Korcula.NET > History, art and culture > Postranska pijaca

FRANO CEBALO
POSTRANSKA PIJACA

 

Video barbam et pallium: philoshopum nondum video.
Herod Atički
(Smisao: vrijednost nije u vanjštini).

 

Jedan neugledan natpis u kamenu skoro stoljeće i pol nije ozbiljnije privukao ničiju pozornost, a okrenut je licem prema prolazniku, oko metar visine od puta, u neposrednoj blizini postranske pijace i crkve sv. Roka u Žrnovu. Visine 32cm i dužine 76cm.  Najprije je bio obrađen pikunom, a zatim dio uglačan tajentom, na kojem je uklesan tekst.

 

Natpis, kamen
(Fotografija je snimljena noću, bez bljeskalice, osvijetljena pod oštrim kutom.)

 

Pri dnevnom svijetlu natpis je  teško čitljiv, što zbog oštećenja, što zbog plitko klesanih slova, (osim početnog O).

Ugrađen je u zidu koji oblikuje zaravan na kojoj se nalazi crkva. Najvjerojatnije je tu dospio 1873. godine kada je spomenuta crkva sagrađena[1]. Osim njega, ima tu još kamenja koji su pripadali staroj srušenoj crkvi. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća zid je rekonstruiran i ojačan betonom. (Sjeća se Ivan Tvrdeić da ga je najprije bio ugradio u zid njegove garaže, koju je gradio do samog zida, da bi ga  on, Andrija Didović Ule i  Marko Curać Arizona vratili na staro mjesto).

 

Grafički prikaz teksta

 

Prvi sam put  prepisao tekst, noću uz pomoć baterijske svjetiljke 1997. ili l998. godine. Početak teksta OVA PIAZA i POStRAnA, pročitao sam odmah. Druga brojka u zapisanoj godini  ostala mi je upitna, zbog velikog oštećenja. Za ostali dio teksta nisam imao rješenje. Ponudio sam ga stručnoj osobi, ali bez koristi. Tako sam bio odustao, a  zapisani tekst izgubio.

   Budući da se spominje pijaca, godina i Postrana, riskirajući da me  proglase lokalnim povjesničarom, odlučio sam ipak  pročitati taj zapis.

   Fotografirajući ga digitalnim aparatom, satima sam sjedio pred računalom, bez uspjeha.  Opet sam zamolio za pomoć, ovaj put don. Boža Baničevića. Iako nije bilo pomaka, podržao me u  namjeri, da  ako i ne odgonetnem tekst,  svakako pišem o njemu. Zahvaljujem mu se na pomoći i savjetima.

   Neven Fazinić me  uputio na sličan tip slova (na  križu,Veli vrh, Postrana), koji je također teško čitljiv, pretpostavljajući da ga je pisao možda isti autor. I tamo sam pročitao:

 

                                                                 INRI
                                                               A Dno
                                                              M 1788
                                                              Fattuto
                                                               DI zua
                                                                  ne
                                                            DIDOVI
                                                           CH DIDo

  Postavio Ivan Didović Dido godine gospodnje 1788. Zapis na talijanskom, nije imao mnogo veze sa mojom tekstom, pisanim na hrvatskom jeziku. Isto tako na drugom križu (brdo Stražica u Žrnovu), datum na talijanskom jeziku, godina 1784.

  A onda jedne večeri,  rješenje treće riječi; UČINI JE. U Žrnovu se i danas kaže UČINIE. Jedna riječ, bez  glasa J. Zapis VZIGnIe. Tada sam dobio  rješenje i druge zagonetne riječi; UČINILA JE. Ispred slova Z vidljiv je serif desne dijagonale slova V. Tako je zapisano; VZInIlAIe.  Predzadnja riječ se  lako čitala kao SAMA, ali bez razumijevanja  čitavog teksta, činila mi se nelogičnom.

  Oštećenu brojku sam otisnuo u fleksibilnoj masi (negativ),  na kojem se  jasno pokazao, usprkos oštećenju ( najmanje sedam udaraca, vjerojatno maicem), trag broja 6.

 

Oštećenja

 

Otisak- pozitiv Otisak- negativ Trag broja 6

 

  Konačno sam mogao pročitati:

                                                      OVA PIACA UČINIE  1648
                                                 UČINILA JE SAMA POSTRANA[2]

   Postrana[3] je jedan zaselak mjesta i župe Žrnovo. Imala je zajedničko groblje i crkvu sv. Vida, župnu crkvu sv. Martina. Bilo je  zajedničkih poslova  i razumljivo je u takvim prilikama zapisati da je napravljena  bez ičije pomoći, uz zauzimanje samih Postranjana.

   Put koji je  vodio iz Korčule kroz Prvo selo preko Barine,  Sejskog  polja,  Župan dol za Pupnat i dalje, ostavljao je Postranu prilično po strani. Tako je i dobila ime. Do nje se dolazilo  putem koji se  odvajao na kraju Lokve, uz pod Crni kok, pored groblja do  Crkve sv. Roka. Tu se spajao put koji je sa zapada dolazi iz crkve sv. Martina, a sa istoka u Vučju i dalje za Lumbardu.  Na ulazu u Postranu, i sjecištu putova  stajala je crkva,  što je uobičajeno, kao štit i brana u ovom slučaju od kužnih bolesti. Nije poznato kada je sagrađena. Godine  1477. za vrijeme još jedne epidemije kuge, u Veneciji je osnovana bratovština sv. Roka, odakle se njegov kult širio Europom, a tako i Dalmacijom[4]. Gradnja prvih crkava sv. Roka na otoku počela je  početkom XVI. stoljeća.   

Postoji podatak o narudžbi kapele ili četvrte lađe korčulanske katedrale posvećene sv. Roku iz  1525. godine. Također i dokument o gradnji župne crkve sv. Roka u Lumbardi iz  1561. godine, ali na mjestu postojeće crkvice sv. Roka. Bratovština sv. Roka u Korčuli utemeljena je 1575. godine[5]. Tako je i postranska crkva sv. Roka mogla biti  sagrađena u prvoj polovini XVI. st., jer  je 1579. godine spominje vizitator Augustin Valier[6] kako je u lošem stanju. Možda  su je Turci bili oštetili 1571. godine, mada to nije zabilježeno, kao u slučaju crkve sv. Mihovila u Prvom selu.[7]

   Bila je to malena crkva, bez apside, otprilike sedam ili osam metara dužine. Mjesto na kojem je sagrađena ograničeno je sa istoka stijenama, a sa zapada spomenutim putem, koji je obzirom na strmi teren morao biti podzidan, kao što je to i danas od skretanja sa kolne ceste do pijace.  

   Da bi se ispred crkve dobio veći prostor, koji je bio potreban iz više razloga, trebalo je pomaknuti zid puta prema zapadu. To su i napravili 1648. godine, proširili prostor kojeg su nasuli zemljom i kamenjem, popločali i dobili Pijacu. Zbog visine zida i opasnosti od pada te zbog cjeline trga ogradili su ga sjedištem, a u novostvorenom nasipu zasadili dva koštila[8],     simetrično u odnosu na crkvu. Tada je put kojim se dolazilo na pijacu i u Postranu išao lijevo od koštila. Kada se gradila nova crkva premješten je zapadno. Poremetivši sklad u odnosu na put ( prvi je koštil ostao sa gornje strane puta, a drugi sa donje),   poremećena  je i simetrija smještanjem nove crkve koso na pijacu.

  

 Evo jedne zgode koju mi je ovih dana ispričao Vlatko Šegedin Jastog:

   U I. svjetskom ratu Anton Curać Pucle borio se na tirolskom bojištu, i jednom prilikom u razgovoru sa nekim  starim tirolcem galantarom, kojeg je bio sreo za vrijeme odmora u nekom mjestu, zapitan odakle je, odgovori;

Iz Dalmacije.
Odakle iz Dalmacije?
Iz Korčule.
Iz kojeg mjesta?
Žrnova.
Je li iz Prvog Sela ili  Postrane?
Postrane.

Jesu li još živi oni koštili?  Odmarao sam u njihovoj hladovini, kada bi dolazio tamo iz Korčule prodavajući galantarsku robu.

  Godine 1979.  Pijaca je još jednom proširena. Postavljena je i spomen ploča.  Izvorni oblik izgubio se ugradnjom podzemnih prostorija. Danas jednog koštila više nema, a od drugog nije puno ostalo[9]

Sve te godine ovu ″spomen ploču″ nitko nije pročitao. Je li zbog neugledna izgleda ili  zato što je pisana  hrvatskim jezikom.?

  

 

 

Rekonstrukcija

 

 

 

 


 

[1] Gdje se je prvotno nalazio kamen sa natpisom? Put kojim se dolazilo na Pijacu išao je lijevo od koštila (vidi rekonstrukciju). U nedostatku prostora za novu crkvu 1873. godine pomaknut je zapadno. Također je morao biti premješten i zid Pijace da bi napravio mjesta putu. Možda se  u tom dijelu zida Pijace nalazio kamen, kojeg su premjestili u novonastali potporni zid, ili je bio negdje u zidu crkve. 

[2] Kako nije poznato (do danas) tko je i kada gradio zvonik župne crkve sv. Martina,  po ljepoti uz bok zvoniku korčulanske katedrale, podatak o nastanku Pijace tim je veći za Postranu i Žrnovo, osim toga jedini stariji (poznati) natpis na hrvatskom jeziku na ovom djelu otoka je onaj iz porušene crkve sv. Sergija i Baka (na kojem je mjestu u XIX. stoljeću sagrađena crkva sv. Justine). Potječe iz 1606. godine, i čuva se u lapidariju Opatske Riznice sv. Marka u Korčuli. 

[3] Postrana je u vrijeme nastanka  natpisa mogla imati oko 20-25 ognjišta, ili  100-150 duša. 

[4] Rok (Lat. Rochus), sv., zaštitnik gubavaca, oboljelih od kuge i općenito  svih kužnih bolesti, zaštitnik stoke i bolesti u vinogradu (vjerojatno Montpellier, 1295.- Montpellier, 1327.). Život mu je obavijen legendama. Zarana mu umiru roditelji, razdjeljuje imanje i odlazi na hodočašće u Rim. Na putu se brinuo za gubavce te je i sam obolio (u Piacenzi 1320.). povukao se u neku kolibu da tamo umre, međutim anđeo mu je dao duhovnu okrjepu, a njegov vjerni pas priskrbljivao mu je kruh. Oporavio se i vratio u Montpellier. Kako ga je bolest izmijenila, nitko ga nije prepoznao pa je zbog tobožnje špijunaže osuđen na tamnicu, u kojoj je i umro. Godine 1485. posmrtni mu ostaci dospijevaju u Mletke, odakle se njegov kult širio Europom. Mletački franjevci podižu crkvu sv. Roka kao svetište za svečeve relikvije. Likovno se prikazuje u hodočasničkoj odjeći sa štapom i tikvicom, s kužnom ranom na otkrivenu bedru, s anđelom i psom. Spomendan: 16. VIII.  

[5] Božo Baničević, Korčulanska biskupija (1300.-1830.), god. 2003. str. 103, 125, i 393. 

[6] Don Božo Baničević, Župa Žrnovo na Korčuli, www.korcula.net/naselja/zrnovo/zupa.htm 

[7]″PALA A TURCIS CONFRACTA″  Don Božo Baničević, Župa Žrnovo na Korčuli, www.korcula.net/naselja/zrnovo/zupa.htm  

[8]CELTIS AUSTRALIS L. Fam. Ulmaceae

Koprivić, crna košćela, kostela, koštil, ladonja, ledonja, lodonja, fafarinka, fanfarigola, fafarikula. Talij. Bagolaro, arcidjavolo, fran. Fabrecoulier eng. Hackberry  njem. Zűrgelbaum.

Domovina Istočna Europa, Sjeverna Afrika, Zapadna Azija. Rasprostranjen po zemljama Mediterana.

Habitus- listopadno drvo do 20 m visoko, jakog debla, koje može biti u promjeru i do preko 1(-2) m; krošnja široka, zaokružena, prozračna.

Kora- dosta debela, pepeljasto siva (slična bukovoj), dugo vremena ostaje glatka; kod starih primjeraka potamni i sitno ispuca. Mlade grančice su sivosmeđe, dlakave, sa izraženim lenticelama.

Plod i sjeme- okruglasta mesnata koštunica, veličine zrna graška, u zrelom stanju crnkastosmeđa, visi na peteljci dugoj oko 2 cm. Zri u kolovozu.

Biologija- jednodomna, anemofilna, kserotermna, heliofilna, spororastuća vrsta. Doživi starost do 400(-1000) godina.

Razmnožavanje- sjemenom i vegetativno. 

Stanište- najčešće u šumama hrasta medunca u submediteranskim krajevima. (Dolinom rijeke Neretve). U visinu se penje do 900 m.

Primjedbe- drvo se koristi u rezbarstvu, za gradnju glazbala.  Zbog slikovitog habitusa cijenjen u hortikulturi. 

[9] Pavle Bakarić  služeći se naročitom formulom za izračun starosti, a koja uključuje opseg i promjer debla, procjenjuje starost postranskih koštila na Pijaci oko 350 godina.

 

 

Literatura:

ORL= Opći religijski leksikon, leks. Zavod   M. K. Zagreb
Baničević, Božo: Korčulanska biskupija (1300.-1830.), Crkva u svijetu Split, 2003.
Baničević, don Božo: Župa Žrnovo na Korčuli,
www.korcula.net/naselja/zrnovo/zupa.htm
Šilić, Čedomil: Atlas drveća i grmlja II. Izdanje Svjetlost Sarajevo, 1983.