Don Božo Baničević
Lumbarda


Položaj i ime

Smještena na krajnjem dijelu otoka, Lumbarda je najistočnije naselje na Korčuli. Od grada Korčule udaljena je oko 6 km i ta blizina gradu Lumbardu će kroz sve vjekove posebno vezati a to će joj donisit raznolike pogodnosti u revitalizaciji njezina privrednog i kulturnog života; to se sve opaža i u živoj i istančanoj svijesti njezinih stanovnika.
Kako ćemo poslije to i bolje moći vidjeti slijedeći brojne arhivske dokumente, Lumbarda se kao probudila iz svoje davne prošlosti u XV i XVI st i dobivši stanovnike poljodjelce uglavnom iz grada Korčule osnažila je svoj distrikt koji je poput onog korčulanskog prethodno bio otkinut od žrnovskog distrikta. Zato je distrikt Lumbarde neznatan i obuhvaća urbanu sredinu samog naselja i pripadne obradive površine na sjeverozapadu do predgrađa samoga grada. Lumbarda je satavljena od nekoliko zaselaka koji se nižu tu i tamo po blagim padinama brežuljaka i glavica te živopisnih okrajka uz veoma otvoreno i slikovito polje. Ovo lijepo polje presjecaju putevi koji su vjerojatno bili razvijeni već u vrijeme Rimljana.

Lumbarda je dakle smještena na vrlo lijepom i prirodnom položaju pri moru u Korčulansko-Pelješkom kanalu. Tu čovjek ima dojam kao da će poletjeti u more. Pržinaste uvalice uz more do kojih se spuštaju blagi i pitomi brežuljci daju ovom izvanredno ugodnom kraju posebnu dražest. Sve tu kao da odiše svijetlom i prozraćnošću. Čini se kao da se tu čutav otok kupa, sunča ali i polako spušta u dubine more.

Zemljište u lumbaraskom kraju je dijelom pržinasto a dijelom crvenica i pogodno je za uzgajanje vinove loze (čuvenog "grka"), pitome masline i drugih mediteranskih kultura a naročito agruma. Uz poljoprivredu stanovništvo se bavi kamenarstvom i klesarstvom i drugim zanatskim zanimanjima. Danas je međutim turizam ponajvažnija grana privredne aktivnosti Lumbarde i ona preuzima sve to više maha. Lumbarda sa svojim divnim okolišem je kao stvorena za turističku radinost te iz dana u dan postaje sve privlačnija za turističku ponudu domaćoj i stranoj klijenteli.
Postavši u novije vrijeme općinsko središte, Lumbarda će razvijati i druge privredne programe i zanimanja kako to bude nalagao aktualni trenutak njezinih potreba i mogućnosti.

Kad je u pitanju razjašnjenje naziva Lumbarda ovoga časa jedva mogu ponuditi nešto drugo osim onoga što sam već o tom pitanju iznio u svojoj knjizi "Imena župa na otoku Korčuli". Koliko mi je do sada poznato naziv Lumbarda je veoma usamljen. Postoji i hrid-pličina sasvim na otvorenom moru između Kornatskih otočića i otoka Žirja. Zbog slabe rasprostranjenosti ovog naziva nemamo mnogo mogućnosti da komparacijom i usporedbom nekoliko toponimskih lokaliteta istog imena postignemo očevidne i jasne rezultate o prepoznatoj znakovitosti zadanih lokaliteta. Što ima zajedničko, što bi bilo isto na ovoj našoj Lumbardi i na onoj hridi i pličini usred mora?

Ponajprije ću naglasiti da naziv Lumbarda ne treba dovesti u vezu sa velikom ravnicom Lombardijom oko rijeke Pad u sjevernoj Italiji jer je naziv Lumbarda ovdje bio prisutan i prije dolaska Mlečana g. 1420; on je ovdje autohton. Poznata je pak i činjenica da Mlečani nigdje nisu uvodili toponimske svoje nazive a najmanje za agrarne površine. Isto tako naziv Lumbarda ne možemo dovesti u vezu s albansko-ilirskom složenom riječi lumbardek (lum=izdanak, barde=bijel) jer ne nalazimo mjesto odakle bi to trebalo promatrati Lumbardu i pod kojim kutom i skoje visine pa da nam ona izgleda kao "bijeli izdanak" ili "bijela ruka". Isto tako treba zabaciti mišljenje da bi Lumbarda dobila ime po topu koji djeluje pomoću baruta-lumbarde(bombarde). Barut je ušao u upotrebu u Europi potkraj XIII st, a u to vrijeme je već Lumbarda imala svoje ime. Uostalom topovi su u to vrijeme bili potrebniji gradu Korčuli. Pa i drugi brojni gradovi morali su imati razvijeno topništvo, ali nigdje zbog toga ne postoji naziv Lumbarda. Doista sv. Barbara je zaštitnica topnika i od udara groma. U distriktu Lumbarde imamo 2 crkvice sv. Barbare, jednu veoma staru na otočiću Sutvari i drugu mlađu u samom naselju koja je od svog početka bila privatna vlasnost. Pristnost ovih dviju crkvica sv. Barbare ne može biti povodom da Lumbarda dobije svoje ime.
Odbacujući gornja mišljenja za razjašnjenje naziva Lumbarda ovdje ću dati dvije mogućnosti koje mi se čine najpogodnijima.

Prva bi bila da je naziv Lumbarda nastao od dalmatske složenica lau prata, hrid-livade. Mnogi naši toponimi su složeni i u prvom članu imaju dalm. riječ lau kao: Labin, Lubenica, Lovinac, Lebršćak. Lebršćak(dalm. lau-prata) je golema stijena-brdo puna trave u istočnoj Hercegovini.U Lumbardi je vrijeme Rimljana moralo biti mnogo trave i pašnjaka, ali nije tako vidljivo grdje su te hridi. Jesu li te hridi na Ražnjiću (lat. pratna=pašnjak), Koludrtu, Tatinji, Veloj Glavici ili je to ona strana prema južnom moru, teško je sada to reći, ali moguće je. I na Lumbardi koja je pličina-hrid nedaleko Žirja moglo bi biti isto. Znademo i kod Badije za neznatan otočić Baretica od dalm. riječi prata=pašnjak, pa bi tako nešto moglo biti i na Lumbardi nedaleko Žirja kao i ovdje u našoj Lumbardi.

Druga bi mogućnost bila ona koju sam izložio u svojoj već spominjanoj knjizi. Tu sam opširno izložio mišljenje da bi naziv Lumbarda moga doći od lat. riječi- pridjeva u žen. rodu lubricata a znači glatka, klizava, izmičuća, pa bi takova znakovitost na lokalitetu Lumbarde bila prepoznatljiva, dakle razložna. S time bi se složila i davna predaja u svim naseljima otoka Korčule da je u blizini rta Ražnjić kod Lumbarde, za mirnog mora moguće opaziti zidine i ruševine nekog staroga grada koji je otklizio u more najvjerojatnije za nekog potresa ili neke slične tektonske pojave. Ako je taj potonuli grad skliznuo, izmakao i našao se u moru to bi moglo biti znakovito za čitav tamošnji kraj pa bi ta okolnost osnažila ime koje govori da na tom mjestu otok klizi i ponire u dubinu mora. Zato se taj čitav kraj, u vrijeme rimske uprave na otoku(od II st pr. Kr pa dalje) nazvati Lubricata iz čega se umetanjem nazala m u prvi slog, ispuštanjem drugog nenaglašenog sloga ic te mletačkim sufiksom-ada, mogao razviti današnji naziv Lumbarda. Povijesne su grafije ovog naziva samo u varijantama: Lombarda i Lumbarda. Sa dalmato-hrvatskog stajališta drugi je pravilniji i on je razložno danas u upotrebi.

Svaki dobar poznavalac lumbaraskog kraja moći će opaziti da je ovakovo pisanje razložno, a možda će za ova mišljenja naći i vlastitih priloga. Stanovnik Lumbarde je Lumbarđanin, stanovnica Lumbarajka, a ktetik lumbaraski.

 

Iz prošlosti Lumbarde

O tome da li se antička Lumbarda nalazila samo ukraj Koludrta ili i na drugim mjestima kao na pr. pokraj Gornjeg Blata ili na kojem drugom strateškom i sigurnom mjestu trebalo bi bolje ispitati. Antički put vezivao je Lumbardu sa susjednim Žrnovom preko Javića, Gornjeg Blata, Klokolina i td. Taj se put u blizini Žrnova razdvajao. Jedan mu je krak mimo sadašnju crkvu Male Gospe u Žrnovu odlazio pravo u Banju, a drugi krak preko sadašnje glavice sv. Martina kroz Županj dol u pravcu Pupnata i drugih starih naselja na zapadnom dijelu otoka. Ovaj krak puta za Banju govori nam da se Lumbarda vezivala tim putom za poluotok Pelješac i dalje na dolinu Neretve ne samo morskim nego i kopnenim putovima.

Stara Lumbarda je među arheolozima dobro poznata. Tamo su g. 1877 braća i rođaci Kršinić dok su kopali u polju našli ulomke kamene ploče zvane "psefizma" iz početka IV st prije Kr. u kojoj se govori o raspodjeli zemljšta između starosjedilaca Ilira(poglavica Pillos i sin Dazos) i grčkih kolonista sa otoka Visa. Tu je dakle utemeljena kolonija-grad koja će razviti svoje trgovačke i druge veze sa susjednim otocima, poluotokom Pelješcem, dolinom Neretve i td. Na ulomcima "psefizme" nije zabilježeno ime toga naselja pa tako i ne znamo je li to bila Korkyra pošto je tamo nađen i navac "korkyraion".Nađeno je tamo kako je i razložno i više rimskih novčića.

Prema pisanju Farlatija u Lumbardi (jugoistočno od crkve sv. Križa) imamo ostatke zidina neke antičke četvrtaste izdužene zgrade koja je neobičnog raspona i čiji temelji ukazuju kao da je satavljena od mnogo sobica. Prema pripovijedanju domaćih stanovnika to bi bili zatvori-tamnice što ih je dao podignuti rimski car Dioklecijan, zakleti progonitelj kršćana. Ti kršćani tu dovedeni i konfinirani trebali su proizvoditi kamen u obližnjim kamenolomima i td.
Lumbarda je dakle u antičko doba najprije ilirska, pa ilirsko-grčka i napokon rimska. Rimska vlast će tu dugo potrajati, od sredine II st. pr. Kr. do propasti Rimskog carstva g. 476. U tom razdoblju od preko 5 stoljeća na otoku su uspostavljeni rimski običaji i po njima se živjelo. Tada je bio uveden i latinski pučki jezik kod nas zvan danas dalmatski koji nam je ostavio mnogo toponimskih imena. Za seobe naroda, ratovi, gusari i druge nepogode nisu mimoišli otok Korčulu pa ni Lumbardu. Od tog udarca Lumbarda postane pustošna i bez stanovnika i to će potrajati stoljećima sve dok grad Korčula u XII st ne postane zaštićena i sigurna sredina koja će početi ostvarivati svoj brzi razvoj. Tada će Lumbarda poradi poljoprivrednog zemljišta i znatne blizine samog grada opet postati meta koju se ne će moći mimoići ni zapustiti. Ali ni tada zbog opasnosti depopulacije grada, nije prema odredbama Statuta bilo dopušteno u Lumbardi prenoćiti, držati žrna ni kokoši uz prijetnju ne male kazne od 25 perpera. Tu dakle nalazimo razlog zbog čega je lumbaraski kraj u ranom srednjem vijeku pa sve do početka XIV st pao u beživotnost i zaborav, unatoč tome što je tu bilo plodnog zemljišta pa čak i pojedinačnih kuća i crkvica. Kad je Lumbarda ponovo živnula u njoj je moralo krenuti sve od početka. Ovaj diskontinuitet stanovništva u Lumbardi čini da to naselje ne možemo smatrati starim otočkim naseljem kao što su to Žrnovo, Pupnat, Čara, Smokvica i Blato.

Uspostavom biskupije u gradu Korčuli g. 1300 Općina se biskupu obavezala između ostaloga, jer se ovaj odrekao desetine a zadržao petnajestinu prihoda, dati jedan vinograd u Lumbardi u blizini crkve sv. Ivana koji se po svojoj namjeni poslije nazvao sve do naših danba Biskupija (lat. Episcopatus). Da je Biskupija za korčulanske biskupe bila važan posjed razabiremo i otuda što je g. 1612 biskup Teodor Diedo u svom opsežnom redigiranom djelu "Directorium Episcoporum" opisao sve imovinsko-pravne odredbe koje se tiču crkve, biskupa, svećenstva i td. do svoga doba, pa tako i opis Biskupije u Lumbardi. Ovaj vinograd obuhvaćao je 16 gonjaja i jednu četvrt ponajbolje zemlje u Lumbardi. Biskup navodi da je "to polje pod lozom po drevnom pravu od uspostave biskupskog sjedišta dano za vazda." Biskupu je pripadala četvrtina prihoda (quartese) sa tog polja koju su godišnje posjednici prema određenoj razredbi nastavljali davati. Zanimljivo će biti pogledati opis posjednika zemlje, međa i susjeda tog biskupskog kompleksa vinograda: "od oštra općinski put, od šiloka nasljednici Luke Pomenića, od bure morska obala, a od majestrala Ivan Krstitelj Žiljković." Posjednici koji su obrađivali su ovi: nasljednici pok. Marina Battosan-2 gonjaja, Marko Mali-1 gonjaj, Antun de Bartolo-2 gonjaja, Marko Skoćijić 2 gonjaja, Nikola de Doimo-3,5 gonjaja, Dominik Gabilotto-gonjaj i tri četvrti, Vinko Jurjević-2 gonjaja. Zatim slijedi općinski put od šiloka a preko toga puta 2 gonjaja koja drži Nikola de Doimo.

Poslije smrti posljednjeg korčulanskog biskupa biskupska dobra u Lumbardi i oko sv. Ivana i ona na Matula Vlaki bila su iznajmljena i od njih su se primali relativni prihodi.
Na vrhu brežuljka zvanog Koludrt vide se stara kućišta za koja se pripovijeda da su ostatak samostana redovnica-koludrica, po kojemu je brežuljak dobio ime.

Sedmi korčulanski biskup Ivan IV iz Krka (1368-1392) koji je bio naročito pobožan prema sv. Ivanu Krstitelju, kako to donosi u svojoj Povijesti korčulanski liječnik Antun Paulini(1696-1757), odluči obnoviti crkvu sv. Ivana u Lumbardi koja je nekada pripadala čuvenom samostanu i vratiti joj prijašnji sjaj. G. 1388 odredi joj za nadstojnika g. Simka Bogošević kako to stoji u aktu satavljenom na obali u luci pred svjedocima Jakšom Miošić i Antunom Odočević. Srestva za poravak crkve ostavio je oporučno Radovak Vojković, i to 10 dukata, ali izvršitelj njegove oporuke Paleta Marković nije žurio predati novac crkvi, pa je Bogošević tužio Markovića sudu. Sud odredi da se dukati predadu prokuratoru crkve. Kada je pak prokurator dobio crkveni novac, otezao je s popravkom crkve pa ga zbog toga Marković tuži sudu koji odredi pod prijetnjom globe, da Bogošević uskoro počme popravljati crkvu. Ali da se crkva dugo popravljala ili je popravak bio loše izveden vidimo i otud što je Vidoš Radaćević g. 1395 ostavio jednu kravu za popravak iste crkve.

U vrijeme jedanajestog korčulanskog biskupa Nikole II (1416-1426) knez Pankracije šalje molbu mletačkom duždu "da odobri popravak crkve sv. Ivana u Lumbardi, da zaštiti njezine prihode od uplitanja svjetovnjaka, da joj odredi neporočnog svećenika Junija koji će joj vratiti sjaj i u njoj vršiti božanski kult triput sedmično", što ovaj i odobri.
God. 1571 kad su se Tuci sa svojim brodovljem pripremali za bitku kod Lepanta, navale iz 4 smjera brodovljem na otok Korčulu. Tom zgodom turski admiral Karakozije iz Ulcinja na povratku iz Hvara iskrca iz brojnih galija svu silu Turaka u uvali Račišće koji se zatim popeše na Pupnat te preko Žrnova proslijediše za Lumbardu gdje su ih čekali brodovi za ukrcaj. Ta tuđa, neprijateljska i opaka vojska kuda je prošla svuda je pljačkala, harala, ubijala i odvodila ostavljajući iza sebe nasilje i palež. Tom zgodom veoma je stradala i Lumbarda, tamošnje ladanjske kuće, ljetnikovci, crkve i brojna stoka. A i drugim nezgodama kasnije opet će stradati Lumbarda jer je s mora lako dohvatna, a gusari su je napadali ponajviše u vrijeme ratova.

G. 1579 posjećuje Korčulansku biskupiju apostolski vizitator Augustin Valier i vrši vizitaciju crkava, klera i njihovih odnosa i svega unutar Crkve i u gradu i po selima. On Lumbardu ne zove selo nego "mjesto Lumbarde". Iz teksta Vizitacije vidljivo je da u Lumbardi ima više crkava, da vjernici primaju sakramante o Uskrsu u crkvi sv. Roka, da zajednica Lumbarde pozove svećenika iz Korčule, a za sve ostalo što trebaju Lumbarđani dobiju u katedrali u Korčuli.

G. 1603 dolazi na otok Korčulu apostolski vizitator Mihovil Priuli. On vrši vizitaciju i "sela Lumbarde" Tada je u Svetohraništu crkve sv. Roka bio Presv. Sakramenat i vizitator se pred njim molio. U to vrijeme "župnik" još stanuje u gradu. Groblje u Lumbardi ne postoji nego se pokojni ukapaju u crkvi sv. Marije na Badiji kod franjevaca, a krštenja se opremaju uglavnom u gradu. Lumbarda g. 1594 ima 70 duša od pričesti, pa u ovo doba ima zasigurno nešto više.

G. 1611 na 7 XII korčulanski biskup Teodor Diedo nakon što je izvršio vizitaciju korčulanskog predgrađa sa svojom brojnom pratnjom dođe u Lumbardu sa željom da i tu izvrši vizitaciju.Dočekaše ga tamo kapelan sa vjernicima Lumbarde te ga u procesiji otpratiše u crkvu sv. Roka. Tu nije bilo Presv. sakramenta u Svetohraništu i već više vremena tu nitko nije bio kršten. Tada je bio kapelan Don Bartul Karlić i biskup mu naredi da uvečer donese inventar crkvenih dobara u njegov stan. Iako tada Lumbarda još nije imala status župe, biskup crkvu sv. Roka zove župnom vjerojatno zato što je to glavna crkva. Već dvije godine tu nije bilo dušobrižnika. Tada se pojavi pred biskupom gđa Marija kojoj je muž Nikola Milanković umro i ona ukaže oporuku koja se tiče crkve sv. Roka i o čemu je tu na dugo i široko pisano, ali biskup ne navodi o čemu se radi. Na Sinodi biskupije u Korčuli g. 1612 bio je prisutan i "župnik" sela Lumbarde Don Nikola Ivan-Marija.

Sutradan je održana svečana misa sa svim župnicima. Svi su se vjernici prethodno ispovijedili a potom i pričestili. Tada je biskup podijelio Krizmu nekolicini koji su zapisani u knjizi katedrale. Poslije toga izvršena je vizitacija svih crkava o čemu će posebno biti govora.

U jednom aktu iz g. 1769 za biskupa Mihovila Triali(1761-1771) spominju se i neke obitelji u Lumbardi kao: braća Milina(fratelli Millina i malo niže Milina), Šarić, Batistić, Tomović, Markovina, Lovričević zvan Blava i td.
Mnoge crkve i oltari iz grada Korčule imali su svoje posjede i u Lumbardi. Znademo da je Lumbarda bila kao naručeno mjesto za ladanje i odmor. Tamo je i Petar Kanavelić imao dvije kuće jednu na Veloj Glavici(za ljeto) a drugu u Maloj Postrani(za zimu). I danas se u Lumbardi vidi više lijepih kaštela(Kršinić,Nobilo, Milina). Ljetna palača korčulanskih biskupa bila je na maloj Glavici. Poznat je natpis iz g. 1643 sa imenom biskupa F. Manola(1643-1664) koji je ljubitelj hortikulture.

O Lumbardi kroz vjekove može se dakle dati opći pregled i može se otud razabrati da je to mjesto s obzirom na lokalitet bilo uvijek važno. Od XiV do XV st polako će se stvarati uvjeti za nastanak naselja na tom području. Nakon toga lako se može pratiti razvitak mjesta neprestano do naših dana. Posebno upada u oči kako su nastajale crkvice u Lumbardi pa i glavna crkva sv. Roka, tko ih je gradio i čijim srestvima, koje su bile duhovne potrebe i materijalne mogućnosti stanovnika Lumbarde i td.

 

Lumbarda kao Župa

Iz onoga što je do sada rečeno može se razabrati da je Lumbarda početkom XVII st još uvijek neznatno mjesto s obzirom na stanovnike. Stanovnike prate crkve, a gdje su crkve tu ima i svećenika. Svećenici su se tu često mijenjali, ali od g. 1632, dakle od vremena biskupa Jakova Fagagna(1626-1642) imamo popis župnika Lumbarde sve do naših dana. Prvi je župnik na toj listi Don Luka Scampavia (1632-1647). Iz toga su vremena i Matice krštenih(1641) i umrlih(1635), dok su Matice Vjenčanih(1620) iz vremena biskupa Dieda te su još starije. Biskup Diedo bio je izvrsni pastoralac, redaktor crkvenih dokumenta, čovjek realan i praktičan. Da bi neko mjesto postalo župom moralo se imati sigurnosti da će vjernici moći uzdržavati župnika. To smo razvidno opazili kad je bila riječ o Čari i Pupnatu.
Isto kao što je Lumbarda rasla stanovništvom koje je uglavnom dolazilo iz grada, a manje sa kopna preko Pelješca, tako će se Lumbarda postepeno osamostaliti i napokon potpuno odijeliti od župe Korčula. To se dogodilo g. 1680 kako čitamo u Šematizmu dubrovačke biskupije za g.1902, u vrijeme biskupa Nikole Španić(1673-1707). Do tada dolazili su kapelani iz Korčule neredovito, prema potrebi i mogućnosti. Već smo mogli primjetiti kako se ovo osamostaljenje Lumbarde dugo pripremalo stalnim boravkom svećenika u Lumbardi, vođenjem matičnih knjiga u Lumbardi te dotjerivanjem crkvenih zgrada i peostora. U početku je glavna crkva sv. Ivana (do početka XVII st) na lokalitetu gdje je u davnini bio benediktinski samostan a poslije toga raste i proširuje se i povećava crkva sv. Roka.

 

Crkve

U Lumbardi koja je za građane Korčule još u srednjem vijeku bila veoma privlačna zarana su nicali sakralni objekti. Mnogi svećenici, plemići, a od g. 1300 i korčulanski biskupi imali su tamo svoja imanja sa vinogradima, vrtovima i njivama za sijanje. Kad su olabavile zabrane Statuta i kazne za one koji prenoće u Lumbardi tamo su se počele zidati kuće, ladanjske kuće pa i ljetnikovci. Sve je to išlo polako, nečujno i nenametljivo.

Među prvim građevinama nastajale su ipak crkvice jer njihova gradnja nije mogla biti zabranjena Statutom. Crkvice su bile malene i kako je za očekivati, većinom privatne. Ovdje ćemo dati ono najznačajnije s tim u vezi slijedeći arhivske dokumente, a naročito Vizitacije znamenitih apostolskih vizitatora i Korčulanskih biskupa od kojih smo već neke i spomenuli. Služit ćemo se i Izvještajima što su ih korčulanski biskupi upućivali od kraja XVI st pa do ukinuća biskupije na sv. Stolicu, ako u njima nađemo što se odnosi na Lumbardu.

Apostolski vizitator nadbiskup iz Verone Augustin Valier u "mjestu Lumbardi" na prvom mjestu g. 1579 u svojoj Vizitaciji spominje crkvu sv. Ivana ukraj mora koja je pod patronatom obitelji Rozanović. Tada joj je bio rektor Ivan Krstitelj još klerik. Njezini su prihodi bili on nekih vinograda i gonjaja zemlje. U crkvi se govorila misa na dan sv. Ivana Krstitelja po mnogim svećenicima i kroz osminu ovog sveca, zatim na dan Rođenja Gospodinova kao i na dan Svih vjernih mrtvih. Misu je govorio Antun Pretis na trošak rektora crkve. U crkvi vizitator spominje oltar, oltarnu sliku, oltarni palij i oltarnike. On zapovijeda da se nabavi križ, 2 svjećnjaka, oslikani palij, podnožje za svećenika. K tome "Neka se popravi krov, a zid koji siječe crkvu neka se popravi ili sasvim ukloni, neka se pločnik u koru podesi bolje, neka se iznese sve profano, neka se providi da kiša ne ulazi u crkvu. neka se drži zatvorenom i čistom i vidi koji su joj prihodi i koje su obaveze u njoj". Iako se tada ukopavalo mrtvace u samostanu na Badiji, izgleda da je i ovdje već u ovo doba bilo grobova jer je tu održavana misa na dan mrtvih.

God. 1603 obišao je crkvu sv. Ivana i apostolski vizitator Mihovil Priuli ali poslije crkve sv. Roka što znači da je ova crkva kroz 24 godine potrošila ono prvenstvo koje je do tada imala. Priuli nju zove "poljskom crkvom u mjestu Lumbardi" što znači da nije u neaselju. Ona je tada u vlasti korčulanskog biksupa i ima otprilike 3 dukata prihoda. U njoj se govori misa iz pobožnosti na dan sv. Ivana Krstitelja i još neke neradne dane. Za oltar piše da nije posvećen niti ukrašen. I ovaj vizitator zapovijeda kupiti križ, svjećnjake, doličnije oltarnike, obijeliti ukrasne kamenčiće oltara i popraviti krov crkve. Ova crkva je tada u posjedu Ivana krstitelja Rozanovića, korčulanskog kanonika. Vizitator još zapovijeda crkvu zatvoriti vratima i ključem i kropionicu za krsnu vodu premjestiti unutar crkve.
Kako je očito vizitator Priuli na ovoj crkvi nalazi nešto drugo nego njegov prethodnik pa tako usmjeruje i zapovijedi koje će otkloniti nedostatke.

Korčulanski pak biskup Teodor Diedo g. 1611 sv. Ivana spominje nakon sv. Roka, sv. Petra i sv. Križa. Za nju piše u svojoj Vizitaciji da joj je nadarbenik svećenik Vinko de Paulis i da nema pokretnih dobara. Njezin beneficij je biskupskog prava. Zapovijeda "da se providi kako krov ne bi prokišnjavao, da se nabavi drveno podnožje za svećenika i da se cijelo tlo cementira. Neka se k tomu u koru podesi kamena klupa i pokrije drvom, neka se groblje drži zatvorenim, da ne bi životinje u nj mogle uljesti. Iz Vizitacije ovog biskupa vidi se kako ova crkva sve više ostaje na periferiji zbivanja, ali ima i važan podatak da je tu groblje što drugi vizitatori do tada nisu spominjali.
U knjizi Vescovato koja uglavnom tretira pitanje Korčulanske biskupije i njezinih biskupa nalazimo i zanimljiv podatak da je XXXII korčulanski biskup Mihovil Triali(1761-1771) dao prenijeti veliku oltarnu sliku iz sv. Ivana u korčulanku katedralu koja je još u vrijeme posljednjeg biskupa Josipa Kosirića((1787-1802) stajala uza zid sakristije u lađi sv. Ivana.

Napokon je ta stara crkva sv. Ivana postala tako trošna i stara da ju je trebalo srušiti i na njezinom mjestu sagraditi novu. To je učinjeno g. 1893.
Crkva sv. Roka je sadašnja župna crkva u Lumbardi. Njezini su počeci najvjerojatnije vezani uz česte pohare od kužnih bolesti kako u gradu Korčuli tako i po svim selima otoka Korčule. Tada je dakle bila "u modi" pobožnost prema sv. Roku u cijeloj Europi. Ova crkva nastala je na lijepom mjestu ukraj glavnog puta od Tatinje prema polju, tamo gdje će se razviti naselje na Veloj Glavici.

Crkva sv. Roka u početku morala je biti dosta malena jer se već zarana povećavala g. 1561 i 168o. Postoji u arhivu jedva čitljiv akt korčulanskog biskupa Petra Barbarigo(1556-1564) koji govori o proširenju crkve g. 1561 kad Lumbarda možda nije imala ni 8o stanovnika. Ovaj biskup navodi da su pred njega došli ljudi iz Lumbarde izlažući da nemaju župnu crkvu i da bi željeli dovršiti već započetu crkvu ili kapelu sv. Roka milostinjom vjernika. Biskup Petar željan širenja božankog kulta odobri im već započetu radnju na mjestu koje se zove Vela Glavica uz stanovite uvjete.Da bi svatko imaju jasnu spoznaju što se ima postići biskup je svoj akt javno objavio pričvrstivši ga na vrata katedrale. Ova crkva bila je posvećena 15. VII 1774 po korčulanskom biskupu Ivanu VII Karsana(1771-1774). Napokon je posvećena i g. 1886 te opet g. 1888 po dubrovačkom biskupu Matu Vodopić. Ona danas ima 3 lađe i oltara, krstionicu iz g 1905(nakon što je grom uništio onu iz g. 1668) od F. Kršinića, orgulje od tvrtke "Gebruder Rieger"iz g. 1907. Izgleda da bi i u naše vrijeme ovu crkvu trebalo još povećati kako bi u nju mogli stati svi vjernici Lumbarde naročito kad su velike svečanosti. Napokon je crkva sv. Roka nakon viškratnih planova i priprema dobila i veliki vitki zvonik koji Lumbardi daje novu panoramu ali i identitet. Kupljena su i nova zvona kod tvrtke A. Bachert-Heilbronn u Njemačkoj koja teže: 466,289 i 207 kg dok im je tonska dispozicija u notama: A1, C 2, D 2. Na zvoniku je i sat sa brojčanikom čiji milozvučni otkucaji pojačavaju jedinstvo i sklad okoliša.

Prema arhivskim dokumentima može se mnogo toga reći o ovoj crkvi.Vizitator Valier ovu crkvu navodi g. 1579 poslije sv. Ivana, sv. Barbare i sv. Bartula što govori o tadašnjem značenju ove crkve. Vizitator o njoj piše:"U njoj često govori misu svećenik doveden od ljudi Lumbarde za plaću od 15 librica malih. On im u vrijeme Uskrsa podijeli sakramenat pričesti. U ostalim potrebama Sakaramenata oni se utječu za pomoć u korčulanskoj katedrali. Ova crkva ima samo jedan oltar sa slikom, križem, 5 oltarnika i 5 palija od kojih su 2 svilena." On zapovijeda napraviti: pokretni oltar(kamen sa 8x10 unča), palij sa oslikanim okvirom, podnožje ispod nogu svećenika, 2 svjećnjaka. Osim toga "neka se providi da greda na kojoj je križ ne istrune poradi vode." Na osnovu ovog opisa može se reći kako je ovdje u ovoj crkvi još sve "u povojima". One početke koje smo naslutili u ovoj crkvi iz pisanja Valiera biti će osnova za budućnost.

Vizitator Priuli g. 1603 započinje Vizitaciju "sela Lumbarde u Korčulanskoj biskupiji ovako: "..ušavši u crkvu sv. Roka rečenog mjesta molio je pred Presv. Sakramentom." On tu spominje drveno pozlaćeno Svetohranište, mjedeni čestičnjak i odmah zapovijeda da se nabavi bolji srebrni. On daje i druge odredbe osobito za čuvanje sv. Sakramenta, za procesiju i kako nositi Pričest bolesnicima(sa svijećama, umbrelom i zvoncem).Iako je tada postojala krstionica sa lijeve strane oltara, djeca se nose na krštenje u grad osim u slučaju hitne potrebe krštenja. On zapovijeda postaviti krstionicu s desne strane oltara, blagosloviti vodu svake godine, postaviti krstionici svod sa križem na vrhu, zatvoriti je ključem i tu čuvati sv. ulja.

Oltar je u crkvi kameni, jedan, neposvećen, u čast sv. Roka, nema prihoda. Zapovijedio je u roku od 4 mjeseca napraviti veći, bolji, urešen križem, svjećnjacima, oltarnicima i boljim palijem. Iako oltar nema prihoda, za sve potrebe (ulje, vosak i drugo) brigaju se ljudi toga mjesta. Odredio je i ovdje da se kropionica prenese unutar crkve i da se crkva drži dobro zatvorenom. Crkva nema sakristije pa se misno ruho čuva u škrinji učinjenoj u jednoj kući po prisutnoj braći. Postoji Rimski Misal ali se Ritual donosi iz grada te ga treba nabaviti. Crkva nema kaleža jer su ljudi siromašni ali se svećenik služi onim iz sv. Petra koja je pod patronatom obitelji Martinić iz Korčule. Određeno je da se kupi kalež srebrni sa pliticom. Ima jedna misnica bijela i zapovijedio je kupiti novu svilenu.

Ovaj vizitator zahvatio je u sve bitno što se tiče glavne crkve u Lumbardi dajući nam mnoge korisne spoznaje o lumbaraskom kraju iz početka XVII st kada je Crkva još uvijek bila zauzeta učvršćivanjem odredaba tridentskog sabora (sredina XVI st.). Vidimo iz ovog prikaza kako su reforme koncila sporo ulazile u male sredine. Iako su dušobrižnici u Lumbardi bili tada kapelani koji su dolazili iz grada Korčule i za koje se može reći jer su često bili uz biskupa da nisu bili neupućeni u crkvenu disciplinu i upotrebu crkvneih predmeta, opet je u Lumbardi vizitator pronašao mnogo toga što je potrebno popraviti. Razlog je u tome možda bio što je tada Lumbarda bila u nastajanju, sa malo pučanstva, sa slabim materijalnim mogućnostima i sa svećenicima koji su se neprestano u Lumbardi mijenjali. Ipak Lumbarda će krenuti od tada prema svojoj budućnosti.

Korčulanski biskup Teodor Diedo obavio je g. 1611 vizitaciju "sela Lumbarde". On doslovno piše: Neka bude čestičnjak u kome će se neprestano držati Presv. Sakramenat u Svetohraništu i drugi manji u kojem će se čuvati barem 3 hostije za bolesnike." On zatim daje i savjete za upotrebu Svetohraništa, za pričest bolesnika i za bolesničko ulje. U to vrijeme još uvijek tu nema trajnog svećenika te se djeca krštavaju u gradu. Nad krstionicom još nije bilo piramidalne nadgradnje te je biskup odredio da se ona što prije napravi kako bi se zaštitilo istu od odpada žbuke i prašine. Tu nadalje čitamo:"Pvjereno je vlč. Bartulu Karlić da je Nikola Milanković ostavio ovoj crkvi za troškove čestičnjaka i pozlatu Svetohraništa 14 dukata i da je od njih već nešto potrošeno za popravak Svetohraništa". Tada se dakle tu našao Don Bartul, a inače tu već dvije godine nije bilo stalnog svećenika pa je biskup pronašao mnogo toga neispravno. Iz svega ovoga što je biskup Diedo zabilježio razabire se kako je Lumbarda u prvim desetljećima XVII st sporo i teško išla naprijed. Tada su se stavljali temelji za ono što će malo poslije slijediti: stalna pastva, osnivanje župe i unapređivanje crkvenih objekta.

Za crkvicu sv. Barbare Antun paulini piše da se spominje u katastiku dobara općine od g. 1427. Poslije toga spada u beneficij nekoga Rafaela Nikolina koji oporukom g.1453 njoj ostavi neka nepokretna dobra obavezujući nadarbenika da u njoj godišnje celebrira određeni broj misa. Prem Foretiću crkvica se spominje prvi put g. 1400 u vezi nekog posjeda koji se nalazi između crkve sv. Ivana i crkve sv. Barbare. Frano Radić drži da je crkvica sagrađena po svoj prilici svršetkom XIII st.

Ovu crkvicu spominje i Valier g. 1579. Nad njom imaju patronatsko pravo Rozanovići. Rektor joj je klerik Ivan Krstitelj Rozanović student u Padovi. U njoj je samo goli oltar a ima i nešto prihoda. U njoj se govori misa na dan sv. Barbare. Vizitator određuje da joj se popravi tlo i da se u cijelosti obijeli. K tome treba nabaviti za oltar: palij oslikan, križ i svjećnjake. Mora se držati čistom i zatvorenom, inače se ne smije u njoj celebrirati.
Vizitator Priuli g. 1603 piše da je ova crkva pod patronatom obitelji Rozanović i da je posjeduje svećenik Antun Rozanović kanonik iz Korčule. Ima otprilike 4 dukata prihoda. U njoj se celebrira na dan sv. Barbare i tada se donesu misnica i oltarni ukrasi. U njoj je kameni oltar neposvećen i ukrašen oltarnom slikom. Zapovijedio je crkvu obijeliti, oltar ukrasiti križem, svjećnjacima, tlo dotjerati, a vrata crkve zatvoriti ključem, a kropionicu izvana premjestiti unutar crkve.

Biskup pak Diedo piše za ovu crkvu da je ona beneficij "biskupskog prava, a da joj je nadarbenik svećenik Antun Rozanović. On nalaže da se nabavi za nju doličnije slika, dva svjećnjaka, pokretni oltar, da se u njoj udesi tlo i popravi krov da se ne uruši.
U distriktu Lumbarde, kako smo već vidjeli postoji još jedna druga crkvica sv. Barbare. Ona se nalazi na lijepom i plodnom otočiću koji je po crkvici dobio ime Sutvara(sancta Barbara). Paulini za nju piše da postoji od najstarijih vremena i da joj se ne znaju počeci.

Za crkvicu sv. Bartula Paulini donosi jedan akt iz g. 1574 u kojem stoji da je oporukom gđe Marije Mihovila-Virgilija već žene g. Ivana Martinova ova crkva bila utemeljena u Lumbardi kao i crkva sv. Ursule u gradu. Ova žena izvanredne pobožnosti žrtvovala je znatan dio dobara ovom svecu. Nezadovoljna što nije još više doprinijela za ovu crkvu, htjela je još priložiti 3 kazamenta za tu crkvu kako bi se sve povezalo sa samostanom 00. Dominikanaca. K tome je još dodala i drugih dobara za njihovo uzdržavanje.
Vizitator Valier g. 1579 piše "da se ova crkva vodi po fratrima sv. Dominika koji stanuju u samostanu sv. Nikole. Ona ima oltar sa lijepom slikom, palij, križ, svjetlo. Tu ima i kuća u posjedu rečenih fratara. U crkvi mise jednom mjesečno. Sliku treba bolje podesiti da ne zauzima oltar, nabaviti oltarnike, križ i svjećnjake".

Vizitator Priuli za ovu crkvu g. 1603 navodi "da je poljska i da je pod patronatom obitelji Goriglavić iz Korčule, da ima neku kuću u gradu od čijeg najma se dobije oko 5 dukata što je vlasništvo samostana sv. Nikole". U vezi same crkve sve je ostalo kao i što je bilo ranije:"Misa se govori jednom mjesečno; postoji u njoj kalež, Rimski misal, bijela misnica, a ukrasi se donesu kad bude u njoj misa." Odredio je kupiti svjećnjake i bolji križ i bolje podesiti velika vrata, a mala držati zatvorenim.
Biskup Diedo u svojoj Vizitaciji g. 1611 govori što i raniji vizitatori i k tome navodi da se u njoj godišnje dade odslužit 12 misa. Ta crkva ima kuću u gradu u blizini crkve Svih Svetih.
Crkva sv. Petra (i Pavla) je prema knjizi "Directorium Episcoporum" sagrađena po Ivanu Jakojević kako to potvrđuje njegova oporuka od 10 III 1529. On ju je obdario potrebnim beneficijem, vinogradima i zemljama i sa 50 ovaca za uzdržavanje svećenika koji će u njoj jednom mjesečno govoriti misu, a svake srijede i subote na oltaru sv. Roka u crkvi Svih Svetih.

Crkvu spominje i vizitator Valier i navodi da je pod patronatskim pravom obitelji Martinić, dok joj je rektor g. Petar de Letis. Prihodi su joj 6 librica malih na godinu. Obaveza celebriranja je jednom mjesečno. Određuje nabaviti: sliku prema mogućnosti, oslikan palij, klupu, 2 svjećnjaka.K tomu odrđuje iz crkve udaljiti profano, držati je dobro zatvorenom, inače u njoj ne misiti.
I vizitator Priuli posjetio je ovu "poljsku crkvu" i pri tom navodi da je pod patronatom obitelji Martinić i u posjedu Tome Benzaglia, korčulanskog subđakona. Prihodi su joj 18 dukata otprilike a obaveza misiti u njoj svakog mjeseca i dvaput sedmično na oltaru sv. Roka u Katedrali u Korčuli. U ovoj crkvi je kameni oltar, neposvećen, ukrašen slikom sv. Petra i palijem. Zapovijedio je nabaviti bolji križ i 2 svjećnjaka te Rimski misal. Tu ima kalež sa patenom, srebrni. Patenu treba u roku od 2 mjeseca bolje prilagoditi kaležu. Tu je i jedna bijela misnica i crvena stola, ali je vizitator zapovijedio nabaviti novu, staviti rešetku od gvožđa na prozor i crkvu zatvoriti ključem i prijevornicom i to u roku od 38 dana, inače zabranjuje u njoj govoriti misu.

Vizitator biskup Diedo piše da je crkva sv. Petra biskupskog prava ali da u tom pravu nešto svojata neki zvani Jakovečić koga se dalo pozvati. Nadarbenik je sveć. Vinko de Paulis. I ovaj je beneficij ujedinjen sa beneficijem oltara sv. Roka što je u crkvi Svih Svetih u gradu Korčuli. Od pokretnih dobara crkva ima misno ruho u potpunosti, kalež sa patenom od srebra. Kalež je pri dnu slab i treba ga popraviti. Biskup zapovijeda da se postavi drveni križ poviše grede u vrhu ispred oltara. Kao zgrada crkva ima dobre zidove, ali treba prilagodit kamenu klupu i obložiti je doličnim drvom, a i tlo treba obnoviti. Treba nabaviti pokretni oltar, sliku, križ i 2 svjećnjaka. treba vidjeti je li patronatskog prava, i ako ne bude neka se zidom zazidaju vrata koja vode u susjedni vrt rečenog Jakovečića, ako pak bude, neka se ostavi kao što jest.

Crkvu sv. Križa ne spominje Valier g. 1579, ali je spominje Priuli g. 1603 i Diedo 1611. Priuli za nju kaže da je sagrađena iz pobožnosti puka, da ima kameni oltar ukrašen križem i drvenim svjećnjacima i palij. U njoj se pokaktkad reče misa ali se što je potrebno sve donese. Nema nikakvih prihoda.Kako je kapelica otovorena mora se zatvoriti ključem i prijevornicom inače se zabranjuje u njoj misiti.
Za ovu kapelicu biskup Diedo piše da nema beneficija a da se za nju brine g. Nikola de Doimo komu je biskup dopustio pošto je napravio čitav zid od početka i dvije stepenice ispred vrata da u njoj može misiti. Loža jojje dodana g. 1881.

U vrijeme proširivanja i nadograđivanja crkve matice g. 1883-1885 ova je crkva zbog svoga lijepog položaja služila kao matična crkva.
Crkvicu Pohoda Mrijina(Mala Gospa- Gospica?) ne spominje Valier, ali je ima Priuli i Diedo. Priuli piše da je sagrađena iz pobožnosti obitelji Goriglavić, da nema prihoda, da se pokatkad u njoj misi iz pobožnoti i tada donese što treba. Postoji kameni oltar, neposvećen. Biskup pak Diedo je zabranio u njoj misu dok se ne nabavi doličnija slika, dva svjećnjaka i ne obnove vrata koja vode u vrt. Ova crkvica je jednostavna, bez beneficija. Oltar joj je neposvećen, ali se upotrebljava pokretni oltar iz sv. Bartula jer su obje crkve istog patrona i blize jedna drugoj
Crkva sv. Špiridijuna u Javiću sagrađena je g. 1902 kada je bila i blagoslovljena.
Špilja Gospe Lurdske napravljena je 1922, a kip Gospin kupljen 1913.

Iz ovog kratkog prikaza postanka i razvoja crkava u Lumbardi razabiremo mnogo toga u povijesti mjesta Lumbarde. Arhivski dokumenti ne navode sve ono što bi mi danas htjeli. Sve je pisano sa stanovišta i potreba onih dalekih i drugih vremena. Isto kao što je vjerni narod trudom i doprinosom izvodio radove i gradio crkve, isto tako crkve danas govore o ljudima koji su ih gradili. I na to moramo biti ponosni. Ono što se kroz prošlost ulagalo to se danas vidi. Podaci o crkvama Lumbarde ovdje izneseni uvode nas u prošlost i mnoge potankosti davne Lumbarde i tu je osnovno ishodište svim kasnijim zbivanjima u kontinuitetu do današnjeg dana.

 

Župni Ured i bratovštine

Župni Ured je ustanova koja službeno prati temeljnu crkvenu zajednicu u nekom kraju. Na čelu mu je župnik koji Ured vodi i za njega se brine. Iz izloženog u ovom članku već smo mogli uočiti da svećenici do g. 1632 ne stanuju u Lumbardi nego u gradu. Oni su se po svoj prilici nazivali kapelani; neke smo od njih spomenuli. Oni su se često mijenjali i zato od njih ne možemo očekivati onu zauzetost i brigu koja je prisutna u redovitim i stalnim župnicima. Ipak su i oni bar u nekoj mjeri vršili ono zašto su poslani: okupljali su narod, dijelili sv. sakramente i prestavljali crkvu i biskupa. Matične knjige počinju: Krštenih 1641, Vjenčanih 1620, Umrlih 1635.

Do sada je bilo u Lumbardi ukupno 52 župnika. Najduže su tu bili ovi župnici: Don Jozo Azenić 45 godina(1946-1991), Don Ivan Tomašić 35 godina(1821-1856), Don NIko Baničević 31 godinu(1904-1935), Don Niko Cebalo u dva navrata 30 godina(1767-1794)(1804-1807) i td. Župnici su bili većinom iz Korčule, Smokvice(Tomašić, Baničević, Pecotić), Žrnova, Blata a u novije vrijeme iz Dubrovnika i td.
Ovdje je red da spomenemo i one svećenike koje je Crkvi dala sama Lumbarda. To su: Don Frano Aranbašić(umro početkom XIX st u Rijeci), franjevac Kriletić(na Badiji u XVIII st), Don Ivan Markovina(mlada misa g.1895), Don Antun Kriletić( ml. misa g 1896), te suvremenici umrli Don Niko Mušić i Don Ante Dračevac te još živući Don Augustin Milina, župnik u Račišću.

Na osnovu dokumenata koji su bili pri ruci kod ovog pisanja nema spomena gdje su svećenici stanovali prije nego se sagradila sadašnja župna kuća u blizini župne crkve sa njezine zapadne strane. U Župnoj kronici na str 7 čitamo:"Na tom mjestu bijaše samo kućarica za nekakvu žensku što se zvala duvna i redila je crikvu kao remeta. Početkom XIX st bi podignuta kuća a g. 1893 bila je popravljena i izgrađena nova kuhinja."

Bratovštine su kako na otoku Korčuli tako i u Lumbardi bile brojne. G. 1857 osnovana je sadašnja Bratovština sv.Sakramenta koja je g. 1883 obnovljena. Tada je od biskupa dobila i svoj Pravilnik. Ipak ovdje treba dodati da i vizitator Priuli spominje u Lumbardi društvo Pres. Sakramenta koje je udruženo sa društvom sv. Roka. To drštvo nije bilo u sklopu bratovštine u Rimu i vizitator je želio da se upravo to postigne radi dobivanja oprosta. Inače za društva vizitator kaže da imaju dosta bratima i da daju godišnju milostinju. Na čelu su im dva gaštalda i prokuratori. Inače bratovštine sv. Sakramenta bile su prisutne od starine po svim starim selima otoka Korčule kao i u katedrali u Korčuli. Ovi bratimi pokazuju da su pravi vjernici koji žele svojom raznolikom aktivnosti pripomoći u izgrađivanju mjesne crkvene zajednice.. Oni uz to podržavaju bogoslužje a procesijama daju sjaj i ljepotu pa i primjer svim ostalim vjernicima.Župna Kronika Lumbarde spominje da su u Lumbardi u prošlom stoljeću ukinute bratovštine sv. Roka i Gospe od Karmena.

Već smo nešto rekli o groblju u Lumbardi. Ono je izgleda i u davnini bilo oko crkve sv. Ivana jer je to bila temeljna crkva, a stanovnika je bilo sasvim malo ili nimalo. Od g. pak 1635 do g. 1830 mrtvace se ukopavalo uz samostan franjevaca na Badiji ili u samoj tamošnjoj crkvi. Kroz taj period u Lumbardi nije bilo mnogo stanovnika pa su sprovodi bili rijetki i takva se praksa prijenosa mrtvaca na Otok mogla održavati. Poteškoće su naišle poslije kad se sanovništvo Lumbarde znatnije povećalo, pa je crkva sv. Ivana opet postala važna i ona je morala primiti oko sebe groblje kako je to i danas.

 

Neki statistički podaci

Početkom ovog stoljeća prema pisanju Šematizma za Dubr. biskupiju Lumbarda je imala 1306 stanovnika. Otada je stanovništvo Lumbarde opadalo ili stagniralo. Inače ukoliko to donose arhivski dokumenti statistika stanovništva za Lumbardu ovako izgleda:G.594-70 duša od pričesti. G. 1614 biskup T. Diedo piše u Rim da je na cijelom otoku oko 3000 duša. G. 1650 biskup F. Manola šalje izvještaj u Rim i navodi da je u 6 sela na Korčuli oko 2000 vjernika.G. 1670 biskup Jeronim Andreis piše u Izvještaju u Rim da je na otoku osim Korčule i Blata još "5 gradova sa 1000 duša". G. 1674 biskup N. Španić piše u Rim da je osim grada još "6 gradova sa 1700 duša". G. 1711 u Izvještaju biskupa M. Drago čitamo da Lumbarda ima 100 duša, a 4 godine kasnije 120 duša.G. 1763 u Izvještaju biskupa M. Triali na sv. Stolicu čitamo da Lumbarda ima 55 obitelji sa 295 stanovnika. U prošlom stoljeću stanovništvo Lumbarde raslo je ovako: g. 1802- 230 duša, g.1850-350 duša, g. 1861-650 duša, g. 1871-750 duša, g. 1880-850 duša, g. 1890-914 duša, a 1896 1144 duše. U naše doba Lumbarda ima oko 1150 stanovnika i nadati se da će njihov broj blago rasti.

Župniku pomaže voditi pjevanje jedna č. sestra dominikanka iz grada, a ima i domaćih i svirača i pjevača. Vjeronauk za sve razrede drži i vodi sam župnik. U Lumbardi je škola samo za 4 niža razreda pučke škole ali tu dobro ide župni vjeronauk u crkvi.

 

Namjere za budućnost

Čitajući arhivske spise kao i knjigu Kronike župe Lumbarda opažamo kolike je duhovne vrednote razvila lumbaraska župa, župnik sa narodom Božjim. Lumbarda nema samo svoju duhovnu prošlost nego i svoju sadašnjost pa i budućnost. Tu se odvijaju lijepe vjerske svečanosti uz koje prijanja puk svih uzrasta. Dosta je doći na blagdan sv. Roka zaštitnika pa da se dobije dojam o svemu što Lumbarđani čine da se Bog uzvisi i proslavi.
Župa Lumbarda u materijalnom pogledu sve više usavršuje kako crkve tako i ostale objekte pri crkvi te crkveni namještaj. U naše doba izgrađen je lijepi zvonik sa novim zvonima i sa satom. Ove pothvate podjednako pomažu domaći vjernici kao i domaći iseljenici iz dalekog svijeta. Tu se ulažu i novci i radna snaga a najviše živi narodni duh s vrlinom i dobrom voljom za budućnost i procvat vjere. I to je svakomu ne mali ponos i zadovoljstvo!
Potrebno je i u Lumbardi kao i drugdje u naše vrijeme razvijati vrednote Evanđelja i po njima živjeti. To posebno važi za djecu i mladež na kojima ostaje bliža i daljnja budućnost. Koliko se sv. otac Ivan-Pavao trudi da bude svjedok Isusa Krista za sve nas toliko smo i mi dužni to razumjeti to prihvaćati i to živjeti. Nije dosta ono kakvi smo do sada bili ili kakvi smo sada. Vjeru treba prenijeti u treći milenij kršćanstva što vjernije i zanosnije. Da bi se to postiglo vjeru treba pročistiti ili bolje da ona pročisti nas. Raznoliki oblici negativnosti suvremenih priopćavanja dolaze do nas, obuzimaju i zarobljuju a da toga nismo ni svijesni. Zato je potrebno da kršćanin neprestano teži prema pravom kršćanskom identitetu i da ga rado i voljno ostvaruje. Iz toga će proizići i za župu Lumbarda plodovi pravednosti, ljubavi i mira.

Kršćani koji su živjeli u Lumbardi kroz vjekove mnogo su toga učinili i postigli. I iz ovog skromnog članka vidi se koliko je tu izraslo duhovnog bogatstva, koji su sve bili napori biskupa, svećenika, redovnika i drugih zauzetih pastoralnih radnika, ali ništa manje ni vjernog puka. Nadamo se da će i suvremeni vjernici župe Lumbarda to isto postizati i sada i u buduće. Neka u tome pomogne moćni zagovor i obrana sv. Roka zaštitnika od kužnih bolesti i od suvremeneih mana koje vrebaju na nas i na našu djecu i mladež. Sveti Roko, budi nam na čelu, ostani uz nas i brani svoju Lumbardu!

U Žrnovu, dana 23. listopada 1998.
Don Božo Baničević