Don Božo Baničević
Marko Polo
Grad i otok Korčula pred osnutak Korčulanske biskupije

Uvod

Ovaj je naslov izabran poradi toga što je prevažan događaj osnivanja Korčulanske biskupije uslijedio samo 2 godine nakon što se g. 1298 odvila znamenita pomorska bitka pod Korčulom između republika Genove i Venecije kad je zapovijednik jedne od brojnih mletaekih galija Marko Polo bio zarobljen te odveden u Genovu u tamnicu gdje on izdiktira svoj opis svijeta Milion -euda svijeta- "Put u Kinu i natrag".Tako je ime Marka Pola postalo veoma poznato i čuveno da ono ni danas ne prestaje zaokupljati ljudski duh i buditi u njemu raznolika zanimanja te tako sa više aspekata postaje predmetom pročavanja sve do dana današnjega.
Još mnogo prije tog događaja grad i otok Korčula imaju svoj Statut iz g. 1214 koji će Marsilije Zorzi opet donijeti i potvrditi g. 1265 nakon što g. 1255 ponovo zadobije vlast nad otokom te grad opet obnovi i napuči stanovnicima kako to čitamo u uvodnoj pjesmi Statuta.

U namjeri dakle da ovom zgodom progovorim nekoliko riječi o gradu i otoku Korčuli iz onih vremena koja su najbliža vremenu Marka Pola, rado se odazivam pozivu da sudjelujem na ovom znanstvenom kolokviju o 700-oj obljetnici već spomenute pomorske bitke pod Korčulom i tako dadnem svoj neznatni doprinos boljem upoznavanju onog vremena kad se pojavio na svetskoj pozornici znameniti i privlačni svjetki putnik Marko Polo.

Ugroženost Korčule u XII i XIII st

Temeljni događaj za otok Korčulu u XIII st je donošenje Statuta g. 1214 kojim se nastojalo zaštititi i obraniti otočku autonomiju i urediti unutarnje društvene odnose. Da je Statut Korčulanskoj komuni bio potrebniji i prešniji nego ostalim našim komunama razabire se ponajviše otuda što je on sastavljen i donesen prije svih ostalih naših Statuta. Korčulanski je dakle Statut predvodnik i prvi pravni zbornik u Hrvatskoj i to se dogodilo u prvom redu zato da se Statutom neznatna otočka zajednica i sam otok zaštiti od presizanja moćnika, Venecije, Raške, Zahumlja pa i od Dubrovnika koji su je htjeli prisvojiti i podčiniti. Korčula je kao malen ali veoma privlačan otok vazda bila potencijalni plijen velikih i znatno jačih sila te se ona morala trsiti svim silama uvijek braniti samostalnost svoga bića. Donoseći svoj Statut grada i otoka ona je baš htjela pred licem svijeta afirmirati visoki stupanj svoje izgrađene autonomije i time mnoge upozoriti da ostanu što dalje od granica jedne izgrađene cjeline kao što je to Korčulanska komuna. Statut je imao djelovati preventivno i manifestativno.
Povijest otoka Korčule u XII i XIII st znatno je obavijena tamom jer su nam dokumenti o tom davnom vremenu slabo sačuvani. Arhivski dokumenti koji počinju tretirati povijest Korčule počinju tek g. 1338. Ipak znademo iz povijesnih izvora nastalih izvan otoka Korčule da ratova i neprijateljskih navala ni tada nije nedostajalo. Korčulani su branili svoja prava, autonomiju i slobodu boreći se s Mletačkim Zorzim, s raškim Namanjićima okupatorima susjednog Zahumlja te sa susjednim Dubrovčanima. Osim grada u nutrašnjosti otoka bilo je još 5 naselja koja su veoma stara i ona su također bila meta neprijateljskih pohoda i pljačke. Ali sva ta naselja skupa sa gradom nisu imala ni 2500 st. Statut je preporučivao i naređivao straže i obranu. Zato su postojale i kumpanjije sa svojim kapetanom u svih 5 naselja otoka, zato se naoružavala i jedna galija u ratne svrhe da nadgleda otok i obavještava o kretanju neprijatelja.

Od g. 1125-1129 nakon velikih nereda u Zahumlju koje je ranije spadalo pod Duklju svojim srestvima osvoji otok Korčulu mletački plemić Pepone Zorzi i primi je kao leno Mletačke republike.
Kad je Zahumlje opet došlo pod Rašku g. 1180, njime je zavladao Miroslav brat Stevana Nemanje, ljuti neprijatelj katoličke Crkve. U to vrijeme 10. kolovoza 1184 dogodila se tzv. ekspedicija Miroslavova brata Sracimira na otok Korčulu i Vis u želji da ponovo uspostavi svoju vlast nad ovim otocima. Kako to donosi Foretić slijedeći pisanje Restija, Miroslav je pokušao osvojiti i Dubrovnik ali su ga Dubrovčani porazili kod Poljica. Tada Sracimir drugi Nemanjin brat pođe na otoke Korčulu i Vis koji mu se očito nisu pokoravali te ih pljačkaše. Korčulani i Višani zazovu protiv ovog opakog neprijatelja u pomoć Dubrovčane koji su imali izvrsno brodovlje. Oni dođoše, zarobe sve Sracimirove lađe te se on sa svojim pljačkašima ne mogaše vratiti na kopno. Tada on u velikoj nevolji ugovori s Korčulanima da ga puste slobodno otići s otoka, a on da će za uzvrat osloboditi Korčulu i Vis od bilo koje podložnosti Zahumskoj vlasti. Korčulani ga dakle puste da slobodno otiđe a on puste Korčulane da ostanu slobodni od njegove vlasti. Drugi pisac Dubrovčanin Orbini isti događaj opisuje nešto drugačije s bitnom razlikom da se Korčulani bez pomoći i udjela Dubrovčana oslobodiše zahumske vlasti. Ni Resti ni Orbini ne navode potanko koja su sve naselja na Korčuli pljačkali ovi razbojnici iz Raške ali možemo reći da to sigurno nije bio grad nego otočka naselja koja su bila slabo branjena, najvjerojatnije bogatija naselja na zapadnom dijelu otoka tamo gdje su plodna polja. Te lađe koje su išle i prema otoku Visu mogle su iskrcati pljačkaše na Blacima, u Prigradici, u Brni kao što je to bio čest slučaj i u kasnijim stoljećima. Bitno je u svemu tome to što su Korčulani bilo sami bilo skupa sa Dubrovčanima posebnom taktikom i prisebnošću slomili i osramotili pljaškaše i tuđinsku vlast iz Zahumlja i Raške i tako se oslobodili od podložnosti tuđinskoj, zahumskoj vlasti.

Jedan pak drugi dokumenat što ga je izdao srpski kralj Stjepan Prvovjenčani benediktinskom samostanu na Mljetu g. 1222 spominje kako on dariva ovom samostanu "otok vas i Babino polje, na drugom otoku u Krkru crkvu sv. Vida, Janjinu i s Popovom Lukom sa sv. Stjepanom i sv. Đurđem, a međe su ove: Žuljana od mora do mora i od druge strane Motoružnice od mora do mora.." Foretić slijedeći Heinricha Kretschmayera i njegovo pisanje u djelu "Povijest Venecije"misli da je crkva sv. Vida u spomenutoj darovnici jedna od 3 crkve istog titula na Korčuli: bilo u Žrnovu. Smokvici ili Blatu. Moje je pak mišljenje da je to crkva čiji se temelji i sada vide nedaleko Janjine u Sutvidu, kao što su u Janjini i ostale crkve iz darovnice. ona sv. Đurđa i sv. Stjepana. Krkar u darovnici nije Korčula nego Pelješac. Pozicija tih peljeških crkava striktno je omeđena na istoku Žuljanom, a na zapadu Motoružnicama sve od mora do mora. To je sredina Pelješca sa pitomim poljima u kojima se može naći raznih ulomaka antičke keramike a znedemo da su kroz Janjinu još u rimsko doba prolazili značajni putovi Narona- Mljet i obratno.

Da Stjepan Prvovjenčani nije mogao darovati benediktinskom samostanu crkvu sv. Vida na Korčuli razabiremo otud što Korčula tada nije bila pod vrhovnoj vlasti Zahumlja jer je g. 1221 papa Honorije III potvrdio Krčkim knezovima posjed otoka Brača, Hvara, Korčule i Lastova. A i Medini piše da je Prvovjenčani izdao ispravu pošto je istjerao kneza Petra s Rata i Stona pa je po mom mišljenju tu odskora steknutu zemlju mogao po svojoj volji to lakše i velikodušnije darivati. U ispravi dakle Stjepana Prvovjenčanog Krkar se ima smatrati Pelješac, a sv. Vid kao današnji Sutvid u Janjini. Usput navedimo i to da je do g. 1635 bila na Pelješcu poviše Orebića još jedna crkva posvećena sv. Vidu koja je te godine preimenovana u sadašnju Gospinu crkvu Karmen. Darivanje benediktinskom samostanu na Mljetu crkve sv.- Vida koja bi bila na Korčuli od strane jednog neprikladnog vladara sa istoka iz Raške samo 8 godina nakon što je donesen prvi Statut, značilo bi da Statut od početka nije zaživio i da on ne čuva otočku autonomiju, a što siguno nije točno. Korčulanske zemlje, k tome, nije mogao darivati vladar koji nad Korčulom nije tada imao vrhovnu vlast!

Struktura uprave i vlasti na otoku Korčuli u XIII st

U gradu i po selima u ovo doba vlast i administracija vrši se po već ustaljenom redu prema Statutu. Kasnije su Statutu dodavani dodaci tzv.Reformacije. One su imale polučiti bilo privremenu bilo trajnu svrhu u slučajevima kad se pojavi neki aktualni problem koji je trebalo administrativno riješiti. Na čelu općine(communitas) stoji knez (comes, conte). NJEMU POMAŽU TRI SUCA, (judices). To je Velika kurija, vlada(regimen), koja ima upravnu i sudsku vlast. Najstariji njezin član čuva općinski pečat. Njima pomažu 3 vijećnika, zvana Mala kurija. Svi skupa čine malo vijeće (minus consilium), parvum consilium). Inače glavne odluke donosi Veliko vijeće (generale consilium)
Statut je bio donesen od Malog i velikog Vijeća grada i otoka a Marsilije Zorzi potvrđuje g. 1271:"Složno sa sucima, vijećnicima i s odobrenjem čitavoga naroda otoka Korčule na glavnoj skupštini.." Marsilije je dakle u obnovljenom gradu g. 1265 ponovo donio Statut. Vlast narodne skupštine sve je više slabila, a vlast se sve više raspoređivala između kneza i plemića, ali prema određenoj ravnoteži tako da niti knez a niti plemići nisu mogli biti privilegirani. Tako se čuvala otočka autonomija. Svi vijećnici nisu morali stanovati u gradu, ali su morali dolaziti na sjednice, inače su plaćali globu. Isto tako ako je netko bio biran u neku službu i nije ju htio prihvatiti, plaćao je globu.
Osim gore nabrojenih činovnika i službi postoje i brojni niži činovnici koje nabrajamo ovim redom:

-kapetani bdiju nad stražama i obranom i u gradu i po selima.
-kancelar vodi kancelariju Općine.
-kamerarius(kamerlengo) vodi općinsku blagajnu.
-glasnik(preco, plazarius) razglašuje odredbe vlasti na trgu i na javnim mjestima, u gradu i po selima.
-gastaldi su činovnici upravitelji sa posebnim ovlastima: u Blatu, Smokvici, Čari i Žrnovu.
-polšćici, procjenitelji poljskih šteta, osobito žita.
-pudari prijavljitelji štete.
-čelnici, nadstojnici nad bravarima i pastirima.
-justiciari, ubirači novca od dužnika.
-gajari, nadziratelji općinskih i drugih gajeva.
-kolektori, sakupljači općinskog žita i vina.
-capitaneus ad mollum, pazi da se ne izvozi žito naročito u Blatu, Smokvici i Čari.
-liječnik(medicus), boravi u gradu.
-učitelj(magister scholarum), također u gradu. Po selima često poučavaju darovite dječake župnici.

Svi ljudi na otokui kao i sve službe imale su za cilj unaprijediti kulturu života i ekonomiju dobara. Svatko je obrađivao svoje zemljište a tuđe prema dogovoru: ili napola ili na četvrtinu. Isto tako se pasla stoka po ugovoru. Svi seljaci su slobodni ljudi. Na otoku nema kmetova. Pučani i seljaci imaju veće obaveze pri javnim radnjama nego plemići. Isto vrijedi i u vrijeme rata. Plemići imaju brojne posjede po svem otoku. Isto tako i Crkva. Dažbine iz Blata voze se u grad preko Prigradice, a dažbine iz Smokvice i Čare preko Zavalatice.
Prema odredbama Statuta vlast se ostvaruje preko kneza te velikog i malog vijeća, a vlast pučana, zanatlija i seljaka preko pučkih skupština i bratovština. Sve je bitne odluke poslije potvrđivala i odobravala vrhovna vlada neke velike i moćne sile. I mnoge veće sredine nego što je to Korčulanska vazda su bile pod vrhovnom vlašću nekog velikog i moćnog vladara ili države, pa je tako i malena Korčula redovito priznavala neku moćnu tuđinsku vlast, ali se uvijek živjelo i radilo prema Statutu.

Korčulanska naselja u XIII st

U to vrijeme grad Korčula je najbrojnije od svih otočkih naselja i u njemu je središte političke, ekonomske i vjerske vlasti otoka. Vodilo se računa da grad pučanstvom raste a ne da opada. To je čvrsta cjelina na kamenoj podlozi opkoljena zidinama i utvrđena kulama te urešena crkvama i palačama. Siluete grada su znatne niže nego što su to sada. U gradu cvjetaju obrti, posebno kamenarstvo, klesarstvo, brodogradnja i trgovina.
Grad ima svoje početke na stijanama uz sadašnji južni gradski zid tamo gdje je strategija obrane bila i najpovoljnija. Otuda je dakle krenula izgradnja šireći se prema sjeveru korčulanskog poluotočića. Prva su glavna vrata grada bila u blizini crkve Svih Svetih. To razabiremo po tome što je ta crkva, prema pisanju Dimitrija, u svojim počecima bila okrenuta prema jugu. Tada dakle još nije bilo razvijenih ulica u formi "riblje kosti". Isto tako Dimitri navodi da je i crkva sv. Petra bila okrenuta prema jugu, pa se zaključuje da je glavni put od crkve svih Svetih išao blago penjući se istočnom padinom korčulanskog poluotočića prema crkvi sv. Patra. Kasnije kad se grad oformio kao strateška cjelina došlo se do centriranja ulica a tako i gradskih vrata na jugu poviše Fose i na zapadu u gradskoj luci. U XIII st grad se dakle sve više amplificira i popunjuje, zgrade rastu u vis, a pučanstvo grada se množi i povećava. U to vrijeme krajem XIII st. u gradu su 3 crkve i to: Svi Sveti, sv. Petar i sv. Marko. Jedna od njih sagrađena je na temelju starije čiji je kameni fragmenat slučajno našao Cvito Fisković u prolazu dok se popravljala stara riva. Možda je taj fragmenat iz crkve što je bila na tjemenu poluotočića iz vremena prije g. 1255 kad je Marsilije osvajajući oružjem grad mogao i srušiti ili bar oštetiti koju od crkava na tom prostoru.

U gradu su groblja unutar već tri spomenute crkve i uokolo njih, a 5 otočkih naselja imaju groblja izvan naselja uz međumjesnu komunikaciju kako je to bio običaj u Rimljana. Blato je imalo groblje na proplanku uz crkvu sv. Križa(a još starije uz crkvu sv. Marije u Poju kako to čitamo u Valierovoj Vizitaciji iz g. 1579), Smokvica u predhistorijskom klancu uz crkvu sv. Ciprijana, Čara uz Gospinu crkvu u Čarskom Polju (a još starije na lokalitetu Sutudar), Pupnat uz crkvu sv. Jurja na neznatnom vršku uz međumjesni put., a Žrnovo na visoravni uz crkvu sv. Vida. U to doba na Korčuli su osim gradske još tri župe: Blato, Smokvica(sa Čarom) i Žrnovo (sa Pupnatom). Matična je crkva u Blatu ona Svih svetih, u Smokvici sv. Marije, U Žrnovo sv. Vida. Glavna crkva u Čari je ona Gospina u Polju, a u Pupnatu ona sv. Jurja koja je i jedina tada u tom neznatnom naselju. Možda je prva crkva Smokvice nekad bila grobljanska crkva sv. Ciprijana, ali to se ne da potvrditi arhivskim dokumentima. U Blatu, Smokvici, Čari i Žrnovu postoje tada i druge crkve. uz raskršća i putove koji vode u naselje kao i po blagim i privlačnim visovima.
U samom gradu su tri crkve kako smo već istakli. Lokalni povjesničari htjeli bi da je prva i glavna crkva u gradu ona sv. Petra i da je ona služila prvim kročulanskim biskupima kao katedrala. Ova je Crkva arhitektonski prejednostavna i neugledna, nema svoda u krovu i često se prepravljala a niti je puk nad njom imao patronatsko pravo. Već spomenuta crkva Svih Svetih nalazi se na klimatski najpovoljnijem mjestu, odmah uz južni gradski zid u blizini gradskih vrata. Njezina namjena je bila uz onu čisto duhovnu, još i strateška. Ona je čuvala ulaz u grad kao što je to poslije obnašao kod novih vrata sv. Mihovil. Uz ovu crkvu koja je bila okrenuta prema jugu t.j. prema glavnom otočkom putu bila je glavna komunikacija ulaza u grad kuda su ulazile i tovarne životinje sa velikim i teškim teretima u grad. Ostatak svega toga je i danas uočljiv u tome što je ulica uz južni gradski zid penjući se prema zgradi Općine ostala i dandans put t.j. ulica bez skalina. Kad se grad centrirao stručno i znalački i sa velikim materijalnim srestvima, kad je sagrađena velika četvrtasta kula, kad je strategija obrane upotrijebila viseći most koji je presvađao jarak ispod visokih stijena, velika gradska vrata došla su na sadašnje svoje mjesto i malo kasnije dobila crkvu sv. Mihovila koji je čuvar naselja i zaštitnik dobrih dolaznika koji ulaze u naselje. Crkva sv. Svetih popravljala se g. 1306 i povećala se prema istoku. U Njoj je prvi korčulanski biskup Ivan Kručić utemeljio bratovštinu "bičevalaca" g. 1301. davši joj zakone i statute kako kršćanski živjeti. Ova će btratovština postatiti veoma utjecajna za razvitak liturgijskog, društvenog karitativnog i literarnog života u gardu i na čitovom otoku. Ona je postala obrazac za osnivanje ostalih bratovština u gradu i na otoku posebno u tri stare župe u Blatu, Smokvici i Žrnovu. Poradi čitavog niza vlastitosti koje je zadržala crkva Svih Svetih sve do danas, može se reći da je ona u vrijeme Marka Pola i osnivanja Korčulanske biskupije mogla biti prva i glavna crkva u gradu Korčuli.

Crkva sv. Marka sagrađena je na najznačajnijem mjestu u srcu grada tamo gdje je tjeme korčulanskog poluotočića. Trg ispred nje nekad je imao drugačiji oblik i bio je znatno manji. Jedan od starijih arhivskih zapisa o tom lokalitetu, prema navodima Foretića, glasi: "cimitorium sancti Marci", a na drugom mjestu "heremitorium et cimisterium sancti Marci".Ovo je za nas jedan od najznačajnijih podataka o tom lokalitetu koji govori o njegovoj prvotnoj namjeni i o zaštitniku groblja sv. Marku. Ako je taj lokalitet prvotno bio grobljanski, on isklučuje oko sebe smještaj i boravak stanovnika. Na to još više upozorava i naziv "heremitorium" pustinjačka naseobina. Stanovita izoliranost čitavog kompleksa korčulanskog poluotočića morem uokolo, a stijenama i hridima iznad Fose na prevlaci, davalo je čitavom ambijentu jednu sigurnu samotnost koja je mogla biti privlačni kompleks za razvoj pustinjaštva. Prva crkva sv. Marka morala je biti malena. Dimitri navodi podatak da je trebalo srušiti nekoliko okolnih zgrada da bi se ona proširila i povećala. Nepravilnost njezina tlocrta je posljedica paralelnosti svih ulica sa temeljnim južnim zidom, odakle se grad razvijao prema sjeveru. Dolaskom biskupa u grad, crkva sv. Marka doživljavat će neprestani rast i procvat sve do XV i XVI st i td..

Statut spominje svako od 5 starih naselja unutar otoka i njihove distrikte pa i njihove međe. Svaka je ta otočka zajednica "universitas" Isto tako Statut spominje toponimska imena mnogih njiva, polja, šuma, pašnjaka i td. Toponimska imena na otoku Korčuli su većinom dalmato-romanska kako to možemo i danas primjetiti. Mnoga poglavlja Statuta posvećena su životu sela i odnosima u agrarnoj sredini, pa je to jedna od bitnih oznaka Korčulanskog Statuta a to se isto razabire već u samomom naslovu Statuta grada i otoka Korčule.

Događaji koji su prethodili osnivanju Korčulanske biskupije

Već smo spomenuli da je otok Korčula lijep, plodan i da leži usred najvažnijeg pomorskog puta na Jadranu. Zato je on postao meta interesa više moćnih i agresivnih susjeda koji su ga se htjeli dočepati. Uz pomoć Statuta a često i s oružjem u ruci Korčulani su znali očuvati svoju otočku autonomiju i bar relativnu samostalnost i slobodu.
Već smo dali naslutiti da su prilike u Zahumlju i na Stonskom Ratu krajem XII i kroz cijelo XIII st. bile teške i nasilne, vladari se mijenjaju, tuđe se zemlje osvajaju, drugoga se pljačka, što je tuđe se otima i čak se uvodi nova vjera. U tome prednjače Nemanjići iz Raške.
Kad je Zahumlje došlo pod vlast Rašana i Nemanjića krajem XII st, Stonska će biskupija i katolička crkva u Zahumlju veoma stradati. Zahumski knez Miroslav(1171-1197), brat Stevana Nemanje potjerat će iz Stona katoličkog biskupa Donata koji će umrijeti u progonstvu u benediktinskom samostanu na Lokrumu g. 1211. Odsustvo katoličkog biskupa u Stonu otvara put slobodnom širenju pravoslavlja u Stonu i na Stonskom ratu, a poslije za Miroslavljeva nasljednika Petra, i patarenstva. Katolici su tu postali neznatna manjina. Tu je zapravo sve dezorganizirano pa i te tuđinske vjere ne hvataju korjena.

Još nezgodnije vrijeme za katoličku crkvu u Zahumlju biti će kada Sava Nemanja postane arhiepiskop te srpsku crkvu učini autokefalnom g. 1219. Tada će on poslati pravoslavnog episkopa u STon da vrši misiju pridobivanja puka na pravoslavlje. Episkop se smjesti u samostan sv. Bogorodice u Lužinama gdje su nekad stolovali katolički biskupi i tu se njih više izmjeni do g. 1252 kada im rezidencija nastrada od potresa. Ti su se episkopi i inače često žalili svojim pretpostavljenima i drugim moćnicima da u Stonu nema vjernika, da nemaju prihoda ni dohodaka i da nemaju od čega živjeti. Zbog svega toga su i otišli iz STona. Oni su zapravo imali nadarbine, ali te zemlje nije imao tko obrađivati.

Međutim Nemanjićima je bila namjera dočepati se i Dubrovnika i otoka srednje Dalmacije pa i Korčule. Dubrovnik, da bi zaštitio svoj teritorij pokrenuo je svoju moćnu diplomaciju. Slično je morala činiti i Korčula jer su joj potezi Dubrovnika išli na ruku, a osjećali su u blizini opasnost od istog neprijatelja. Sv. Stolica je sve ove događaje budno pratila i o svemu bila dobro obavještavana te je samo čekala pogodan trenutak da se donese pogodno rješenje za katoličku Crkvu u Zahumlju. Taj trenutak je stizao veoma sporo. Poradi malog broja katolika biskupska stolica u Stonu nije se popunjavala pa je g. 1284 papa Martin IV, a g. 1286 papa Honorije IV pismom upozorio dubrovačkog nadbiskupa da napokon imenuje biskupa u Stonu. Najprije je bio imenovan biskup Petar koji se zvao stonsko-korčulanski ("stacnensis ac Crozolensis"), a potom g. 1291 i biskup Ivan koji će postatit prvi Korčulanskim biskupom sa sjedištem u gradu Korčuli. Biskup Ivan će otrgnuti Korčulu ispod jurisdikcije hvarskog biskupa i bit će podvrgnut dubrovačkom nadbiskupu i metropoliti. To što se spominje i prije Ivana biskup Petar kao Stonski i Korčulanski biskup daje naslutiti da se o prijenosu biskupskog sjedišta u Korčulu već dugo i ozbiljno misli. Da li je biskup Petar dolazio u Ston nije poznato. Isto tako nije poznato da je on dalazio u Korčulu. Zanimljiv je podatak o biskupu Petru kako on posvećuje crkvu Male braće u Senju i tom prigodom prema običaju tadašnjeg vremena podjeljuje vjernicima te crkve stanovite oproste. Tu se on naziva stonsko-korčulanskim biskupom.
Biskup Ivan Kručić koji je imenovan stonskim biskupom g. 1291 opisuje žalosno stanje svoje stonske biskupije :"Našao sam cijeli poluotok zaražen patarenstvom i raskolom... prihoda za uzdržavanje nisam imao te sam jedva mogao smoći što mi je bilo dostatno za život i bogoslužje.". Vjerojatno se biskup Ivan zbog lošeg stanja zgrade svoje rezidencije, raznih nepremostivih teškoća i nemogućnosti da naviješta Evanđelje i u stalnim opasnostima za vlastiti život opet vratio u Dubrovnik u svoj samostan gdje je i ranije bio redovnik dominikanac. Tu su ga zatekli poslanici iz Korčule Blaž Črnotić i Cepreda Obradić koji su u ime korčulanske općine i kneza Marina Zorzi došli k njemu na pregovore kako bi s njim usuglasili uvjete uz koje bi on prenio svoje biskupsko sjedište iz Stona u Korčulu tako da Korčula dobije biskupa a da isti biskup i dalje upravlja Stonskom biskupijom. Korčulanski se dakle poslanici s biskupom Ivanom o svemu dogovore i o svemu važnom sačine Ugovor od nekoliko točaka. Biskup će Ivan u prvom redu obavijestiti sv. Stolicu i zamoliti je da ona odobri prijenos biskupskog sjedišta u Korčulu. Isto tako će on voditi parnicu sa hvarskim biskupom ako do nje dođe i voditi je i završiti o svom trošku. Biskup ne će uzimati desetinu nego petnajestinu a za uzvrat općina će mu dati vinograd u Lumbardi i jedno poljce kod sv. Vida u Žrnovu. Imenovat će kanonike nakon 6 mjeseci otkako se nastani u Korčuli koji će poslije njegove smrti moći po volji izabrati drugog biskupa. Prve godine ne će primiti ništa odričući se svih prihoda a inače će njegove prihode ubirati jedan od kanonika ili koji član iz njegove obitelji. Svoje će prihode dijeliti na četiri dijela: sebi, Crkvi, kanonicima i siromasima. Iz svega ovoga se razabire da je biskup Ivan u svemu išao na ruku Korčulanima i da je bio više nego siguran da će sve ovo sv. Stolica potpuno odobriti i potvrditi.

Za Korčulane ovo je bio povijesni trenutak sa dalekosežnim posljedicama za svu budućnost. Imati trajno svog biakupa u svom gradu, biti u stvarima vjere sasvim autonoman i nikomu podložan osim sv. Stolici, bila je prirodna i zakonita i vrhunska aspiracija grada i otoka Korčule.
Za biskupa pak Ivana Kručića ponuda korčulanskih poslanika da on stoluje u Korčuli i otuda upravlja i Stonom i Stonskim ratom bila je oslobađajuća i spasonosna. Zašto da on pasivno troši dane u samostanu daleko od svog radnog mjesta i zašto da ne iskoristi prezgodnu priliku i ne dođe u Korčulu odakle će moći pastoralno djelovati na preblizom susjednom kopnu Stonskog rata?
Izgleda da je svu ovu zgodnu igru inspirirala i već dugo i vješto vodila sv. Stolica te je nužno sve išlo prema konačnom rješenju da se učini Ugovor između biskupa Ivana i Korčulanske općine. Kad bi biskup Ivan bio prenio svoje biskupsko sjedište u Korčulu i to učinio na vlastitu pobudu on bi bio ušao u veliki rizik, u nešto što je posve nepoznato i neizvjesno. On je naprotiv ovdje nastupao samouvjereno izvodeći samo jedan program koji je već duže vremena morao biti studiozno pripreman i nuđen te je poslije savršeno i sa lakoćom ostvaren. Iza svega dakle stajala je sv. Stolica koja je sve to odobrila i potvrdila.

Za dolazak biskupa u grad Korčulu već je dugo vremena radila diplomacija i dubrovačka i korčulanska, a Korčulani su se za ovaj povijesni događaj veoma dobro pripremali. U prvom redu tu je bila velebna crkva sv. Marka urešena umijećem i sjajem kako bi mogla biti dostojna biskupske katedre. Isto tako uz katedralu pripravila se i veličanstvena palača za stan biskupu. Dolazak biskupa u grad koji je bio g. 1300 ili slijedeće, odvio se uz neizmjernu radost i klicanje puka kada je biskup ušao u crkvu sv. Marka i zasjeo na biskupski tron. Primivši u posjed Korčulansku biskup Ivan zadrži i Stonsku biskupiju te je za obje trošio svoju zauzetost i brigu.
Korčulanska biskupija utemeljena je dakle g. 1300 za pape Bonifacija VIII, a za ovo rješenje koje je Korčulanima išlo na ruku radile su i diktirale međunarodne prilike.Utemeljenje Korčulanske biskupije Dubrovčanima je u početku bilo veoma povoljno jer su putem stonskog biskupa koji je u Korčuli lakše mogli ostvariti svoje planove da zauzdaju opasnu aždaju iz Raške te da se lakše dočepaju i Korčule i Stonskog rata. Međutim kad se oni g. 1333 dočepaju Stonskog rata na drugi način, jurisdikcija korčulanskog biskupa iz druge države na njihovom Stonskom ratu postat će im uzrokom dugogodišnjih svađa sa korčulanskim biskupima sve do g. 1541 kada će im sv. Stolica udovoljiti želji te im dati vlastitog stonskog biskupa. Nemanjićima je pak utemeljenje Korčulanko-Stonske biskupije pomrsilo račune. Suzbijeni na otocima i slabi na moru, morali su se odreći osvajačkih namjera na zapadu te se početi okretati prema istoku. Ista stvar se dogodila u prošlom domovinskom ratu. Sv. Stolica priznavši prva od svih zemalja svijeta državu Hrvatsku jasno je rekla svoj "stop" za osvajače sa istoka kao što je nekada bio stop za Nemanjiće kada je imenovala biskupa sa sjedištem u Korčuli. Venecija je premještaj biskupskog sjedišta iz Stona u Korčulu mirno promatrala jer je tada Korčula bila u njezinoj vlasti i znala je dobro da će se ona time bilo prije bilo pslije obilno okoristiti u svom prodoru na istočni Mediteran.

Istom dolaskom biskupa u Korčulu ona će postat grad u pravom smislu riječi. Prisutnost biskupa u gradu znatno će ojačati stabilnost i ugled korčulanske komune u međunarodnim odnosima.Stalno prisustvo biskupa u gradu učinit će da se sam grad unutar svojih zidina a i čitav otok podigne na višu razinu međusobnih odnosa i postupaka. Biskup će iz svoje rezidencije urediti odnose unutar klera, unaprijediti evangelizaciju svih slojeva puka, poboljšati crkvene objekte, crkvenu umjetnost i umijeće življenja koje otud proizlazi, jednom riječju duhovnu a poslije i svaku drugu ljudsku razinu kako se to može vidjeti u povijesti korčulanskih biksupa.

Zaključak

Bližeći se kraju ovog predavanja možemo zaključiti da su vremena koja su prethodila osnutku Korčulanske biskupije bilo turbulentna, nesigurna, ratna i opasna a narčito u bližem okolišu otoka K.orčule. Tu se eto neočekivano i brzo odvila i pomorska bitka između Đenove i Venecije. Prireme za osnutak Korčulanske biskupije nisu bile kraće od priprema Marka Pola za put u Kinu i natrag. Ono što je prethodilo osnutku Korčulanske biskupije prethodilo je i neposrednom vremenu pojave Marka Pola. I dok su se stonsko- korčulanski biskupi najprije Petar a poslije i Ivan Kručić već 10 godina nadali useliti u Korčulu i tu prenijeti svoje biskupsko sjedište iz Stona, Marko Polo je opremao svoju ratnu galiju za bitku pod Korčulom. Bitka je bila samo 2 godine ranije od dolaska prvog biskupa u Korčulu, a oba ova događaja proslavila su grad i otok Korčulu.

U Žrnovu, dana 24. kolovoza 1998.
Don Božo Baničević