Don Božo Baničević
Župa Čara na otoku Korčuli


Uvod

Povijest nekog mjesta redovito je višestruko kompleksna i nije ju lako posve sagledati ni opisati. Čara kao naselje u usporedbi sa ostalim otočkim naseljima čini nam se malenom i neznatnom. Ista je stvar i sa Čarom kao župom. Ipak, Čara je i kao naselje i kao župa duboko uronjena u vjekove i ovdje ćemo pokušati ćitatelju približiti bar nešto od onih događaja što je vrijeme donosilo, utiskivalo i taložilo u okvire i granice distrikta sela i župe Čara.

Čara kao naselje vjerojatno je veoma stara kako to možemo razabrati i iz njezinog dalm-romanskog imena koje je tu moglo nastati već u I st pr. Krista. Ima naime i gorskih lokaliteta koji nose mazive veoma slične Čari ali koji su i do dan danas ostali nenaseljeni. A na starost čarskog naselja zaključujemo i iz veoma pogodnog i za čovjeka korisnog prostora koji nije mogao biti neupotrbljavan i nekorišten s obzirom na klimu, smještaj i plodnost. A što se pak tiče starosti župe Čara kao crkvene zajednice sa određenim načinom dušobrižništva i crkvene administracije, ona je od pamtivijeka kako to piše i u Šematizmu za Dubrovačku biskupiju iz g. 1916.1

U ovom dakle prikazu bit će govora manje o Čari kao naselju a više o Čari kao župi te će se pri tome koristiti i iznijeti svi dostupni dokumenti. Iako je Čara bila neznatna i po broju stanovnika i po veličini i zamašnosti crkvene arhitekture ipak je ona ostavila znatnih tragova u crkvenoj i općinskoj adminitraciji te ćemo slijedeći dostupne podatke reći ono što se odnosi na čarske crkve, crkvenu arhitekturu, crkveni namještaj, crkvena imanja, odnose te zajednice prema nekim biskupima i dušobrižnicima i obratno te kako je ta zajednica pokušavala rješavati svoje ne male i brojne teškoće.

Čara ima svoje divno svetište Gospe čarskog polja, a možda još od ranije spomen i legendu o 9 braće Crnomira, vitešku igru Kumpanjiju, suvremenu vinariju, ljubav puka prema radu i napretku te ljubav svojih iseljenika za rodnim krajem. Ulazeći dakle u "svijet Čare" proslijedit ćemo s onim što je ovdje nagoviješteno i zadano.

 

Položaj čarskog naselja

Kako je već dano naslutiti, Čara je jedno od pet starih naselja na otoku Korčuli u kojem se čovjekov život poradi pogodnih klimatskih i ekomskih uvjeta, nije prekidao nego je trajao neprestano od prapovijesti pa do naših dana. Smještena je u sredini otoka, upravo tamo gdje se"stari put", onaj što dolazi sa istočnih djelova otoka "priko vrhova", spušta kroz Lovrinča dol u nizinske i pitomije djelove otoka Korčule, tamo gdje je centrirano naselje poviše lijepog Čarskog polja. Ovaj put dolazio je u antičko doba iz Pravca Žrnova i Pupnata te se spajao sa onim što je preko Pelješca dolazio preko Vignja i prebacivao se na otok u Kneže te dalje uvalom Račišća tada nenaseljenom, polazio prema zapadnom dijelu otoka, koji je i ekonomski bio najvitalniji a mogao se isti put i nastaviti preko Lastova i Palagruže za južnu Italiju. Tako je taj put u kombinaciji sa morskim putem bio pravi most preko Jadrana. Ako se pak znade da se Pelješac nazivao Adrion taj je most preko toga mora mogao dati i moru ime Adrion-Jadran. Da se pelješki put preko Vignja nastavljao na otoku Korčuli dokazuje i naziv Viganj od dalm-lat. riječi Vulcana-oganj. Oganj u Vignju bio je dogovoreni znak da je putnik došao i da ga netko sa našeg otoka terba poći uzeti. Zato je i bilo dežurno osmatranje ne samo Pelješca nego i Pelješkog kanala sa lokaliteta ponad Pupnata i povrh Žrnova. Takova služba iz Pupnata bila je značajna za putnike koji idu prema zapadnom dijelu otoka, a služba povrh Žrnova sa Stražice za putnike koji imaju preko Banje ostati u Žrnovu ili nastaviti za Lumbardu.

Uz ovo osmatranje Pelješca i Pelješkog kanala odakle su mogli doći i neprijatelji morem možemo vezati i postojanje glavnog kralja Kumpanjije u Pupnatu koji je tobože davao ovlaštenje za igru Kumpanjije. Logika je u tome: ako je neprijatelj dolazio iz pravca ovlasti njegova osmatranja, jasno je da je on podizao stražu i obranu ne samo u Pupnatu nego i po drugim mjestima. I to je ta njegova vlast, kraljevstvo, činovnici, a to susrećemo i u žrnovakoj moštri. Zahvaljujući svemu tome Žrnovska moštra izradila je i svoj Statut g. 1620 koji je prevažan za cjelokupno shvaćanje i tumačenje igre Kumpanjija u starim naseljima otoka Korčule. To je igra s mačevima koji se izvodi u najsvečanijim zgodama kad puk doživi sebe, svoju mladost, junaštvo, sjaj, ljepotu i ponos. Čarani se posebno ističu izražajnim smislom govora koji predhodi "plesu od boja", kumpanjiji.

S morem u Lastovskom kanalu Čara se vezuje asfaltnom cestom preko uvale Zavalatice koja je u povijesti Čare igrala značajnu ulogu već od antičkih vremena, a to je isto vidljivo i iz Korčulanskog Statuta kao i prakse odvoženja crkvenih i drugih godišnjih prihoda u grad Korčulu upravo preko te uvale, ne samo prihoda iz Čarskih polja nego čak ponekad i sa smokviških strana. 2 Tu su, kako navodi Paulini Smokvičani imali crkvu sv. Martina,3 , a i u Statutu se Zavalatica vezuje uz posjede Smokvice.4.

Stara Čara položena je na izrazitoj gorskoj kosi koja se naglo spušta a zatim blago veže uz otvoreno i prostrano Čarsko polje koje daje mjestu i čitavom tom kraju ugođaj izvrsnog vinogradarskog podneblja. Geografski i klimatski govoreći Čara je izvrgnuta zrakama sunca i bljesku mora. Sa zapadne strane Čari je najbliža Smokvica, od koje je udaljena samo 4 km i s kojom je često kroz mnoge vjekove bila nekako ujedinjena i vezana a najviše istom osobom župnika te se otuda i rađala stalna želja u zajednici Čare za sve većom samostalnošću i neovisnošću. Iako to ne bismo očekivali ova dva bliska i susjedna mjesta, svako od njih oblikovalo je i razvilo vlastiti identitet u jeziku, običajima, kumpanjiji, tradicijama, a sve u skladu s burnom prošlošću i posebnim utjecajima uključujući tu i vjekovne dolaske i primanje novih stanovnika sa vanotočkih strana.

U čarskom kraju od pamtivijeka se uzgaja vinova loza, plemenita maslina, nekad se sijalo razne žitarice te razne vrste sočiva kao i druge poljske i povrtlarske lulture. Ovome dodajmo još i intenzivno razvijeno stočarstvo a poradi blizine mora i ribarstvo.
S položajem Čare na povišenom i strateškom mjestu u Vrh Čare gdje se u davna vremena morala nalaziti glavnina čarskog naselja jer otuda Čari dolazi i ime, zaključujemo da je Čara bila izvrgnuta napadima gusara s mora i da je svoj povoljni i ugodni položaj, slično kao i Smokvica, morala plaćati pokatkad i teškim stradanjem, kad je pljačka i otimanje tuđega uz ostala barbarstva što uz to slijedi za neke bio jedini način života i zanimanja. A preko Čare isti su razbojnici znali navratiti i do Smokvice pa i obratno. Na to nas i upozoravaju ostaci ruševne crkve sv. Stjepana koja je locirana na međi ovih susjednih naselja uz antički put i služila je potpori u zajedničkim odnosima ovih susjednih mjesta.
U Vrh Čare vodio je odjeljak antičkog puta tzv. "Put od pribija sela" prema stojnim kućama, a isto tako iz Vrh Čare izlazio je poseban put kroz Počivala i spuštao se na glavni otočki put prema Sustipanu u smjeru Smokvice. Treba posebno naglasiti da je iz Vrh Čare silazio glavni seoski put prema sadašnjoj crkvi sv. Petra gdje je raskršće putova te je on nastavljao prema sadašnjoj Gospinoj crkvi i td. Putovi kako drugdje tako i ovdje daju najbolju sliku točnog i najstarijeg smještaja nekog naselja.
Raznoliki lokalni putovi razgranati su po cijelom sektoru Čarskog polja kao i prema nekim morskim uvalama od kojih treba posebno spomenuti Čavića Luku zbog njezine izuzetne kulturne važnosti jer je prema privlačnoj i utješnoj legendi, preko nje u svoje vrijeme Gospa "doplovila" i udomaćila se među brojnim hodočasnicima u pitomom, prisojnom i plodnom Čarskom kraju.

Sjeverno od Čare prema Vrsima ima također važnih putova. Zbog slabe pristupačnosti tamošnjim terenima, oni nam se danas čine odviše lokalnima i manje važnima, ali oni su u teškim danima čarske povijesti, kad je neprijatelj nadirao iz pravca mora i preko ravnica, mogli povesti Čarane prema Vrsima u unutrašnjost otoka na kakvo sigurnije i zaštićenije mjesto. A u tom pravcu nalazi se i jedna poveća i lijepa lokva što očito govori o životnoj namjeni toga kraja i za čovjeka kao i za njegovu stoku.
Za svako mjesto najvažniji su oni putovi koji vrše ulogu međumjesne prometnice te oni uz koje su se smjestili glavni djelovi naselja sa stojnim kućama. Isto tako važni su oni putovi koji vode prema glavnim sakralnim objektima, a neizostavno moramo pridodati i one drevne putove kojima idu sprovodi i tradicionalne crkvene procesije. Svi ti, dakle, putovi mogu imati više ili manje kulturnu i povijesnu važnost.

Od sakralnih objekata u Čari spomenimo za sada samo župnu crkvu sv. Petra apostola usred Čare te crkvu Gospe Čarskog polja u podnožju sela na ravnu uz put prema Zavalatici. Prva se diže na raskršću putova u blizini starodrevnog čempresa, a prvi put se spominje, kako navodi Foretić 5 u jednom arhiv. dokumentu od 12 ožujka 1415, a druga je na grobljanskom lokalitetu i spominje se prvi put g. 1329, kako to navodi Paulini 6 u svojoj Povijesti Korčule. O ovim crkvama koje su sada i jedine preostale između drugih koje su propale najviše je sačuvano arhivskih dokumenata te ćemo postupno poslije o njima i posebno govoriti.

U okolici Čare postoji i nekoliko lokava u koje se sakupljala voda i potom se trošila za raznoliku namjenu. Njihova imena su: Dragova lokva, Ratkovice, Kale, Rakova lokva, Ilovica, Barče, Slatkovica, Konopica i td. Njihova su imena danas veoma približena hrvatskom izgovoru, ali neka su očito dalm-rom. podrijetla.

 

O nazivu Čara

O imenu Čare pisao sam opširnije u svojoj toponimskoj studiji "Imena župa na otoku Korčuli" 7 te ni sada nakon 10 godina od izlaska te knjige ne bih imao o nazivu Čara nešto znatnije ni dodati ni ispustiti. Zato ću radi potreba ovog članka ovdje dati samo kratke i jasne zaključke o svemu već iznesenom.

Značenje naziva za naselje Čaru narod pokušava razjasniti domišljajući se ovako i onako, a naročito da je Čara isto što i krasna, očarana, čarobna i tome slično. To je tzv. pučka etimologija koja se obično temelji na fonološkoj sličnosti s nekim sličnim pojmom, imenom ili događajem te tako jer drugačije i ne zne, želi protumačiti dotično toponimsko ime.

Kao ni druga imena tako se ni ime Čara ne može izolirano tumačiti, kako su to neki naši lingvisti pokušavali, nego je potrebno naći slične nazive i identificirati zajedničku obitelj i podrijetlo tih naziva te ih potom podvrći semantičnosti t.j. ispitivanju značenja onako kako se taj kraj koji izranja pred nama, pojavljuje i očituje na terenu. Istom tada kad se uoči sličnost krajolika pod sličnim ili istim nazivom, postoje uvjeti za pokušaj tumačenja dotičnog naziva.

Ovdje treba odmah reći da se arhivski nazivi za Čaru uglavnom kroz sve vjekove izražavaju dvojako: kao Kčara ili kao Čara. Izraz Čara je zbog svoje kratkoće i jednostavnosti napokon prevladao i sasvim istisnuo onaj prvi. Ali onaj prvi je potpuniji i zato važniji jer nas upućuje na svoje podrijetlo t.j. na izravnu vezu sa dalm-rom. riječi "cotiara" od koje je naziv Čara mogao poteći i poslije se razviti u svijesti svojih stanovnika, najprije Romana a poslije i Hrvata u suvremeni naziv Kčara odnosno Čara.

Obitelj za naziv Kčara izgleda prema mojim izviđanjima na terenu ovako: Ćićarija(u Istri), Kozara(u Bosni), ZaKotorac(na Pelješcu), Kosirina(u Brni kraj Smokvice), Košarni dol(na Pelješcu), Kosor, Kotor, Kurija(blizu Prigradice), Kočerin(u Hercegovini) i td. U svakoj od tih riječi lako prepoznajemo osnovne konsonante koje već imamo u osnovnoj riječi "Cotiara" bez obzira na sufiks tih naziva ili glasovne promjene koje su se u njima dogodile. Da ta riječ nije hrvatska pokazuje i njezino prisustvo u unutrašnjosti Albanije a glasi Kçira što je veoma nalik na našu "cotiara"pa se zaključuje da je i u Albaniji bilo presudno ono isto što i kod nas na Korčuli: prisustvo dalm-rom. jezičnog sloja.
Obitelj pak za skraćeni oblik t.j. za naziv Čara je ovako paralelna i srodna: Čarović(na Peljkešcu), Čarno gora(na Braču), Črnja Luka(nedaleko Blata), Črnomerec(blizu Zagreba), Črnivec(u Sloveniji), Čerin(otočić nedaleko Prižbe), Žarina glavica(uz put između Smokvice i Blata). I kod prvih a još više kod drugih primjera u nazivima je prisutan često romanski nastavak-n.

Dal-rom riječ Kčara ili Čara označava uvijek hridovito, kamenito, stjenovito i strmenito područje. Zato je ta gorska i hridna strmen na drugim mjestima lako ušla u hrvatski izgovor kao: Crna gora, Crne griže, Crna seka, Crni rt, Crni Halm i td. te njezin prvi dio izražava isto što i riječ Čara, dok joj je drugi dio kao prijevod ili razjašnjenje. I tu se lijepo vidi kako hrvatski izgovornik nije ostao dužan romanskom govorniku nego je riječ produživao dok je nije doradio t.j. učinio shvatljivijom.

Svi netom izneseni toponimi kao i brojni njima slični u raznim djelovima naše domovine a i šire, ukazuju na srodnost naziva sa nazivom Čara. Većinu tih mjesta gdje se nalaze ti nazivi sam sam svojim očima vidio i svi ti nazivi skupa primoravaju čovjeka da prepozna te lokalitete i obratno, ti lokaliteti nas upozoravaju na značenje tih naziva. Svi ti lokaliteti su prepoznani kao kameniti, strmeni, hridoviti i slično. Na ovaj način dolazimo do zaključka da naziv Kčara ili Čara tumači sam sebe u dalm-rom. jeziku od lat. riječi cotiara (ili čak cotiarna drugdje) i da znači: gorovita, vrletna, strmena, stjenovita, hridovita, brdovita i slično. A da je to tako svatko se može uvjeriti ako dođe u Čaru i dobro pogleda kako izgleda Vrh Čare tamo gdje je nastao nukleus naziva i odakle se on kasnije širio i rasprostranjivao onako kako se samo naselje širilo i povećavalo a ponajviše prema otočkoj cesti, crkvi, školi, polju i td. Naziv Kčara ili Čara nastao je dakle na onom mjestu i položaju gdje su sada najgornje kuće u Čari. Tu najrazložnije taj položaj može nositi ime Cotiara, Kzara, Kčara, ili kraće Čara. Nakon svega što je ovdje o nazivu Čara izneseno ne ćemo se mnogo obazirati na pisanje zalužnog izučavatelja i pionira naše hrvatske toponimije Petra Skoka koji misli da je u vrijeme Rimljana u blizini Čare bio kamenolom i da otuda potječe naziv Čara.8. Mi pak znamo da su kamenolomi u vrijeme Rimljana bili drugdje a ne u Čari.

Čara se prvi put spominje u jednom dokumentu iz g. 1329 koji se sačuvao u prijepisu u Paulinijivoj Povijesti otoka Korčule 9. Prva, odnosno najstarija arhivska grafija za Čaru glasi Kzara. Inače naziv za Čaru pisao se službeno sve do početka ovog stoljeća Kčara. Ostale grafije ukratko govoreći su ove: Kcara, Ziara, Zara, Ccara, Ziarra pa čak i Psara(vizitator Priuli g. 1603), Kcarra, Kcara, Khcara, Khcarra, Cara, Carra.10. Biskup Kvinčić piše u svom Izvješću Fzara(1594), a Apostolski Vizitator O. Garzadoro.g 1624 piše Scara i Sccara.

Kako je iz gornjih prikaza o grafijama za Čaru razvidno, dominiraju, kako je to već i dano naslutiti, dvije glavne s izgovorom: Kčara i Čara. To znači da su kroz svu povijest Čare bile u upotrbi obje riječi i Kčara i Čara. Ostale varijacije u pisanju tih naziva su plod maštovitosti samih pisara koji su uz ne male teškoće pokazali nastojanje i umijeće da pismom izraze izgovor koji su čuli od naroda i lokalnog stanovništva. Očito je da je pisar imao ne malih teškoća da ondašnjim romanskim pravopisom izrazi hrvatsko-slavenski izgovor tih riječi dalmatskog podrijetla, a osobito poradi toga što ti nazivi sadržavaju nepčane suglasnike. Ti su pisari bili uglavnom stranci sa Apennisnkog poluotoka a bili su dovedeni da pravilnije i stručnije vode komunalne pa i crkvene knjige, razumije se, na latinskom jeziku. Isto se događalo i sa splitkim i dubrovačkim arhivima.

Naziv Čara, iako narodu neshvatljiv i neprotumačiv nije se znatnije iskrivio i udaljio od prvotnog temeljnog izgovora te riječi nego je hrvatsko stanovništvo mjesta Čare i svega otoka taj naziv pravilno izgovaralo i do naših dana u potpunosti sačuvalo.
Naziv Čara je dakle predhrvatski jezični ostatak dalm-rom. jezika od lat. pridjevske izvedenice "cotiara". Naziv je nastao najvjerrojatnije krajem I st. pr. Krista u doba rimske uprave nad otokom Korčulom. Naziv je opravdan i sam sebe tumači: strmena, gorska, hridna padina koja je svojim stanovnicima pružala sigurnost i obranu u slučaju nailaska neprijatelja. Pozicija Vrh Čare je izrazito strateška i obrambena pa je i izdaleka primjetljiva. Ona stoji čvrsto i izazovno kao da prijeti. Odatle su Čarani ako nisu bili u stanju prihvatiti borbu s jačim neprijateljem, mogli za nekoliko trenutaka spasiti žene i djecu pa i stoku skrivajući se u unutrašnjosti otoka, dalje od mora i polja, čekajući u sigurnosti dok ne prođe ratna opasnost.

Fizionomija Čare u naše vrijeme brzo se mijenja, a naziv Čara ostaje i dalje čvrsto i stabilno bez obzira što je on došao iz Vrha Čare.
Etnici su Čaranin(m), Čarka(f); ktetik: čarski-a,-o. Čara danas ima oko 700 stanovnika. U velikoj većini svi su Hrvati i katolici kako je to i razložno.

 

Iz prošlosti Čare do kraja XIV st

Iz onoga što je do sada ovdje napisano već smo o Čari mogli zaključiti da je ona veoma staro naselje, da je tu čovjek neprekidno prisutan od pretpovijesti i da joj je ime iz vremena Rimske uprave nad otokom Korčulom. Ipak o Čari na temelju arhivskih dokumenta može se govoriti tek od XIV stoljeća kao i o ostalim naseljima na otoku Korčuli. Neke toponimske nazive u distriktu Čare naveo sam u svojoj knjizi "Imena župa.." na str. 78-80. Ne treba ni spominjati da se kako Čara tako i Zavalatica spominju u Korčulanskom Statutu, odnosno njegovim Reformacijama u XIII-XV stoljeću.

Od komunalnih činovnika koji su predviđeni statutarnim odredbama u Čari su mogli biti ovi niži činovnici: kapetani koji bdiju nad stražom i obranom, glasnici koji razglašuju odredbe vlasti, gastaldi sa posebnim ovlastima (u Blatu, Smokvici, Čari i Žrnovu), poljšćici procjenitelji poljskih šteta osobito žita, pudari prijavitelji šteta, čelnici- gajari nadziratelji općinskih i drugih gajeva, kolektori sakupljači općinskog žita i vina,"kapetani na mulu" nazriratelji da se ne izvozi žito u Blatu, Smokvici i Čari. Župnici su poučavali darovite dječake pisanju i čitanju i kasnije su oni kad bi odrasli mogli biti prokuratori crkava i crkvenih zemalja te voditelji računskih knjige. Svatko je na selu mogao posjedovati svoje vlastito zemljište i obrađivati ga u svoju korist. Uzimalo se pokatkad i tuđu zemlju na obrađivanje ali po dogovoru. Tako isto se mogla pasti i stoka i svoja i tuđa prema dogovoru. Plemići iz grada pa i mnoge gradske crkve i samostani imali su svoje zemlje i u Čari. Seljaci su imali veće obaveze pri javnim radnjama nego plemići. Isto vrijedi i u vrijeme rata. Stanovništvo u Čari, kako ćemo to posebno vidjeti, nije bilo brojčano veliko, pa je bilo teško držati sva polja uredno obrađena i td. Iz svega ovoga može se zaključiti da je Čara proizvodila važne namirnice potrebne u ekonomiji otoka te je komunalna uprava o tome striktno vodila računa.

O 9 braće Crnomira i njihovoj sestri jedinici neću drugo reći osim onoga što sam čuo pripovijedati još kao dijete i što bi za toponimske nazive i lokalitete moglo biti značajno. Petar, jedan od 9 braće Crnomira ne htijući udovoljiti knezu da mu u distriktu Čare dade zemlju kao "knežinu" poput ostalih korčulanski naselja, daje knezu zemlje "Očastine i Stočastine". Prva riječ Oča znači kameno brdo. Sjetimo se Učijaka u Blatu i Očaka u Pupnatu. Druga riječ Stočastine znači isto što Ston i Zaton, Ćućin, Katuni i td. i znači hridetine. Možda bi se moglo danas iznaći o kojima je to kamenim brdima i vrhuncima riječ te identificirati taj prostor u konfinu Čare. Kad su pak živjeli Crnomiri točno se ne može utvrditi, da li u XI, XIII ili XVII st. Gotovo do naših dana bila je župnikova obaveza na blagdan sv. Petra i Pavla reći zakladnu misu za dušu pok. Petra Crnomira pa i ta činjenica snažno govori o ukorijenjenosti u čarsku tradiciju jednog povijesnog događaja vezanog za braću Crnomire koji se prenosio od pokoljenja na pokoljenje i nije se smio prekinuti. Nesigurno je pisanje Kronike župnog Ureda da bi prema tradiciji iz početka XIX st jedan od Crnomira sagradio crkvu Maticu u Čari.

O kumpanjiji sam već rekao ono najbitnije da je to igra s mačevima u starim naseljima na otoku. Ona je mogla igrati značajnu ulogu u obrani sela. Vlast u njoj je pod kapetanom, a ovaj može kako se pripovijeda, to ovlaštenje dobiti od kralja Kumpanjije u Pupnatu jer je iz Pupnata dolazila i vijest o uzbuni nakon osmatranja mora u Pelješkom kanalu. Kumpanjija je danas igra, slavlje, radost i ponos, dan i smotra narodnog veselja, mladosti i blagostanja.

Prvi spomen imena Čara u arhiv dokumentima potječe iz g. 1329, a donosi ga pobliže korčulanski povjesnik Antun Paulini u poglavlju XX svoje Povijesti Korčule na talijanskom jeziku.11 Spominje se tu i crkva sv. Marije, komad zemlje te crkve u Čarskom polju koji se prodaje u vrijeme sudaca Jakova Sanoje i Berka. Po pisanju Vinka Foretića ta se crkva u tijeku XIV st u arhivskoj građi spominje više puta, a posebno 5 kolovoza između godina 1358-1361. U to vrijeme se ta crkva nalazila u ruševnom stanju te je korčulanski biskup Ivan iz Krka(1368-1399)12 odlučio prodati g. 1375 neko zemljište te crkve uz suglasnost Ivana Radostića, prokuratora te crkve te dobiveni novac utrošiti u gradnju, obnovu i nabavu crkvenih stvari za taj važan bogoslužni objekt.13. Isto tako Foretić na osnovi dokumenta koji se čuva u Zadru navodi da su prokuratori te Gospine crkve plemić Sinta Grubišić i Ivan Radinov, prokuratori te crkve sklopili 27 IV g. 1377 ugovor s graditeljem i kamenarom iz Dubrovnika Andrijom Mihajlovim po kojem se ovaj obvezuje dovršiti izgradnju crkve. Iz ugovora se vidi da se Andrija obavezuje napraviti crkvi zvonik, kor, oltar, svod sa krovom i sve to u kamenu. Za taj rad isplatiti će mu se 30 perpera, a radnu snagu će mu pridodati prokuratori. Iz ovog se može vidjeti da je ranija crkva bila više malena nego trošna i da je nju trebalo povećati i stilski obogatiti. Razlog zašto se čak dovodi graditelja iz Dubrovnika je u tome, kako ćemo poslije to još bolje vidjeti iz dokumenata koji slijede, što je to u to vrijeme bila prva i glavna crkva sela Čare.

Crkva sv. Jurja po pisanju Paulinia, spominje se g. 1383 u notarijalnoj knjizi. Paulini je naziva "antichissima", a nalazila se poviše jednog brda koje se spušta u Čaru. U vrijeme Paulinia ova crkva je već u ruševinama te on misli da se po njoj brdo nazvalo Sućuraj. U Čari sam pitao za tu crkvu ali čarska tradicija o njoj ništa ne zna.

Crkva sv. Barbare spominje se u zapisniku velikog vijeća g. 1404. Prema pisanju Paulinia ona je ruševna i nalazila se poviše Čare.

Godine 1390 spominje se crkva u Čari pod titulom sv. Nikole. Ona je bila sagrađena dobrotvornošću Grgura Radoslavića i obdarena bogatim beneficijem te se i sam u njoj želio pokopati. To sve razabiremo iz njegove oporuke od 5. listopada g. 1435.

Crkva sv. Petra koja je sadašnja župna crkva u Čari spominje se prvi put 12. ožujka g. 1415.

 

Čara u XV st.

Oporuka Grgura Radoslavića satavljena je u Čari u kući i u prisustvu oporučitelja te Grgura Zihnića i Mateja Zurivića, Petra Sinovića i Frana Zokurića.14 Opručitelj ostavlja crkvi peču vinograda od 11 gonjaja u predjelu Sveklanja uz međašnike- baštinike Žaknić-Andomilić, uz Frana Marinović te uz baštinike pok. Antuna. Također ostavlja i dvije peče vinograda u mjestu zvanom Slavičina lokva s obje strane općinskog puta ukupno 7 gonjaja. K tome rečenoj crkvi ostavlja kuću i vrtle uz samu crkvu sa svim pravima i pertinencijama. Mi danas ne znamo gdje se ta crkva nalazila ali će možda netko od oštroumnijih Čarana dok bude čitao ovdje raznu materiju o toj crkvi moći zaključiti gdje se ona nalazila.

Istoj crkvi oporučitelj ostavlja upravitelja u osobi aktualnog kapelana- plebana Don Marka Komarića uz uvjet da u crkvi sv. Nikole služi 2 svete mise svake sedmice. A ako Don Marko umre crkvi ima biti postavljen upravitelj Stjepan Jaslić kad on bude zaređen za svećenika. A ako se dogodi da DOn Marko umre i da Stjepan ne stigne do svećeničkog reda i crkva zbog toga opusti, neka se crkvi uspostavi pleban i kapelan iz roda Don Marka, a ako ni toga ne bude neka se izabere nekoga koji je postao kapelanom da bude dužan sam ili po drugom slaviti sv. mise. Da je ovaj oprez oporučitelja bio na mjestu razabrat ćemo iz onoga što se poslije događalo sa crkvom sv. Nikole u idućih 200 godina.

Također je ostavio Žuković Mančić jedan vrt u mjestu zvanom Vrla Konje u predjelu Kucure pod uvjetom samo da povjerenici paze da novac troše u popravak i poboljšanje iste crkve. Taj je vrt uz općinski put i baštinike Lovra Komarić. Također je ostavio crkvi sv. Nikole od Škoja(eccl.ae s.ti Nicolai de scopulo) jednu kuću u kojoj fratri mogu stanovati ili je dati u najam po volji ali je ne smiju otuđiti. Isto je ostavio 10 dukata da se dva svećenika pošalje u Rim ili 2 svjetovnjaka. Isto tako da jedan čovjek pođe k sv. Mihovilu na Monte Gargano i k sv. Nikoli u Bari. Sve je to ostavio u pokoj i kako je bolje za njegovu dušu. U svemu pak da mu budu baštinici g. Urban Korničić i g. Marin Tomutić povjerenici te ako jedan od njih umre da drugi odredi još jednoga uza se i tako redom. Ostavio je k tomu da sva dobra koja su nekoć bila u vlasništvu Antuna Dobrićanović nekoć brata rečenog oporučitelja neka mu po pravu pripadaju. I tako je izražena posljednja volja oporučitelja Grgura Radoslavića.

Ova oporuka je prevažna i zato što je to jedan od najstarijih dokumenta sastavljen u Čari, što se otud razabire kakvi su vlasnički odnosi i posjedovne mogućnosti, koji je sve pravni i imovinski aparat upotrebljen u izricanju volje oporučitelja, koje se sve baštine spominju i koji je kvalitet zemljišnog fonda te koji se sve ljudi i baštinici spominju od kojih su zasigurno mnogi bili aktualni stanovnici Čare i td. Možda bi se i danas moglo identificirati spomenute zemlje pa i pronaći lokalitet negdašnje crkve sv. Nikole.

Slijedeći povijesni spis i za Čaru veoma važan to je akt biskupa Andrije Kanavelića(1450-1453) od 20 veljače 1453.15. U tom aktu 16 što ga je biskup dao "sastaviti i objaviti po svom kancelaru i bilježniku Ivanu pok Frana osnaživši ga pečatom u prisustvu časnih muževa i gospode Don Antuna pok. Šimuna, Don Marina Jurjević, đakona Marka Mihovilova, đakona Stjepana pok. Jakova sakristana u korčulanskoj katedrali i plemenitog muža Marina pok. Ivana Paparić suca i majstora Božićka zlatara, posebno pozvanih i zakletih" govori se kako je "više puta narod i stanovnici, čitava zajednica ljudi župe sela Čare" po svojim sindicima i prokuratorima g. Radmilu Živoleviću, Antunu Natalis, Pervanu Tomasoviću i Franu Sinojeviću zvanom Tatar "od biskupa ponizno i smjerno tražila obnovu patronatskog prava iste zajednice u Čari za svoje dvije crkve sv. Petra apostola i za crkvu Blažene i Slavne Djevice Marije u polju sela Čare."

Ono što je posebno važno u ovom biskupovom aktu to je da se tu spominje župa sela Čare, zatim crkva krštavanja sv. Petar. Tu biskup priznaje patronatsko pravo Zajednice Čara nad obe ove "crkve koje su utemeljene i sagrađene od vremena čiji početak u sjećanju ne postoji". Biskup nadalje priznaje da je taj narod u Čari te crkve "utemeljio i sagradio sa izričitim dopuštenjem i auktoritetom i blagoslovom prvog kamena gosp. negdašnjeg biskupa ove biskupije"17. Sam biskup Andrija znade da su obe crkve obdarene zemljama i dohocima t.j. da ih Zajednica Čare uzdržava. Isto tako biskup potvrđuje i privilegij i pravo da ista zajednica Čare može odabrati i predstaviti svećenika dušobrižnika i da im ga onda biskup potvrdi onako kako se to pravo vršilo u najstarijim župama otoka u Blatu, Smokvici i Žrnovu. Oni će se pobrigati za njegovo uzdržavanje darujući mu novac, žito i vino od svake kuće. Isto tako obavezat će se na obrađivanje crkvenih zemalja i od prihoda trošiti za potrebe crkve: popravak, knjige, crkvenu opravu, križeve, kaleže, ulje, vosak, kadionicu i ostale ukrase kako to budu smatrali potrebnim sindici i prokuratori crkve i crkvenih dobara. Biskup Andrija videći da je zakonito što traži i moli Zajednica sela Čare, sva joj prava u pismenoj formi potvrđuje a poslije i objavljuje svima na znanje. Za uzvrat biskup samo zahtijeva od prestavnika Čare da mu uvijek prikažu knjige računa i ispostave što je primljeno i što potrošeno.Taj je akt sastavljen u biskupskom palacu u Korčuli po javnom bilježniku Ivanu Franovu iz Korčule te ga je isti potpisao i osnažio biskupovim pečatom.

Ovaj akt biskupa Andrije je mnogovrsno važan i značajan. On nam može ponajbolje poslužiti da se na nj oslonimo te njime pokušamo ustanoviti kada je to bilo kad je "narod Čare utemeljio i sagradio svoje dvije crkve u vrijeme čiji početak u sjećanju ne postoji." A opet se tu priznaje da je to bilo u vrijeme "negdašnjeg biskupa ove biskupije". A ako znamo da su biskupi u Korčulu prenijeli svoje sjedište iz Stona g. 1300, to bi značilo da su crkve odnosno kapele sv. Petra i Gospe Čarskog polja utemeljene i sagrađene nekako poslije toga datuma. A kako se Gospina crkva spominje već. 1329., a u toku toga stoljeća ona je veoma dotrajala i ruševna i više se puta popravljala, možemo zaključiti da je ona bila sagrađena u vrijeme prvog korčulanskog biskupa Ivana Kručić(1300-1313). On je vjerojatno blagoslovio prvi kamen i jedne i druge spomenute crkve u Čari kako to možemo naslutit iz pisanja biskupa Andrije u gore spomenutom aktu. I jedna i druga crkva bile su u svojim počecima malene te se zovu i kapele. One su se poslije više puta dograđivale kako ćemo to u slijedu daljnjih izlaganja i potvrditi. Od utemeljenja ovih crkava po prvom biskupu Ivanu do biskupa Andrije prošlo je više od 150 godina i to je taj vremenski period "čiji početak u sjećanju ne postoji". Da li je biskup Andrija u svoje vrijeme to sve mogao istražiti i biti precizniji u navodima u svom aktu nije sigurno. On je gornji akt sastavio iste godine kad je i umro. Prvo nego je postao biskup bio je redovnik augustinac u samostanu kanonika na otoku sv. Duha kraj Venecije. Biskupom je postao g. 1450. Mnogo je putovao, a uz pomoć krbavskog biskupa Vita Ostojića rodom Korčulanina obnovio je krov na katedrali i mnogo toga u samoj katedrali vezano uz oltar sv. Jakova "ispod pulpita". Zbog toga možemo zaključiti da on nije mogao tako lako na osnovi dokumenata znati kad su i po kojem biskupu utemeljene čarske crkve sv. Petra i Bl. Gospe. Mi pak možemo zaključiti da su te crkve vjerojatno utemeljene u vrijeme prvog korčulanskog biskupa Ivana Kručić.

A sada treba postaviti pitanje: zar Čara do biskupa Ivana nije imala crkvu? Zbog blizine susjedne Smokvice vjernici Čare mogli su biti vezani sa župom Smokvica kako to čitamo da je bilo i mnogo kasnije u vrijeme apostolskog vizitatora Valiera g. 1579. Ipak u takvom tumačenju ostaje neka praznina, a nju možemo ispuniti tako da zaključimo kako je Čara i ranije imala crkvu koja se mogla zvati crkva sv. Todora pošto postoji lokalitet Sutudar18, a nalazi se poviše groblja u blizini mjesta gdje je sada nova ambulanta. I biskup Teodor Diedo u svojoj Vizitaciji g. 1612 govori da se ukloni kućište stare crkvene građevine što je blizu Gospine crkve19, ali nije sigurno da je baš to ta stara građevina Sutudar. Može se dakle zaključiti da je župa Čara utemeljena od prvog biskupa Ivana i da je ona "od pamtivijeka" s obzirom na sjećanje ljudi. Arhivsko pak sjećanje govori da je ona utemeljena u određenom vremenu po jednom korčulanskom biskupu koji je davno predhodio biskupu Andriji.

U ovom istom stoljeću imamo još jedan važni arhivski akt koji se odnosi na župu Čaru a koji je gotovo istovjetan aktu biskupa Andrije. To je listina Andrijinog nasljednika biskupa Luke Leoni(1454-1462) rodom Mlečanina koji je nakon smrti biskupa Andrije bio po svetoj Stolici a ne po korčulanskim kanonicima kako su to oni htjeli, izabran za korčulanskog biskupa i koji je potom sredinom svibnja g. 1454 došao u središte svoje rezidencije u Korčulu. Ovaj biskup naročito važan za definiranje vremena osnutka korčulanske bratovštine Svih Svetih po prvom korčulanskom biskupu Ivanu sastavio je 4 godine po dolasku u Korčulu t.j. g. 1457 spomenutu listinu veoma sličnu aktu što ga je bio sastavio biskup Andrija i o kojem smo već govorili. Jedina je razlika što su tu pred biskupa Luku došli iz Čare drugi ljudi: "Ivan Petrović i Ivan Dragašić kao prokuratori iz sela Čare ponizno i smjerno tržeći potvrdu patronatskog prava nad svoje dvije crkve i na svoje ostale običaje i privilegije". Biskup Luka sve to rado potvrđuje i obavezuje Zajednicu sela Čare da njemu i nasljednicikma svake godine u svoje vrijeme imaju prikazati knjige prihoda i rashoda crkvenih zemalja i vinograda koje im biskup dopušta obrađivati u korist svih onih potreba crkve kao što je to bio nabrojio i biskup Andrija koga i spominje biskup Luka. On izričito piše:"neka župa Čara uživa privilegije, slobodu, običaje zakonite i dopuštene i neka ista Zajednica sela Čare mirno i spokojno koristi patronatsko pravo zazivajući najprvo ime Kristovo, Slavne Djevice- Majke i apostolskog prvaka preblaženog Petra."20

Biskup Luka također piše kako je "sama Zajednica Čare u pređašnjem vremenu čiji spomen ne postoji utemeljila i sagradila crkvu Krštensku i Župnu pod titulom Bl. Marije Djevice u polju ispod spomenutog sela i drugu kapelu u rečenom selu pod titulom sv. Petra sa izričitim dopuštenjem i auktoritetom i blagoslovom prvog kamena gosp. biskupa tada dijecezanskog.."21. Ovdje nam upada u oči što ovaj biskup, a poslije će to učiniti i neki drugi crkvu sv. Marije smatra "krštenskom i župnom". Ovo bi izgleda i mogla biti prava istina o toj crkvi čija je slava postala tako velika i priznata od brojnih hodočasnika. MOžda su u tu crkvu na drugi dan Božića, Uskrsa i Duhova dolazili vjernici iz Smokvice u vrijeme kad je jedan te isti župnik vršio službu u oba ta mjesta, pa je možda to bio i početak hodočašća u tu Gospinu crkvu.

Tu se također govori da se svake godine sindici kao i prokuratori crkvenih zemalja nanovo biraju. I ovaj biskup pošto je udijelio Zajednici Čare što je ona preko svojih prestavnika molila, to zapovijeda zapisati, zabilježiti, objaviti i u ovoj formi redigirati po javnom bilježniku i biskupske kurije kancelaru, videći da je zakonito što Zajednica traži i što mu je bilo stalo "da poveća pobožnost i sveto bogoslužje". Taj je akt također sastavljen u biskupovoj palači i to 4. srpnja 1457, a zapisao ga je Antun Korčulanin pok. Paradiza. Zanimljivo je i to na kraju ovog akta da ga je poslije na zapovijed biskupa Malumbre(1463-1513) prepisao svećenik Junije Ferminov Korčulanin javni bilježnik. Tu se opet spominju "gornji privilegiji ili Bule". Iz ovoga zaključujemo da je i biskup Malumbra morao isto potvrđivati za Zajednicu Čare ono što su već ranije potvrđivali biskupi Andrija i Luka. Napokon je ta oba akta uveo u Directorium Episcoporum bilježnik biskupa Teodora Diedo Don Emanuel di Stella kad je ovaj biskup imao g. 1612 posjetiti Čaru i izvršiti Vizitaciju i u tom mjestu.

I treći akt za redom sadrži istu građu kao akti biskpa Andrije i Luke te ga zato ovdje unaprijed donosimo iako se dogodio u vrijeme biskupa Dieda 30. studenoga g.1615.22 Ovoga puta u vrijeme Teodora Diedo(1611-1625) iz Čare su k biskupu došli prestavnici toga sela Kuzma Separić i Jakov Krajančić kao sindici i pokuratori i tražili da mogu "sami izabirati vlastitog župnika kojega će oni časno uzdržavati i da im se potvrdi patronatsko pravo nad crkvama Sv. Marije i sv. Petra". Čitava Zajednica Čare prihvaća obvezu svom dušobrižniku u buduće godišnje doprinositi kao nagradu 30 kvarti vina, 20 kvarti žita ili sočiva iz razloga što seljani obrađuju vinograde za svećenika koji boravi u Čari i k tome 12 kvarti vina iz prihoda same crkvene građevine i još šest dukata mletačkih. Sve to ima se dati kao plaća i nagrada rečenom župniku a biskup je to dužan ispitati, odobriti i potvrditi dok će župnik biti dužan služiti župi i župljanima. Ovu "molbu je biskup ocijenio pravednom i razumnom i zato je odobrava i dopušta samim stanovnicima sela Čare svoje biskupije pravo predlaganja njemu i nasljednicima župnika-svećenika kad to župno mjesto bude ispražnjeno.. zadržavajući istoj Zajednici Čare pravo patronata nad rečenim crkvama u svim pravima i dopuštenjima koja su u svoje vrijeme biskupi predšasnici Andrija i Luka podarili i dodijelili"23. Biskup Teodor Diedo koji je posebno imao smisla za pastoralne aktivnosti, dokumentaciju i vođenje uredskih poslova dao je sve ovo zapisati, zabilježiti i osnažiti po svom kancelaru Don Emanuelu di Stella.

Kako je akt biskupa Teodora Dieda nastao više manje prepisivanjem ranijih akata biskupa Andrije, Luke i Tome to se u njemu nalazi i istovjetna ili približno ista materija koja se odnosi na čarske crkve S. Marije i sv. Petra. Tu se za crkvu sv. Marije u Čarskom polju govori da je "od vremena čiji spomen u sjećanju ne postoji" Zajednica Čare "utemeljila i sagradila svoju crkvu Krštensku i Župnu pod nazivom sv. Marije Djevice.. i drugu kapelu u rečenom selu pod titulom sv. Petra"24. Ovo, da je prva župna crkva u kojoj se krštavalo bila Gospina crkva u polju, odgovara istini kako će se to još bolje vidjeti iz akta apostolskog visitatora Mihovila Priuli g. 1603.

Što se pak tiče samog uzdržavanja svećenika u Čari biskup Teodor Diedo je g. 1617 donio novi dokument 25 u kojem stoji da je obavio očevid župne crkve u Čari i da je pronašao da su prihodi župljana koji trpe oskudicu slabi i da ne mogu uzdržavati vlastitog župnika. Slično je bilo i u Pupnatu te je određen isti župnik za Pupnat i Žrnovo. Zato je taj praktični biskup Čaru podložio župniku Smokvice tako da ta oba sela imaju zajedničkog župnika .

Iz ovih čestih traženja privilegija i povlastica od strane Zajednice Čare kod spomenutih biskupa Andrije, Luke, Tome i Teodora Diedo u vremenu od preko 150 godina išlo se za tim da se isposluje potvrda starih privilegija, povlastica i običaja vezanih uz patronatsko pravo iste Zajednice nad svoje dvije glavne crkve: sv. Marijom u polju i sv. Petrom apostolom usred sela.Ono što naročito upada u oči to je da nijedna od tri najstarije župe otoka Korčule nisu nikada tražile ono što su tražili Čarani niti o tome postoje arhivski dokumenti. Stoga možemo zaključiti: ili je u pitanju stalni boravak župnika u Čari, ili uzdržavanje župnika u Čari tako da se Čara izjednači u pravima sa 3 najstarije župe otoka , sa Blatom, Smokvicom i Žrnovom ili je bilo u pitanju odcjepljenje podžupe Čare od Smokvice ili nešto veoma tome slično, ali zbog malog broja ljudi u Čari kao i nedovoljnih materijalnih srestava taj se cilj unatoč brojnim pokušajima, nije mogao kako treba postići niti održati.

U istom aktu biskupa Teodora Diedo stoji također da je župniku Čare(dakle i Smokvice) koji bude aktualan zavazda pridodao od dobara i gonjaja ruševne crkve sv. Nikole u Čari jednostavnog beneficija 4 gonjaja ledine da stanovnici rečenog sela istu zasade za vlastitog župnika kojega će biskup nakon što ga Čarani imenuju i prestave, potvrditi. To je bilo za župnikov stan, a sam župnik dobiva u vječni fond i dva gonjaja vrta i kućišta koja postoje uokolo rečenog imanja crkve sv. Nikole gdje se ispred zgrade imao podignuti križ.

Biskup je ovim aktom htio zaštititi svećenike župnike koji nisu bili dolično uzdržavani kako je to propisivao crkveni kodeks za ravnanje i upravljanje klerom, a u biti biskupov akt odnosio se na sela Pupnat i Čaru koje je on tako trajno htio vezati uz Žrnovo odnosno Smokvicu jer je tako bilo i prije toga vremena. Biskupu je, kako nam to na prvi pogled izgleda, bilo lakše udovoljiti Zajednici Čare da imaju u svojoj sredini stalnog župnika nego što je to bilo toj istoj Zajednici uzdžavati dolično tog istog župnika. Zato je biskup najprije sve potvrdio i udovoljio što je tražila zajednica Čare, a poslije je, videći teškoće župe u praksi, Zajednicu Čare podložio župniku Smokvice. To će tako i ostati sve do sredine XVIII st do biskupa Vinka Kosovića, a i poslije u toku XIX st kad će se Čara zvati podžupa, samostalna kapelanija i sl.

 

Čara u XVI st.

Godine 1579 dogodila se za Mletačku Dalmaciju pa tako i Korčulansku biskupiju Vizitacija apostolskog vizitatora Augustina Valiera, nadbiskupa iz Verone i kasnijeg kardinala. Vizitator Valier bio je poslan od sv. Stolice sa ciljem da osnaži i odjelotvori zaključke Tridentskog sabora(1545-1563). Nakon što je svoj posao obavio na Hvaru on je nakon dva dana vožnje uz protivan vjetar, brodom pristigao na Korčulu 17. veljače 1579. gdje je na rivi najsvečanije dočekan i potom u procesiji uveden u katedralu. Tada je u Korčuli bio učen i veoma zaslužan biskup Augustin Kvinčić(1573-1605), rodom iz okolice Splita. Istakao se osnivanjem dviju korčulanskih bratovština Sv. Roka i Gospe od utjehe, izvršavao je misiju papinog pohoditelja krćanskih vjernika po prostranom turskom teritoriju od Like do Makedonije budući je poznavao grčki, turski i arapski, jezike koje je naučio u turskom zatvoru u Carigradu kroz tri godine pošto je prethodno kao prior dominikanskog samostana na grčkom otoku Kios od Turaka bio zarobljen g. 1566. Nerado je primio biskupsku službu u Korčuli, ali kad je tu došao zauzeo se za crkve i bogoslužje u gradu i po župama. Dao je kanonicima Kaptolski Statut(1593-1595), slao je Izvještaje o svojoj biskupiji na sv. Stolicu, redovito je obilazio župe otoka Korčule a isticao se i kao hrvatski rodoljub te je nepoćudan Mlečanima od sv. Stolice g. 1605 bio premješten u Massa Lubrense nedaleko Napulja gdje je umro u dobi od 73 godine.

Nadbiskup Valier doveo je sa sobom i dva pomagača te je preko njih izvršio i vizitaciju i svih korčulanskih župa tako i Čare. Tada je župnik u Čari bio isti kao i u Smokvici Don Marko de Caris rodom iz Korčule. O Čari u Vizitaciji 26 čitamo da je "crkva sv. Petra ujedinjena sa župom Smokvica i da ih predvodi isti župnik." Tu nadalje doznajemo: "Sakramenti prestaju i opslužuju se u selu Smokvici." U crkvi je svetište, jedan oltar sa oltarnom palom, oltarnicima, palijem od tele sa drvenim križem. S ovim je ukratko opisan oltar sv. Petra u župnoj crkvi. Za nepokretna dobra piše da ih uopće nema, a pokretna su ova: "kalež s patenom, jedan paramenat posve od tele, stari misal koji treba spaliti. U toj crkvi je udruga Presv. Tijela Kristova koja je vizitatorima prikazala račune i pokazala Matrikulu utemeljenja. Sve je nađeno u redu".

Zatim se u Vizitaciji određuje:"Neka se sruši svetište i učini drugo maleno i dolično i neka se drži zatvorenim i čistim." Ovo se sve po svoj prilici odnosi na svetohranište. Još naređuje:"Neka se nabavi novi misal po novim rubrikama Mise, dva svjećnjaka željezna, druga svećenička oprava, alba, amikt, cingulum, stola, manipul, pokretni oltar čiji kamen neka bude 8 sa 10 unča kako to mjere kamenari". Iz ovoga što su vizitatori pronašli u ovoj crkvi i iz svega što se potom određuje napraviti i nabaviti, očito je da je tadašnja crkva skromna, da se u crkvi ne čuva Presv. sakramenat, ne spominje se krstionica, crkva nema nepokretnih dobara(a nekad ih je imala) i td. Isto tako vizitatori ne naređuju župniku da započne voditi Matične knjige, a u Smokvici je to posebno naglašeno. Iz ovoga približno možemo zaključiti kakav je bio status crkvene zajednice u Čari. To je doba nakon što su razne skupine tuskih haračlija uoči bitke kod Lepanta g.1571 bili napali sva naselja i grad na otoku Korčuli. Smokvicu su napali Turci iz Hercegovine preko Blataca i nakon bitke u Krvavoj ropi došli su i do Smokvice gdje su oteli zvono na crkvi sv. Mihovila kako to piše u Vizitaciji Oktavijana Garzadoro(1624). Tom zgodom u Blato su došli Turci iz Hercegnovog, u Pupnat, Žrnovo i Lumbardu Karakozijini Turci iskrcani tada u nenaseljenoj uvali Račišće, a Korčulu je opsjedao Uluz-Ali sa brojnim galijama s mora i iskrcanom vojskom s kopna kako to čitamo u Rozanovićevoj Obrani Korčule. Sva je prilika da je ovom zgodom i Čara stradala. Iste godine pojavi se i strašna kuga. Biskup Kvinčić isvješćuje sv. Stolicu g 1594 da je u Smokvici i Čari samo 60 duša od Pričesti. Tu je dakle nakon tolikih nepogoda bio u pitanju opstanak čovjeka uopće. Stanovništvo je stradalo što od mača što od kuge. Svim otočkim zajednicama a naročito malim zajednicama Smokvice i Čare život je morao biti surov i neprijatan. Zato sve što vizitatori pišu o Čari možemo držati da je realno. Velika je šteta što se u Vizitaciji Valierovoj samo malo ili ništa ne navodi o navali Turaka, a tada su te rane morale biti veoma svježe. Tek nalazimo o tome neznatni spomen u Vizitaciji Blata i Žrnova, a za Smokvicu imamo za zvono crkve sv. Mihovila da je stradalo od Turaka pred 50 godina(VizitacijaGarzadoro, g. 1624). Ali ako je bilo stradanja u drugim mjestima a naročito u Smokvici onda je bilo stradanja i u Čari. Turci i svi veliki pljačkaši najradije su napadali mala mjesta jer su očekivali da će tamo proći bez gubitaka a opet sa znatnim plijenom. Zato treba držati da su Turci bili i u Čari a to ćemo donekle naslutiti pri opisu Gospine crkve u Čarskom polju.

Zatim vizitatori prelaze na crkvu sv. Marije u polju. Za nju piše "da je konsekrirana i da ima oltar sa malom palom(slikom), mapicama i palijem od tele, dok zvona nema! Uz crkvu navodi da ima groblje. Crkva ima i nekih vinograda čiji plodovi se ubiru po njezinim prokuratorima i dostižu sumu od 8 dukata, a troše se na božanski kult kako je očito iz njihovih knjiga iz kojih su bili pomnjivo podneseni računi i konačni zbir."

Naredili su vizitatori da se kupe dva svijećnjaka željezna, zvonce i da se crkva popravi da se ne uruši. Iz ovog opisa opažamo da je Gospina crkva važna, da ima prihoda bolje od matične crkve sv. Petra, da je u njoj sve maleno pa i slika, da nema zvona i da joj prijeti urušavanje. Vjerojatno su zvono ove crkve uzeli Turci jer ne bi očekivali da bi ta negdašnja matična crkva sada bila bez zvona.(zvono te crkve odneseno u vrijeme I svjet. rata g. 1918 imalo je na sebi godinu salijevanja "1467" te ostaju mnoge nejasnoće). Možda obrise te crkve i sada možemo izvana zamijetiti jer vidimo kako je proširena na obje strane, a rozeta joj je ostala na svom starom mjestu i poradi proporcija sadašnje crkve tu je ne bi očekivali. U ovo vrijeme ova crkva možda nije bila hodočasnička budući je bila bez zvona, slika joj je bila malena; crkva se trebala popraviti da se ne uruši. Ali i iz ovakovog stanja ove crkve zaključujemo da je Gospina crkva u polju nekad morala biti važna crkva u Čari.

Zatim su vizitatori prešli na crkvu sv. Nikole o kojoj smo već vidjeli kako je utemeljena i bogato obdarena nadarjem Grgura Radoslavića. U ovo doba Vizitacija o njoj piše:"Nalazi se u selu Čari, obrasla je dračom, sasvim napukla i prijeti rušenjem. Ona nema zvona ni vrata nego samo oltarnu menzu. Nad njom imaju patronatsko pravo neki laici. Rektor joj je Don Frano Goriglavić župnik Pupnata i Žrnova. Prihodi su joj oko 22 librice, a obaveza joj je služiti 2 mise tjedno." Iz onoga što je bilo napisano, kako smo već vidjeli u Oporuci Grgura Radoslavića g. 1435 opažamo kako je patronat nad ovom crkvom od svećeničke obitelji Komarić(i sveć. kandidata Stjepana Jaslić) prešao na neke laike, a obavezu služenja svetih misa preuzeo je, ne znamo točno kojim razlogom župnik Don Frano Goriglavić župnik sa stanom u Žrnovu. Obitelj Goriglavić bila je iz Korčule, a posjedovala je imanja i u distriktu Smokvice kao i u Lumbardi. Možda je biskup videći siromaštvo župnika Pupnata i Žrnova želio toga župnika učiniti nadarbenikom ove crkve da mu materijalno pomogne jer su sela Žrnovo i Pupnat po pisanju biskupa uvijek "najsiromašnija". Međutim zbog znatne udaljenosti Čare od Žrnova, crkva je postepeno postajala sve zapuštenijom i sve je više propadala jer Don Frano nije bio u stanju dvaput sedmično dolaziti u Čaru i vršiti svoju obavezu prema crkvi osim preko drugog svećenika. Vršiti pak nadzor i brigati se za uzdržavanje crkve nije lako moguće iz velike daljine.

Vizitatori su dakle o crkvi sv. Nikole odredili slijedeće:"Neka se crkva popravi, a njezin rektor neka slavi mise kako je to dužan u crkvi sv. Petra. U međuvremenu neka se sekvestrirarju crkveni prihodi po Gosp. biskupu i neka se pobrine da se crkva popravi, ili da delegat Apostolske stolice prenese obvezu misa u crkvu sv. Petra u Čari ako se bude činilo da je tako korisnije". Ni ove odredbe nisu naročito unaprijedile stanje ove crlve te je ona i dalje ostajala sve više zapuštena i izručena propadanju. Tako biva sa svakom crkvom u kojoj se ne govori sv. misa.

Zatim je Vizitacija proslijeđena u crkvu sv. Ivana koja ima oltar ali bez slike i ostalih ukrasa, samo palij od tele. Nema ni zvona. Rektor joj je Don Marko Costa, kanonik. Prihodi su joj veoma slabi. Obveza je godišnje jednom u njoj celebrirati sv. misu. Ova crkva bila je vjerojatno sagrađena u XV st. Kasnije je pripadala kući obitelji Kapor dok g. 1950 prilikom proširenja seoskog puta nije posve srušena. Oni koji su je srušili nisu izvršili obvezu njenog delociranja i ponovnog sagrađenja. Neki će se živući Čarani sjećati ove crkve. Bila je niska i neznatna kapela.

S ovim je završena Valierova Vizitacija sela Čare. U njoj nema naročitih podataka ni o stanovništvu ni poljoprivredi niti o crkvama izvan čarskog naselja i td. Slični su propusti vozitatora učinjeni i u Smokvici gdje nisu čak opisane ni crkve kao što su grobljanska sv. Ciprijana(inače: "antichissima"), te sv. Petra, sv. Ivana i sv. Vida, sve u predjelu Siknice t.j. zapadno od Smokvice. Ovo nas upućuje na zaključak da su vizitatori u Smokvicu došli ne iz Blata nego direktno ili preko Čare. A opet nije ni to savim sigurno jer bi morao biti izvještaj i o ruševinama crkve sv. Stjepana, crkve koja je uz put na pola puta između Smokvice i Čare. Crkvu sv. Andrije u Smokvici ukratko opisuju. Sigurno je jedino to da su isti vizitatori bili u distriktu Smokvice i Čare i da su zapisali samo ono što ih je posebno zanimalo.

 

Čara u XVII st

Ovo stoljeće za Čaru je ostavilo znatno više arhivskih dokumenata, a već smo govorili što je biskup Teodor Diedo o Čari pisao također u početku XVII st.. Odmah na početku stoljeća t.j. g. 1603 u Korčulu dolazi Apostolski vizitator Mihovil Priuli sa ciljem da izvidi kako su se izvršile odredbe vizitatora Valiera i da tako odredbe TRidentskog sabora svuda dopru i što bolje se ostvare. Mihovil Priuli bio je biskup iz Vincence. On je došao sa dva svoja pratioca u Korčulu nakon što je istu dužnost obavio na susjednom Hvaru. Vizitaciju započne najprije na Badiji u franjevačkom samostanu, a poslije u Korčuli i u ostalim mjestima otoka. I tada je još uvijek na Korčuli bio biskup Augustin Kvinčić.

U Čaru je došao poslije Blata i Smokvice u nedjelju dana 26 siječnja 1603. Ono što je bitno za Čaru ovdje ću iznijeti.27 uz napomenu da je tekst te Vizitacije na mjesta jedva čitljiv. On započinje Vizitaciju spominjući crkvu sv. Petra "koja je kapela sa dušobrižništvom sela Smokvice"28 a onda odmah prelazi na unutrašnjost svetohraništa, spominje srebrenu piksidu te opisuje što je potrebno za nošenje sv. Pričesti bolesnicima. Tu se odmah dotakao i Svetohraništa u crkvi. Našao je da se krštena voda čuva u Svetohraništu a tako i sveta Ulja. Sve je to vlastitim rukama iznio i zabranio da se tu išta drugo čuva osim Presv. Sakramenta. Naredio je da se učini kamena krstionica sa drvenim natkriljem u formi piramide i da se pokrije tkaninom. Unutar neka se napravi pretinac u kojem će se držati dvije srebrne posudice ili barem od legure(srebra i olova) za čuvanje upotrebnih sv. Ulja, krizme i katekumenskog Ulja i neka stoji stalno staklena boca za krštavanje i "neka se premjesti kamena krstionica sa ciborijem u crkvu gdje je sada svetište"(vjerojatno:svetohranište)..29 "A za čuvanje sv. Ulja neka se napravi prozorčić u zidu sa lijeve strane velikog oltara i neka se opšije svilom.. i da se može ključem zatvoriti"30.Tu neka budu i 3 posudice od srebra ili od slične legure i td i sve zaključano ključem. Veliki oltar nije konsekriran, a ima i doličan pokretni oltar, ali bez ikakvih prihoda.

"Neka se obnovi slika, postave dva svijećnjaka, oltarnik i ogradica okvira od ukrasnih letvica sa drvenim podnožjem kod oltara."31

Posjetio je i sakristiju(vjerojatno škrinju za čuvanje svetih stvari), vidio je kalež srebreni sa svojom patenom i samo jedan korporal. Zapovijedio je nabavit 2 korporala, osam purifikatora i 2 burse.. Našao je rimski Misal pokoncilski i naredio kupiti Ritual za slavljenje Sakramenata.

Vidio je 2 planite bijelu i ljubičastu a zapovijedio je kupiti i crvenu. Vidio je samo jednu albu. Svjetlo stalno gori pred Presv. Sakramentom koje opslužuju uredno prokuratori. Vidio je da u crkvi nema bratovštine te je zapovijedio uspostaviti bratovštinu Presv. Sakramenta i pridružiti je "Nadbratovštini Almae Urbis" u Rimu radi dobivanja oprosta. Neka se ukloni oltar od krpa što je na strani Evanđelja i poradi njegove niskosti zabranio je njegovu upotrebu.

Ovaj vizitator premda nam se čini da previše ulazi u potankosti pa i sitnice, donosi savršeno sve što on vidi svojim očima. Možda on nešto i preskoči, ali ono što donosi to je samo tako. Kad je riječ o bratovštini Presv. Sakramenta izgleda da je ona tada bila zamrla, ali znamo da je ona bila i ranije ne samo u Čari nego u svim glavnim crkvama na otoku uključujući i korčulanku katedralu. U vezi same arhitekture crkve sv. Petra mi vidimo da je to bila mala crkvica sa malenim svetištem i da će to svetište sa takovim karakteristikama ostati sve do danas. Trebalo bi veću pažnju posvetiti istraživanju kako su se ostvarile odredbe ovog vizitatora s obzorom na svetište, svetohranbište, krstionicu i prozorčić za sveta Ulja. Ako je u tome učinjen pomak onda je ovaj vizitator za Čaru bio veoma koristan.

Nakon crkve sv. Petra vizitator je prešao u "poljsku crkvu sv. Marije nekoć župnu crkvu"32 gdje je i groblje te je mrtvima dao odriješenje. "U njoj se slavi misa kad je ukop pokojnika.Ona ima prihode od nekih vinograda i troše se po prokuratorima za uzdržavanje vinograda, a ostatak pak za popravak i ukras rečene crkve. Oltar je pristojno urešen i budući je ova crkva najveće pobožnosti, zapovijedio je da ispred slike u svetašnje dane a naročito na svetkovine Bl. Djevice, gori svietlo".33 Zapovijedio je da se kropionica, a tako je bilo i u drugim mjestima, prenese unutra. "Isto tako crkva neka se u noćno vrijeme drži zatvorena"

Ovo pisanje vizitatora Priulia otvara nove spoznaje za ovu crkvu sv. Marije u Čarskom polju. I on kao i neki drugi pisci kako smo vidjeli, ovu crkvu spominje kao negdašnju župnu crkvu. On spominje njezinu sliku i oltar sa ukrasima te ono što ja za nas najvažnije da je tada ta crkva bila "od najveće pobožnosti" te otud zaključujemo da je ona tada bila hodočasnička kao što je to i danas. To što spominje Gospinu sliku na oltaru možemo shvatiti da još nije bio tada došao onaj Gospin reljef koji ja sada u toj crkvi. A budući je u toj crkvi više manje sve u najboljem redu zaključujemo da je u vrijeme Valierove vizitacije g. 1579. crkva bila najvjerojatnije poharana ot Turaka g. 1571 i da u tako malom periodu crkva nije mogla biti kako treba obnovljena bilo zbog neobrađenih njezinih zemalja i smanjenih njezinih prihoda, bilo i zato što se stanovništvo Čare u to vrijeme moralo znatno smanjiti, pa je ponestalo radne snage te se popravak morao čekati i znatno se oduljiti.

A sada je došla na red i "vizita" župnika. Kad je bio pozvan on se pred vizitatorom pojavio. To je bio Don Marko de Caris, 60-godišnjak, rodom iz Korčule koji reče: "imam 60 dukata plaće od oba sela i k tome (nečitljivo) dukata neredovito." Kad mu je rečeno da priloži potvrdu za dopuštenost župničke službe ili potvrdu svoga ređenja, odgovorio je da to ima u gradu, da u svojoj župi nema neispovjeđenih, izopćenih niti krivovjeraca. Na brizi ima jednog klerika koji nosi habit, da poučava kršćanski nauk i dijeli sv. Sakramente po rimskom obredu. Drugih beneficija nema izuzev jednog od 5 dukata u Lumbardi." Kad mu je vizitator rekao da kupi tri knjige za upis Vjenčanih, Krštenih i Umrlih i to što prije, župnik je razvio jedan papir sa natpisom na oltaru. Unutar, on reče, "su duše od Pričesti sa onima u Smokvici 130, ukupno 200, a ognjišta ima disdotto." Vizitator je dobio dojam da je "Don Marko de Caris Župnik Smokvice i "Psare" dobre kondicije i glasa i rado obnaša službu dušobrižnika."
Zatim je vizitator pregledao "kuću župnika kao i njegove knjige i ništa nije pronašao što bi zavrijedilo pokudu". Ova župnikova kuća koja se ovdje spominje najvjerojatnije je ona u Smokvici u kojoj je župnik stanovao. Knjige pak koje se spominju možda su bile i matične pošto ih u to vrijeme već nalazimo u Korčuli, a znademo dobro da je još vizitator Valier bio naredio ondašnjem župniku Smokvice da počne voditi Matične Knjige prema obrascu što će ga odrediti mjesni biskup.

Vizitacija Biskupa Mihovila Priulia je veoma značajna za shvaćanje povijesti Čare i čitave Zajednice župe Čara. Ako se izuzme neka vizitatorova pretjerana upozorenja pa neke sitnice, na osnovi njegova izvještaja mi lako dobijemo dojam gdje se nalazilo svetohranište, kako je izgledao glavni oltar, kakva je bila krstionica, sakristija i liturgijske stvari u toj neznatnoj crkvici. Iz svega toga može se zaključiti na veličinu mjesta, na financijsku i organizacijsku moć Čare i td. Isto je tako važan podatak da je Gospina crkva u polju nekad bila župna crkva kako to čitamo i kod biskupa Luke Leoni i Teodora Diedo. Mi bismo pak u vezi toga problema koja je prva župna crkva u Čari mogli promisliti da je jedan od ovih biskupa mogao pogriješiti u navodu, a da su ostali biskupi tu pogrešku naprosto prepisivali. Ipak postoji velika vjerojatnost da je Gospina crkva bila župna jer je jedino taj njezin elemenat mogao privući k njoj hodočasnike iz susjedne Smokvice i poslije iz drugih mjesta i učiniti je bogatom u posjedu zemalja; bila je i grobljanska crkva. A hodočasničko gibanje moglo je i nastati u vrijeme kad je bio jedan župnik za Čaru i Smokvicu kako sam već dao naslutiti, te bi onda župnik drugog dana velikih svetkovina pa i Gospinih dolazio reći misu u Čaru. Neminovno su ga tada mogli slijediti župljani i vjernici Smokvice. Tako se mogla započeti a poslije i održavati tradicija hodočasničkog gibanja, a poslije je i sama pobožnost prema Gospinom oltaru, slici i svetištu učinila svoje. Ista se stvar događala i župniku u Žrnovu koji je imao velike obaveze prema Pupnatu na drugi dan Božića, Uskrsa i Duhova i na sve Gospine blagdane osim Svijećnice s tom razlikom što Pupnat nije postao metom hodočašća kao što je to postala Čara jer je između ta dva mjesta bila znatna daljina pa se vjernici nisu tako lako pokretali a nisu bili ni dužni to učiniti.

Vizitator Priuli daje nam i druge podatke kao na pr. o crkvenim zemljama, uzdržavanju crkava a tako i župnika, o brojčanom stanju duša od Pričesti u Čari i Smokvici. Tu doznajemo da se broj duša od Pričesti od g. 1594 pa do 1603 povećao za 70 t.j. više nego polovicu. Tada je u Čari i Smokvici bilo ukupno 2oo stanovnika. Župnik Don Marko veoma je lijepo opisan a tako i njegove pastoralne aktivnosti, njegov stan i njegove knjige pa i njegov klerik. Župa Čara je u to vrijeme bila znatno unaprijeđenija nego u vrijeme vizitatora Valiera.

 

Vizitacija34 biskupa Teodora Diedo(1611-1625)

Ova nam vizitacija otvoreno govori da je to biskup pastorala i crkvene administracije a o tome su u pohvalu ovog biskupa spjevani lijepi latinski hesksametri koje donosi Farlati a poslije i knjiga Vescovato.

Nakon što je 8. svibnja 1612 završio Vizitaciju Smokvice biskup Teodor dođe istog dana u Čaru sa svom svitom svećenika, kanonika i svih kaptolskih dostojanstvenika koji su bili u njegovoj pratnji. Pošto je biskup sa svojom pratnjom ušao u crkvu sv. Petra i završivši određene obrede, izvršio je vizitaciju Presv. Sakramenta. Odmah je odredio da se Svetohranište obloži iznutra svilom i da se nabavi srebrnu pokaznicu sa staklima za nošenje Presv. Sakramenta u procesijama. Isto tako treba nabaviti pozlaćeni ciborij za nošenje Pričesti bolesnicima. Tabernakul je tada bio drveni i nedostaju mu ukrasi pozlate i svileno platno. Određuje da ispod pokaznice stoji korporal i da se Hostije mijenjaju svakih 8 dana.

Za krstionicu određuje da se učini od kamena prema onomu što je već određeno u Smokvici. Tu ne nalazi sv. Ulja a naređuje da se čuvaju u drvenoj kapeli dolično ukrašenom i iznutra obloženom svilom ili barem crvenom telom i neka se dobro zatvori i čuva.

Za oltarnu sliku ovaj vrsni biskup upozorava da se providi jednom drugom boljom i umjetničkijom. Možda je zahvaljujući ovom biskupu oltarna pala u crkvi sv.Petra dobila divnu Bassanovu sliku kao što je isti biskup nabavio i za katedralu Bassanovu sliku sv. Trojstva na kojoj je i sam u klečećem stavu ovjekovječen. Tada su se crkvena odjeća i stvari čuvale u jednoj škrinji te je biskup naredio napraviti sakristiju sa dva prozora. Naredio je kupiti pluvijal bijeli i crni. Isto tako je biskup naredio probiti prozor na crkvi nasuprot malim crkvenim vratima(crkva je dakle imala dvoja vrata) i pregledati krov da ne prokišnjava.Ovaj biskup naređuje nabaviti matične knjige Krštenih, Krizmanih, Vjenčanih, novi Misal, dva ceroferara za pratnju Pričesti za bolesnike. Spominje se i križ za sprovode koji je dosta dobar. Izgleda da je biskup zapisao da se nabavi knjiga za navještanje Evanđelja a ona bi morala biti vjerojatno na hrvatskom jeziku.

Osim raznih liturgijskih predmeta ovaj biskup veliku pažnju poklanja izgledu sakralnog prostora, vratima, prozorima, krovu crkve. Isto tako ga zanima svetohranište, krstionica, kapela za sv. Ulja, oltarna slika, sakristija i td. Biskup Diedo nastavio je unaprijeđivati crkvu i crkveni namještaj onako kako je to vidio da je potrebno.

A sada ćemo vidjeti što biskup Teodor piše o "crkvi sv. Marije od groblja". Tu čitamo:"Stara slika koja se u njoj nalazi dosta je prikladna. Menza sa osnovom oltara je dosta lijepa ali je oltar neposvećen. Neka se nabavi križ, dva svjećnjaka, 3 oltarnika; nema nijednog oltarnog palija. Župnik Don Marin Donjerković(u Smokvici od g. 1612-1643) je rekao da su nepokretna dobra crkve sv. Petra nekoć bila dobra ove crkve i zato je rečeno prokuratorima koji se brinu o crkvi da nabave za crkvu što je već određeno i što će se još reći. Neka se dva prozora naprave blizu oltara, jedan nasuprot drugome.(ovaj je savjet biskup Diedo često davao za mnoge naše crkve). Neka se pregleda krov, popravi i učvrsti da ne prokišnjava te ako kiša i nebi unutra ulazila pojavljuju se kapci koji čine da cijeli krov propada i gnjije.. neka se nabavi ključ kojim će se crkva držati zatvorena. Pročelje prijeti da se sruši i zato neka se popravi. Neka se ukloni grob što je ispod oslonca crkve i neka se ispuni da može biti pogodan za oslonac crkve da se ne sruši i zaprijeti u tom dijelu. Javljeno je da se graditelj toga oslonca obvezao to održavati u razmaku od 100 godina pa ga se zakonom neka natjera da udovolji svojoj obvezi. Neka se ogradi groblje kamenim zidom "u mrtvo" . Neka se ukloni stara i porušena crkva koja je blizu groblja sa onim srednjim zidom njoj susjednim i umjesto toga neka se postavi drveni križ."

Kako je iz ovih odredaba biskupa Teodora vidljivo, on sve opaža i sve popravlja. Još je uvijek stara slika na lijepom oltaru koji treba ukrasiti. Novac za nabavku sakralnih predmenta prokuratori će uzeti od prihoda zemalja župne crkve jer su te zemlje po iskazu župnika nekoć pripadale Gospinoj crkvi. Prozori koje je biskup zapovijedio probiti to su oni koje sada vidimo jer su oni i nakon možebitnog kasnijeg proširenja crkve opet mogli zauzeti svoju poziciju. Ista je stvar sa pročeljem koje prijeti rušenjem. I danas se vidi da je taj dio poviše rozete posebno građen i obnovljen.(Ova će crkva biti i poslije mnogo godina opet popravljana u svom pročelju). Ukloniti grob što je uz temelje crkve, ukloniti zidove stare crkve koja je uz zid groblja, opasati odmah groblje zidom, zatvoriti crkvu ključem sve su to poslovi koji ulaze u arhitekturu, izgled i povećavaju i osnažuju sakralnost i ljubav prema crkvenom objektu. Nakon ove biskupove vizitacije imali su što raditi i župnik i prokuratori i sav vjerni puk sela Čare pa ono što se nakon tih aktivnosti postiglo možemo pripisati u zaslugu biskupu Teodoru Diedo.

O crkvi sv. Ivana piše: "Crkva sv. Ivana Krstitelja nema slike, križa, svjećnjaka, oltarnika, palij i podnožje za svećenika. Zgrada crkve je odgovarajuća, ne prokišnjava. nema ni ključa ni zvona.. Tlo koje je nejednako neka se popravi, neka se zidovi ožbukaju i obijele. Dojavio je Juraj Krančić(mažda Krajančić) da je u vlasništvu ove crkve neko kučište sa dva vrtla uokolo crkve jedne četvrti gonjaja i zemlja sijanica od 2 gonjaja u mjestu koje se zove Marsiv dol; od istoka su baštinici p. Jerka Gabriellis i Borovina, od podneva baštinici p. Vinka Ivana Marije a sa ostale dvije strane je općinski put i brdo." Ova zemlja sijanica iznajmljena je prošle godine, kako dalje piše, Ivanu Matijeviću iz Pupnata da je zasije i da crkvi dadne četvrti dio uroda. Rečeno je također da je negdašnji nadarbenik ove crkve Augustin Celubin spomenuo da je u posjedu ove crkve i neka Ograda zasađena maslinama u selu Žrnovu, ali da se ne sjeća koji su joj međešnici. Augustin Celubin bio je vjerojatno župnik Smokvice i Čare prije gore spomenutog Don Marina i spominje se u Vizitaciji Priulijevoj g. 1603 kao i u jednom sporu oko "jednog vrta koji je vlasnost župne crkve u Smokvici i koji je nekoć držao gosp. Augustin Celubin župnik u Smokvici". Ovdje nam je sve jasno o crkvi sv. Ivana, a važno je i to da se pred biskupom identificiralo koje su zemlje te crkve kako bi crkva od njih dobila pomoć za popravak i uzdržavanje.

Nakon ovoga u Vizitaciji stoji da je biskup obučen za pontifikal sa svom svojom pratnjom pjevao svečnu misu, prisutnima udijelio oproste te sakramente Euharistije i Krizme i sve ostalo kao u selu Smokvici.

Zatim je došla na red poslije večernje i crkva sv. Nikole. "Ova je kapela sasvim srušena i postala je pustoš. Nadarbenik je vlč. gosp. Frano Ardentin, kanonik. Nepokretna dobra su joj dva gonjaja vrtla sa jednim kučištem uokolo rečene kapele. Ima k tomu 20 gonjaja ledine i 4 vinograda ali neobrađena, sve u granicama ovog sela." Iz svega što smo do sada vidjeli ovdje o ovoj crkvi, proizlazi kako je divno utemeljena, obdarena velikim dobrima i patronatskim pravom, a poslije slabo i nemarno vođena te je posve zapuštena, napokon izručena potpunom propadanju. Danas se o ovoj crkvi nište ne zna pa ni to gdje se nalazila.

Biskup Diedo zabilježio je i neka dobra raznih nadarbenika koja se nalaze u Čari pa ćemo i to ovdje donijeti. Ponajprije tu je vlasništvo crkve sv. Vlaha koja je poviše grada Korčule u mjestu koje se zove Plavinšćak. Obuhvaća jedan gonjaj i pol vinograda i u slijedu pola gonjaja ledine. Od istoka je brdo Malostržišće, od oštra magnifik NIkola Kanavelić, od zapada baštinici Koljan, od sjevera opet g. Nikola Kanavelić i Stjepan Belić.

U vlasništvu pak sirotišta iz grada u mjestu Ratkova lokva ledina od 4 gonjaja, od istoka Ivan Bačetić iz ovog sela i baštinici p. Nikole Separić, od oštra magnifik Nikola Rozanović, od zapada magnifici braća Arnerići, od sjevera nasljednici svećenika Augustina Celubin i lokva sa vodom.

I crkva Presv. Trojstva ( ili sv. Barbare, između dva rata prodana pravoslavnoj crkvi) iz grada ima posjed u mjestu zvanom Nadkale 3 gonjaja i pol ledine, od istoka i oštra Palma Jerković, od zapada općinski put, od oštra Ivan Batista Žilić, od bure nasljednici de Caris. Iz naziva, kvaliteta i kvantiteta ovih zemalja, njihovih vlasnika i međašnika zaključujemo mnogo toga o ekonomiji, uredbama, vlasništvu, kretanju ekonomskih dobara u Čari i na otoku Korčuli i td.

A sada ćemo navesti i one djelove Vizitacije koje zadiru u novčana srestva crkava, bratovština i sl. Biskup je u svakom mjestu imao i stanovitih parnica. Ne čudimo se dakle što se i u Čari toliko toga iz prošlosti nakupilo neriješeno i što je čekalo biskupa Teodora. Poslije podne dana 8.V 1612 dođoše pred biskupa u kuću g. Jakova Junio(možda Giunio) gdje je biskup tada odsjeo(jer župni stan vjerojatno nije postojao) prokuratori crkve i bratovštine Tijela Kristova da bi prikazali račune svojih zaduženja. Juraj Krajančić dugovao je još od vizitacije biskupa Rafaela Rive(1605-1610) g. 1607 župnoj crkvi u Čari 126 lira i 11 soldi. Jakov Tasovac treba dati rečenoj crkvi za isto vrijeme 678 lira i 6 soldi. Kuzma Separić prokurator bratovštine Presv. Tijela Kristova za g. 1610, 1611 i 1612 za svoj rad bio je pohvaljen, sve mu je točno i odobreno i ostaje dužnik Bratovštini 41 liru i 4 solda koje je on odmah i isplatio ali su mu novci odmah i vraćeni da njima za rečenu Bratovštinu kupi jednu pokaznicu sa kristalima i pozlaćeno drvo za svetohranište. Marin Telesman prokurator Bratovštine Presv. Tijela Kristova za g. 1609 nakon pregleda računa, dužnik je 5 lira i 2 solda. Ovdje primjećujemo da su mnogi računi ostali nepodmireni još od vremena biskupa Rafaela Rive(1605-1610). Ovaj je biskup kad je došao u Korčulu imao 35 godina. Bio je veoma darovit u filozofiji i govorništvu te prijatelj mnogih uglednih ličnisti u Rimu. Nastavio je pisati filozofske rasprave "o bitku" prema sv. Tomi Akvinskom i u Korčuli. Nakon 5 godina bude premješten u Chiozzu i nedugo iza toga otiđe u samostan sv. Ivana i Pavla u Veneciju da se pripravi za smrt te tamo umre. Njegova pastoralna briga i aktivnost na Korčuli bila je redovita, ali ipak primjećujemo, iz njegova vremena ostalo je mnogo toga što sada riješava biskup Teodor Diedo.

Dužnici su dakle bili dužni crkvenim ustanovama u vrijeme biskupove Vizitacije ovako: Katarina Tasovac Jakovljeva priznala je 4.XI 1607 da duguje Bratovštini Tijela Kristova 22 lire i 5 soldi kako je očito iz evidencije Kuzme Separić od g. 1606. Od toga je bila isplatila Matiji Tokorovac prokuratoru 6 lira za troškove Bratovštine i Kuzmi Separić 1 liru te je ostala dužna 15, 2 lire.

Marin Telesman ostaje dužan 66,2 lire, Juraj Krančić 120 lira, Ivan Grič i žena Slava 162 lire i otac mu založi kuću i vrtle.

A što se tiče plaćanja ovih dugova i izbora prokuratora i ostalih službi što ih biskup učini, zapovijedio je da se u svemu treba pozvati na njegove uredbe u Smokvici, htijući da od Zajednice bude izabran jedan iz Čare koji nije ostao dužnik dok je polagao račune. Za namiru gornjih računa skupa s vlč. Jakovom Junio kanonikom koji je izabran za kasu i namiritelj gornjih dugova koji se moraju naplatiti polovinu u idućoj berbi, a ostala polovina u tijeku g. 1613 u svemu se ravnati prema odredbama Vizitacije u Smokvici, određuje se vlč. Don Marin župnik obiju sela Smokvice i Čare. I biskup svu tu problematiku ovako zaključuje:"Isto određujemo mi gore rečeni biskup da se svi krediti spomenuti isplate g. Jakovu Junio i izabranom prokuratoru Čare i sa svom pažnjom i vjerom u popravak crkve od groblja ovog sela, u zidanje ogradnog zida tog svetog mjesta te u nabavu crkvi svih stvari koje su gore određene u ovoj Vizitaciji" Iz ovoga pak zaključujemo kako je i bsikup bio velikodušan sa dužnicima i kako je pronašao riješenje da sa novcem raznih dužnika osigura gradnju, popravak i nabavu stvari koje su potrbne Crkvi Gospe Čarskog polja t.j. mjestu Čari. Na ovaj način i dužnici i puk Čare mogli su lakše prebroditi nastale teškoće i zajednički ih riješavati u korist općeg i zajedničkog dobra kao što je to Gospino svetište u svojoj Čari. Već smo govorili o problemu uzdržavanja župnika i o odredbama koje daje biskup Diedo g. 1615 i 1617 za župu Čaru. Ovdje dodajmo da je biskup Diedo 28. X 1612 blagoslovio oltar sv. Petra u Čari35. Tada je isti biskup posvetio oltare: u Svima svetima i u sv. Vlahu u Korčuli, zatim oltare u Blatu, u Smokvici(Sv. Marije) te u dominikanskom samostanu sv. Nikole u Korčuli, svuda ugrađujući određene relikvije svetaca. Za ovaj biskupov zahvat vjerojatno nije prethodila nikakva renovacija crkve nego je to bio onaj početni elan novog biskupa da pošto se uputio u vrijeme Vizitacije u probleme svojih crkava, napokon počme nešto i riješavati.

 

Vizitacija Oktavijana Garzadoro 36, zadraskog nadbiskupa

Ona se odvila za Čaru 26 prosinca g. 1624. Nakon što su nadbiskupovi pomoćnici u Vizitaciji završili svoj posao u Smokvici oni dođu u Čaru("Scaram"). "Došli su najprije u crkvu sv. Marije koja nije daleko od sela. Tu je i seosko groblje. Poradi svoje starosti crkva ima samo jedan kameni oltar koji je posvećen, a kad se dogodi da tamo bude misa donese se potrebno iz župne crkve.. Sliku ima veoma staru iznimnog ostvarenja iz djelića mramora različitim znakovima(moćima) svetih u istoj ustisnutim, kad pristupi narod pomolili smo se za pokojne.. Otuda su pošli u župnu crkvu sv. Petra gdje su pregledali Presv. Sakramenat u srebrenom ciboriju izvrsne izrade. Pokaznice nema. Kućište svetohraništa odiše vlagom i nema nikakvih ukrasa i teško se može popraviti. Ima jedan oltar kameni, posvećen i sliku prelijepu, nema nikakvih prihoda ali ni obveza poradi nekih zemalja ili imanja koje su nakad pripadale Bratovštini ovog mjesta, koja kad je biskup dokine, željeli su seljani da se ona opet u vrijeme ove Apostolske vizitacije uspostavi u župnoj crkvi... ...Pregledali su krstionicu i u njoj sveta Ulja i sve našli dosta dolično. Posjetili su crkvu sv. Nikole koja je blizu sela, srušenu, bez oltara i ima jednostavni beneficij posjedovan po Vlč. Marinu.........katedralnom kanoniku čiju su nemarnost u čuvanju crkve isti seljani predbacili."

Iz Garzadorove Vizitacije ne možemo tko zna što naročito zaključiti. Ovaj je vizitator uglavnom u svemu crkvene stvari našao pogodne i dobre. U Gospinoj crkvi u polju spominje "veoma staru sliku iznimnog ostvarenja", a u crkvi sv. Petra "prelijepu sliku i srebreni ciborij izvrsne izrade." U Direct. Episcoporum od Garzadora imamo samo jednu rečenicu koja se odnosi na Čaru a glasi: "Naredio je podesiti svetohranište Presv. Sakramenta kako u selu Smokvici tako i u Čari" pa ne znamo na što se to odnosi. Možda do tada Svetihranište nije bilo u sredini nego pri zidu pa je Vizitator htio da se to udesi. U Blatu je zapovijedio nabaviti novu srebrenu i pozlaćenu piksidu, nabaviti drveni ormar u sakristiji te popločati kamenom crkvu. Isto tako je dao zapovijedi biskupu u vezi župnika u Blatu kao i za smokviškog župnika da ih biskup češće pozove i da ih ispita o stvarima pastoralne skrbi za duše. Uglavnom se može reći da je ovaj apostolski vizitator došao poslije više vrijednih vizitatora koji su mnogo toga u našim crkvama potaknuli i izveli i unaprijedili pa je život u duhu Tridentskog sabora na našim župama a tako i u Čari već bio podosta uznapredovao.

 

Crkvena dobra koja pripadaju crkvama i oltarima u gradu Korčuli a nalaze se u distriktu Čare

Od tih dobara ovdje ćemo navest ono što nalazimo u Direct. Episcoporum kako je to redigirao biskup Diedo po Ivanu Baptisti Rocca javnom bilježniku i kancelaru Korčule. Evo tih navoda: "Granice gore rečenih dobara, od istoka Ivan Bačetić iz sela Čare, sa sjevera Jakov Španić sin Vinkov, od podneva brdo koje se zove Stubal, od zapada g. Jerko Vinka Rozanović"37. Ova zemlja je pripadala oltaru sv. Ivana Krstitelja u korčulanskoj katedrali.

Među dobra sv. Mihovila u gradu Korčuli spadaju u Čari(Khzarra): "tri peče ledine u Polju Čare u mjestu zvanom Zvečanji(suechani) uz baštinike G. Teodora Giunio od podneva, od istoka uz miraz g-đe Franciske kćeri g. Ivana Vidošić, od sjevera braća Vilović, od bure gore spomenuti baštinici g. Teodata. U sve tri peče su oko 4 gonjaja."38

"Također gonjaj i četvrt vinograda u rečenom polju u Pudskale uz braću Rošković od podneva, od istoka uz Nikolu Vilović"39

Također u Palpoličje u rečenom polju u dvije peče oko 2 gonjaja i pol ledine kod Ivana Žilić i baštinika G. Teodata Giunio"40

Isto tako 2 gonjaja vinograda u polju Čare u mjestu zvanom Draca(drazza), od sjevera kod baštinika pok. g.Teodata Giunio i općinski put, od zapada Nikola Lastovac, a sa ostale dvije strane Augustin Vidoš i vinograd Bratovštine sv. Petra iz Čare. 41

Nova pak ubožnica što je kod crkve sv. Mihovila kod kancelarije imala je:"4 ledine u Čarskom polju kod Ivana Bačetić od istoka i baštine Nikole Separić od oštra, magnifik g. Ivan Krstitelj Rozanović i magnifici gg. braća Arnerići". 42

Dobra crkve sv. Trojstva(sada pravoislavna crkva) unutar grada Korčule su: "u Polju Čare ispod kapele Bl. Marije oko 2 gonjaja i pol vinograda kod Mateja Matković od bure i maestrala a od šiloka nadarje sv. Petra. Isto tako u Čari u mjestu zvanom Nadkale 3 gonjaja ledine uz općinski put od šiloka i Ivana Batiste Žilića od sjevera"43

Crkva pak sv. Petra u gradu imala je u Čarskom distriktu ove zemlje: U polju Čare komadić vinograda u mjestu zvanom Dragova lokva oko gonjaj i pol uz vinograd sv. Marka u Korčuli i općinski put. Nadalje u rečenom polju u mjestu zvanom Za propad oko gonjaj i pol vinograda uz krčevinu gospode Arnerić. Nadalje u rečenom polju u mjestu zvanom Privori gonjaj i pol uz gore spomenute Arneriće. Nadalje u rečenom polju gonjaj vinograda ispod La Ala.. Nadalje pola gonjaja u rečenom polju U privori uz vinograd g-đe Palme ud Dominika Jerković. Nadalje komad ledine u mjestu rečenom Barce oko 2 gonjaja uz Jakova Tasovac i Ivana Tulić. Nadalje u mjestu zvanom Mandola 2 gonjaja ledine uz ledinu braće ARnerić te rečenu gđu Palmu. I u mjestu zvanom Ratkova lokva oko jedan gonjaj ledine uz ledinu "speciala" iz Korčule i baštinike pok Nikole Separić. I u Mjestu Podbiline oko 2 gonjaja ledine uz braću Arnerić i općinski put. I u mjestu zvanom Zlopoje gonjaj ledine uz gospodu Giunio. 44

Imamo nadalje dobra crkve sv. Vlaha što je na brdu poviše grada: "U polju Čare u mjestu rečenom Plavinšćak gonjaj i pol vinograda otprilike i u nastavku pola gonjaja ledine, od istoka uz brdo zvano Malostražišće, od oštra magnifik g. Nikola Kanavelić, sa zapada baštinici Koljan od sjevera magnifik g. Nikola Kanavelić spomenut i Stjepan Belić."45

"Lokacije ovih dobara od starine su učinjene od nadarbenika rečene crkve uz pristanak Preč. Biskupa, g. 1440 nalaze se kod prokuratora rečenog mjesta. Bio ih je dužan zasaditi i obrađivati Marko Radovanović uz davanje četvrtog dijela. Ta su pak dobra nemarom obrađivača kao napuštena, bijahu oduzeta, rečenoj crkvi vraćena i preporučena pošt. župniku Marinu Dumjerković sela Čare da ih obrađuje i dadne ručun za njih u Vizitaciji preč. biskupa."46. Druga jedna "isprava iz g. 1510 sačinjena po slijedećem kapelanu sa kolonima rečenih dobara koja su držali neobrađena i zato neplodna, bili su dužni dati svake godine jedan dukat umjesto četvrtog dijela sve dok taj vinograd ne obrade i u ranije stanje ne dovedu, a tada će biti dužni na davanje četvrtog dijela prihoda kao gore."47 Iz ovog zaključujemo kako je crkva od davnine imala zemlju, često neobrađenu i crkvi nekorisnu, pa su oni koji su je posjedovali bili dužni platiti godišnje dukat dok opet vinograd ne postane plodan i koristan.
I samostan sv. Nikole u Korčuli imao je svojih zemalja po čitavom otoku pa tako i u distriktu Čare i Zavaltice. Radi se o komadu zemlje ispod Gospine crkve(1683), U Priča selu(g. 1717), u predjelu Gira, Dvanke, Plavinšćak i Kadina Gomila.Isto tako samostan je imao zemljište u predjelu Kale, Stankove kuće, Ispod Gospe, Gumanca, Podbiližje. Samostan je g. 1670 prodao dva komada zemlje Tomi Deševiću u Čari. G. 1529 član samostana Nikola Goriglavić naslijedio je od svojih roditelja jednu Kuću u Čari. G.1703 spominje se u Čari i jedna prizemnica, a g. 1645 samostanska prizemnica te g. 1713 u Čari jedna suhozidna kuća. Tu su često i vrtovi u Čari.48

 

Izvješća korčulanskih biskupa na sv. Stolicu

Ona počinju devedesetih godina XVI st sa XXIII korčulanskim biskupom Augustinom Kvinčićem a završavaju sa Jospom Kosirić(XXXVI posljednji korčul. biskup koji umire g. 1802) a čuvaju se u Vatikanskom arhivu u Rimu; tu o Čari ne nalazimo naročitih vijesti. Izvješća su sastavljena po izvjesnom obrascu u namjeri da sv. Stolica dobije pozitivni dojam o Korčulanskoj biksupiji i radu njezinih biskupa. K tome, i forma i njihov sadržaj često su veoma slični i nalikuju jedan drugomu. Najviše se opisuje sjedište biskupije t.j. sam grad Korčula, zatim katedrala, biskupova palača, prihodi, kanonici i td., a tek nakon svega dolaze na red pet utvrda (quinque oppida) ili sela od kojih uvijek spominju Blato kao najveće. U kasnijim Izvješćima dodaje se od XVIII st i Račišće. Pokatkad se nabraja svako od 6 sela pa tako i Čara koja je kako smo to već i vidjeli najčešće pod istim župnikom kao i Smokvica. Ovom zgodom izdvojit ćemo iz Izvješća ono što se odnosi na Čaru(i Smokvicu).

U izvješću biskupa A. Kvinčića g. 1594 čitamo: "u čitavoj biskupiji su 4 župe. Prva je u selu Blato koja ima 800 duša od Pričesti, druga je Čara(Fzara) i Smokvica sa 50 duša, treća je Žrnovo i Pupnat koje mogu imati 300 duša od Pričesti, a četvrta je Lumbarda sa 70 duša"49Tada je na cijelom otoku osim arhiđakona, prepozita i ostalih kanonika, ne više od 10 prostih svećenika sa dva subđakona i 6 klerika.
God. 1638 na 14 srpnja korčulanski biskup Jakov Fagagna(1626-1642), rodom iz Bergama "određuje za svog pravog i zakonitog prokuratora Petra Donjerković župnika sela Smokvice i Čare. On to prihvaća da posjeti Svete pragove u ime i u dio istog Preč. g. biskupa i da izvede što je pri tom potrebno sa svim i punim pravom.."50 Biskup tu navodi i razloge zašto šalje baš ovoga župnika Iz Smokvice i Čare. Biskup nema dovoljno ljudi, svećenici su zaposleni bilo u gradu bilo po selima. "Ovaj čovjek je od dobra i neka mi oprosti ta sv. Kongregacija ako ne šaljem nekoga značajnijeg i molim je da ga opremi natrag što prije kako ne bi bilo štete za duše u njegovoj pastvi." Zatim biskup opisuje teškoće oko posvete ulja kad su svi svećenici daleko, a ima redovnika koji bi mogli doći da se obred obavi u punom sjaju ali sve ovisi o njihovom kapricu. Isto tako biskup opisuje turske gusare oko grada Valone u Albaniji i mletačke borbe s njima. Utiče se u molitve njih u Rimu i sebe naziva "da smo napokon zid i predziđe". Za sebe piše da redovito obilazi sela i da potrebno naređuje.

Biskup pak Frano Manola(1643-1664) g. 1651 u svom Izvješću na sv. Stolicu piše. "U čitavoj biskupiji je 6 sela u kojima župnici poslužuju Sakramente i u njima oko 2.000 stanovnika koje biskup u svoje vrijeme posjećuje i potrebno naređuje.."51. G. pak 1660 isti biskup Manola piše da na cijelom otoku ima 6 sela sa ukupno 4500 st, da su svi katolici ali vrlo siromašni. Njima sakramente i što je potrebno u pastvi opslužuju župnici.

Biskup Jeronim Andreis(1665-1673) spominje također 6 utvrda na otoku od kojih je najveća Blato sa 350 obitelji i 1400 duša. Ostalih 5 ima 200 obitelji sa 1000 duša od kojih 4 upravljaju se po 2 kapelana. I ovdje se vidi kako još uviek župnik Smokvice ima na brizi i Čaru a tako i onaj u Žrnovu Pupnat. Sam biskup obilazi sela i u svečanim misama izlaže narodu što je potrebno znati za popravak života i običaja.52

Sinodu nije mogao slaviti poradi svoje bolesti i neprestanih navala turskih gusara. Ti su ratovi poharali otok i zlo donosili te smo bili izigrani. Župnici i ostali klerici po otoku prestrašeni nisu se usudili domoći se grada 53 Doista ovo je vrijeme, kad su Turci napregnuli sile da osvoje Kretu a Venecija za uzvrat da od njih otme Makarsko primorje i dio Neretve, obilovalo ratovima te ono što biskup Andreis ovdje suzdržano piše odgovara realnosti. Šteta što nije sve opširnije opisao.

Ovaj je biskup u župi Smokvica nedavno(1666) po vjernicima nadograđenu(povećanu) župnu crkvu uz asistemciju klera biskupije posvetio u čast Očišćenja Prebl. Bogorodice Djevice.54

Korčulanin Biskup Nikola Španić(1673-1707) jedan je od zaslužnijih Korčulanskih biskupa.Ostavio je svoja djela unaprijeđujući crkvenu arhitekturu ne samo u gradu i okolici nego u svim župama otoka Korčule. K tome, u svom reletivno dugom episkopatu, ostavio je u vatikanskom arhivu i mnoge Izvještaje. Znademo da je obitelj Španić imala i u Čari svoj kaštil i svoje zemlje. Ovdje ćemo donijeti ono iz njegovih Izvješća na sv. Stolicu što se najbolje odnosi na Čaru. Već godine 1673 piše na sv. Stolicu:.."Ima grad istog imena koji sa predgrađem broji 300 ognjišta čiji broj stanovnika ne prelazi 1000, k tome šest samo malih i siromašnih župa, izuzevši jedne, koje sveukupno imaju oko 1700 duša."55 .Biskup Španić kao i mnogi njegovi prethodnici piše da župnici svake nedjelje marljivo i sa velikim uspjehom poučavaju vjeronauk te da su crkve u dobrom stanju te se sve više i povećavaju. Isto tako biskup se tuži na svoje siromaštvo.

God. pak 1678 biskup će Španić ovlastiti i otpremiti u Rim "k sv. pragovima" mjesto sebe svog vanjskog vikara župnika Smokvice i Čare prokuratora Don Nikolu Tamašića.56 Kao razloge za to navodi: siromaštvo, opasnost od gusara, opasnost od kužnih bolesti te svoju starost (tada još nije bio naročito star). Ako se znade da je još biskup Diedo bio uspostavio "vanjskog vikara" u Blatu gdje su bile i dvije župe i da je i drugdje po otoku bilo darovitih svećenika, to je tim više upadljivo kako je i biskup Španić slijedeći primjer svog predšasnika Jakova Fagagnu(1638)poslao u Rim župnika Smokvice i Čare. Ovi su župnici Smokvice i Čare morali biti u očima svojih biskupa veoma izgledni i naročiti da bi ih biskup slao umjesto sebe u Rim tamo gdje je stjecište svih diplomatskih i biskupskih putova. U to je vrijeme bio biskupski kancelar Don Sebastijan Geričić. God. 1684 prema pisanju biskupa Španića Blato ima 350 ognjišta i 1800 duša, a ostala mjesta 200 ognjišta sa 1000 duša. Blato naglo raste. Sva je biskupija katolička i narod dostatno pobožan koji u svoje vrijeme rado prima sv. Sakramente.57

U jednom daljnjem Izvješću iz g. 1685 biskup Španić piše doslovno: "Župe Smokvica i Čara pošto su međusobno neznatno udaljene nalaze se pod jednim kapelanom. Crkve su prema značajnosti mjesta dostatno opremljene i u njima sam za svoje Vizitacije podijelio sakramenat Potvrde. U njima se po župniku svake nedjelje sa velikim plodovima predaje kršćanski nauk.(vat. činovnik nadodao na margini: "pohvalno"). U selu Smokvici je našim marom nedavno podignut vrlo elegantan mramorni oltar sa slikom koju je naslikala vješta ruka(sada Gospin oltar). U selu Čari je uz prisutnost mnogih od klera i mnoštvo puka po nama bila posvećena kapela Bogorodice Djevice."58. Iz ovog citata razabiremo kako je biskup Španić prisutan u svakoj župi. Evo, posvećuje oltar u Smokvici i crkvu Bogorodice Djevice u Čari.

Istu ovu crkvu biskup Španić spominje i g. 1688 kad piše: "Doista budući smo kapelu Bogorodice Djevice našli survanu i iznutra obrušenu, prionusmo ponajviše vlastitim troškovima i marom opet je sagraditi" i Ovdje je vatikanski službenik uz rub stranice napisao: "pohvalno!" 59 Možda ovaj događaj prati g. 1681 koja je urezana na jednom od pročelnih prozora ove Gospine crkve. Koliko je puta već ova crkva morala biti obnavljana i privođena kultu, kao da tome nema kraja. Ovom zgodom biskup je Španić odigrao pri tom značajnu ulogu jer je tu crkvu budući su Španići bili u Čari udomaćeni i veoma poznati, obnavljao i vlastitim srestvima. God. 1690 nalazimo da je kancelar biskupa Španića Don NIkola Paulini. G. 1691 biskup Španić prvi put spominje blizu Pupnata Račišće gdje je malo novih stanovnika, imaju malu crkvu nedavno sagrađenu, ali nemaju kapelana te im je određen župnik Žrnova i Pupnata da se za njih pastoralno briga ali im misu ne govori.56 I g. 1697. Biskup Španić govori i o Račišću na obali mora što je blizu Pupnata. "Tamo je malo stanovnika, imaju malenu crkvu nedavno sagrađenu u ovo vrijeme godine naše Vizitacije, određen je kapelan, položeno je Svetotajstvo u Svetohranište, izgrađen izvor krštenski i mjesto za sveta Ulja."60

G. pak 1700 biskup Španić je poradio da se poveća župna crkva u Čari61 Ovo je vrijeme kad je biskup Španić na vrhuncu svojih pastoralnih i graditeljskih aktivnosti. Sam navodi u svom Izvješću sv. Ocu da je "mnoge crkve gotovo sve u biskupiji svojom zauzetošću restaurirao i da su dovedene u povećano stanje. Isto tako nabavio je ukrase oltara i drugo za svetu upotrebu kako u katedrali tako i u ostalim crkvama u gradu i u cijeloj biskupiji a najviše ove godine."62

 

Čara u XVIII st

Prvo svoje Izvješće na sv. Stolicu korčulanski biskup Marin Drago(1708-1733) poslao je 6. rujna g. 1711 On za Smokvicu i Čaru piše da zajedno imaju 300 duša, i istog župnika koji slavi misu u drugotne svetašnje dane 63 što se najvjerojatnije odnosi na drugi dan Božića, Uskrsa i Duhova. Izgleda da su se u Čari posebno slavile i Gospine svetkovine osim Svijećnice te blagdani apostola. Kako sam već naglasio možda u ovome treba tražiti početke hodočašća najprije između vjernika Smokvice i Čare a poslije i drugih kad je sve to bilo dobro uhodano. Ovaj učeni, pobožni i blagi biskup drži Smokvicu i Čaru pod istim župnikom iako u to vrijeme u Blatu osim župnika, ima više svećenika. U slijedećem Izvješću za g. 1714 biskup Marin piše da je u Blatu 8 svećenika, a da Smokvica i Čara prema davnoj ustanovi imaju istog župnika. Za ova dva mjesta piše da zajedno imaju do 500 duša.64 U ovo vrijeme ova dva mjesta brojčano naglo rastu i biskup ih još uvijek vodi kao jednu cjelinu pod istim župnikom. U ovo vrijeme je cancelar u Biskupskoj kuriji veliki sin Smokvice kanonik Don Jakov Ssalečić, čuveni pjesnik i znanstvenik.

U slijedećem Izvješću od 28. kolovoza 1717 biskup donosi statistiku stanovnika: "Grad sa predgađem jedva ima 300 duša, Blato 2000, ostala sela sva jedva broje 1000, i to su bijedni ostaci glada, rata i odvođenja u ropstvo. Smokvica naročito i Čara koje su poharane od tri galije Turaka kada su i djecu iz naručja majki grabili, koje će lažnim zasadama vjere zadojiti, kada su toliko prolili krvi i kada su toliki žitelji odvedeni u ropstvo (među kojima i župnik, u minulim mjesecima oslobođen) još duboko osjećaju žalost. Da ne bi i ja slično upao u opasnost ropstva potaknut, prepustio sam posjet više izloženih mjesta svom Generalnom vikaru".65 Tada je župnik u Smokvici bio Don Marko Bono(1706-1745), a stanovao je u kući koja je sada blizu časnih sestara. Događaj se zbio 10 lipnja g. 1715 u cik zore. Sa župnikom je noćio jedan momak koji je, kad su Turci(njih 260) navalili, skočio kroz prozor te se brzo dočepao šume u Maloj Obali dok je župnik sam vodio borbu s napadačima koji su se bili iskrcali u Brni. Te noći župnik nije svim obrambenim grednim sustavom bio zatvorio svoj stan kako je to redovito činio, pa su tako Turci napokon lako provalili vrata. Tom zgodom su ti turski gusari zapalili više kuća u Smokvici. Župnik se branio lavovski, ubio dvojicu napadača, a sedam ih ranio. Ipak svladan i svezan odveden je u Ulcinj gdje je bio prodan na dražbi za 100 cekina. Nakon dvije godine kad je njegova rodbina doznala gdje se nalazi, otkupila ga je za 141 cekin te se on vrati opet u Smokvicu gdje je još dugo bio župnik dok nije umro g. 1745. Ovaj događaj ostao je zapisan u župnim spisima koji su u prošlom svjetskom ratu zapaljeni od njemačke vojske, izgorili, ali su ga već bili objavili pisci Radić i Kuničić pa ne može ni danas ostati nepoznat. Kako je i biskup Marin Drago zapisao, očito je da su Smokvica i Čara najviše stradale od turskih gusara i da je to neobično loše djelovalo na brojčanost stanovništva tih mjesta. Iz Smokvice je tada zarobljeno i odvedeno 24 ljudi i kako je posebno ostalo zabilježeno sestra Don Jakova Salečić udata Pecotić Antušin sa 6 nejake djece. Što nije sve učinio Don Jakov u Rimu, u Veneciji i u Albaniji gdje mu je bila sestra zatočena da se ona i djeca izbave? Nije bilo uspjeha. Razlog je bio ovaj kako je govorila gospodarica kod koje su bili zatočenici iz Smokvice: kad mletački dužd pusti moga sina iz tamnice, pustit ću i ja ovu ženu s djecom da se ponovo slobodno vrate u Smokvicu. Mlečani su ostali nepospustljivi da iz tamnice puste opakog gusara-haračliju, a Don Jakov poradi toga ostane cijeli svoj život prežalostan i shrvan od bola.

Biskup Vinko Kosović(1735-1761) došao je na biskupsku stolicu u Korčulu nakon smrti Marina Drago poslije 2 godine. Njegovo je prvo Izvješće je iz g. 1738. Ovaj biskup nagoviješta za Čaru nova i povoljnija riješenja. On govori da je izvan grada u biskupiji sedam raznih župa. Za Blato piše da je zavidno brojem stanovnika i brojem svećenika i klera. Tu ima "osim dva župnika 25 svećenika, 2 subđakona, jedan đakon i 3-4 klerika. Svi župnici rezidiraju u svojim župama, osim 2 koja stanuju u gradu bilo zato što su im župe nedaleko grada bilo stoga što nemaju župnog stana."66 Biskup se trudi i nastoji da i oni dobiju odgovarajuće stanove i da žive blizu puka koji im je povjeren. Iz ovih pisanja biskupa Kosovića mogli bismo zaključiti da i Čara ima stan za svećenika, ali to ne mora biti tako jer je još uvijek mogao biti isti župnik za Smokvicu i Čaru. Ono što nam govori više od svega da je tada u Čari mogao biti vlastiti župnik to je biskupovo pisanje da je "u svakoj župi sa župnikom jedan, dva ili najviše tri svećenika."67 Tada je, kako je očito bilo mnogo svećenika na otoku Korčuli pa je biskup imao i teškoća gdje će tolike svećenike zaposliti. Zato držimo da je biskup želio jednoga dati i Čari. Da li se to dogodilo već u ovo vrijeme na početku pontifikata biskupa Kosovića teško je reći, ali sigurno od g. 1754 otkad prema Kronici župe Čara, započinje kronotaksa župnika u Čari. Tada imamo i početak matičnih knjiga kako to nalazimo u već citiranom Šematizmu dubrovačke biskupije. Ovaj dakle biskup koji je poradio da se g. 1736 donesu relikvije sv. Todora u grad Korčulu i koje su se nakon čekanja od gotovo 20 godina počele u gradu divotno častiti, učinio je da se u njegovo vrijeme župnik Čare nađe u svojoj rezidenciji. U Izvješću ovog biskupa također čitamo "da su župne crkve dostatno obskrbljene i da svi župnici imaju kod sebe knjige Krštenih, Krizmanih, Umrlih, Vjenčanih i Stanje duša po obiteljima."68 Međutim nije sigurno da je župa Čara već u ovo doba imala župne knjige. Biskup Kosović vodio je računa o poučavanju kršćanskog nauka i u gradu i po župama, a tražio je u istom Izvješću i indult od sv. kongregacije za svoju biskupiju pa i za cijelu Dalmaciju dopuštenje da se svake subote kroz godinu može recitirati Oficij i Misa na obrazac Začeća Bl. Dj. Marije te stoga ovaj biskup može biti važan i za promicanje Marijine pobožnosti u Gospinoj crlvi u Čari. U ovom svom Izvješću koje je od svih i najopširnije i možda najiskrenije razabiremo da čitav otok ima 6000 duša sposobnih za sv. Pričest ne računajući redovnike ni vojnike. Ni ovaj biskup nije išao redovito "ad limina" u Rim nego je imao svoga prokuratora u osobi Don Andrije Jacco, kanonika i arhiđakona. U jednom izvješću iz g. 1760 biskup navodi kako se svećenici zalažu za kršćanski nauk te kako on oprema pastirske pohode vodeći sa sobom pogodne svećenike koji slušaju ispovijedi vjernika a on sam održava govore u svim župama. Po mišljenju ovog biskupa biskupija je deficitarna svećenicima koji bi se posebno posvetili brizi za duše.

God. 1761 bio je postavljen, kako čitamo u knjizi Kronike župe Čara, u Gospinu crkvu novi mramorni oltar. On je malen, jednostavan i lijep. Ima uklesan natpis:"aedificat.m fuit hoc aeta.e sub procurb.s Andrea Tomich Capel.ae Fran.co Craiancich vilae Anno Domini 1761".69 U to je vrijeme bio biskup Vinko Kosović koji je nekako u to vrijeme i umro, da bi ga naslijedio biskup Triali tek slijedeće godine.

Biskup Triali (1761-1771) poslao je svoje prvo Izvješće na sv. Stolicu g. 1763. i u njemu govori između ostaloga da Smokvica ima 65 ognjšta i 355 st, a Čara ognjšta 34 i 260 st. 70.Ovaj u pastvi veoma zauzet biskup, svoj Izvještaj u Rim šalje također preko ovlaštenog Prokuratora. U ovo vrijeme biskupov je kancelar Don Frano Franulović.

Biskup Ivan Karsana (1771-1774) bio je kratko vrijeme na čelu korčulanske biskupije te nije ostavio Izvješće na sv. Stolicu. Ipak obišao je cijelu biskupiju i sve župe te o svom trošku doveo učitelja koji će poučavati svećenike u teološkim i pastoralnim disciplinama dok nije premješten za nadbiskupa u Zadar. Iza ovoga došao je za korčulanskog biskupa Šimun Spalatin(1774-1780) budan i požrtvovan, svima drag i omiljen. U gradu i po svim župama uveo je pobožnost prema Srcu Isusovu. Ostavio je jedno Izvješće na sv. Stolicu općenitog sadržaja te za našu svrhu nije ovdje značajno. Poslije ovoga dolazi predposljednji biskup Antun Belglava(1781-1787) koji je jedini od svih biskupa svoje Izvješće pisao talijanski. Govoreći o župama, on piše da se "u svakoj sakupljaju milodari za Mise za Duše u čistilištu. Isto tako piše da su prihodi župnika osrednji, ali da svi oni udovoljavaju svojim dužnostima."71   Isto tako on piše da " župnici stanuju u svojim župama i drže matične knjige Vjenčanih, Krštenih i Umrlih."72 Iz ovog pisanja se razabire da je Čara mogla imati svog župnika i svoje matične knjige. Isto tako ovaj biskup piše da u svakoj crkvi "postoje tabele opsluživanja misa", u Čari pak znamo za pok. Petra Crnomira i za dobročinitelje.

Posljednji korčulanski biskup Šibenčanin Josip Kosirić(1787-1802) ostavio je jedno dosta opširno i od svih najljepšim pismom pisano Izvješće na sv. Stolicu. On govori da ima 6 župa od kojih su dvije biskupskog prava, dok 4 imaju pravo prestaviti župnika po prestavnicima Zajednice. Ovdje se Čara ne spominje, ali sva je prilika da u 4 župe koje predlažu svog župnika biskupu da ga potvrdi treba ubrojiti i Čaru. O župama i župnicima piše općenito. Župnici borave u svojim župama i brigaju se za matične knjige Vjenčanih, Krštenih i Umrlih kao i za ostalo što predviđa Rimski Ritual. Župnici imaju slabe prihode i kako su župe malene svoje dužnosti obave bez pomoći drugih svećenika.73 Ovaj prerevni a i neobični i ekstravagantni biskup mogao je dati i drugih posebnih podataka za župe a tako i za Čaru ali nije.

 

Čara u XIX i XX st.

Ono što je za Čaru ostvareno u ova dva posljednja stoljeća iznijet će u svojim prilozima drugi razni autori jer je to njima i bliže i dostupnije a tako ćemo izbjeći nepotrebno ponavljanje sadržaja. Ali radi kontinuiteta govora o Čari kao župi i ja ću se ukratko na ono najbitnije ovdje osvrnuti kako bi čitatelj osjetio cjelinu prikaza..

Župna crkva je ona sv. Petra apostola koja je sredinom XIX st dobila sakristiju a g. 1886 novi oltar. Iz molbe da se crkva proširi i poveća kako bi zadovoljila potrebe vjernika g. 1902 razabiremo da je sveukupna površina te crkve samo 65 m četvornih. Nikola Ostojić piše g. 1878 da su crkvene lađe te crkve u formi latinskog križa.74. Slično je bilo i sa crkvama u Smokvici, a ranije i u Žrnovu, a najvjerojatnije i u Blatu te su iste crkve u mnogo navrata i povećavane. Tako su počele pripreme i za dogradnju crkve sv. Petra u Čari. U vrijeme župnika Don Iva Petković(19 -1962) g. 1939-1941 nadogradila se župna crkva sv. Petra i pripravilo gradnju za nastavak zvonika koji je dovršen u vrijeme župnika Don Stanka Lasić g. 1989.

Za ckvu Gospe Čarskog polja treba reći da se ona u ovo vrijeme održavala kako bi mogla primiti hodočasnike i biti središte Gospinih pobožnosti otoka Korčule. Svetište je između dva svjetska rata uređeno boljim ogradnim zidovima, sasađeno lipama, a i groblje je dotjerano i povećano.
Ovdje dodajmo također i ono što se vezuje za dolazak Gospe u Čaru, gradnju kapele u Čavića Luci g. 1923. To je učinio vrli štovatelj Gospe Čarskog polja Visko Tomić Bumanja pok. Andrije.

Ovdje ćemo spomenuti i one crkve koje više ne postoje, ali su nekad postojale u distriktu Čare.

Crkva sv. Jurja, spomenuta g. 1383. a sv. Barbare g. 1404. O njima je već bilo riječi.75 U Čari sam pitao za te crkve, ali o njima nisam uspio ništa određana doznati. Možda ove crkve koje su se nalazile na visovima poviše Čare najbolje govore da je prvotna Čara bila gore u visinama.

Crkvu sv. Nikole već smo više puta spominjali jer je imala dobar osnov utemeljenja i bila je pregledavana u vrijeme raznih Vizitacija. I ona je napokon sasvim propala i trag joj se izgubio, a bila je izvan ali u blizini sela. Imala je bogate zemlje i baštine i kako čitamo i knjizi Kronike na str.53 biskup Vinko Kosović joj je g. 1751 sve zemlje prisjedinio crkvi sv. Petra a posebno u korist oltara sv. Roka koji se tada podizao i u nabavu slike oltara u koju će se ucrtati i lik sv. Nikole i td 76 Na mjesto gdje je bila crkva isti biskup Kosović zapovijeda postaviti kameni križ sa natpisom: "Ovdje je bila crlva sv. Nikole u Čari čiji je beneficij od g. 1751 bio prenesen na ovdašnju župnu crkvu", ali nije jasno da li se izvršila ova biskupova zapovijed.

Crkva sv. Stjepana spominje se, prema Foretiću g. 1412, a njezine se ruševine i sada vide na granici čarskog i smokviškog konfina, 20 m ispod glavne otočke ceste koja u tom dijelu slijedi staru antičku komunikaciju. Neki drže da su je sagradili i Čarani i Smokvičani zajedno da bi spriječili dolaženje gusara i prodora kužnih bolesti iz mjesta u mjesto. Ako se znade da je Zavalatica vjekovima bila određena kao luka preko koje su Smokvičani u grad Korčulu slali svoje dažbine, da je smokviški župnik bio kroz mnogo vremena i župnik Čare te da Paulini navodi kako su Smokvičani imali crkvu sv. Martina u uvali Zavalatici, a i Korčulanski Statut vezuje Zavalaticu uz posjede Smokvice, razložno je misliti i o namjeni crkve sv. Stjepana kako je naprijed izneseno.

Crkva sv. Ivana je iz XV st u blizini kuće obitelji Kapor. Ona je srušena g. 1950 i više se nije obnovila.
Nikola Ostojić pišući o Čari tu nerazložno spominje crkvu sv. Mihovila u Smokvici, sv. Ciprijana "na brežuljku Sitnice" te sanktorem Sutulija što se sve nalazi u distriktu Smokvice a ne Čare.77. Uz crkvu sv. Petra nalazi se veoma stari čempres, a nekad je tu bila i loža koja je deložirana i prenesena uz župni stan prema zapadu. Prema Šematizmu župni stan u Čari sagrađen je g. 1887, a župnik Don Marko Tabain je prema pisanju Kronike u nj uselio g. 1888. On skupa sa smokviškim župnikom Don Ivanom Šeman ima i najveću zaslugu za gradnju župnog stana. Prije toga župnici su stanovali u zgradi zvanoj "Selšćina", a još ranije u kući Korčulanina Boschi. Sada kad župnik stanuje u Smokvici, u župnom stanu stanuju časne sestre "Kćeri Milosrđa" iz Blata koje pomažu župniku u pastorizaciji župe, u crkvi, na vjeronauku, vođenju pjevanja i td.

Već sam tu i tamo iznosio podatke o stanovništvu Čare najčešće u zajednici sa Smokvicom ili u globalu sa cijelim otokom. Sredinom prošlog stoljeća(1857) Čara je imala 66 obitelji sa 400 duša( od Pričesti 260), a g. 1902 bilo je duša od Pričesti 415 i 40 raseljeno po svijetu. Danas Čara ima oko 700 stanovnika.

Već smo nešto rekli o bratovštini Tijela Kristova koja je bila već krajem XVI st u svim glavnim crkvama svih tadašnjih naselja na otoku Korčuli. Ova je bratovština imala i svojih zemalja u XVII st. Ostale bratovštine u Čari su: Bratovština Srca Isusova utemeljena u vrijeme održavanja pučkih Misija g. 1852, bratovština sv. Roka iz g. 1885 te bratovština Gospe od Ruzarija iz g. 1887. Ove je dvije posljednje utemeljio zaslužni i agilni i veoma pobožni župnik Don Marko Tabain(1883-1892) koji je iz Čare otišao za župnika u Janjinu na Pelješac te nakon 4 godine uspješne pastve i pastoralnih aktivnosti ponovo došao na Korčulu i to u Smokvicu gdje je bio župnik do g. 1940. Još se može reći da je postojala i bratovština Gospe Karmelske sa pobožnošću prema dušama u Čistilištu kako je to bilo i u ostalim župama.

U župnom Uredu čuvaju se Matične knjige krštenih iz g. 1754, vjenčanih iz g. 1759 i umrli iz g. 1816, pa do naših dana. Postoje i 2 knjige Kronike, Običajnik i td. Kronotaksa župnika je od g. 1754 ali bi je trebalo doraditi, upotpuniti i učiniti preglednom. Treba reći i to da su se župnici prečesto mijenjali i da su pokatkad bili isti kao i u Smokvici. O ovima iz Smokvice često je ovisila pastva u Čari, jer se često događalo da je župno mjesto bilo izpražnjeno te je u međuvremenu uskakao i pomagao župnik iz Smokvice.

S tim u vezi treba reći da je župa Čara g. 1850 svedena na "ekspozituru"(ispostavu) do g. 1904 kad je ponovo Čara postala župa. Zato u dokumentima često imamo termine koji na to upućuju: Kapelanski ured, neovisni kapelan, podžupa i td. Cijela je dakle povijest Župe Čara od vremena biskupa Andrije Kanavelića(XVst.) u istom ozračju do naših dana. Bilo zbog malenog mjesta ili Smokvice koja je preblizu ili bilo s kojeg drugog razloga, biskupi su često Čaru podlagali župniku Smokvice i Čarani su se uvijek trsili a često i uspijevali da obrane prastari naslov svoje župne ustanove koja je "od pamtivijeka".

O svećenicima koji su potekli iz Čare nemamo podataka osim onoga što piše Ostojić da Konstantin Božić u "Kronici glasovitih redovnika svoga reda" spominje i fra Nikolu Vlašić laika rodom iz Čare. Živio je u Trogiru u vrijeme povijesnika Paulinia(oko 1650) i umro je na glasu svetosti. Tamošnji biskup mu je bio dao ovlasti da "zaklinje i proklinje" štetne insekte(crve, landrune, gusjenice i td.) što bi u puku odjeknulo kao svojevrsno čudo.78 Iz Čare potječu u naše doba i dvije časne sestre, Aurelija Farac, milosrdnica sv. Vinka i Leopolda Tomić u "Kćeri Milosrđa" u Blatu8.

 

Konačni osvrt na župu Čara

Ovom zgodom za Zbornik Čare htio sam dati svoj prilog u proučavanju distrikta župe i sela Čare onako kako sam to mogao sagledati na osnovi pisanih dokumenata, slijedeći u prvom redu zapise Korčulanskih biskupa, apostolskih Vizitatora, biskupskih Izvješća i sl. Zato su ti arhivski podaci najplodniji od XV do početka XIX st. Neki au od tih podataka po prvi put ovdje objelodanjeni, a za neke koji su iz Vatikanskog arhiva, nije se do sada ni znalo da postoje. Zato držim da će ovo moje pisanje o prošlosti Čare znatno unaprijediti našu spoznaju o Čari kao i o otoku Korčuli. Dokumentaciju župnog ureda osobito pisanje Kronike prepustio sam drugim istraživačima, budući je to sve novija građa, a ja sam se htio zadržati na onom što je starije i što drugima nije dostupno.

Ponajprije dana je ovdje toponimska analiza naziva Čara kako sam to prethodno bio učinio u svojoj studiji "Imena župa na otoku Korčuli" i u časopisu "Dubrave hrid" za g. 1997,br. 15.Tu su doneseni i mnogi toponimski nazivi kao i veliki broj Imena i prezimena aktualnih Čarana ili posjednika zemalja u distriktu Čare uključujući i posjede crkava, oltara i samostana sv. Nikole, sve iz grada Korčule. Učinio sam da ispred nas prodefiliraju mnogi biskupi i svećenici koji su bili aktulani nositelji crkvenih službi i koji su skupa s pukom Čare unaprijeđivali vjerski i svaki drugi život u župi Čara. Isto tako se lijepo vidi kako je Čara željno žudila svoju župnu samostalnost i neovisnost od Smokvice, ali to nije išlo tako lako jer su uvjeti za život svećenika u Čari prema crkvenim propisima bili nedostatno pogodni.

Kad je riječ o crkvenim objektima više manje sve je tu jasno. Glavne crkve, ona sv. Petra i Gospina crkva u polju nastale su u vrijeme Korčulanskih biskupa najvjerojatnije između g. 1300 i 1329.kako to donekle indirektno svjedoči biskup Andrija Kanavelić. Nad ovim crkvama je čarki puk imao patronatsko pravo "od vrermena čiji početak u sjećanju više ne postoji". Isto tako dano je stanje tih i drugih crkvenih objekata uključujući i crkvene posjede i opremu i namještaj i td. U svemu je tu prisutan čovjek vjernik bilo direktno bilo kroz bratovštinu ili kakvu drugu dužnost u crkvi.

Što se tiče turskih napada na Čaru kao i Smokvicu i na cijeli otok to je povijesna činjenica. Osim za grad Korčulu iz g. 1571 mi doista za druga naselja o tome nemamo uvijek ni dovoljno pravih ni opširnijih arhivskih potvrda. Ipak spomenuli smo zapise iz Župnog Ureda Smokvice iz g. 1715, a o Turcima imamo spomen kod apostolskih Vizitatora Valiera i Garzadoro te korčulanskih biksupa Manole, Fagagne, Andreisa, Španića, Drago i td. Od svih župa najviše je na udaru Lumbarda a tek onda Smokvica i Čara te ostala naselja na otoku Korčuli. Biskup Kvinčić obilazio je kršćane u ime sv. Stolice po svem turkom području: Liku, Bosnu, Srbiju, Albaniju, Makedoniju i zbog tih zasluga sv. Otac ga htio počastiti službom internuncija na dvoru španjolskog kralja td. Slično je i biskup Španić obilazio nakon oslobođenja od turskog zuluma i ropstva područje Neretve i Makarskog primorja te tamošnje kršćane pomagao i tješio na razne načine. On dovodi i posebnu grupu tamošnjih iseljenika –bjegunaca te ih naseljava u današnje Račišće. I tu ih je pomagao brigajući se za njhovo vjerničko i kršćansko dostojanstvo, određujući im i župnika i pomažući im sagraditi crkvicu i sve što u njoj treba. Slično i biskup Marin Drago piše o Račišću g. 1701 "da tu ima malo stanovnika", a g. 1703 u Izvješću dodaje da su to "mjesto naselili bjegunci iz turkog područja". G. pak 1711 biskup Drago precizira "da su Račišće naselili turski "tributarii"(koji su plaćali harač) s Neretve prije 30 godina i da sada tu živi 12 obitelji". Turska se velesila a možemo reći i zla sila veoma reflektirala na našem otoku odakle su mnogi vođeni u ropstvo i bijedu u turke krajeve. To je i dalo povoda narodnom geniju da pjesništvom uzrazi mržnju i prezir nepravednih napadača i da u veličanju otpora i junaštva sebi osigura budućnost i slobodu.

O Crnomirima smo već rekli da je legenda nastala iz povijesne zbilje i događaja po svoj prilici u ono davno vrijeme kada još nije bilo česte pisane riječi pa je sam događaj prepušten usmenoj predaji da ga ona ponavlja i tako "dorađuje". U nijednom arhivskom dkumentu nisam naišao na Crnomire.

O kultu i pobožnosti prema Gospi Čarskog polja trebalo bi posebno pisati. Čitajući mnoge arhivske spise koji se odnose na Gospinu crkvu kao i mnoge druge spise korčulanskih biskupa koji se odnose na širenje božanskog kulta i pobožnosti ili biskupskih Izvješća o tome, ne možemo se oteti dojmu kako ti dokumenti ponajviše o tome šute. Zašto biskupi o tome nisu pisali, zašto o tome nisu pred sv. Stolicom hvalili pobožnost puka prema Bl. Djevici? Godine koje su uklesane na pročelnim prozorima te crkve: 1681 i 1760 govore o aktivnosti biskupa Španića i Kosovića s obzirom na tu crkvu, ali iz njihovih Izvješća na sv. Stolicu to se jedva razabire. Naveo sam svu silu dokumenata u ovoj radnji o Gospinoj crkvi u Čari, o relikvijama i td ali ono najbitnije ostaje nedorečeno: nitko nije zapisao onako kako bi to nama ovog časa bilo potrebno znati. U vezi same pobožnosti najkonkretniji je bio Vizitator Mihovil Priuli g. 1603 kad za Gospinu crkvu piše da je "crkva najveće pobožnosti". Dolazak pak Gospinog reljefa u vrijeme djevojčice i pastirice iz obitelji Tasovac, a poslije i Pisma jednog Gospinog štovatelja u Čast Bl. Gospe Čarskog polja, očito žele afirmirati i još bolje izraziti pobožnost puka prema liku Djevice u Gospinoj crkvi, ali aktualni korčulanski biskupi koji su taj fenomen morali poznavati pa i osjećati nisu u pismenoj formi to nama ostavili, barem ne u dokumentima koji su ovdje doneseni.

I sam dolazak Gospe u Čavića luku a ne u Zavalticu govori o posebnom i izvanrednom događaju. Poznato nam je naime da je luka Zavaltica bolja luka od Čavića luke i da je baš kroz nju išao glavni pomorski promet i dažbine Smokvice i Čare i ostala roba, ali Gospa tu uvalu ne izabire za svoj dolazak nego Čavića Luku. Kao da je sama Gospa htjela odvojiti svjetsko i zemaljsko od duhovnog i nebeskog. Možda je i Gospino navraćanje u Čavića luku bilo izazvano i "višom silom", kao što je uragan, nevrijeme, valovi.Tako je Gospa doplovila "u maloj šajki" baš tu, kad je bonaca, u najljepšu uvalu. Bog i Gospa znaju udesiti i koristiti zemaljske stvarnosti i uvjete da se iz njih rode putovi koji vode prema vječnosti. Zahvaljujući živoj vjeri puka i njegovoj spremnosti da poduzima hodočašća po najžešćem suncu, u žeđi i gladi, iscrpljenosti i umoru, ipak bose noge idu tamo gdje je milost i istina i gdje je dispozicija primanja duhovne pomoći i ozdravljenja na pomolu za svakoga. Zato je Gospa Čarskog polja tako čudotvorna i moguća!

Moje je skromno mišljenje da je u ona davna vremena možda kad je još bila župna crkva ona Gospina u polju, isti župnik Smokvice i Čare želeći uprisutniti u danima drugotnih svetkovina vjernike obiju župa, izazvao svojevrsno hodočasničko gibanje u drugotne dane velikih crkvenih svetkovina kao što su Božić Uskrs, Duhovi i Gospini blagdani pa su vjernici slijedeći njegov poticaj proveli u praksu hodočašćenje Gospi, kad bi Čarani išli jednog dana k župniku u Smokvicu, a potom sutradan Smokvičani sa župnikom u Čaru.. Poradi blizine tih naselja to je lako izvedivo i razumljivo. A tu je i još jedan razlog. Kad župnik ima dvije župe i kad mora u obje obaviti stanovite obrede, uvijek jedna župa ostane zakinuta ili vremenski ili prvenstvom ili zanosom ili na drugi koji način te župnik oštećenoj zajednici zakinutost želi nadoknaditi. I kao što su na dan Božića došli Čarani u Smokvicu, sutradan su mogli Smokvičani poći na misu u Čaru. Tako je mogla nastati i rasti pobožnost, duhovnost, hodočašće, čudotvornost, susret i sve ostalo što s vjerom u Boga može doći. A mora se iskreno govoreći i priznati da je položaj Gospine crkve u Čari i po svom smještaju u mnogočem povlašten i blagoslovljen i svet. Zato je ta crkva i postala ono što je to sada: meta hodočašća velikog broja vjernika iz svih strana otoka Korčule i još iz daljega. Može se dodati i to da je ta crkva bila u početku župna ili glavna ili krštenska crkva, kako navode neki biskupi te je mogla biti inspiracija za povremeni dolazak a posebno kad je župna crkva postala ona sv. Petra. A i ono što je mnogo važnije od mog domišljanja i pisanja to je činjenica da puk vrlo dobro osjeća prisutnost i silu Božju odozgor upravo tu pokraj dragog lika Gospe i Isusove Majke. Tako se ona udomaćila među vjernicima Čare i postala svima nama izbliza naša duhovna Majka. Pomogla nas uvijek svojim zagovorom!

Crkvena zajednica Čare je dakle kroz svu svoju povijest razvijala svoje vjerske običaje u svojim crkvama slično kao što je to bilo i u ostalim župama na otoku Korčuli. Isto tako je i crkveni melos posebno za psalme, crkvene himne, poslanice i proročanstva veoma nalik na melodije u drugim župama. Pjevanje su vazda razvijali daroviti župnici počavajući darovite ministrante i mladiće koji su poslije svoju pjevačku službu odano i marno vršili do kraja života

Ovo sam pisao ja Don Božo Baničević rodom iz susjedne Smokvice ne stideći se što o Smokvici u Zborniku Smokvice gotovo nisam ništa napisao; nisam napisao jer o tome nisam ni bio obaviješten. I ne treba stoga da netko od Smokvičana misli kako pišem o Čari na dugo i široko a Smokvicu zanemarujem. O Čari pišem jer sam na vrijeme za to zamoljen a o njoj znam najbolje ono što se događa na Gospine svetkovine u Gospinoj kapeli jer sam od najranijih svojih dana sa svojima iz rodne Smokvice redovito dolazio na Gospine svečanosti 25. srpnja kao i na Malu Gospu 8. rujna u Čaru. Ovo što sam ovdje pisao, pisao sam vjerno slijedeći dokumente kao za svoju Smokvicu. objektivno, čisto, bez predrasuda i bez bilo kakve druge primjese. Narod Čare zaslužuje da bude upućen i da sazna istinu o svojoj prošlosti, a najviše o svojim duhovnim korjenima. Trebalo bi o Čari nastaviti vršiti istraživanja jer ovo nije posljednja riječ o ovom lijepom i privlačnom naselju u središtu otoka Korčule. A ovo što je ovdje napisano o naselju i župi Čara neka bude na porast ljubavi i ponosa za rodnim krajem, kako onih koji tu žive tako i onih koji su daleko od rodne grude ali koje sve povezuje i Čara i domovina Hrvatska.

U Žrnovu, dana 28. svibnja 1999
Don Božo Baničević

 

Bilješke:
1. v. Schematismus seu status personalis et localis dioecesis Ragusinae, p. 112 "Parochia S. petri Ap. ab immemorabili instituta.
2. v. Vescovato, p. 15: Li punti nei quali veniva transportato il vino per decima era Prigradizza per Blatta, Zavalatizza per Smoquiza e Kčara..
3. v. Paulini, Istoria..(strojopis). p. 248 "San Martino nella valle di Zavalatiza"
4. v. Korčulanski Statut str. 166 "Isto tako čitava dolina Zavalatice sa svojim pripadnostima"
5. v.V. Foretić, Otok Korčula u srednjem vijeku, str 358
6. usp. Paulini, Istoria.. pogl. XXII p. 249
7. v. B. Baničević, Imena župa na otoku Korčuli, str 65-82, a naročito str 68-72.
8. v. P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, str 202
9. Paulini, o.c. p.249
10. Svi su ovi navodi prema Elaboratu V. Foretića što ga je on izradio na moj zahtjev za moju studiju "Imena župa na otoku Korčuli" te su tamo postupno spominjani.
11. v. Paulini, o.c. p. 249 ".. nominata in un instrumento di vendita del 1329..indictione 12 tempore dictorum, Iacobi Sanoje e Berci iudicum. Vendidit petiam unam vineae suae dotis positae in Campo Kzarae ex adubio justa Ecclesiam Sanctae Mariae."
12. v. B. Baničević, Korčulanski bsikupi(rukopis ), str. 10-11
13. v. V. Foretić, n. dj. str. 357
14. v. Directorium Episcoporum , p 66-67
15. O biskupu Andriji v. moj rukopis "Korčulanski biskupi" str. 16-17
16. v. Directorium Episcoporum II, p. 62-63
17. v. Directorium Episc. II, p. 62 "..a tempore cuius inicij memoria non existit, fundauerit et fabricauerit suam Ecclam Baptizmalem sub vocabulo s.ti Petri, cum expressa licentia et aucte Benedictioneque primi lapidis Dni Epi tunc Diocesani, necnon Ecclam siue capellam sub vocabulo Beatae et Gloriosae Virginis Mariae sitam in campo dictae Ville Xare."
18. v. B. Baničevuć, IŽ, str.82
19. v. Direct. Episc. p. 81 "Tollatur Eccla uetus et diruta quae est prope cemeterium, cum illo medio muro illi contiguo, et loco illor ponatur Crux lignea"
20. Direct.Episc.II p. 64-65. " ..Eccla et parochia nrae Diocesis suo priuilegio, libertate, consuetudineq legitima et approbata gaudeat, et ipsa Uniuersitas Villae Xarae quiete et pacifice iurepatronatus in eisdem Ecclijs potiatur et fruatur, Xpi prius noie Inuocato, Gloriosae Virginis Mariae Matris Principisq Apolor Petri Beatissimi.."
21. v. Direct Episc II p. 64-65 "..Ipsa Uniuersitas Xare a tempore praeterito cuius memoria non existit, fundauerit, et fabricauerit suam ecclam Baptismalem, et Parrochialem sub titulo S. Mariae Virginis in Campo sub dicta Villa, et aliam cappellam in dicta Villa sub titulo S. Petri cum expresa licentia et aucta, benedictionequ primarij lapidis Dni Epi tunc Diocesani.."
22. v. Direct. Episc.II p. 8-9. "...supplicarunt nobis... Cosmo Separić, et Jacobus Craiancih nomine totius Villae Xara.."
23. v. Direct. Episc. II p. 8.-9 "Quam supplicationem et petitionem, tamquam justam aequitatiq consonam et rtioni, admittimus, concedentes Ipsis habitantibus Casalis Xarae...facultatem pre.tandi nobis et successoribus nris pbrum Parochialem et Curatum, quando pro tempore vacare contigerit, cum oblatione salarij suprd.i conseruantes Ipsos, et ipsam Uniuersitatem in suo antiquo Jurepatronatus pred. ecclesiar, atq in omnibus Juribus, et concessionibus Ipsis a predecessoribus nostirs Collatis, et concessis: Confirmantes tenore pntium autoritate nra ordinaria omnia Jura, gratias, concessiones, et priuilegia supradictor predecessor nostrorum Andreae et Lucae Leonis."
24. v. Direct. Episc. II, p 8-9 "Ipsa Uniuersitas Xarae a tempore praeterito cuius memoria non existit, fundauerit , et fabricauerit suam ecclam Baptismalem et Parrochialem sub titulo S. Mariae Virginis in Campo sub dicta Villa, et aliam Capellam in dicta Villa sub titulo S. Petri.."
25. v. Direct. Episc. p. 10
26. v. A.Valier, Visitatio Curzulen, p. 55-56. "Ecc.a S.ti Petri de Zara unita parochiae Smocchizzae, regitur a sup.dto pbro Marco".
27. Vizitacija Mihovila Priuli čuva se Vatikanskom arhivu. Miscellanea ARM. VII 101,Curzulen.
28. M. Priuli, Vizutatio Curzulen, p. 341 "Visitauit ecc.am S.ti Petri quae est cappella cum cura Villae Smoguizzae."
29. . M. Priuli, o.c. p 341 "reponatur pila cum ciborio predicto in ecc.a ubi nunc est sanctuarium"
30. M. Priuli, o.c. p. 341 "Pro conseruar Sanctor. oleum fiat in pariete fenestra a parte sinistra Maioris altaris circumornaturq panno serico"
31. M. Priuli, o.c. p 342, "Renouetur Icon, emantur duo Candelabra, Mappae suae, fiat parapettum ex asseribus cum ligneo scabello."
32. M. Priuli, o.c. p.342, Visitauit ecc.am Sanctae Mariae Campestris alias erat parrocchialis, adest cemeterium.."
33. M. Priuli, o.c. p. 342 "Altare est decenter ornatum, et cum ecc.a sit maximae deuotionis mandauit ante imeginem diebus festis, et pecipue solemnitatum B. Mariae Virginis conseruari lampadem ardentem"
34. v. Direct. Episc. p 79-84
35. v. Direct. Episc. sasvim na kraju knjige; stranice nemaju broja.
36. v. Vizitatio O. Garzadoro, p.436-437
37. v. Direct. Episc. II p. 28
38,39,40,41 v. Direct. Episc. II p 39
42 v. Direct. Episc. II p. 41
43 v. Direct. Episc. II p. 43
44 v. Direct. Episc. II p.44
45 v. Direct. Episc. II p. 49
46, 47 Direct. Episc. II p. 49
5. 47,48 v.Stjepan Krasić,Pet stoljeća dominikanske nazočnosti u Korčuli1498-1998, str.101- 108
49 v. S. Congr. Concilii, Curzulen, Relationes 284, n. 2: "In tutta la diocesi si trouano parochie quatro. La prima si e la uilla di Blata che ha da 800 anime di comunione. L altra si e Fzara e Smoquizza di 50 anime, la tierza che e, Zernoua e Pupnata quale possono hauere da 300 anime di comunione. La quarta si e, Lombarda auere saranno da 70 anime."
50 v. 284 Relationes o.c.n.63 "Ill.mus ac REu.mus D.D. Jacobus Faganea constituit in suum uerum et legitimum procuratorem R.dum Pbrum Petrum Doniercouich Curatum Villar Smoquize et Kzare Dioecesis Curzulen. hic presentem, et acceptantem ad uisitandum Sacra Limina, Nomine et parte ipsius R.mi D. Episcopi ad ea peragenda quae in similibus necessaria sunt.uero iure."
51 v. 284 Rel.o.c.n. 103 " In tota Diecesi adsunt Ville sex, in qibus Parochi sacramenta ministrant, et in eis duo millia circiter habitantium existunt, quos congruis temporibus ipsemet Epus uisitauit nec non necessaria ordinauit.."
52 v. 284 Rel. o.c. n. 116 "In Dioecesi sex sunt oppida, maius quor. Blatta.. Quinque alia oppida habent et 200 focularia, animas uero 1000 quor. quatuor a duobus ...cappelanis seu parochis colunt..
53 v. 284 Rel. o.c. n. 121 "Diocesana Synodus adhuc non potuit congregari, obstantibus diuturnis, ut dictum est, nostris morbis ac propter incesantes piratarum Turcarum inuasiones, de quo tempore decursiones toterrimi belli Insulam depredari, et male aducens prorogare minime destiterunt quibus perteriti parochi, et alii clerici per Diocesim commorantes iter ciuitatem uersus susciperi non audebant.."
54 v. 284 Rel. o.c. n 121 "Ecclesia Parrochialis sita in oppido Smoquizzae Nostrae Dioecesis, nuper ab incolis ampliata, cum assistentia cleri nostri fuit a nobis consecrata in honorem Purificationis Sacratissimae Deiparae Virginis"
55 v. 284 Rel. o.c. n 131 .."habet eiusdem nominis ciuitatem quae cum suburbio adjacente 300 focularia Animasque Mille circiter non excedit, sex tantum paruas et pauperimas curas unam exceptam continet, quae simul animas 1700 circiter habent."
56 v. 284 Rel. o.c. n. 149-150 "Non potendo Io personaliter transfermi a Roma per uisitare li Sacri Limini Apostolici per la grande puerta della mia mensa, ho constituito per tal effeto mio procuratore Nocolo Tpmasich Sacerdoto Curato, et Uicario mio foraneo Diocesano, che spedisco con lettere, et relatione da presentare a cotesta Sacra fung.ne... Ill.mus et Reuer.dus D.D. Nicolaus Spanich...iure et forma, quibus melius et ualidius potuit, fecit et sponte creauit instituit, nominauit, et ordinauit in suum, uerum, legitimum ac indubitatum Procuratorem, Nuntium Comissum gnalem, et specialem.... Nicolaum Tomasich Curatum Villar Smoquizzae et Kzarae ac Vicarium foraneum presentem, et acceptantem ad uisitanda Sac. Apostolorum Limina in Alma Urbe iuxta Constitutionem..."
57 v. 284 Rel. o.c. n.159 "In Diocesi sex sunt oppida, maius quorum Blatta..habet 350 focularia, et 1800 animas..Quinque alia oppida habent circit.r 200 focularia, animas uero 1000.. Tota Ciuitas, et Diecesis (Dei ope) est Catholica, et Populus competenter devotus qui sanctissimis Sacramentis suo tempore congruo refficia.r"
58 v.284 rel. o.c. n. 168-169 "Villa Smoquizzae et Vuilla Kzarae inter se parum distantes habent Parochiales Ecclesias sub uno Capellano; Ecclesiae sunt pro statu locorum competenter prouisae. In earum uisitatione sacramentum Confirmat. ministrauimus, et a parocho singulis dominicis diebus magno fructu fidelibus Doctrina Christiana traditur. In Villa Smoquizzae est nostra dilligentia nuper de marmore erectum altare eleganter constructum cum icona docta manu depicta. In Villa Kzarae cum assistentia multorum ex clero et populi frequentia fuit a nobis consecrata capella Deipare Virginis."
59 v. 284 Rel. o.c. n. 186 "Verum quia capellam Deiparae Virginis colapsam, atq penitus dirutam adinuenimus eandem suis precipue sumptibus, et diligentia reedificare soliciti fuimus"
60 v. 284 Rel. o.c. n 169 "prope est locus dictus Racischia ubi parui sunt noui incolae, habent paruam Ecclesiam nouissime constructam, sed nullum capellanum, ideo et ibidem curatus Zernouae et Pupnatae animarum curam exercet, missas tamen non celebrat. Nos eandem capellam et Altare benediximus".
61 v 284 Rel. o.c.n 216 prope dictam Villam Pupnatae est locus ad litus maris dictus Racischia ubi sunt parui incolae, habent paruam Ecclesiam nouissime constructam, hoc anno tempore nostrae Visitationis instututus fuit capellanus, et positus sanctissimum Sacramentum in Tabernaculo, erectus Fons Baptismalis, et locus Olleorum Sanctorum"
v 284 Rel. o.c. n.222 "..ampliare fecimus dictam Parochialem Kzarae."
62 v.284 Rel. o.c. n. 223 "Multae pene omnes Ecclesiae hoc nostro regimine, et nostra solicitudine restauratae fuerunt in maiorem amplitudinem redactae. Altarium ornamenta, utensilia sacra tam in Cathli, quam in alijs Ecclesijs in Ciuitate, et per Dioecesim sunt prouisae maxime hoc anno".
63 v. 284 Rel. o.c. n 243 "..uillae Smoquiza et Kzarra trecentos ...animas ambae numerant; unum, eumdemque habent Parochum, qui alternis festis diebus in illis Missam celebrat."
64 v. 284 Rel. o.c. n.253 " Smoquiza, et Kzarra, ad duo mille passus inter se dissidae, unum, et eumdem, antiquo ex instituto, habent Parochum; utraque citra quingentas habet animas."
65 v.284 Rel. o.c. n. 259-260 "Oppidum cum suburbio uix tercentas habet Animas; Blatta bis mille, reliquae Villae omnes mille Animas uix numerant, idque miseras famis, belli, et captiuitatis reliquias. Smoquiza, paesertim, et Kzarra, quae tres popae Turcarum direptionis, super tot paruulis e sinu matrum ereptis, in falsis dogmatibus imbuendis, super tot occisorum sanguine, et super tot Incolis in captiuitatem ductis, (inter quos, et Parochus praeteritis mensibus liberatus) adhuc altum edunt gemitum. Ne ego pariter euidens captiuitatis subirem periculum, Visitationem locorum magis expositorum Vicario meo Genli coactus fui comittere."
66 v.284 Rel o.c. n. 314 "In praedicto Casali preter duos parochos sunt uiginti quinque sacerdotes, duo subdiaconi, unus diaconus, et tres, uel quattuor clerici".Omnes Parochi faciunt suas residentias in eorum respectiuis parochijs, preter duos, qui resident in Ciuitate, tum quia eorum Parochiae parum distent, tum quia cauent habitatione Parochiali".
67 v.284 Rel o.c. n. 313 "Nam in alijis parochijs sunt eorum respectiui Parochi cum uno, duobus, uel tribus ad summum sacerdotibus"
68 v. 284 Rel. o.c. n. 314 "Omnes Ecclesiae Parochiales sunt competenter prouisae... Omnes parochi habent penes se libros Baptizatorum, Confirmatorum, Obituum, Matrimoniorum. ac status Animarum"
69 v. Chronaca paroeciae Čara, p. 28
70 v.284 Rel. o.c. n. 378 "Smoquizza focularia 68, incolas 355; Kzara focularia 34, incolas 260
71 v. 284 Rel o.c. n. 441"In ognuni di essa si raccogliono l elemosine per le anime del Purgatorio, colle quali si fanno celebrare le Messe.. Le rendite dei parochi sono assai mediocri; ma tutti sodisfano al loro dovere.."
72 v. 284 Rel. o.c. n.442 "I Parochi resiedono nelle loro Parocchie, e tengono i Registri dei Matrimoni, dei Battesimi, e dei Morti.."
73 v. 284 Rel. o.c. n. 448-450 " Sex sunt Paroeciae, duae de jure ordinarii.. pro quatuor aliis jus habet presentandi parochum Communitas loci...Parochi resident in suis Parochiis, ac sedulo curant Regesta Matrimoniorum, Baptizatorum, et Mortuorum, caeteraque omnia ad normam Ritualis Romani; nec ullus indiget opera aliorum Sacerdotum, cum et parvae, ut plurimum, sint Pareciae.."
74 v. Nikola Ostojić, Compendio storico dell isola di Curzola, p.91 "La chiesa parrocchiale a navate in forma di croce latina.."
75 v. Paulini, o.c. p. 249
76 v. Cronacha, o.c. p. 53
77 v. N. Ostojić, o.c. p. 91
78 v. N. Ostojić, o.c. p. 91