Don Božo Baničević
Bratovštine


( Predavanje u Smokvici radi obnove tamošnjih bratovština )

Bratovština je udruga vjernika. Kod nas se ona naziva: bratovština, bratstvo, skula, fratija i uvijek se vezuje uz mjesnu crkvu koju bratovština pomaže, prati i podržava. Bratimi su normalni vjernici koji se upisuju u bratovštinu. Oni rado vrše vjerske dužnosti, primaju sv. sakramente, sudjeluju u djelima ljubavi prema bližnjemu, a pogotovo u bogoslužju i procesijama. Nekada su se struena i staleška društva obrtnika i zanatlija također zvala bratiovštinama; i ona su se također držala crkve kao ustanove. Tako su se razvile i bratovštine, drvodjelaca, kamenara, šumara, topnika, obućara, košara i td. Svaka je ta bratovština imala sveca zaštitnika.

Danas bratovštinama smatramo vjerske udruge koje se bave ili pobošnoćau ili djelima dobrote il promiču bogoslužje. O tim vjerskim udrugama govori Kan. 700. Crkvenog prava.

Počeci bratovština poklapaju se u nekom smislu sa počecima kršaanstva. Tako su "bogobojazni ljudi" pokopli Stjepana Prvomučenika, neki drugi organizirali "agape " -gozbe poslije bogoslužja, a apostoli su uspostavili posebne službenike za služenje zajednici i siromasima. To su bili đakoni. Osim toga kršćani su sakupljali milodare za potrebne, a naročito su pazili da se sveti mučenici dolično pokopaju a poslije i časte. S time se razvila briga za uzdržavanje crkava i oltara. Tako su se postepeno oblikovala posebna društva unutar crkve sa posebnim zadaćom i ona su dobila svoje statute. prvi poznati Statut je onaj iz Reimsa što ga je dao biskup Hincmarus g. 859. God. 967 rimske bratovštine imaju vlastite barjake kojima oni dočekuju cara OtonaI.

U XII i XIII st počinju djelovati redovi Dominikanaca i Franjevaca ali i redivi bičevalaca. Da bi se smanjila samovolja, razna uplitanja te pretjeranosti unutar bratovština crkvene su vlasti željele unijeti red i stegu te je sinoda u Arles-u g. 1234 odredila da bratovštine imaju biti podvrgnute lokalnom biskupu koji će odobriti njihov osnutak, cilj, rad i vršiti nadzor nad njima. Bratovštine bičevalaca nisu se baš rado podvrgavale ovim novim odredbama crkvene discipline.

Bliži povodi za osnivanje bratovština su: kužne obelesti, vjerski i dinastički ratovi, požari, glad, prirodne nepogode, dakle sve ono što je potrebno savladati i prevladati zajedničkim pothvatom, slogom podobnih i motiviranošću mnogih ljudi. Kako se u takovim velikim potrebama koje tište jedan grad, selo ili jedan kraj ljudi ne uzdaju u zemaljski faktor razložno se bratovštine radi moralne pomoći svrstavaju pod zaštitu duhovnih titulara, u prvom redu Duha Svetoga, Bl.Dj.Marije, te svetaca: Antuna, Lazara, Roka i td. na taj način bratimi uz nadljudski napor prihvatat će dužnosti da svladavaju suvremene teškoće. Zato im je potrebno imati sveca moćnog zaštitnika. Takova su na pr. djela: njegovanje okuženih od kuge, ukapanje umrlih od zaraznih bolesti, održavanje ubožnica, skloništa za nemoćne, stare, siromahe djecu i td.(fr. hotel de Dieu). Uz svoje crkve i oltare bratovštine su stvarale i razvijale običaje pobožnosti. S vremenom je takovim bratovštinama porastao ugled, postajale su glasovite te su lako širile svoju moralnu i financijsku moć. Sv. Stolica je napkon u vrijeme pape Inocenta III uspostavila nadbratovštinu sv. Duha u Rimu utemeljenu zu glasoviti ghostinjac. Sa rimskom bratovštinom su se lako vezivale bratovštine kat.svijeta i dobijale su za svoje pobožnosti razne oproste pa i privilegije. U ovoj rimskoj bratovštini bili su uključeni mnogi glasoviti Hrvati i Hrvatice. Bratovštine sv. Duha bile su kod nas u Trogiru, Šibeniku i Baški na Krku.

Razne bratovštine su se lako osnivale i širile od XIII st. Tako Dominikanci šire Bratovštinu od Ruzarija, sv. Bonaventura bratovštinu Sedam žalosti Bl. Dj. Marije, a sv. Šimun Štok Gospe od Karmena. U to isto vrijeme imamo bratovštine: Sv. Trojstva, Tijela kristova, Dobre smrti,, sv. Franje, sv. Jakova, sv. Ivana Krstitelja, sv. Marka, Gospe od Milosrđa, Gospe od Navještenja, sv. Mihovila, sv. Nikole, sv. Roka, Svih Svetih i td. U XVI st pojavom protestantizma nastaju bratovštine koje podržavaju kat. nauku: bratov.Presv. Sakramenta(u Rimu već g. 1501 nadbratovština) zatim bratov Kršćanskog nauka (1571.) te bratov. sv. Križarske vojne za borbu protiv Turaka g. 1527(Leon X).

Ovdje još dodajmo da su Isusovci osnivali Bratov. dobre smrti od g. 1648, sv. Leonardo bratov. presv. Srca Isusova. U XIX st nastaju bratov. Srca Marijina, Gospe Lurdske, Predragocjene krvi i td. Tridentinski sabor uveo je strogi nadzor nad bratovštinama. Svaki vizitator iz Rima na otoku Korčuli uvijek se osvrće koje su bratovštine, koji su im Statuti, koji im je cilj i tko ih je osnovao.

Neki su državni vladari ustrojstvom državne vlasti na svom teritoriju željeli uspostaviti nadzor nad bratovštinama i istrgnuti ih ispod utjecaja Crkve. Tako je bilo i u doba Mletačke republike.. mnoge su bratovštine ukinute od cara Josipa II a mnoge u Napoleonovo vrijeme i poslije. Ipak bratovštine i danas pokazuju svoju staru i novu vitalnost te uređujući nanovo svoje statute stavljaju se na raspolaganje Crkvi gajeći sudjelovanje u bogoslužju, obredima i dajući sjaj procesijama i tako u svemu podržavaju crkvene programe.

Bratovštine u Hrvata počev od XII st locirane su kako smo to već mogli i primjetiti ponajviše u primorskim hrvatskim gradovima i na otocima. Od XIII st gotovo sve općine imaju bratovštine, a najviše "bičevalaca"(verberanti, flagelanti, batuti). U Zadru su bičevaoci sv. Silvestra, u Dbk-u Svih Svetih, u Rabu sv. Kristofora, u Korčuli Svih Svetih i td. Statut rapske bratovštine propisivao je:" bratim u nedjelju mora doći u crkvu, obući tonigu, ići od crkve do crkve po gradu bičujući se". Slično je bilo u Korčuli i po župama otoka Korčule.

Bratovštine Gospe od Ruzarija postoje od XIII st u Zadru i Dubrovniku i tako su se brzo širile da je u XVIII st ova bratovština prisutna gotovo u svakoj župi. Slično je bilo i s bratovštinom Tijela kristova te onom Gospe od Karmela. Predugo bi bilo govoriti o svim ostalim bratovštinama u već spominjanim gradovima: Krku, Rabu, Zadru, Šibeniku, Splitu, Trogiru, Dubrovniku i td.

U Rimu je bio hrvatski gostinjac- bratovština sv. Jeronima čiji članovi su bili mnogi viđeniji Hrvati. U Mlecima su pak Hrvati imali bratovštinu sv. Jurja i sv. Trifuna. I u onoj u Rimu i u ovoj u Mlecima bilo je obligatno glaloljsko bogoslužje od XV-XIX st.

Mletačka vlast od XV st traži usklađivanje bratimskih statuta sa mletačkim zakonima zahtjevajući od bratima vjernost "Prisvitloj mletačkoj gospodi". Čak štaviše crkvenim ljudima branilo se nadzirati bratovštine. Od XVI st bratimi su morali voditi knjige ne na hrvat. nego na talijanskom jeziku da bi vlasti lakše mogle kontrolirati rad bratima. I u Smokvici ima jedna veoma manjkava knjiga Blagajničkog dnevnika bratov. Gospe od Ruzarija na tal.jeziku koju bi trebalo proučiti. God 1807 po žpama su ukidane druge bratovštine a ostavljalo bi se samo jednu jedinu. Dobra ukinutih bratovština predavala su se državnoj blagajni. Bratimi su ovom postupku pružali snažan otpor što je rezultiralo time da su mnoge bratovštine opet oživjele i nastavile sa radom.

Struktura bratovštine određena je samim Statutom odnosno Matrikulom. To je pravilnik, kapitul ili Konstitucija. Tu se definira i ističe sveca zaštitnika bratovštine, načini vodstva i uprave bratovštine, dužnosti bratovštine u bogoslužju, način upravljanja, inventar, pravila za pristup u bratovštinu kao i pravila prigodom smrti bratima i td.

Sve bratovštine u gradu i na otoku Korčuli stajale su pod utjecajem prve najstarije one Svih Svetih. U Blatu, Smokvici i Žrnovu bratovštine matičnih crkava imale su istu nošnju kao bratov. Svih Svetih u Korčuli i približno istu Pjesmaricu i načine sudjelovanja u procesijama. Na čelu svake bratovštine stoji gaštald. Pomažu mu prokuratori, suci, sakristani i svi drugi svi besplatno. Prihodi su godišnji dprinosi na blgdan zaštitnika, sakupljanje u Vel. tjednu radi troškova voska i čašćenja, zatim darovi vjernika i simpatizera. Bratimi vršeći svoju službu dobivaju pred Bogom zasluge i oproste.

U Smokvici je prema arhivskim spisima bilo nekad 5 bratovština kao i u Korčuli. Nestale su bratovštine Tijela Kristova i Gospe Karmelske u naše vrijeme, a još su se sačuvale: Bratovština Gospe Kandalore, Gospe od Ruzarija i Srca isusova. Ove prve dvije su veoma stare, dok je ova posljednja osnovana u vrijeme naših djedova i pradjedova. O Pjesmarici bratovštine Gospe Kandalore može se pročitati moj članak u Smokviškom Zborniku.

Ono što bi ovom zgodom bilo najvažnije učiniti za oživljavanje bratovština u Smokvici to je: izvršiti upis bratima u 3 postojeće bratovštine imajući u vidu raniju obiteljsku pripadnost pojedinoj bratovštini ili pristupanju slobodno kojoj od njih ako se ne može ustanoviti obiteljska pripadnost bratovštini. Treba oživjeti sve tri bratovštine i nijedna ne smije imati privilegije. Trebalo bi poraditi da bratovštine dobiju svoju nošnju. Ja sam na svoj trošak dao izraditi 29 toniga. Toniga mora imati identitet bratovštine. To posebno važi za bratov. Gospe od Ruzarija i Srca Isusova.. Trebalo bi nadalje birati vodstvo svake od tri bratovštine koje će onda poraditi na donošenju Statuta svojih bratovština. Statut bih mogao ja pomoći izraditi i on mora biti potvđen od biskupa.Tek nakon toga bratovština će izraditi svoj pečat, popisati svoj inventar, odrediti svoju Pjesmaricu. Ja bih Pjesmaricu uskoro mogao pripremiti za tiskanje i td. Isto tako ovaj proces morao bi biti završen do svetokovine Gospe Kandalore 2. veljače 1999 godine. Bratimi bi trebali pred vel. Tjedan javno nastupati, najbolje nedjeljom kako bi se vidjela njihova spremnost i gotovost za sudjelovanje u bogoslužju. Ostalo će se sve kasnije dorađivati, usavršavati i kompletirati. Najbolje je za nas da slijedimo veliko iskustvo bratima u gradu Korčuli koji doista imaju veliko iskustvo u svim aktivnostima i rješavanju tekućih problema.

Bratimi moraju biti vjernici kršćani koji će svojim radom u bratovštini obnoviti tradicije u skladu sa postojećim namjerama Crkve. Oni moraju dakle obnoviti i razviti dobre kršćanske običaje. Sve će to raditi u dogovoru sa svojim župnikom. Kad bratovštine razviju svoj rad i sudjelovanje u punom intenzitetu one će inicirati i mnogo toga korisnoga za župu. Treba razvijati i vjersku kulturu, crkveni odgoj, crkveno pjevanje, ljubav prema crkvenim objektima, ljubav prema smokviškim običajima i td. S ovim bih ja završio a htio bih da se razvije razgovor kroz pitanja. Ima nas više koji će moći nadopuniti ono što sam ja htio ovdje reći i prikazati u prvom redu DR. Sergij Vilović koji je gaštald bratovštine sv. Roka u gradu Korčuli.

Ne bojmo se početka ni teškoća. Ništa ne postoji što se neće moći urediti ni ostvariti. Treba imati čistu namjeru, stanovitu dozu dobrohotnosti , velikodušnosti i požrtvovnosti pa će i Bog dati svoju pomoć i milost.

U Žrnovu, 8. studenoga 1998.
Don BOžo Baničević