Don Božo Baničević
Nekoliko arhivskih podataka koji se odnose na Velu Luku


Svi veoma dobro znamo kako je područje Vele Luke sve do početka XIX st. podpadalo pod crkvenu i svaku drugu administraciju susjednog Blata. To je uz ostalo glavni razlog zašto su arhivski dokumenti o Veloj Luci iz ranijih vremena u tolikoj mjeri oskudni. Ja ću ovom zgodom dati o Veloj Luci sve ono do čega sam u svojim istraživanju otoka Korčule do sada došao, a držim da s ovim nije sve iscrpljeno i da se još mnogo toga može naknadno pronaći naročito u arhivu biskupije u Dubrovniku.

Moja pažnja je uvijek usmjerena prema čitavom otoku Korčuli jer je on u čitavoj svojoj prošlosti bio jedna cjelina. Najbolji je način da dopremo što dalje u proučavanju naše prošlosti da pratimo arhivske dokumente koji nas paralelno izvješćuju za svaku našu otočku sredinu. Tako će svako naše mjesto bez vlastitog napuhavanja i bez omalovažavanja drugih dobiti o sebi onu sliku koja mu stvarno i pripada. Nije potrebno dovesti čitatelja u tunel i onda mu izgasiti svjetlo. Neka svakomu bude uvijek omogućeno da ostane na svijetlu!1

Ja ću dakle ovdje vođen prethodnim razmišljanjem izdvojiti iz arhivskih podataka otoka Korčule ono što se odnosi ili se može odnositi na podrućje Vele Luke kako bismo se time okoristili u dobivanju povijesne slike o najkrajnjem zapadnom dijelu otoka Korčule tamo gdje se danas smjestilo naselje Vela Luka.

Ponajprije ponavljam ono što sam već naveo o Veloj Luci u svojoj knizi "Imene župa na otoku Korčuli". Kako je to toponimska studija o glavnim naseljima na otoku Korčuli, tu sam naveo i nekoliko arhivskih toponima koji se odnose na područje današnje Vele Luke. To su izrazi i nazivi koje lako prepoznajemo: scolia in Velaluca et ante (1413) ili u lat. prijevodu in Valle Magna i de introitu terre Vallis Magne, tal. Valle Grande. Od toponima u XIV st u arhiv. dokumentima imamo: Potirna, Proiesd, Bradad, Potplat, Crussevski Privor, in Potirna na Sutvari, Gradac na Potirnu, In Potirna ubi dicitur Sagradaccie, in Slatina na Potplat. Oostalo o tome u mojoj gore spomenutoj knjizi.

U vrijeme Ivana V trinaestog Korčulanskog biskupa (1441-1447), kako donosi Farlati 2, desila se zgoda da je knez Mihovil Mihaelis skupa sa sucima saslušao Nikolu Jugevića voditelja ribarske daće u povodu tužbe Luke pustinjaka na Gradini sv. Ivana koji nije htio Jugeviću platiti ribarinu. Na to knez pozove Jugevića te ga pred svima izgrdi i zapovjedi mu da ni pustinjak Luka ni bilo koji drugi pustinjaci koji tu budu živjeli ne će biti udareni porezom zato što love ribu, jer oni od toga žive.

Daljnji arhivski spomen Vele Luke nalazimo u Vizitaciji Augustina Valiera3, apostolskog Vizitatora Dalmacije, nadbiskupa iz Verone g. 1579. U svrhu vršenja Vizitacije crkvenih objekata, klera i postupaka došao je vizitator Valier sa svojim pratiocima na Korčulu 15 veljače 1579. te su obišli i stara otočka naselja: Blato, Smokvicu, Čaru, Pupnat, Žrnovo pa i novo naselje Lumbardu. Čara, Pupnat i Lumbarda tada nisu imali status župe, ali su bila naselja sa svojim osnovnim pa i drugim crkvama. Vizitacija je završena do kraja veljače te godine. Tada je izvršena i vizitacija crkve sv. Ivana na Gradini. Tu je vizitator doslovno zapisao: "Poljska crkva sv. Ivana od Gradine nalazi se na krajnjem dijelu otoka, od Blata daleko 30 miljara na jednom otočiću. U njoj nema ništa osim golog oltara. Ima kuću i vinograde čiji se plodovi ubiru po Franu Nikolinu 4 u ime biskupa i njezinog rektora. Nitko u njoj ne govori Misu"5. On određuje: "Neka se drži zatvorenom, neka se oltar ukrasi potrebnim nakitom, neka se u njoj govori Misa prema obavezama, a ako njih nema neka se barem reče Misa na dan sv. Ivana."6

U vrijeme, dakle, Valierove Vizitacije crkva sv. Ivana na Gradini bila je nalik na noge slične kapele na Korčuli kojima se nije pridavala naročita pažnja i u kojima se veoma rijetko govorila Misa. Zato je ta crkva i bila u lošem stanju i propadala je.Tada još nije postojala crkva sv. Vincenca.

God. 1603 došao je na Korčulu apostolski Vizitator Mihovil Priuli 7, biskup iz Vicenze. On je također sastavio Vizitaciju grada i otoka. Tom zgodom on se osvrće i na Velu Luku, na crkve sv. Vincenca i na sv. Ivana na Gradini. Evo što on piše: "Crkva sv. Vincenca u Veloj Luci bila je sagrađena po uzvišenoj gospodi Izmaellis iz razloga pobožnosti i ona nema nikakvih prihoda. Zapovijedio je da se dobro čuva."8

Nadalje Vizitator prelazi na crkvu sv. Ivana na Gradini izražavajući radnju uvijek u trećem licu čime izražava posebnu neposrednost:"Posjetio je crkvu sv. Ivana na Gradini koja je udaljena od sela Blato 12 miljara otprilike koja je prema izvještaju gosp. Marka Marinović vlasnost Preuzv. Ordinarija hvarskog i po istom Marku sakupi se 4 dukata godišnje. Spomenuta crkva potrebna je obnavljanja, ima jedan oltar bez križa, svjećnjaka, ipak ima jedno zvono; nekoć je tu bila kuća koja je sada posve ruševna, postoje i neka dobra koja su postala neobrađena. Zapovijedio je da se ukrasi nužnim i potrebnim kako bi se u njoj mogla ponekad reći Misa."9

Ovaj podatak da su se crkve dočepali čak hvarski biskupi koja im je donosila godišnji prihod od 4 dukata jasno govori kako nitko o toj crkvi na Korčuli nije dovoljno vodio računa. Možda je hvarski biskup koristeći se nekim starim aktom od prije g. 1300 ili na drugi način zadržao jurisdikciju nad ovom crkvom. Prihod od 4 dukata nije bio malen. Toliko je uz ostale prihode u naravi iznosio godišnji prihod župnika u siromašnijim selima na našem otoku.
Slijedeće podatke crpit ćemo iz Vizitacije korčulanskog biskupa Teodora Dieda 10 (1611-1625) iz g. 1612. On tu donosi ove podatke, najprije o crkvi sv. Vincenca u Veloj Luci:"Izvještaj od naših poštovanih kolega da je ta crkva bila sagrađena po gosp. Vincencu Ismaelis i ne zna se tko njom upravlja i tko je uzdržava. Slika je dostatno dobra, oltar i drveni palij. Nema svjećnjaka, križa, oltarnika ni zvona. Neka joj se zidovi objele i neka se postavo podnožje za svećenika. Zabrana Mise je u njoj dok se zidovi ne obijele."11

U svojoj Vizitaciji biskup Diedo odmah prelazi na "crkvu sv. Ivana zvanu opatija na Gradini"12 i o njoj donosi slijedeće podatke:"Otkrilo se da spada u Korčulansku biskupiju. Bila je zadržana ova crkva od preč. g. hvarskog biskupa koji je godimice ubirao njezine prihode. Nitko ne otkriva tko se brine za njezin ukras. Nema križa, dva kandelabra ni klupe. Ostalo je dosta dobro. Oltar nije posvećen. Ova crkva zahtijeva dva prozora po liniji promjera sa obe strane oltara. Dva su kučišta neuseljiva. Oko vrha otočića na kojem leži rečena kapela pa sve do podnožja sva su dobra neobrađena koja su, nekad kako je izvješćeno, bila obrađivana i zasađena lozom. Postoji i izvjesna količina stabala maslina i mindeli. Ispred vrata crkve nalaze se dva otvorena groba sa kostima ukopanih"13
Sjajni biskup Diedo, revni administrativac i prektični pastoralac primjećuje sve ono što je realno, pravno i praktično. O ovom obljubljenom korčulanskom biskupu spjevani su i phvalni stihovi u heksametru i pentametru.14 Svojim izvještajem on baca ne malo svjetla na sadašnje područje Vele Luke.

Slijedeći nam je izvjestitelj o Veloj Luci apostolski vizitator Oktavijan Garzadoro15 nadbiskup iz Zadra g. 1625. On je poznat naročito po tome što je sve nedostatke htio odmah ispraviti te je određivao rokove dokle sve ima biti gotovo, a domaćeg je biskupa u savjesti obvezao da sve nadgleda, usmjeruje i vodi. On o Veloj Luci ima slijedeće: "Zapovjedio je sekvestrirati prihode sv. Ivana na Gradini kod zakupnika dok se ne donese zvono i zvonik koji su odneseni sa crkve i dok se ne podesi i ukrasi crkva prema sudu Preuzv. gosp. Ordinarija Korčulanskog koji će zadržati prihode u onom obimu kako budu nailazili radovi i izvršavao se posao na istoj crkvi i time je obvezao u savjesti istoga Ordinarija čijoj je sposobnosti povjerio izvršenje radova." 16

Crkve sv. Ivana dotakao se i korčulanski povjesničar Dr. Antun Paulini(1696-1757) u svojoj Povijesti Korčule na tal. jeziku.17 Njime se služio i povjesničar Vinko Foretić kao i nekim drugim autorima kad je riječ o sv. Ivanu na Gradini, a što sve nalazimo u njegovoj povijesti "Otok Korčula u srednjem vijeku".18 I kod Ivana Ostojića imamo spomen u njegovoj studiji u tri knjige "Benediktinci u Hrvatskoj" Jer se taj lokalitet ponekad zove opatija, on pomišlja na benediktinski samostan, dok je Foretić kao i inače dosta oprezniji u donošenju konačnih sudova o nekoj stvari, pa ako i o povijesnoj ulozi sv. Ivana na Gradini.19 Budući je otočić na kojem je sagrađena crkvica sv. Ivana na veoma samotnom mjestu opravdano se zaključuje na postojanje pustinjačke naseobine na tom mjestu. U blizini se otočića nalazi polje Brdat sa lokvom. Kako je Bradat dalmato-latinska riječ i znači "livade" opravdano se zaključuje da je to područje u doba Rimljana na našem otoku bilo naseljeno. Lokva može biti čak i iz ilirskih vremena. Kad sam jednom posjetio taj kraj primjetio sam da je ta lokva nažalost devastirana. Trebalo bi je smjesta restaurirati i dovesti u njezino povijesno i arheološko stanje.

Ovdje ću dati i važan podatak iz oporuke najvećeg korčulankog pjesnika i dramaturga Petra Kanavelića. Kanavelići su bili jedna od najbogatijih i najuglednijih obitelji na Korčuli. Imali su zemalja i kuća po svem otoku. Ipak najviše u Prapatni blizu Smokvice gdje je pjesnik često dolazio, boravio pa i pjesme sastavljao. Bio je plemić, advokat, dvaput ženjen Dubrovkinjama, a umire kao zadnji potomak svoje poznate obitelji. U svojoj opruci između ostalog piše:"Bratovštini sv. Sakramenta ostavljam kuću u Veloj Luci".20 U svakom mjestu na otoku Korčuli postojala je bratovština sv. Sakramenta kako je to vidljivo iz Valierove Viztacije g. 1579, a spominju je i neki drugi vizitatori. Ne zna se tko ju je utemeljio ali sigurno jedan od korčulanskih biskupa. Dužnost joj je brigati se za oltar Sakramenta, vječno svjetlo, pratiti sv. Pričest bolesnicima i td. Ova kuća koju je oporučno ostavio Petar Kanavelić toj bratovštini vjejorajtno se odnoci na Bratovštinu sv. Sakramenta u korčulanskoj katedrali. Petar je umro g. 1719 u sječnju, a opruku je napisao točno godinu dana ranije. Spomen njegove kuće u Veloj Luci daje naslutiti da je ona tu služila Kanavelićima da u njoj borave, da u nju sabiru urod sa njiva, vinograda i maslinika. Može se predpostaviti da ta kuća tu nije bila osamljena i da je bilo u to doba i drugih kuća pa i stanovnika u Veloj Luci. trebalo bi istražiti koja je to bila kuća i gdje se nalazila.21 Ako se nalazila uz more mogla je poslužiti za skladištenje i odvoz proizvoda u Korčulu i drgamo. Ako znademo da su Kanavelići nasljedili imanja od obitelji Paus, a tako i Španići, možemo zaključiti da je u Veloj Luci bilo i drugih kuća pa i obitelji već krajem XVII st.

A sada za kraj i nešto o predposljednjem XXXV korčulasnkom biskupu Antunu Belglava (1781-1787). Porijeklom iz Budve, rođen u Zadru od vojnog časnika, kad je postao svećenik zbog naročite revnosti i pastoralne zauzetosti bude primjećen te mu bude ponuđena biskupija na otoku Zakintu u Jonskom moru, ali tu službu on ne prihvati. Zatim mu sv.Stolica ponudi Korčulansku biskupiju i on se primi dužnosti. Bio je slabog zdrvalja. Često je poboljevao. U Smokvici je posvetio proširenu i nadograđenu župnu crkvu sv. Marije, Gospe Kandalore g. 1787.22. Nakon 6 godina bude premješten u Trogir gdje je nakon dvije godine i umro. Ono što je za Velu Luku posebno važno nalazi se u njegovom Izvještaju na sv. Stolicu i čuva se u Vat. arhivu, Relationes br.441 iz g. 1787. Tu čitamo da on "misli ustanoviti drugog kapelana dušobrižnika u konfinu Blata, pučki zvanoj Vela Luka udaljenoj 6 milja od župe..."23. U to doba prema Izvješću istog biskupa Blato ima 2000 stonovnika. Možda je jedna desetina ili bar petnajestina tih stanovnika župe Blato stanovala u Veloj Luci inače biskup ne bi bio došao na ideju postavljanja u Velu Luku drugog kapelana za službu duhovne pastve.

Nakon iznenadne smrti posljednjeg korčulanskog biskupa Josipa Kosirić g. 1802 dok se privatno nalazio u Trogiru, poradi poznatih političkih i drugih previranja u Dalmaciji, Korčulanska kao i mnoge druge biskupije ostane dugo vremena nepopunjena. Njome su upravljali kapitularni vikari do g. 1828 ovim redom: Don Dominik Petković, Don Frano Bosnić i Don Grgur Boschi. Biskupija je ukinuta poznatom bulom pape Leona XII "Locum Beati Petri" čiji je stvarni i idejni začetnik car austrijski Franjo I, kad su dokinute i mnoge druge male biskupije na hrvatskoj jadranskoj obali. Don Dominik Petković bio je dugo godina župnik u Račišću a zatim postane korčulanski kanonik i generalni vikar. Zato je i preuzeo upravu biskupije po smrti biskupa Kosirića. Njega nasljedi Don Frano Bosnić-Kovačić koji je najprije bio župnik u Blatu a poslije 14 godina u Smokvici. Bio je neko vrijeme i u Zadru veoma blizak nadbiskupu Ivanu Karsana(1771-1774) koji je prethodno bio XXXIII Korčulanski biskup. Don Frano je bio rodom iz Blata i u njegovo vrijeme upravljanja biskupijom dođe do uspostave kapelanije u Veloj Luci g. 1819.

To je bio veoma značajan događaj za velu Luku na putu i za njezino postepeno odvajanje i osamostaljenje od župe Blato. Postići kapelansku pa župnu i svaku drugu administracijsku samostalnost i za Velu Luku je išlo teško, otežavajuće i sporo; tako je to uvijek kad je u pitanju samostalnost i neovisnost. Ali do toga je moralo neminovno doći i došlo je tijekom XIX st.

S ovim ću završiti ovo izlaganje jer ostalo što bi slijedilo svi vi veoma dobro poznate, možda i bolje od mene.

U Žrnovu. dana 1. rujna 1998.
Don Božo Baničević

B i l j e š k e :
2. V. moju knjigu "Imena župa na otoku Korčuli" str 224-247.
3. V. Farlati: Illyricum sacrum, p. 377-378.
4. Augustin Valier: Visitatio Curzolen. p. 52
5. Frano Nikolin je vjerojatno onaj isti što ga spominje Zvonko Maričić u svojoj knjizi "Vela luka od 1490-1834" na str. 37. U istoj knjizi na str 35. nalazimo i podatak da su Nikolini plemići sa Hvara. Tu vjerojatno i leži razlog što plodove crkve sv. Ivana ubire Frano Nikolin za biskupa (vjerojatno hvarskog.)
6. V. tekst Valierove Vizitacije na str. 52 koji glasi: "Ecc.a campestris S.ti Joannis de Gradina in extremo Insulae posita ultra Blattam XXX milliaria sup. quodam scopulo. In ea nihil est praeter nudum altare. Habet quandam domum, et uineas, cuius fructus percipiuntur a Fran.co Nicolino noie Epi honore illius Rectoris. Nemo in ea celebrat.
7. V. slijed teksta spomenute Valierove Visitacije str. 52: "Ordinata: Teneatur clausa. Ornetur altare debitis ornam.tis. Celebratur iuxta obligat.m et si nulla adest, celebret saltem in festo S.ti Joannis."
8. Mihael Priuli, Vat. arhiv: Miscellanea, ARM. VII, 101 Curzolen.
9. V. Mihael priuli, o.c. p 334. "Ecclesia Sancti Vincentij in Valle magna fuit aedificata a Mag.cis D.D. Ismaellis ex sua deuotione, nec ullos habet Introitus. Mandauit bene custodiri."
10. V. M. Priuli, o.c. p. 334. "Visitauit ecclesiam S.ti Joannis in Gradina distans a Villa Blattae per duodecim milliaria circiter quae ex relatione D. Marci Marinouich est R.mi ordinarij Pharens. et conducitur ab ipso Marco pro ducatis quatuor in anno. De Juribus d.. ae Ecc.ae indiget reparatione, habet unum altare sine cruce, candelabris et adest unicum Altare sine cruce tandem quaedam campana, per antea aderat domus quae nunc omnino est destructa, aderant et quaedam bona quae redacta sunt ad sterilitatem. Mandauit ornari debitis et necessarijs paramentis ad hoc ut aliquando in ea celebrari possit."
11. Daljnji podaci biti će preuzeti iz velebnog djela što ga je g. 1611 redigirao Teodor Diedo XXV korčulanski biskup pod naslovom: "Directorium Episcoporum Ecclesiae Curzulensis digestum..."
12. V. Direct. Episc. p. 49. gdje čitamo:"In capella S.ti Vincentij in Valle Magna. "Relatum est a n.ris R.dis Collegis fuisse fabricatam a Q. D. Vincentio Hismaele, et Ignorare, a quo Gubernetur et manuteneatur. Icona est decens, Altare, et Pallium ligneum, Desunt candelabra, Crux, Tobaleae, et Campana. Albe fiant parietes, et fiat scabellum suptus pedes sacerdotis. Interdicitur dones parietes dealbatae sint."
13. V. Direct. Episc. p.49 :" In Eccla S.ti Joannis Vocata, l abbazia di s. Zuan di Gradina."
14. V. Direct. Episc. p. 49:" Repertum est existere in Diocesi Cuzulens. et detemptam esse hanc Ecclam a R.mo D. Epo farensi,qui eius reditus accipit annuatim. Nullus reperitur qui curam ornandi habeat. Desunt Crux, duo Candelabra, et Scabellum, In reliquis satis recte se habet, Altare non est consecratum. Requirit haec Capella duas fenestras per lineam diametram ab utraq. parte Altaris. Duo sunt casamenta inhabitabilia. Circumcirca sumitatem Scopuli, ubi sita est dicta Capella, usq ad radices eius Bona omnia Inculta sunt, quae prius, ut relatum est, culta erant et Vitibus plantata; tantum ad p.ns reperitur quaedam pars seminata Segete, et aliqua quantitas Arborum oliuarum et amigdalor. Ante portam Ecclae sunt due sepulturae apertae, cum ossibus cadauerum"
15. V. Farlati, o.c. p. 400
16. Oktavijan Garzadoro izvršio je vizitaciju korčulanske biskupije g. 1625. Doprinio je znatno da se Pupnat utemelji kao župa i tako odvoji od Žrnova. Ove iste godine umro je biskup Diedo u 54 godini života.
17. Pri ruci nemamo čitavu Vizitaciju Oktavijana Garzadoro nego samo nekoliko citata koji se nalaze u već spominjanom djelu T. Dieda , svezak II na str .69 "Directorium Episcoporum.." Tu čitamo: "Mandauit fructus S.ti Joannis de Gradina sequestrari apud conoscetores, donec reportetur campana, et campanile ecclae ablata, et aptetur, et ornetur eccla arbitrio R.mi D. Ordinarij Curzulens. qui fructus retineatur pro concurrenti quantitate executionis onerum eiusdem ecclae in quo grauat conscientiam eiusdem Ordinarij, eidemq facultatem exequendi committit."
18. V. Antonio Paulini: Storia ecclesiastico-profana di Curzola p. 247
19. Vinko Foretić, Otok Korčula u srednjem vijeku str. 348-350.
20. Usp. Ivan Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, II str. 408
21. V. Vid Vuletić-Vukasović, Il testamento di Pietro Canavelli ed altri documenti attinenti all eredita dello stesso Canavelli. Bullettino di archeologia e storia Dalmata. Split,1892,
22. V. Z. Maričić, n. dj. str 35 i dalje.
23. V. Božo Baničević, Korčulanski biskupi (rukopis), str. 39
24. Iz Vat. arhiva, Relationes, n.441, za g. 1787. tadašnji korčulasnki biskup Antun Belglava poslao je sv. Stolici Izvještaj i između ostalog tu stoji:"..e pensa egli d instituire altro cappellano Curato nei confini di Blatta detta volgarmente Valle grande distante sei miglia della Parocchia... In essa Isola evvi una Chiesa denominata Blatta, il cui Paroco denominato Pievano ha soggetto due mille anime.."