Živan Filippi:
Uz antropološki esej Richarda Webstera

"Korčula, moreška i Shakespeare"
Književna smotra, Zagreb, V (1973), broj 15


Uvod

U svojoj Teoriji književnosti, jednom od temeljnih djela moderne kritike, Rene Wellek i Austin Warren izrekli su 1948. godine misao da su nacionalne književnosti nerazdvojno povezane s općom svjetskom književnosti i da impliciraju jedna drugu. Nacionalne književnosti ne mogu se uzeti jednostavno kao odvojene geografske i lingvističke kategorije, već treba potanko analizirati način na koji one ulaze u evropsku ili pak svjetsku književnu tradiciju. Kasnije je Rene Wellek u Kritičkim pojmovima 1963. godine detaljno obrazložio i dokumentirao to stajalište na opće usvojenim pojmovima baroka, klasicizma, romantizma, realizma. Međutim, koliko god to prožimanje i modificiranje određene evropske ili neevropske konvencije u pojedinim književnim središtima dobilo svoju teoretsku podlogu i opsežnu dokumentaciju u Welleka, ono dolazi do pravog izražaja tek u "impresionističkim" esejima suptilnih duhova, često potaknutih trenutnim doživljajem.

U modernoj književnokritičkoj publicistici sve više prevladava tendencija međusobnog isprepletanja književnokritičkih i izvanknjiževnih zapažanja, oživljavajući tako u suvremenim kontekstima starinsko jedinstvo pjesme i plesa. Već je Northrop Frye u svojoj Anatomiji krititke 1957. godine ustvrdio kako je Zlatna grana Jamesa Frazera imala svrhu da bude djelo iz antropologije, ali je postigla više utjecaja na književnu kritiku nego na svome polju. Sve češće se surećemo s interdisciplinarnim pretakanjima, pa je gotovo i nemoguće odijeliti književnu kritiku u užem smislu od općeg kulturološkog pogleda. Antropologija, kao studij primitivnih kultura, bez sumnje je unijela nove postupke u književnu kritiku. Vukući korijenje iz starinskih, intelektualno nespoznatih mitskih slika, pokazala je da su verbalne strukture psihologije, povijesti, prava sačinjene od iste vrste mitova i metafora koje nalazimo u njihovu prvotnom obliku u književnosti. Na taj je način znatno pridonijela povezivanju humanističkih disciplina, a teorijom arhetipova, koji se pojavljuju u pojedinim književnim djelima i folklornim manifestacijama, premošćujući barijere rasa i kultura, uvelike rasvijetlila svjesne i nesvjesne umjetničke postupke.

Literarna kritika u pravom smislu riječi upotrebljava antropološki materijal da bi unaprijedila proces razumijevanja i vrednovanja samoga djela i tim se svojim unutrašnjim pristupom bitno razlikuje od metakritike, koja upotrebljava isti materijal da bi unaprijedila proces razumijevanja drugih disciplina pomoću književnosti.

Za engleskog književnika, literarnog kritičara, putopisca, erudita živa duha Richarda Webstera može se reći da su služi jednim i drugim pristupom, ne zaboravljajući pri tome da svojim izvornim usporedbama osmisli mnoga nepoznata antropološka djela i da, s druge strane, u poznatim književnim djelima pronađe folklorne motive i izvore.

Njegov esej "Korčula, moreška i Shakaspeare", koji je objavljen u "The Mediterranean"-u, u kolovozu 1971, međunarodnom časopisu za turizam, umjetnost i kulturu Mediterana, izrazit je primjer povezanosti i isprepletenosti književne kritike, antropoloških zapažanja, turističkog putopisa, povijesnih reminiscencija. Osjetivši, kao vrstan poznavalac i sudionik anglosaksonske kulturne tradicije, neodoljiv poriv svojih sunarodnjaka, od T.S. Eliota, H.G. Wellsa, Bernarda Shawa, Rebecce West, do Ann Bridge, Celije Irving i sir Fitzroya Macleana, k neizbježnom Mediteranu, pokušava Korčulu i njezinu morešku povezati s engleskom književnošću, koja je naročito u doba renesanse bila oduševljena mediteranskom joie-de-vivre i općenito sredozemnom kulturom. U tu polarnost kulurno-povijesnoga ambijenta staroga mediteranskoga gradića i tematike iz engleske književnosti što podsjeća na njegov folklor Webster umeće treći pristup, relevantne antropološke nalaze u ritualnim plesovima i žrtveničkim svečanostima od Jamesa Frazera do Violet Alford. Websterovo istraživanje porijekla moreške i ostalih plesova na otoku Korčuli ima za cilj da ih poveže s tzv. "morris" plesovima u Velikoj Bitaniji i mačevalačkim plesovima u centralnoj Europi, dajući im tako univerzalno antropološko i literarnopovijesno značenje. Jer takvi plesovi nisu puki ostaci ratničkih vježbi, već vuku korijenje iz najranijih početaka ljudske rase, kada su naši ratnički preci na svečan i ceremonijalan način u točno određeno doba godine iskušavali svoju moć pred prirodom i uklapali se u njen postojani ritam. Svaki ključni trenutak ljudskog iskustva, zora, zalazak sunca, mjesečeve mijene, doba berbe, rođenje, ženidba i smrt, dobivao je odgovarajući ritual. Taj princip ponavljanja ritma u prirodi dobio je u umjetnosti svoje intelektualno oblikovanje i u mnogim geografski udaljenim prostorima proizveo slične pjesničke oblike.

Richard Webster je efektno isprepleo folklorne slike korčulanskih mačevalačkih plesova s mediteranskim motivima u pojedinim Sjakaspeareovim dramama. Ako bi se imala na umu klasična mjerila književnokritičkog znalaštva, sigurno bi mnoge njegove usporedbe izgledale nategnute i više asocijativne prirode. Međutim, antropološki pristup implicira poznavanje zajedničkih arhetipskih slika i tiem obogaćuje klasičnu književnu kritiku, povezujući obično nevezane cjeline i prepoznavajući često neprepoznate umjetničke slike i porive.

Dakako da Webster nije zaboravio spomenuti i poznate hrvatske angliste, profesore Josipa Torbarinu i Rudolfa Filipovića, te etnologa Ivana Ivančana i povjesničara Vinka Foretića, što čitavom eseju daje aktualan smisao, a ovim i mnogim drugim referencijama antropološke vrednote užega hrvatskoga lokaliteta uklapa u širi evropski kulturni kontekst.

Richard Webster:
"Korčula, moreška i Shakespeare"
Šo to u Korčuli osvaja?

Za početak moglo bi se spomenuti da dok su Petra Kanavelića, najpoznatijeg pjesnika rođenog u Korčuli, prikazivali katkada kao pukog oponašaoca sečentista, za neke od njegovih pjesama Jakša Ravlić primjećuje da, iako u njima nema ničega novog, ipak postoji nešto što ih ispunja životom - "dahom krvi" - aureolom krvi, dajući im ono što poezija mora sadržavati da bi preživjela. A umjetnička djela u Korčuli sigurno preživljuju. Najvažniji pjesnik rođen u Korčuli? Danas izgleda da je to Josip Torbarina, prevodilac Shakespearea, koji je izrekao neke zanimljive misli o Shakespeareovoj Iliriji. Torbarina se zalaže za robustan karakter Dvanaeste noći, protiv staroga shvaćanja po kojemu je to puka vrsna vilinska priča. Ali iznoseći na vidjelo geografsku stvarnost Shakespeareove Ilirije, on se u isto vrijeme zalaže za umjetničko postignuće tih Iliraca (od kojih je naposljetku i on jedan), a protiv lošije vrste robustnosti kakvu je opisivao Leslie Hotson. O Shakespeareovoj Iliriji ima što kazati i Rudolf Filipović.

Ono po čemu se Korčula najprije zapazi jest izgled egzotično gostoljubivog starog grada kakav se vidi s broda kada prolazi kroz kanal što Korčulu razdvaja od vrletnog poluotoka Pelješca. Zatim, pri daljem istraživanju, čovjek je sklon pomisliti da je ono što privlači grananje njezine povijesti i umjetnosti. Konačno, treba podsjetiti da takve stvari odmah zaokupe pažnju promatrača. Možda je važna i neka vehementna jednostavnost - život harmoniziran u ilirskoj kombinaciji stijena i vina.

Korkyra Melaina - Crna Korčula - nazvana tako po tamnoj boji svoje vegetacije, bila je naseljena s Visa, kao što se vidi na ploči iz Lumbarde (sela na jugoističnoj strani), u 4. stoljeću prije Krista. Tek u kasno ljeto 1970. godine sam ja konačno zakoraknuo na otok okrećući ključeve te tako reći arhitektnoske brave, tog prekrsano ugniježđenog, isturenog grada - i upoznavajući se tako s Gladiatoriam Saltationem Nigrocorcyrensem, s onim duae gladiatorum turmae, altera larvatas facies, altera candidas, ambae gladios prae se ferentes - dum nigri et nivei pugnant sine sanguine reges - kao što je opisano u ranom 18. stoljeću, kao i s mnogim drugim zanimljivostima i s nenadmašivim morskim i kopnenim pejzažima. Otok je poznat i po svojim kamenolomima. Od korčulanskog kamena sagrađene su ne samo njezine vlastite gotske crkve, renesansne palače, kule i vidikovci već i veći dio staroga Dubrovnika, vjerojatno neki dio Venecije, te mnogobrojni kapitoli.

"Grubi kamenolomi, stijene i brda, čiji
vrhovi dodiruju nebo..."

Nije li ovaj stih u Othellovom prikazu povijesti putovanja potekao iz izvještaja nekog putnika o Korčuli, o čemu se, mislim, može raspravlajti. On daje opći utisak o mjestu, od istoka i sjevera do stjenovite okolice Račišća, kojim vladaju jaki, čisti vrhunci Svetog Ilije na kopnu. S iskorištavanjem šuma nekad je uporedo cvala brodograđevna industrija - ja stanujem u ulici "Put brodograditelja" - a Korčulani su bili, prirodno, od najranijih vremena, ne samo kamenoresci i građevinari već također, i iznad svega, pomorci. Dalje, postoji tradicija prema kojoj je to rodno mjesto Marka Pola, iz čijeg prikaza o kraljevstvu Kubla Khana, među ostalim izvorima, proizlazi jedinstven Coleridgeov putopis Put u Xanadu, kako je nazvan. U svakom slučaju, Marko Polo je u pomorskoj bici kod Korčule 1298. pao u zarobljeništvo Đenovljana, zajedno s Andreom Dandolom. To zarobljeništvo omogućilo mu je da u dokolici izdiktira svoje bilješke kolegi zarobljeniku Rustichellu da Pisi.

Kada smo razgledali umjetnička blaga grada i "kuću Marka Pola", ukazao se prozračan uspon do Sv. Antona, sa svojom začuđujućom alejom čempresa. Dalje, na suprotnom kraju otoka Vela Luka sa svojim divnim zaljevom; a na bogatijoj jugozapadnoj obali prostrla se mirna Brna. Međutim, najviše ovdje želim govoriti o moreški, osebujnom mačevalačkom plesu grada Korčule i o nekim problemima koje ona potiče, uključujući možda neke misli o nešto udaljenijem predmetu, o Shakespeareovu Othellu.

Ples počinje ulaskom Mora, Maura, sina arapskog kralja Osmana, koji vodi zasužnjenu Bulu, vjerenicu bijelog kralja Osmana ili Bilog. Moro je zaljubljen u Bulu, ali ona odbacuje njegovo udvaranje i, u lnacima, uzalud traži da se vrati svome ljubljenome. Onda ulazi Bili, bijeli kralj, sa svojom vojskom. Nakon kratke prepirke bijeli kralj i Moro odlučuju da bitka riješi sudbinu Bule - koja se na kraju, kao što se može očekivati, vraća Bilome (alias Osmanu), koji je pobijedio svoga protivnika. Pažnju zakuplja veoma razrađen mačvalački ples u sedam figura - klasičan primjer tipičnog mediteranskog plesa, koji plešu dvojica vođa i njihove vojske u nošnjama ranog 16. stoljeća, u jednom slučaju potpuno crnim, a u drugom, zbog većeg efekta, crvenim. U prekidima se i dalje javljaju kratki dijalozi. U jednom od njih Bula moli mir, ali izvedba se nastavlja pojačnom žestinom, dva kratka mača svakog plesača snažno sijevaju, izbacuju iskre na sve strane ili pak štite plesača iznad glave, što iziskuje veliku vještinu. U stvari, jedna figura, "španjoleta", ne pleše se više jer je bila, kao što pričaju, opasna po život plesača.

"Moreška se tukla!", a ne samo plesala. Ali usporedan s elementom neumornog mačevanja jest umjetnički efekat baleta, koji se pojačava briljantnim kontrastima boja, naročito kada se ples izvodi na otvorenom, pod sjajnim suncem.

Koje je pravo porijeklo moreške? Iz zapisa sudskog slučaja u Trogiru iz godine 1273, u kojem se neki Marinci tuži zbog ozljede u mačevalačkom plesu, moglo bi se pomisliti da porijeklo vodi do najranijih vremena i da je folklorne prirode. Ali glavni izvori iz kojih crpem svoje obavijesti, Vinko Foretić govoreći o moreški i Ivan Ivančan o mačevalačkim plesovima općenito, naglašavaju jasnu razliku između moreške s njenom posebnom drmatskom strukturom, s jedne strane, ili rasporstranjenijeg fenomena povezanih mačevalačkih plesova i njima pripojenih primordijalnih rituala, s druge strane. Naposljetku, ako je nesretni Marinci uistinu sudjelovao u moreški, on se u stvari ne bi imao razloga žaliti! Treba samo pomisliti na rustičan karakter engleskih "morris" plesova, koji vuku korijenje iz svijeta Zlatne grane sir Jamesa Frazera, da bi se osjetio kontrast u odnosu na relativno kompliciranu dramu. Ipak, riječ "morris" potječe iz morisco ili moresque, i tako se suočavamo s problemom njihove međusobne povezanosti između moreške i grada Korčule i drugih mačevalačkih plesova i folklornih običaja, takoođer veoma dobro uščuvanih na ostalom dijelu otoka, da i ne spominjemo ostalu okolinu.

Sadržaj korčulanske moreške potječe iz ratova 16. i 17. stoljeća, ne samo između kršćana i Turaka, već također, što malo začuđuje, između Turaka i Arapa, na što upućuju imena "Bula" i "Osman" i spominjanje Osmanova carstva. Ali, prema Foretićvim riječima, postoji veoma rasprostranjeno stajalište - koje Ivančan smatra jednodušnim - da je moreška najprije nastala kao mačevalački ples španjolskih Arapa i Maura, od kojih su je preuzeli Španjolci, ne zna se točno kada, premda Violet Alfred tvrdi da je otkrila najraniji postojeći zapis o moresque u bici-igri između kršćana i Maura, koji se slavi u Leridi 1149; a tradicionalno, prema Lewisu Spenceru, maurski ples u Engleskoj uveo je John of Gaunt po svom povratku iz Španjolske. Govoriti da su maurski plesovi identični s moreškom, značilo bi uzeti za gotovo ono o čemu ja tek želim raspravljati. Među Španjolcima, u svakom slučaju, radnja je poprimila karakter prividne bitke između španjolskih kršćana i arapskih muslimana, a iz Španjolske prenijela se u druge mediteranske zemlje, posebno na Korziku i u Italiju, gdje je glavna proučavanja izvršila Bianca Maria Galanti. Međutim, kuda god se širila, moglo joj se pripisati više od jednog sadržaja. Zauzeće Granade, npr., oslobođenje Jeruzalema ili ponovno oduzimanje Arapima korzikanskih gradova. A isto tako postoji i više verzija korčulanske drame.

Moresco se igrao i u svjevernoj Europi, posebno u Flandriji i Engleskoj. Ali moglo se osjetiti i nadovezivanje na prvotno agrarno porijeklo - na narodni ples u čast poganskih bogova biljnog svijeta i obrede ponovnog oživljavanja. Sada sam primoran navesti odlomak iz The Mediaval Stage sir Edmunda Chambersa:

" Najraniji engleksi pisci zvali su je morisce, the morisk ili morisco. To je, izgleda, derivacija iz španjolskog morisco - Maur. Za taj ples, se, prema tome, drži da je maurskog porijekla, a običaj crnjenja lica tome je dokaz. Takva teorija, po svoj prilici, izvrće red činjenica. Ples je isuviše povezan s engleskim seoskim običajima, a da bi se olako mogao gledati kao uvoz. Ja bih rekao da se lica nisu crnila zato što su predstavljali Maure, već su prije plesači mislili da predstavljaju Maure, jer su njihova lica bila crna! Pocrnjeno lice doista je često na seoskom festivalu. Mi smo pronašli vjerojatan razlog tom sakrivanju u primitivnom običaju mazanja lica dobročiniteljskim pepelom festivalske vatre..."

Tu sumnju prati dihotomija koju su uspostavili Foretić i Ivančan između korčulanske moreške i drugih tradicija na otoku. Po mišljenju Vinka Foretića, dok moreška ima očitu povijesnu osnovu i može se uzeti da simbolizira bitku između crnog i bijelog (što može značiti bilo što), izvan toga ona nije podesna za posebne metaforičke i antropološke interpretacije. U isto Vrijeme Ivan Ivančan napravio je opsežnu studiju o sasvim različitoj igri kumpanjiji, ritualu koji prate mačevalački plesovi i koji je dobro sačuvan u unutrašnjim lokalitetima otoka: u Blatu, Smokvici, Čari, Pupnatu i u Žrnovu. S narodnim plesom karakterističnim za druge krajeve Evrope, zajedno s Mediteranom, on kombinira takve starinske obrede kao što su "lažni kralj" i žrtvovanje vola, svečnost i izuzetnost gilda, te savezništvo ili "compagniju" radi vojničke obrane ili druge suradnje kao i u Italiji. Postoje zapisi o kumpanjiji koji datiraju iz ranog 13. stoljeća, a za onu iz Žrnova postoji naširoko pisan zapisnik i Pravilnik iz 1620. godine. Međutim, ako netko i pored te složene igre kumpanjije želi dalje rasvjetljavati očite razlike između moreške i općeg toka evropskog folklora, neka samo prouči Shrovetide, dramu Crne lutke, koja se još uvijek slavi na susjednom otoku Lastovu, a podsjeća na firentinskog Scoppisa del Carra, Guyja Fawkesa u Engleskoj, na mnogobrojne narodne drame o kojima su raspravljali Chambers i novija izdanja Folklore Society. Za materijal o Lastovu treba pogledati pomnu studiju Bonifačića Rožina.

Prema općem stajalštu Ivančana, pored akrobatskog ili azijskog tipa mačevalačkog plesa, radna klasifikacija evropskih mačevalačkih plesova, kakvi god povremeni uzajamni utjecaji bili, mora poći od (1) mediteranskog tipa prikazanog u moreški i od (2) spojenih mačevalačkih plesova srednjoevropskog podrijetla, koji su povezani, među ostalim, s ostacima animističke religije, evokativne i apotropejske magije ili s obrednim prerušavanjima. Ova kalsifikacija slaže se s onom Biance Marije Galanti, koja mačevalačke plesove dijeli na (1) povijesno-tardicionalne ratne plesove i (2) plesove povezane s nekom vrstom religijskog ili kvazireligijskog rituala. Za Korčulu (i Lastovo) značajno je što su se ta dva fenomena tako dobro sačuvala jedan uz drugi.

Vraćajući se natrag moreški grada Korčule, vidimo da dva najranija teksta drame potječu iz ranog 18. stoljeća. Jedan od njih je nedovršen, a drugi završava drugačije nego tekst koji se sada upotrebljava, s mirnim izručenjem zasužnjene Bule. Treći, najstariji poznati tekst, koji se približava sadašnjem, štampan je u Zadru 1869. godine. Prvobitno, prema Foretiću, dramu Moreška bez sumnje je sastavio samostalni pjesnik u dubrovačkom dijalektu, ali od onda je poprimila utjecaj korčulanskog dijalekta i modernog književnog hrvatskog jezika. O pozadini, međutim, možemo suditi i po jednoj staroj talijanskoj verziji koju je otkrio Vinko Foretić. Data je u obliku prijevoda, vjerojatno s hrvatskog, i posvećena je ženi mletačkog dužda. Ali ona ima drugačiji sadržaj. Junakinja po imenu Amira kći je kralja Alžira i vjerila se za Mehmeta, sina mauritanskog kralja. Kako je Mehmet otišao u daleke ratove, a Amira ostala bez ikakvih novosti o njemu, odlučuje potražiti Maura bilo gdje. U svojim lutanjima, međutim, ona naiđe na mađarsku vojsku (podsjećanje, vjerojatno, na vezu između Španjolaca i Habsburgovaca), čiji komandant odlučuje da je zarobi. U tom trenutku Maur Mehmet pojavljuje se na sceni sa svojim snagama. Ples što slijedi predstavlja bitku između njih dvojice za Amiru. Mađar pobjeđuje i ponovo zarobljava Amiru, ali očito bez ljubavnog motiva! Ako je sve ovo prilično čudno, ono je u svakom slučaju daleko od kumpanjije, od Crne lutke iz Lastova ili od maurskih plesova. Svejedno ostaje poteškoća što se engleski seoski ples zove maurski (morris, morisco ili moresque), što su postojali neki uzajamni utjecaji i što postojeći tekst Moreške nije, naposljetku, potpuno različit od mnogih narodnih drama koje vuku korijenje iz agrarnog svijeta seoskih festivala i koji podsjećaju na božansko. Osim toga, koju god klasifikaciju našli kao pogodnu, ostaje zadnji zahtjev da se ona u principu mora zasnivati na općoj ljudskoj psihologiji, na općem strukturalizmu i na široj filozofiji ili teologiji. Čak ako netko i ne mari za teoretiziranje, dug poeziji ne može se ovdje potpuno odbaciti. Poezija je "put za Xanadu" - ili možda za Korčulu!

"Među tim plešućim stijenama jednom i zauvijek
Šiknula je trenutno sveta rijeka."

Ali obećao sam govoriti o Shakespeareu. Dakle, reći za Shakespearea da je folklorni pjesnik u smislu folklorista koji je želio zasnovati kralja Leara na ritualnoj folklornoj drami (u romanu Smrt budale Ngaioa Marsha) bez sumnje je pretjerano. Njegov cilj je, kao profesionalnog kazališnog čovjeka, napraviti manje ili više historijsku romansu. U tom smislu možemo samo pobilježiti činjenice ili bar vjerojatna umovanja o njegovim romansama povezanim s općom jadranskom scenom. Othello, mletački Maur, kao što je poznato, najviše se zasniva na noveli s malom povijesnom pozadinom Giraldija Cinzija. Dobro poznate su također strukturalne neusklađenosti između prvog i drugog dijela Shakespeareove tragedije Othello, o kojima se govori kao o "shemi dvostrukog vremena". Da bi se riješio taj tvrdokorni problem "sheme dvostrukog vremena", profesor N. B. Allen sa Sveučilišta Delaware oštroumno je pretpostavio da je Shakespeare najprije napisao drugi dio drame, slijedeći u tom dijelu veoma pomno nit Cinziove novele, a onda se konačno dao na pisanje prvog dijela drame. Tako upotpunjujući početnu pozadinu drame, ako hoćemo slijediti ispitivanje Barbare Heliodore de Mendonca, Shakespeare je imao na umu strukturu commedije dell' arte. Odatle, ako prihvatimo oba ta brižljivo obrazlagana mišljenja, usred pisanja glavne priče, zasnovane na Cinziju, Shakespearea je privukla prikladnost venecijanske lokalne boje i ponešto struktura commedije dell' arte. To je veoma vjerojatno. Alo još nešto nedostaje u Cinziovoj verziji priče, pored venecijanskih scena i pozadine, a to je bilo kakvo zahvaćanje problema Maura kao crnca, što se rijetko spominje. Neki su tvrdili da ni to nije naročito bitno za Shakespeareovu priču. Ali zbog mjere, moglo bi se kazati da drama jest studija osobnog ili rasnog temperamenta, a taj problem se, mislim, ističe u prvom dijelu drame. Zajedno s Venecijom on sačinjava pozadinu tragedije. Moje mišljenje je zbog toga da, dok je pazio na venecijansku pozadinu, Shakespeare je u isto vrijeme pazio na posebnu ulogu priče o Crnom i Bijelom, suprotstavljajući jednostavnog Maura idealnoj ljepoti Desdemone i rafiniranoj mletačkoj lukavosti, ne Desdemone, već Jaga, koji predstavlja Zlo čovječanstva. Shakespeare, međutim, uvodi u prozni skelet Cinzijeve novele duboki zahvat u impulzivni karakter Maura - što može biti i nakon promatranja u Londonu - te se tema tako povezuje s mletačkom i, kao što se vidi iz Othellove biografije u prvom činu, mediteranskom pozadinom.

Poznato je stajalište da su svi Shakespeareovi likovi prikriveni Englezi, i da se njegove drame ne odvijaju nigdje posebno osim na londonskoj sceni. Ali u ovoj misli može se i pretjerati. Mario Praz u svom članku o Shakespeareovoj Italiji zaključuje da - ili je Shakespeare stvarno putovao po sjevernoj Italiji - za što nema potvrde - ili je dobivao svoje obavijesti iz razgovora s Talijanima u Londonu. Tome, međutim, treba dodati, kao što je Rudolf Filipović pokazao u svom članku o Shakespeareovoj Iliriji (a mislim i u daljim istraživanjima još neobjavljenima), da Shakespeareovi izvori nisu morali biti samo razgovori, već i literatura o putovanjima koja prikazuje Jadran. Praz govori o Shakespeareovu "Nepoznatom gradu Iliriji" (u Dvanaestoj noći). Ali jedan grad prestaje biti nepoznat ako ste rođeni u njemu, ili ste ga posjetili, i treba odvojiti Shakespeareovu Iliriju od Ilirije koju ste stvarno vidjeli ili prostudirali. Malo je sumnje da je "Nepoznati grad" najvjerojatnije Dubrovnik. Ali potpuno znalačko i trezveno mišljenje dao je Josip Torbarina u Pozadini Shakespeareovih drama. Torbarina također naglašava zanimljivo mišljenje da među onima koje Praz ubraja u Talijane ili Mlečane u Londonu mora biti dobar broj Ilira ili Dubrovčana, a i Filipović ih podosta spominje. Ako nije bilo teško doći do obavijesti o Veneciji, velikoj sili, i njenim građanima obaju spolova, onda je isto tako bilo lako uočiti da neki od njezinih građana potječu dolje s Jadrana ili da su dubrovački a ne mletački građani.

Svemu ovome dodao bih da, prema Alfredu Duffu Cooperu, Shakespeare pokazuje isuviše mnogo znanja o vojnim poslovima a da ne bi sudjelovao u flandrijskim ratovima za vrijeme onog razdoblja njegova života koji obavijesti što ih imamo ostavljaju obavijena tajnim velom. Ako je tako, onda je vrlo lako mogao susresti sir Philipa Sidneyja, engleskog junaka iz tih ratova, koji je ostavio pismo što se odnosi na prisutnost zabavljača grofa od Leicestera, "Willa", s kojim je bio donekle povezan. Sir Philip Sidney proveo je godinu i devet mjeseci u Veneciji i mogao je tako biti Shakespeareov najraniji izvor obavijesti o tom dijelu svijeta. Takvim nagađanjima kritičari se uvijek rugaju, ali ostavljam da se upotrijebe na najbolji način.

Na kraju, strahovito mi je ža što ne mogu dati nijedan dokaz da pokažem kako je Moreška utjecala na Shakespeareova Othella ili kako je Shakespeareov Othello utjecao na Morešku osim, što je malo vjerojatno, ako to nije slučaj s talijanskom verzijom o kojoj sam govorio. Da bih, međutim, zaokružio svoju "povijest putovanja", evo sljedećeg razmišljanja. Prema tezi Duffa Coopera, koja je razumna, iako ne i dokazana, Shakespeareova drama Henrik VI napisana je ubrzo nakon njegova dolaska iz Flandrije. Ona je u stvari takva vojnička drama kakva se samo može zamisliti, a, kao što Torbarina ističe, inscenacija prvog dijela gotovo je potpuno u Francuskoj, na prekomorskim bojištima. Dalje, u drugom dijelu Henrika VI, Shakespeare veoma slikovito govori o Mauru.

"I borio (se) dok nisu bedra mu od strijela
izgledala ko dikobraz pun oštrih bodlji;
a kada je na koncu spašen, ugledah ga
kako poskakuje ko plesač u moreški,
i trese strijele krvave ko onaj zvonca."
(hrvatski prijevod: Mate Maras)

Potrebno je kazati da je engleski oblik za Maura "morris" i da je to oblik koji se obično upotrebljava u to vrijeme, ali može se osjetiti jasna razlika u tonu između Maura u gornjem kontekstu i Shakespeareove dalje upotrebe "Maura". Jer "morris" se spominje samo u scenama iz komedija, ne kao divlji ples koji bi podsjećao na ratnu mahnitost, već, izgleda, na bezopasan folklor, na palačinku za pokladni utorak itd. Možda Shakespeareov rječnik podržava konačno razgraničenje između "morisco" i "morris", o čemu se raspravlja na sasvim različite načine kod Chambersa, Ivančana i Filipovića, što je uistinu intuitivno ako uspoređujemo korčulansku morešku s kumpanjijom ili bilo kojom rustičnom igrom. S druge strane, to se odvajanje ne može nikada potpuno izvesti. Zvona su, na primjer, karaksterisitčna za plesače maurskih plesova općenito, ali ne za mačevalački ples morešku. Folklor je uvijek nejasan i zamršen. Ali Shakespearea i Korčulu uvijek je vrijedno ponovo posjetiti.

Preveo: Živan Filippi