojedina Bratovština posjeduje. Ove godine je bilo u svakoj Bratovštini, kako su rekli, više braće nego "toniga" (bratimske odjeće). Bio je mir, red i sklad prije i za vrijeme procesije. Prikle su, nakon procesije, u salama svih triju Bratovština prijale svima, a ponegdje se popila i koja kap vina više. (Iz nepouzdanih izvora saznaje se da su se u nekim bratovštinskim salama izjele prikle i popilo vino još prije procesije, pa ih zato nije bilo dovoljno kad je završila procesija. Ipak vjerujem da su to samo "zli jezici".)

VELIKA SUBOTA je započela pokorničkom procesijom "preko gora" uz sudjelovanje velikog broja braće i drugih vjernika. Popodne je ispred katedrale blagoslovljen oganj i upaljena uskrsna svijeća od koje su potom upaljene svijeće u rukama vjernika u katedrali. Slijedila su čitanja i homilija, a potom je, uz pjevanje Litanija svih svetih, blagoslovljen krsni zdenac.

4. travnja 1999. g. USKRS
Jutarnje mise sa blagoslovom jela, procesije Bratovština po vlastitim "diritima", užurbanost pri pripremi za glavnu misu u katedrali, a potom procesija do glavnog ulaza u grad, čitanje evanđelja i blagoslov grada. Isto se ponovi i na zapadnom ulazu u grad. Slijedi svečana misa u katedrali. Sve je to, uz lijepo vrijeme, ove godine bilo veličanstveno. Bogu hvala!

25. travnja 1999. g. SVETI MARKO EVANĐELISTA
Zaštitnika i patrona župe Korčula proslavili smo na uobičajeni način. Glavnu misu predvodio je don Josip Čorić, profesor iz Splita, uz asistenciju svećenika korčulanskog dekanata, na čelu s don Milom Protićem, dekanom. Večera za svećenike, crkovinare i gaštalde priređena je u samostanu Anđela čuvara.

2. svibnja 1999. g. SLAVLJE SV. POTVRDE
I ove je godine u našoj župi organizirana podjela sakramenta sv. Potvrde za učenike osmog razreda i starije. Bilo je četrdesetak kandidata. Sv. Potvrdu je podijelio dr. Želimir Puljić, dubrovački biskup. Na početku slavlja, u ime krizmanika, kumova i roditelja, biskupa je pozdravila krizmanica Matea Bojić. Iza zahvale svima koji se brinu za njih i zahvale o. biskupu, što će preko njegovih ruku primiti darove Duha Svetoga, Matea je posebno naglasila: "Imajte povjerenja u nas. Iako smo mladi, nismo nezreli, živahni smo, ali nismo neozbiljni, ponekad smo prkosni, ali nismo zlonamjerni... Zato vas molimo, pomozite nam da postanemo pravi ljudi i pravi kršćani!"

16. svibnja 1999. g. PRVA SV. PRIČEST
Na početku mise se činilo da, zbog nevremena, možda neće moći ni doći u crkvu svi prvopričesnici. Tako je grmilo, sijevalo i lijevalo. "K’o iz kabla!" Sat na kampanelu je odzvonio deset sati, a pljusak je bio takav da se nije moglo ni u katedralu ni iz katedrale. Počeo je i grâd. Nekako su se svi utišali. Ipak, nakon desetak minuta svi su bili na svojim mjestima. Izostao je samo uobičajeni svečani ulaz u katedralu. Započela je misa i sve je odjednom zaboravljeno, sve ono što se netom događalo. I vjernici i "anđelčići u bijelom" pred oltarom uronili su u tajnu onoga što se upravo počelo događati: Isus je po prvi put pohodio nevine dječje duše. Četrdeset šest prvopričesnika, roditelji i rodbina, kao i svi nazočni u katedrali zahvalili su Bogu na suncu koje je na koncu mise zasjalo. Bilo je slikanja na sve moguće načine, a osvježenje i zakuska u dvorani u "palacu" za prvopričesnike i ispred katedrale za ostale, svima je dobro došlo.

24. svibnja 1999. g. GOSPA OD UTJEHE - POJASA
Duhovski ponedjeljak slave na osobit način Mihovilci, članovi Bratovštine Gospe od Utjehe - Pojasa. Fešta započne na Duhove uvečer poslije večernje mise. Gospa se "kala", tj. spusti iz njezinog mjesta na oltaru na pripravljeni podij, gdje se okiti cvijećem i tu joj se iskazuje počast do utorka uvečer, kada se na isti način, tj. moleći tri Zdrave Marije i tri Slava Ocu, uz molitvu, ponovo vrati na svoje mjesto. I ove godine je u procesiji okolo grada sudjelovala limena glazba HGD-a "Sveta Cecilija", koji su nakom mise održali kratki program ispred crkve sv. Mihovila. Sudjelovalo je i dosta vjernika i braće svih triju Bratovština.

30. svibnja 1999. g. PRESVETO TROJSTVO - DAN DRŽAVNOSTI
U povodu slavljenja ovog dana u subotu su položeni vijenci kod centralnog križa na groblju sv. Luke, a molitva za Domovinu bila je na pučkoj misi u nedjelju u 10 sati. Zamolili smo Presveto Trojstvo da bdije nad našim gradom, našim otokom i cijelom našom Domovinom. Uputili smo svoj vapaj riječima našeg dragog pokojnog don Luke Depola: "O, čuj jednodušni krik tvojih sinova, molbu tjeskobnu sveg čovječanstva: nikad više rata, te bezpovratne pustolovine, nikad više rata, vrtloga, boli i nasilja. Neka prestanu svi ratovi koji prijete svim stvorovima na nebu, na zemlji i u moru".

13. lipnja 1999. g. SV. ANTUN
Proslava je započela u subotu uoči svetkovine misom, koju je vodio don Dražen Karačić, kapelan iz Gline i koncertom klapa "Škoji" iz Korčule i "Vela Luka" iz Vele Luke. U nedjelju, na samu svetkovinu, svečana misa je bila uvečer u 18,30, a predvodio ju je kotorski biskup Mons. Ilija Janjić. Uslijedila je uobičajena procesija okolo kapele. Sudjelovala je i limena glazba HGD-a "Sv. Cecilija" iz Korčule. Štovatelji sv. Antuna su ispunili prostor ispred i oko kapele, a lijep ugođaj davalo je i pjevanje djevojaka, predvođenih Anom Katalinić. Na koncu su svi bili počašćeni sokovima i kolačima, koje su pripravili stanovnici ovog dijela naše župe.

20. lipnja 1999. g. TEBE BOGA HVALIMO za sretan završetak ove školske godine.
Kao što smo na početku protekle školske godine zamolili Božji blagoslov zazivajući posebno Duha Svetoga za prosvjetljenje, ove nedjelje smo zahvalili Bogu na svim darovima u protekloj školskoj godini. Zahvala je izrečena kroz pjesmu i molitvu na misi u 9,30 sati. Molili su i pjevali svi, a posebno vokalno-instrumentalna grupa mladih naše župe "Lanterna", ovogodišnji prvopričesnici, kao i mješoviti katedralni zbor. Prisutni su bili i ravnatelji naših škola, a također i učitelji, nastavnici i profesori.

MOLITVA ZA MIR

Bože otaca naših,
veliki i milosrdni,
Gospodaru mira i života,
Oče sviju nas.

Tvoje su misli mira, ne patnje,
osudi ratove
i ponizi oholost nasilnika.

Ti si poslao svog Sina Isusa
da navijestiš mir blizima i dalekima,
da ujediniš ljude svih rasa i plemena
u jednu obitelj.

O, čuj jednodušni krik tvojih sinova,
molbu tjeskobnu sveg čovječanstva:
nikad više rata, te bezpovratne pustolovine,
nikad više rata, vrtloga, boli i nasilja;
neka prestanu svi ratovi
koji prijete svim stvorovima
na nebu, na zemlji i u moru.

U zajednici s Marijom, Isusovom Majkom.
osobito te molimo:
progovori srcima odgovornih za sudbine naroda,
zaustavi logiku osvete i vraćanja istom mjerom,
priopći svojim Duhom nova rješenja,
plemenite i časne korake,
prostore dijaloga i strpljivosti,
plodonosnije od današnjih ratnih učinaka.

Udijeli našem vremenu dane mira.

Nikad više rata.

Amen.
Don Luka Depolo

LJUBAV SE NE ZABORAVLJA

Godišnjica smrti svećenika naše crkve sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, sina otoka i grada Korčule, don Luke Depola, 10. kolovoza 1999. jako zbližava Zagreb i Korčulu.
Godinu dana majka don Luke iz trenutka u trenutak čuje riječi: "Mama, polako, skupa ćemo!" Vjerujemo da je taj nebeski glas, taj nebeski zagovor toliko snažan, da smo svi ovu godinu "skupa" tako vjernički izdržali.
Želimo da "Lanterna" zabilježi kako smo to mi proživljavali u Zagrebu, u radu s djecom iz Centra za odgoj i obrazovanje djece s teškoćama u razvoju, kojima je don Luka posvećivao toliko pažnje i vodio trajnu skrb.
Cijela školska godina protekla je u znaku "Skupa ćemo", u ispunjenju obećanja: "Nemojte nas zaboraviti. Mi vas nećemo!" i "Budimo što više zajedno nedjeljom kod svete mise!" Ovo je don Luka rekao krizmanicima s Goljaka 30. svibnja 1998. godine, nakon podjeljivanja sv. Potvrde, koju im je on sam podijelio kao delegat zagrebačkog nadbiskupa mons. Josipa Bozanića. Zbilja nas nije zaboravio. Skrbio je za nas nebeskim žarom. Ništa nam nije nedostajalo, ni materijalno ni duhovno. Milosti su s neba "padale" poput mane. Nitko nije gladovao, preostalo nam je i za druge potrebe. Riječi kojima nas je pozvao da budemo što više zajedno nedjeljom kod svete mise, bile su nam svetinja, Božja zapovijed. Prijevoz ZET-ovog kombija bio nam je uzorno vjeran. Tako smo svake nedjelje bili u zajedništvu zemaljska i nebeska Crkva, bio je s nama i don Luka. Doživljavali smo opipljivo njegovu nazočnost. Zahvalili smo Bogu za sve što smo primili po njegovu zagovoru.
U MAK-ovom ljetnom magazinu 1999. izašla je križaljka pod naslovom "Nismo te zaboravili", kao da su urednici čuli što je don Luka rekao u crkvi sv. Vinka. Kad su djeca na Goljaku počela listati po magazinu, Marko je od prve otvorio stranicu s križaljkom, zastao nad osobitom don Lukinom slikom i zaplakao da se nije mogao utješiti. Prišao mu je Karlo iz zadnje klupe i rekao: "Marko, nemoj plakati. Don Luka nije tužan, on je sretan, jer je kod Boga u nebu". Marko se zamislio i razvedrio.
Na godišnjicu smrti duhom ćemo se okupiti oko don Lukina zemaljskog počivališta i slušati njegovu poruku iz knjige "Počinak u Riječi". To je knjiga objavljenih "priča za laku noć" prvog programa Radio Zagreba. Pričao ih je don Luka na temelju Svetoga Pisma. U Proslovu druge knjige napisao je: "Sveto Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo prikladan" (2 Tim 3,16).
"Propovijedaj Riječ" (2 Tim 4,2). Riječ se može propovijedati i na kraju dana, kada se Riječ pali kao svjetiljka u kojoj vidimo sva svoja djela i sve svoje riječi... Bez Božje Riječi, slomljeni duhom i srcem, teško bi mogli zaspati i u miru počinuti.
Nakon Proslova, evo poruke iz posljednje priče: "Svijeću ste zapalili i krizantemu bijelu na grob položili. Cvijet će uvenuti, ali vaš život neka gori svjetlošću i toplinom. Blago vama... kad se istrošite i pretopite u bjelinu - ne smrti, već uskrsnuća. Radujte se i veselite - život vam je započeo svjetlošću u trenutku krštenja kad obukoste bijelu haljinu. Gledajte djecu kako spavaju - na bijelom jastuku u bijeloj košulji - svoj posutoj anđelima kao laticama cvijeća. Svi se obucimo u uskrsnu bjelinu".
Iz don Lukinih riječi mi ćemo zapamtiti ono najljepše: "Istrošiti se i pretopiti u bjelinu uskrsnuća", tako ćemo nastaviti ono što je on započeo. Osjećamo da je don Luki važnija bjelina duše i život koji se troši i izgara za nebo, za Isusa i duše, nego ne znam koliko krizantema i cvijeća na njegovu grobu.
Marija M., Zagreb

NAŠI SPOMENICI

POLIPTIH U CRKVI SVIH SVETIH

POLIPTIH (slika sastavljena od više dijelova - krila, ploča - s različitim prizorima od kojih se glavni nalazi na središnjoj ploči), koji se nalazi u crkvi Svih Svetih u Korčuli, izradio je Blaž Jurjev iz Trogira ( najistaknutiji predstavnik "dalmatinske slikarske škole" XV st.) 1438-1439. g. Bio je postavljen na glavnom oltaru između stupova ciborija prema zidu crkve. Pred njim su bratimi obavljali sve svoje pobožnosti, a osobito tradicionalne molitve prema Žalosnoj Gospi i Kristovoj muci u korizmenim nedjeljama.
Bratimi su godine 1801. kupili i postavili "Pieta" na glavni oltar umjesto poliptiha, a njega se stavilo sa strane oltara, gdje se nalazi i danas.
Na poliptihu je u sredini naslikano oplakivanje Kristovo. S desne strane Kristu je B. D. Marija, a sa lijeve sv. Ivan. Ispod Krista su prikazani bratimi Svih Svetih u "tonigama" (bratimskoj odjeći) kako adoriraju, a jedan nosi barjak Bratovštine.
S desne strane Kristu je sv. Dominik, a pored njega sv. Lucija. S lijeve strane Kristu je dominikanac sv. Petar, mučenik, a pored njega sv. Barbara.
Ispod ovih svetaca, u centralnom dijelu poliptiha, naslikani su apostoli sa Isusom u sredini, a iznad je Bogorodica sa djetetom Isusom. Njoj s desne strane su sv. Franjo, sv. Nikola i sv. Vlaho, a s lijeve strane su naslikani sv. Magdalena, sv. Stjepan i sv. Antun Opat.

Ivo Dužević

IZ ŽIVOTA NAŠIH BRATOVŠTINA

Za nama je, Bogu hvala, još jedan Uskrs. Po dobrom, starom, višestoljetnom nasljeđu i običaju, u crkvenim blagdanima i crkvenim obredima, korčulanske Bratovštine daju svoj poseban značaj i veličinu.
Tako je bilo i ovu godinu u korizmenom vremenu, posebno u pokorničkom dijelu Velikog tjedna, kao i u onom slavljeničkom na sam dan Uskrsa. Svakako da u tim korizmenim događanjima procesija Velikog petka ima svoju posebnost. Učešćem velikog broja bratima svih triju Bratovština - 450 - , ljepota starih korizmenih napjeva uz mnoštvo vjernika, blagonaklonosti vremena i prirode, procesija je bila po svom sadržaju: pokornička za dušu, a veličanstvena za oči. U toj su večeri korčulanske Bratovštine još jednom potvrdile svoj značaj, svoju veličinu i svoje bogatstvo u duhovnom životu Korčule. To se na ovim prostorima, pa i šire, može vidjeti i doživjeti samo u Korčuli. Pa ipak, život Bratovština nije samo korizma, Veliki petak i Uskrs. Ono je nešto više. Život u Bratovštinama traje 365 dana, tako godinama i tako stoljećima.
Učešće Bratovština u procesijama kroz crkvenu godinu izgleda ovako: u godini ima 46 procesija: velike, srednje i male. Ako bismo 46 procesija podijelili sa 12 mjeseci, onda je to 3,8 procesija mjesečno. Sasvetani i Rokovci imaju svoja dodatna učešća po "diritima": Sasvetani - pranje nogu učenicima na Veliki četvrtak u katedrali; Rokovci - donošenje Redentura u katedralu na Veliku subotu i odnošenje u salu na Spasovo. Gaštaldi trebaju u banak 16 puta kroz godinu.
Godine prolaze, stoljeća se nižu, a brojke govore. Sve tri korčulanske Bratovštine, od osnutka pa do današnjih dana, čine starost od petnaest stoljeća ili 1518 godina. Bratovština Svih Svetih 698 godina. 2001. godine slavit će 700-tu obljetnicu (1301 - 2001). Bratovština sv. Roka 424 godine. Slavljena je 400-ta obljetnica 1975. godine. (1575 - 1975). Bratovština Gospe od Utjehe - Pojasa (Mihovilci) 396 godina. Slavit će 400-tu obljetnicu 2003. godine (1603 - 2003).
Listajući bratovštinske knjige moglo bi se zaključiti da je svaka korčulanska obitelj pripadala i pripada jednoj od triju Bratovština. Može se reći i to da su Bratovštine tri velike udruge korčulanskih obitelji. Obitelj je temelj vjerskog i duhovnog odgoja.
Mnoge su korčulanske generacije u svojim prvim životnim koracima oblačili, a oblače i danas, tonige Bratovština svojih roditelja. To je nasljedstvo, to je tradicija, to je duhovno bogatstvo. Postojanje i život Bratovština temelji se na vjeri, ljubavi, odgovornosti i požrtvovnosti članova Bratovština, a pogotovo uprave, gaštalda i prokure. A to je razlog opstanka Bratovština kroz njihovu povijest sve do današnjih dana.
Da je to tako govore činjenice i djela. U ne baš bogatom, ekonomski gledano, vremenu u kojem živimo, ali u bogatstvu dobre volje i požrtvovnosti uprava Bratovština i braće, uz pomoć znanih i neznanih dobročinitelja i prijatelja, kao i uz pomoć korčulanskog puka te brigu i pomoć korčulanskog svećenstva, sve tri Bratovštine učinile su značajne radove na obnavljanju sala (dvorana) i svojih matičnih crkava.
Bratovština Svih Svetih je 1995. g. temeljito obnovila zvonik i zvona. To je učinjeno dobrom organizacijom, vrsnim meštrima, mehaničarima i klesarima, kao i uz pomoć braće Svih Svetih, sa puno odgovornosti i požrtvovnosti, uz minimalne novčane troškove, a sve to zahvaljujući angažiranosti uprave Bratovštine.

Bratovština sv. Roka 1996. g. u svojoj sali mijenja dotrajali stari drveni pod i postavlja betonsku ploču. Uređuje se i uljepšava sala i sve što joj pripada. Sve je to učinjeno po već ustaljenom receptu: vjera, ljubav i požrtvovnost Uprave i braće.
Sve učinjeno u Bratovštini Gospe od Utjehe - Pojasa opisano je u Lanterni br. 7.
I na kraju: Bratovštine su tu, svojim bogatstvom i svojom ljepotom, u iščekivanju, ako Bog da, svojih skorih obljetnica. A Korčulani znaju, hoće i mogu darovati sebe Korčuli, vjeri i Bogu.

Mihovilac

KRŠTENJA

* 5. prosinca 1998. g. MARA RISTESKI, kći Duška i Kate r. Tadić
* 27. prosinca 1998. g. IVAN ŽELJKOVIĆ, sin Jura i Ane r. Pavlović
* 31. siječnja 1999. g. LUCIJA RAZBOWSKY, kći Marija i Jasne r. Šale
* 14. veljače 1999. g. PETRA ROSO, kći Branka i Anite r. Matić
* 14. veljače 1999. g. ANTUN SURJAN, sin Berisa i Tonče r. Kriletić
* 15. ožujka 1999. g. DALIBOR KOS, sin Marinka i Radmile r. Kos
* 21. ožujka 1999. g. ANĐELA NOVAK, kći Maria i Jasne r. Šunjić
* 4. travnja 1999. g. MARIN (Miro) NJIRIĆ, sin Joza i Jasminke r. Alibašić
* 11. travnja 1999. g. MATE BATINOVIĆ, sin Milana i Petre r. Šegedin
* 11. travnja 1999. g. IVANA TURKOVIĆ, kći Marinka i Albine r. Gojsilović
* 24. travnja 1999. g. IVAN BATISTIĆ, sin Jakše i Sandre r. Šarić
* 15. svibnja 1999. g. EMANUELLA RAĐA, kći Joška i Marije r. Lopez

* 23. svibnja 1999. g. TODOR JURJEVIĆ, sin Damira i Elde r. Lozica
* 23. svibnja 1999. g. DAMIR-PETAR VUKAN, sin Jura i Mirsade r. Baltić
* 30. svibnja 1999. g. MARINA - ANTONIJA GJIVOJE, kći Jadranka i Mirjane r. Palameta
* 12. lipnja 1999. g. ŠIMUN MUŠIĆ, sin Jakše i Sonje r. Burmas
* 20. lipnja 1999. g. SARA ANDRIJIĆ, kći Marka i Nives r. Pirović

LANTERNA MLADIMA

"BILI LAMINIĆ"

Bilo je to prije desetak godina, čak i više, oh Bože, odrasla sam brzinom svjetlosti. Da, one svjetlosti koja mi je tog dana nemilosrdno tukla u glavu, punu kratkih čuperaka. Još uvijek osjećam onaj "miris" proljetnog sunca. Zelena trava mi je škakljala bijele noge, na kojima je "boja sira" odavala moj prvi dan u kratkim hlačama. Oblaka nije ni bilo, povjetarac je "zaspao". Jedino, što ti je svojom piskutavošću paralo uši, a da ti pri tom pleše srce, bio je ptičji pjev. Preda mnom su bila polja, životinje, ptice, cvijeće, sve što mi je tih godina predstavljalo sliku najljepše bajke. Sve je bilo tu. Čak sam u mašti vidjela bistri potočić i čula kako tiho žubori sam sa sobom. Moja sreća je bila još potpunija, jer je ona bila kraj mene.
Nikada mi nije smetalo, pa čak ni tada, to što hoda sporo, krivudavo, što gega na sve strane i tako nehotimice povlaći i mene. Sa svojih jedva skupljenih pet-šest godina, strpljivo sam čekala trenutak kad ćemo se nas dvije tromo odgegati do "košare", svaka sa svojim brimenom: ja s malim bijelim "laminićem", a ona s velikim grmom na iskrivljenim leđima. Koliko sam se divila tim njenim teškim nezgrapnim koracima! Pokušavajući smanjiti kontrast naših koraka, iskrivila bih se cijela želeći biti ona i nemilosrdno mlateći nožicama po zemlji samo da čujem onaj tupi zvuk njenih koraka, koji sadrži jednu tešku životnu priču. Nije mi uspijevalo, nikad mi nije bilo jasno zašto. Uvijek me držala za ruku, moja baba.
Drži me i sada kad me vidi. To joj je pružalo toliko zadovoljstva, ne znajući kako sam ja bila ponosna na taj naš grč ruku. Moje bijele, male, njegovane, nježne ruke i njene potamnjele od truda i izbrazdane od godina, čvrsto su se držale u velikom strahu da jedna ne pusti drugu. Babi i meni se znojila ruka, ali to nije bilo važno. Ništa zapravo nije bilo važno, osim što smo tu jedna s drugom i sve ostalo pada u ponor zaborava.
Sve mi je ovo danas palo na pamet, kad sam iz smrdljive zgradetine istrčala vani i osjetila onaj stari miris. Bože, kako mi nedostaje! Život mi se totalno promijenio. Naslovna stranica moje bajke više ne postoji. Sve postaje sivo i više nije bajka nego život.
Odavna je nisam vidjela. Moje misli i moje vrijeme zaokupljaju neke druge stvari, koje su nama dvjema tada bile nevažne. I što je najgore, danas sjedim za stolom i grlo mi se skuplja, što od tuge što od prašine. Ponekad se smatram kukavicom što ne dođem do nje i svojom rukom, tek zagrizlom u život, ne uzmem njenu još jaku i Bogu hvala, punu života. Sada mi se po glavi mota njeno blago lice sa borama koje označavaju nekadašnju gorčinu života, grč vremena.
Ja znam što to znači. Savjest me tjera k njoj i poći ću. Čovječe, nemoj misliti da neću. Samo ću joj se prišuljati tiho i šapnuti joj: "Baba, di je moj bili laminić?" Ona će to shvatiti, uhvatit će me za ruku i taj naš ponovni susret modrih očiju, jednih koje bježe od starosti, drugih koje bježe od stvarnosti, ostat će nezaboravan.
Samo neka mi dade moj "laminić".

Vali

BRAK I OBITELJ

Teme, kao što su brak i obitelj, nametnule su se današnjoj Crkvi kao gorući moralni i pastoralni problem. Relativnu šutnju o toj veoma važnoj problematici prekinuo je II Vatikanski sabor, gdje u "Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu" na poseban način govori o promicanju dostojanstva braka i obitelji. To je bio temeljni kamen, na kojem su izgrađeni brojni dokumenti o braku i obitelji. Novo u dokumentima je u tome što se ne bave samo unutarnjim pitanjima braka i obitelji, nego se veliki broj stranica tih dokumenata odnose i na vanjske okolnosti i iskušenja. A uzmu li se u obzir i posebne okolnosti sadašnjeg trenutka, to je i razlog da se ne možemo zadržati samo na pitanjima braka, jer je on neodvojiv od obitelji.
Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu iz 1981. g. nazvana "Obiteljska zajednica" (Familiaris consortio) ističe: "U ovom povijesnom trenutku, kad je obitelj podvrgnuta brojnim pritiscima što je nastoje uništiti ili barem izopačiti, Crkva, svjesna da je dobro društva i njezino vlastito dobro, duboko povezana s dobrom obitelji, življe i snažnije osjeća svoje poslanje da svima navješćuje Božji naum o braku i obitelji. Time ona jamči njihovu punu životnost te ljudsko i kršćansko promaknuće i tako pridonosi obnovi društva i Božjega naroda" (F C 3).
Crkva je, dakle, ta koja u svakom trenutku razmišlja o najboljem mogućem načinu na koji bi se dostojanstvo braka i obitelji podiglo na viši nivo. Ženidbeni savez je ustanovio Gospodin i utvrdio ga svojim zakonima. Sposobna muška i ženska osoba, s neopozivom slobodnom osobnom privolom, sklapaju i uspostavljaju zajednicu za cijeli život. Svoj "DA" mogu izraziti samo osobe koje imaju uporabu razuma i slobodne volje, jer "pomanjkanje ili razuma ili slobodne volje čini ženidbu nepostojećom" (CIC 1095-1103).
Statistički podaci na ovom području su poražavajući i pokazuju da je stanje alarmantno. Bračni nemoral, predbračni odnosi, prekidi trudnoće, preljubi i bračne nevjere, sve to zabrinjava i moramo postaviti pitanje: kamo sve to vodi?
Zato je zadaća svih, od vrtića i škole do obitelji i Crkve, da porade na produbljivanju odgoja i na pravilnom shvaćanju dostojanstva braka i obitelji.

Don Nikola Berišić

ČAROBNA PRIKLA
ILI ZAŠTO VELI PETAK SVE VIŠE SLIČI PRVEMU MAJU

Prikle. Prikle. Prikle... Kad dođe Vela setemana sve naše kuće zavonjaju friganim ujem i priklama. Ima hi bojih. Ima hi gorih. Ima hi sa suhvicama, ima hi sa mindolima. Ima hi punih uja. Ima hi što se same topu u ustima. Ima hi i tvrdih...
Spličani ih zovu fritule zbog toga što se frigaju, a mi ih zovemo prikle. Trebale bi, ustvari, biti skromno pripravljene, kako i dolikuje pokorničkoj atmosferi Velikog tjedna. Kažem, trebale bi biti, ali danas naše domaćice u te prikle stavljaju fine začine i dodatke pa zato one i jesu tako "gulozne". Ipak, a to mnogi stariji znaju, prikle se nisu uvijek posluživale na Veliki petak uvečer poslije procesije. Štoviše, taj običaj nije stariji od trideset godina. U Običajniku iz 1940. g. jasno piše: "U Veli petak ujutro prvi kreću priko gora Sasvetani u 3,45 sati, pa Mihovilci u 4,45 i Rokovci u 5,45 sati. Po povratku svi imaju u svojim crkvama (Rokovci u sv. Justini) pjevanu muku, a po svršenoj adoraciji križu bratimima se dijele prikle u bratimskim kućama".
"Priko gora" se išlo na Veliki petak ujutro, a poslije su se, kako lijepo pišu naši gaštaldi, "dilile prikle pobožnoj braći". Običaj da se prikle jedu na Veli petak poslije procesije uveo je naš pokojni opat don Ivo Matijaca, kako bi u vremenima, koja nisu bila baš naklonjena bratovštinama, za tu prigodu privukao što više braće, makar u tonigu. Braće je bilo sve više, a sve više je trebalo i prikala. Naravno, ne bi mi bili Korčulani da se poslije finih prikala ne bi napili makar jedan "žmul dobrega vina". I tako, malo po malo, od šake prikala i žmula vina "došli smo lipo do gozbe Velog petka", kojoj tu ne bi trebalo biti mjesto.
Razne kuhinje naših restorana po gradu moraju cili dan frigat prikle za "pobožnu braću", a prokuraturi cijelo popodne prinosit vino i mineralnu vodu, jer braća ne piju običnu. Poslije procesije "tonige" (bratimska odjeća) se bacaju iz vrati i odmah se ide kolo stola i škatula sa priklama. E, tu tek nastane prava gužva, k'o da se niko ni okusi danima ništa. Dica skaču u kašete sa priklama, punu žepe i košuje, da hi slučajno ne nestane. Počme se točit vino, počne i karba koga je bilo više i sve tako lipo do kasnih noćnih uri. Najviše nastradaju braća Mihovilci, jer putovi svima pasaju uz njihovu bratovštinu. Kad se koji stariji brat pobuni, odmah ga se proglasi starinskim, koji ne razumi današnje vrime, pa mu je najboje poć doma. A onda na kraju takve večeri uvijek ista braća moraju slagat tonige i skupjat čike (to je najgore).
Ni tu ne završava ova "gozba", jer sutra ujutro se ide priko gora, a poslin tega je opet fešta, svaki put u drugoj bratovštini. Onda se spremaju po cilu noć bunceki, šunke, makaruni i kozlići. Slaže se sir i salam. Ide se rano vazet freški kruh da bi "napaćenoj braći" ujutro bi topal. Ista provišta, k'o za "uranak na prvi maj". Ma šta ista, puno boja. Opet sve u slavu "pobožne braće", koji su bili tako "pobožni" da cilu noć nisu išli spat, nego su čekali jutro po gradskim bužama. Pa onda, baš k'o u onoj prispodobi o mudrim i ludim djevicama, mnogima se ugasi "uljanica" prin jutra.
A sve to zajedno, moja draga braćo, nažalost i košta. Naše bratovštine trebaju puno solada za obnovu naših crkava, sala i svih onih prekrasnih predmeta s kojima se svi ponosimo. A skoro sve, što se skupi za Velu setemanu, treba potrošit u dva dana. Neću odat ni ovi put koliko je, naprimjer, ove godine našu bratovštinu to koštalo. Puno judi prigovara i imaju pravo. Ali judi su se na sve ovo već naučili, a znamo što vaja učinit kad se "maška nauči lizat paver". E pa, draga braćo, trebat će, ako ne okinut, a onda bar skratit paver i to dobro, kako satirični naslov, sa početka ovog teksta, ne bi posta stvarnost.
I na kraju, trebalo bi opet ponoviti što se naglašava u onom Običajniku, a to je adoracija križu. I to bi trebala biti obaveza svakog bratima na Veliki petak. A bratima ne bude u crkvi nego tek neznatni broj, pa ispada da sva ostala braća, umjesto da adoriraju križu, adoriraju toj "čarobnoj prikli", k'o onom zlatnom teletu iz knjige Izlaska.
SVETI ROKO, MOLI ZA NAS!

Gaštald bratovštine sv. Roka
Sergije Vilović

TO ŠTO JESAM

Po čemu sam to što jesam?
Tko to upravlja mojim željama,
radošću i snima?
Zašto su moje tuge
poput ponora duboke,
poput katrana ljepljive i teške?
Zašto mi svaki sumrak
čežnjom oboji ustreptalo srce?
Zašto mi se oko rosom ovlaži
za svako tužno dječje lice?
Zašto svaki odlazak prijatelja
u mojoj duši odzvanja
poput umiranja?

Karlo

PROBLEM MENTALNE RETARDACIJE

Prema stručnim postavkama razlikujemo šest oblika oštećenja: oštećenje vida, sluha i govora, zatim nedovoljna mentalna razvijenost, poremećaj u ponašanju (maloljetnička delikvencija, alkoholizam, droga i prostitucija) i tjelesna invalidnost. Svako se oštećenje unutar svoje skupine opet razlikuje po etiologiji, stupnju oštećenja, obliku manifestiranja, itd.
Iako ne mogu ni stručnjaci ni roditelji reći koji je oblik oštećenja teži, ipak je praksa pokazala, da makar na neki način treba upozoriti, one koje je zadesio takav slučaj, na problem mentalne retardacije.
Vrlo često kod rođenja mentalno retardiranog djeteta nitko ne primijeti da se radi o djetetu sa oštećenjem. Izuzetak su djeca sa Sy Down, u narodu poznati kao mongoloidi i još neka druga. Najtragičniji je slučaj fenilketonurije, koju bi pregledom urina bilo moguće dijagnosticirati. To se u našim rodilištima propušta, pa se takovo dijete ne tretira pravilno, što dovodi do mentalne retardacije sa vrlo lošom prognozom.
Svaki pravi roditelj se veseli dolasku svog djeteta, no kada uoči da nešto nije u redu, počinje njegov "hod po mukama". Mnogobrojna obilaženja stručnjaka, specijalista i iskušavanja lijekova. Svojevremeno je bila hit, a i danas je intrigantna, metoda presađivanja živih stanica. Pokazalo se da je nekoliko djece, podvrgnuto toj metodi, reagiralo na poseban način. Kod njih je postignut napredak na psihofizičkom planu u periodu od nekoliko mjeseci, a komparacijom se pokazalo da bi se isti postojeći potencijali kod djeteta razvili tokom dužeg perioda, možda par godina.
Najgori je trenutak kada roditelj od misli "moje dijete je drugačije" mora shvatiti činjenicu "moje dijete je mentalno retardirano".
Ukoliko dobije stručnu defektološku pomoć, roditelju će biti objašnjeno da to dijete nikada neće biti samostalno i da će mu uvijek biti potrebna pomoć i nadzor.
Međutim, kako kod mentalne retardacije postoje stupnjevi mentalnog razvoja, moguće je da dijete završi specijalnu školu gdje će dobiti osnovna akademska znanja, tj. naučiti će čitati i pisati sa razumijevanjem. Moguće je isto tako da dijete nauči čitati, a da nikada ne zna što je pročitalo. "Ići u školu" koji put zavede roditelje i pothranjuje im nadu, da će njihovo dijete biti kao drugi. Zato se zna dogoditi da imamo dvadeset godišnju mladu osobu, koja se ne snalazi u osnovnim aktivnostima potrebnim za život, a da pri tome ima svjedodžbu osnovne škole ili je, što je još tragičnije, boravila nekoliko godina u redovnoj osnovnoj školi.
Mentalno retardirana djeca se često, zapravo i previše često, smještaju u ustanove - domove, što je krajnje nehumano, pogotovo tamo gdje postoje roditelji.
U jednoj ustanovi sa četiri kuće, gdje borave djeca od tri godine starosti do kraja života, praćen je uzorak od 100 djece u razdoblju od skoro dvadeset godina. Dobiveni su zastrašujući rezultati. Od ispitanog uzorka jedva 30 do 40 % odlazi kući preko vikenda, blagdanima ili praznicima. Jedan dio djece nitko ne obilazi ili su posjete ispod ljudskog dostojanstva. Toj djeci se pokušava organizirati odlazak na selo u obitelji dobrih ljudi ili u obitelji djelatnika te ustanove. U ispitanom uzorku svi korisnici (nerado ih zovemo štićenici) su pokazali veliki stupanj emocionalnosti. Zato je potrebno posvetiti im puno vremena i imati s njima puno strpljenja.
NAĐIMO VREMENA ZA BLIŽNJEGA SVOGA!

Dr. Marija Ivković

KRONIKA DOGAĐAJA

I dalje od "Lanterne" do "Lanterne" bilježimo događaje u našem "malem mistu".
Od Uskrsa do proslave našega patrona sv. Todora i Dana grada mnogo se toga dade zabilježiti.
Proljetne krize i rat na Kosovu reflektirale su se i u našem gradu. Otkazani su mnogi turistički aranžmani kao i već dogovorena mnogobrojna uplovljavanja plovećih hotela na kružnim putovanjima Sredozemljem. Svojevrsnu turističku blokadu probio je svjetski kup nautičara TV-novinara, od sjevernog do južnog dijela Jadrana. U našem su gradu tom prigodom bila glavna događanja. Doputovao je i premijer Zlatko Mateša, koji je na brodu "Marko Polo" održao konferenciju za novinare upoznavši ih o sigurnosnom stanju u našoj zemlji i mogućnostima domaćeg turizma. Korčulani su za tristotinjak novinara i ostalih gostiju priredili sjećanje na pomorsku bitku između Venecije i Genove, kada je prije 701 godinu, pod zidinama Korčule zarobljen njezin sin, svjetski putnik, istraživač i putopisac Marko Polo. Tom je prigodom, podno bedema Korčule, dvanaest starih jedrenjaka, insceniralo pomorsku bitku, dok su korčulanski glumci, članovi viteških vojski (pet kumpanija i dvije moreške), uprizorili borbu na život i smrt dviju tadašnjih sredozemnih velesila. Nakon završetka dramske radnje održana je pučka svečanost, koja je, uz vatromet, trajala do kasnih noćnih sati. Tom je prigodom gradonačelnik dr. Ante Lakić, pozdravljajući sudionike svjetskoga kupa, zamolio novinare da putem svojih medija svijetu prenesu kratku i jasnu istinu: Na Jadranu je sigurno i mirno ljetovanje!
Početkom lipnja, nakon mjesec dana zakašnjenja, trajekt "Dominče", domaćeg brodara "Mediteranska plovidba", je otvorio trajektnu turističku prugu Korčula-Drvenik. No sezona je započela nešto ranije dolaskom veće grupe gostiju iz Slovenije, koji će i ovog ljeta biti naša turistička uzdanica. Tijekom svibnja je naša marina primila prve skupine nautičara, a svakodnevno se vezovi popunjavaju.
Gradski "Crveni križ" organizirao je u našem gradu, drugi put po redu, prikupljanje krvi za potrebe KBC (kliničkog bolnčkog centra) Firule u Splitu. Stotinu jedanaest dragovoljnih darovatelja krvi iz Korčule, Čare, Smokvice, Račišća, Pupnata i Žrnova poklonilo je 105 doza ove dragocjene tekućine.
U organizaciji Gradske turističke zajednice i Gradskog kotara provedena je akcija "Očistimo naše podmorje", u kojoj su naši ronioci "pročešljali" podmorje, skupljajući i vadeći nataloženo smeće. Također su učenici nižih razreda čistili ulice i pijace Staroga grada od žvakaćih guma i korova.
Proljetne aktivnosti obilježili su radovi na izgradnji malog prodajnog centra tzv. "Importane" pred ulazom u kino "Liburnu". U šest izgrađenih prodajnih prostora premjestit će se kiosci iz gradskog parka. Park će se za ovu sezonu malo "uljuditi", dok će svoj konačni oblik dobiti iduće turističke sezone. Bilježimo i akciju radnika JKP (javnog komunalnog poduzeća) "Hober"-a, koji su, pored uređenja parkova i čišćenja ulica, proveli akciju čišćenja korova s gradskih kula.
Pored mnogih zaključaka Gradskog poglavarstva, bilježimo i novu uredbu o regulaciji prometa. Novost je i to da je "Croatia bus" promijenila vlasnika, postavši "Korčula bus". Time su Korčulani dobili vlastitu firmu koja će, nadamo se, voditi dovoljno računa o potrebama korčulanskih putnika.
Na redovitim tjednim sjednicama Gradskog poglavarstva rješavali su se mnogi tekući problemi, a među ostalim je ukazano na potrebu izbjegavanja instaliranja rashladnih uređaja na kamenim pročeljima kuća u starogradskoj jezgri, za koju će se pokrenuti postupak ulaska pod zaštitu svjetske kulturne baštine UNESCO.
Od malobrojnih kulturnih događaja bilježimo organiziranje završnog koncerta učenika Glazbene škole te aktivnosti učenika osnovne škole "Petar Kanavelić", koji su raznobojnim šarama islikali polukrug pijace "Rotonde". Za Dan državnosti održana je svečana sjednica Gradskog poglavarstva za vrijeme koje su mnogim učenicima i njihovim mentorima uručena priznanja i nagrade za postignute odlične rezultate na županijskim i državnim natjecanjima.
Postavljeni su i ljetni prodajni štandovi i udovoljeno je domaćim trgovcima da na javnoj dražbi otkupe pojedine lokacije. Škverani su štrajkom tražili pravo na rad i plaću. Poslije mnogih sastanaka u Korčuli i Dubrovniku radnici su se vratili na svoja radna mjesta, dok su neki, nažalost, zbog preseljenja dijela poslova u Trogir, završili na ulici.
Glazbena sekcija HGD-a (hrvatsko glazbeno društvo) "Sv. Cecilija" održala je 19. lipnja, u večernjim satima, koncert ispred crkve sv. Justine. Nastupila je limena glazba predstavljajući šestoricu novih mladih članova, a nekoliko skladbi izvrsno je otpjevala klapa "Škoji".
Ž. Petković

NA TABLUNU

Ko se još ne sića one fačende o pokojnemu šjor Franetu Metru, sasvetanskom prokuraturu, kako su ono Sasvetani bili stavili na grozne muke bidnu prokuru Rokovaca sa svojim novim Redenturom?!
Insoma, ta je fačenda bila finila tako da Sasvetani do dana današnjega nosidu Redentura na Uskersenje samo kolo crikve i to prin mise i brez popa. Tako je biskup bi naredi.
A pokojni Meter hoti je izgubjenu gveru rekonpensat ničim drugim. Zato je bi u Beč ordena inškondon čerjeni baldakin. Tako će jin Redentur jemat špecijalu čast da ga pod baldakinom pasaju kolo crikve. Ma to se je, insoma, berzo doznalo, pa je jopet pošla letera biskupu u Dubrovnik, jerbo je don Nade bi dignu ruke. A ordinacjun iz Dubrovnika je glasila: Oli baldakin prodat, oli crikvu zatvorit! Po paragrafima svete matere crikve baldakin ima bit samo Santisimu, pa onda Papi, oli njegovom zastupniku. I di je užanca relikviji svetoga križa. Drugome - jok!
I vajalo je navrat nanos iskat ko će ga kupit, pa je baldakin fini u Čaru. Još je i danas tamo. Samo je ostari pa govoridu da su za vrime pokojnega dun Iva Petkovića pridlagali na jednu konferencu da crikvi vaja kupit novi, jerbo da ovakvi čini sramotu Čari.

VIT

STRANICA S OSMJEHOM

PLIVANJE

Prvi dan škole u prvom razredu učiteljica upita jednog sitnog i uplašenog prvašića:
* "Znaš li ti, Marko, plivati?"
* "Da, gospođo učiteljice!"
* "A gdje si to naučio?" - upita učiteljica.
* "U vodi" - odgovori mali.

TOČNO

* "Što čovjek mora učiniti da dođe u nebo?" - upita kateheta na satu vjeronauka.
* "Mora umrijeti!" - odgovori mala Nada.

UPOZORENJE

Poslije škole dvojica dječaka pođu u krađu jabuka u obližnji voćnjak. Jedan je preskočio ogradu, a drugi je "čuvao stražu" da tko ne bi naišao. U jednom momentu pojavio se vlasnik voćnjaka. Da upozori druga, a da to vlasnik voćnjaka ne primijeti, onaj "na straži" zapjeva: "Na livadi zeleni se trava, čučni brzo vidi ti se glava".

AFORIZMI

* * Čudno je da se toliki ljudi nerviraju što na glavi nemaju kose, a nitko se ne uzbuđuje što u glavi nema pameti. (J. A. Brinell)
* * Ima takovih ljudi da zbog njih u pet minuta izgubite čitav dan. (J. Renard)
* * Samo pametan čovjek može shvatiti da je napravio ludost. (J. F. Kennedy)
* * Samo glupi i mrtvi nikad ne mijenjaju svoje mišljenje. (A. Lowell)
* * Čudno, kako je teško izazvati odjek u šupljim glavama. (S. J. Lec)

ISKRE

-*- Bolje je pomagati, nego zapomagati.
-*- Raspravljati treba često, odlučiti jednom.
-*- Tko svlada srdžbu, pobjeđuje najvećeg neprijatelja.
-*- Bogatstvo čovjeku ili služi ili mu je gospodar.
-*- Ljudska zavist uvijek polazi od nemoći.
-*- Čak i štetna istina vrijedi više od korisne laži.

NEKROLOG

5. ožujka 1999. g.,opremljena svetim sakramentima, preminula je u sedamdeset petoj godini života KATA LEŠAJA. Dugotrajna i teška bolest prikovala ju je za postelju, ali do zadnjeg časa života nije duhom klonula. Pričešćivala se svake nedjelje i to joj je davalo snagu da svoju tešku bolest lakše podnosi. Boli su joj olakšavili i njezini najbliži vidajući joj rane koliko je to bilo moguće. Ispraćena od rodbine i prijatelja pokopana je na groblju sv. Luke. Počivala u miru Božjem.
30. ožujka 1999. g. umrla je DESANKA STECCA r. FABRIS u sedamdeset sedmoj godini života. Nekoliko zadnjih godina provela je dosta teško, jer ju je oduzetost lijeve strane privezala uz stolicu i krevet. Ipak su je svakoga jutra viđali na balkonu kako šeta uz pomoć svojih najbližih. Šetnju je ipak pokadkad propuštala, ali krunicu nije nikada. Molila je danju i noću: za svoje ukućane, župljane, za znane i neznane. Primivši svete sakramente blago je preminula i ispraćena od rodbine i prijatelja pokopana u obiteljsku grobnicu na groblju sv. Luke u Korčuli. Počivala u miru.
21. travnja 1999. g. umro je LJUBO IVANČEVIĆ u sedamdeset trećoj godini života. Živio je u Dubrovniku i u iznenadnoj bolesti zamijenio je ovaj svijet boljim. Želio je da bude pokopan na groblju sv. Luke u Korčuli. Njegova rodbina mu je tu želju i ispunila. Počivao u miru.
23. travnja 1999. g. umrla je MARA ŽANETIĆ r. PETKOVIĆ u sedamdeset šestoj godini života. Rođena je u Blatu, ali ju je životni put vodio preko Korčule, Lastova i Pule do Dubrovnika. Zadnjih godina je živjela povučeno u Starom gradu u Korčuli. Iako je teško hodala, ipak je stizala sve napraviti. Iznenada se razbolila i opremljena sakramentima utjehe preselila se u vječnost. Pokopana je, ispraćena od rodbine i Korčulana, na groblju sv. Luke. Počivala u miru.
1. svibnja 1999. g. umro je VJEKOSLAV CURAĆ u četrdeset trećoj godini života. Boem po naravi i po načinu života. Živio je sam i mnoge stvari, koje su drugima bitne, njemu nisu predstavljale ništa i obrnuto. Svakako se može reći da nikome nikada nije smetao ili što nažao učinio. Ispraćen od rodbine i prijatelja pokopan je na groblju sv. Luke. Neka počiva u miru Božjem.

8. svibnja 1999. g. umro je NIKO SAMBRAILO u osamdeset četvrtoj godini života. Nekoliko zadnjih godina bio je bolešću vezan za kuću i krevet, ali su se njegovi pobrinuli da mu, koliko god je bilo moguće, olakšaju patnje svakodnevnom njegom. Iako bolestan i nemoćan, ipak se o svemu htio informirati i sve ga je zanimalo. Na taj način je lakše podnosio svoju bolest. Umro je opremljen sakramentima utjehe i pokopan na groblju sv. Luke. Počivao u miru.

9. svibnja 1999. g. umro je MATO CVENIĆ u sedamdeset prvoj godini života. Ljudi ga se sjećaju kao stražara u "Gradini" i prodavača u prodavaonici boja i lakova. Teška bolest zadnjih godina ga je prikovala za krevet. Ispraćen od ukućana i Korčulana pokopan je na korčulanskom groblju. Počivao u miru.

4. lipnja 1999. g. u sto prvoj godini života, umrla je JOZA GRBIN rođ. STIPIĆ. Napustila nas je kao najstariji stanovnik Korčule. Bila je tiha, blaga, radišna i nikome na teret. Uvijek je zahvaljivala Bogu za obitelj koja se tako lijepo brinula za nju. Po zvanju je bila učiteljica, a službovala je u Jajcu, Mrkonjiću i Staroj Pazovi. Pokopana je u obiteljsku grobnicu u Žrnovu. Počivala u miru.

IN MEMORIAM

DVIJE TUŽNE OBLJETNICE

Ove godine, bolje reći ovih ljetnjih mjeseci, obilježavamo dvije tužne obljetnice naše korčulanske župne zajednice:
2. lipnja navršilo se pet godina od smrti opata i dugogodišnjeg korčulanskog župnika don Iva Matijace, a 10. kolovoza bit će prva obljetnica smrti svećenika i novinara, nezaboravnog don Luke Depola.
Obojica bijahu Korčulani: ovdje rođeni, ovdje su proveli dio svog školovanja, a potom, odabravši svećeničko zvanje, krenuli u Zagreb završivši tamo teološke studije. Obojica su nesebično voljeli rodnu Korčulu i svaki na svoj način činili i učinili za nju mnogo. Međutim, iako su živjeli u ovom našem vremenu te bili povezani osobnom dubokom povezanošću, ima nešto što je karakteristično za svaki od ova dva svećenička života.
Don Ivo Matijaca, rođen 1919. godine, zaređen za svećenika po bl. Alojziju Stepincu 1942. g., došao u Korčulu za župnika i opata 1950. g. i u Korčuli djelovao do umirovljenja 1986. g. Skrhan bolešću umro je u 75. godini života. Doista je, dakle, gotovo cijeli svoj svećenički život i rad proveo u Korčuli, pa je proslavivši 50-tu obljetnicu misništva (1992) mogao izreći svetopisamsku: "Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine!"
Ono što je tijekom 36 godišnjeg rada kao župnik postigao na duhovnom i kulturnom polju u Korčuli opće je znano: u najtežim godinama "socijalističkog" poretka uspio je sačuvati naše Bratovštine, tradicije, okupljati djecu i mlade na župni vjeronauk, obilježiti niz značajnih crkvenih obljetnica i sl. Istovremeno je obnavljao i uredio gradske crkve i kapele, te osnovao Opatsku riznicu, u kojoj je sabrao brojnu i dragocjenu spomeničku i kulturnu baštinu Korčule. Za sav taj duhovni i kulturni rad Gradsko vijeće Korčule je 1996. godine dodijelilo posmrtno don Ivu nagradu za životno djelo.
Don Luka Depolo rođen 1942. godine pohađao je osnovnu školu i gimnaziju u Korčuli. Rano se odlučio za svećeničko zvanje, a kao srednjoškolac nije tajio svoj vjerski stav i namjeravano životno opredjeljenje. U tim "olovnim vremenima" to je, posebno u malom mjestu bila hrabrost: to su znali svi, pa i nastavnici u školi, te su neki nepravednim odnosom prema ovom učeniku pokazivali svoje "mišljenje" o takvom njegovom uvjerenju. Luku to nije omelo - ostao je dosljedan: postao don Luka - svećenik. Koliko je u tom svom odabiru zvanja imao od don Iva potpore i ohrabrenja, samo Bog zna. No činjenica je, da je u tijeku studija i nakon što je zaređen za svećenika i odabrao rad u Zagrebu, don Luka i nadalje bio u stalnoj vezi i suradnji s don Ivom, uvijek nastojeći svojoj Korčuli dati dio sebe. Sjetimo se samo višegodišnjih don Lukinih propovijedi za "Quaranta ore" - to su bile prave duhovne obnove. A i za vrijeme zasluženog ljetnog odmora na večernjim misama njegova riječ bila je uvijek duhovno osvježenje. Susretali smo ga u našem gradu - uvijek nasmiješenog, ljubaznog, spremnog da sasluša naša pitanja, nevolje, molbe. Njegova djelatnost u "Glasu Koncila", u "Malom koncilu", u crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj u Zagrebu, s djecom, mladima, bolesnicima... i sve što se zna i ne zna, bilo je uvijek prožeto tom dubokom i iskrenom duhovnom jednostavnošću i darivanjem za čovjeka i Boga. Neumoran u radu, najmanje je vremena imao za sebe, ne štedeći se ni onda kad mu je odmor bio neophodan. Tako je bilo godinama, tako i proteklog ljeta kada je, unatoč toga što se razbolio, nastavio po najvećoj žezi sudjelovati u brojnim obredima i svečanostima tih dana: u Čari, Veloj Luci, na proslavi sv. Todora u Korčuli, na Otoku (Badiji)...
Iznenada, na nevjericu svih nas Korčulana, ali i svih onih u Zagrebu i diljem Domovine koji su ga poznavali, stigla je iz Dubrovnika vijest da je našeg don Luku u punini životne snage i svećeničkog djela Gospodin pozvao k sebi...
Teško je i sada, na prvu obljetnicu njegove smrti, vjerovati da don Luka nije više među nama, tim prije što mnogi vidimo i znamo da se njegovo djelo nastavlja, a njegov duh bdije nad "braćom našom zaboravljenom".
Iako smo prigodom ovih obljetnica tužni - zahvaljujemo Gospodinu da nam ih je u ovom vremenu dao, nama, Korčuli, Domovini i Crkvi.

SAVJET LIJEČNIKA

Ova je godina posvećena starim osobama, pa nije na odmet osvrnuti se na probleme starenja i starosti.
Ustvrdimo odmah: starost nije bolest, ali je ta životna dob obično popraćena raznim bolestima. I bez obzira na stvarne bolesti, samo stanje starosti kod mnogih izaziva nelagodnost i neprihvaćanje. Koliko god se u davnini Ciceron trudio uvjeriti Katona Starijeg raspravom "De senectutae" (o starosti) da starost ima čitav niz prednosti pred mladošću, u kolektivnoj svijesti je do danas ostalo zaziranje od starosti.
Zahvaljujući medicini i poboljšanom općem standardu življenja, udio starih ljudi u populaciji u stalnom je porastu, a taj će se trend sigurno i nastaviti. U razvijenijim i bogatijim zemljama prosječna je životna dob nešto viša od 70, a u nerazvijenim i siromašnijim je negdje oko 50 godina. Ne tako davno, prema medicinskom stajalištu, starom osobom smatrao se je onaj, koji je prešao 65 godina života. Prema novoj definiciji Svjetske zdravstvene organizacije starije su osobe od 60 do 75 godina, stare od 76 do 90, a veoma stare iznad 90 godina života. Podaci iste organizacije iznose da je danas 12 % stanovništva na zemlji starije od 65 godina.
Za našu Domovinu računa se da ćemo ući u XXI stoljeće sa nešto preko 13 % stanovništva starijeg od 65 godina. Koliko god bi, prema ovom, spadali u razvijenije zemlje, ipak u demografskom pogledu ovo ne ohrabruje obzirom na nizak natalitet. Tako velika dobna skupina čini posebno ranjivu populaciju, radi svojih specifičnih bioloških, socijalnih, socioloških, fizičkih i psihičkih svojstava i postavlja pred čitavo društvo nove zadatke, iziskujući posebnu pažnju. U skupini ljudi preko 65 godina najviše je onih koji trpe zbog narušenog tjelesnog ili psihičkog zdravlja. Treba naglasiti da baš narušenost tjelesnog zdravlja u starosti ubrzava i narušenost psihičkog zdravlja, ali i obrnuto. Najčešće se javljaju depresije, stanja tuge, nezainteresiranosti za okolinu, osjećaj menje vrijednosti, gubitak samopoštovanja, osjećaj krivnje i mnogo još drugog. Starim je ljudima sigurno potrebna posebna tjelesna njega, ali ne manje važno, ako ne i važnije, je pokazivanje zanimanja za njih, boravak uz njih, ne isključivanje iz sredine na koju su navikli, ne udaljavanje od onih koji su im dragi. Nadasve im je potrebna utjeha i podrška u kriznim danima usamljenosti i bespomoćnosti. Često jedan razgovor, topao stisak ruke i prijateljski osmjeh, znače više od lijekova. Možemo li to pokloniti? Ne košta ništa - trebali bi!
Ovo spada u etiku, sociologiju, ali ne mislim ovaj put raspredati o svim aspektima, jer izgledalo bi kao da smo se pomirili s činjenicom starenja i pokušavamo, eto, samo ublažiti posljedice takvog stanja.
Postavimo, u godini posvećenoj starim osobama, drugačije pitanje: Može li se danas odgoditi proces starenja? Može li se na neki način što duže sačuvati mladost, ili bolje rečeno, kondiciju mladosti i u starijim životnim godinama? I odgovorimo odmah: Može! Stručnjaci su postavili pravilo: "Vježba je izvor mladosti!"
Istraživači su pronašli da čak i umjereno vježbanje može usporiti učinke starenja i utvrdili da vježbe poboljšavaju funkciju srca i dišnih organa, povečavaju snagu mišića, učvršćuju kosti, utječu na brže vrijeme reagiranja i smanjuju sklonost depresiji.
Dr. Everell L. Smith (direktor biogerontološkog instituta sveučilišta u Wiskonsinu) priznaje da: "U krajnjoj liniji svi starimo, ali kvalitet života je mnogo viši kod onih starijih osoba koje su fizički aktivne, nego kod onih koje sjede".
Vježba može kod osoba srednje i starije dobi okrenuti sat unatrag čak za 10 do 25 godina. Što više, nalazi pokazuju da dolazi do poboljšanja, bez obzira u kojoj dobi neka osoba počne vježbati.
Stručnjak za probleme starenja i vježbanja na sveučilištu u Torontu Dr. Roy J. Shephard kaže: "Nema ništa tako dobro za izvor mladosti kao što je tjelovježba. Pri tome ne treba trčati maraton, da bi ostvarili učinak. Nešto brže od brzog hodanja, 30 minuta tri puta tjedno, može vam donijeti 10 godina pomlađenja".
Postoji rasprostranjeno uvjerenje da stariji ne mogu poboljšati svoje psihofizičko stanje i da, u najboljem slučaju, vježbanjem mogu samo usporiti tempo starenja. Istraživanja u posljednja tri desetljeća osporila su to uvjerenje.
(Nastavlja se!)
Dr. Lovro Steka

List Župe Korčula - Lanterna sv. Marka br. 7/Uskrs 1999.
Urednik: don Marko Stanić
Likovna obrada: Frano Depolo

Tiskani primjerak možete naručiti poštom:
ŽUPNI URED KORČULA
don. Marko Stanić
20260 KORČULA - HRVATSKA
TEL: +385 (0)20 711049