Živan Filippi
KORČULANSKI STATUT - SUVREMENO TUMAČENJE
Izlaganje na promociji trećega izdanja Korčulanskog statuta,
27. srpnja 2002. u ACI marini u Korčuli.

Ovo treće izdanje Korčulanskog statuta svakako je prilika da se on objasni i protumači sa stajališta suvremenih teoretskih dostignuća, posebice intertekstualne analize i multidisciplinarnim pristupom, dok je svakako najsvestraniju PRIMJENU u proučavanju povijesti Korčule doživio prije više od pola stoljeća u knjizi dr. Vinka Foretića Otok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420.

Kada se logički narativni kodovi Korčulanskog statuta reinterpretiraju, sa stajališta današnjih teorija tumačenja teksta, posebice francuske POSTSTRUKTURALISTIČKE ŠKOLE (Jacque Derrida, Jean-Luc Nancy, Philippe Lacoue-Labarthe i dr.), otkrivaju se sve proturječnosti i opasnosti kojima je bio izložen život srednjovjekovnog Korčulanina.

Tako se u samoj opoziciji pismo/govor nazire bitna strukturalna suprotnost zapadnog sociusa koji promiče društvenu organizaciju zasnovanu na parovima međusobno suprotstavljenih polova: plemić/pučanin, muškarac/žena, domaćin/stranac, zločinac/žrtva, svećenik/vjernik, liječnik/bolesnik, gospodar/pastir, tužitelj/tuženi, božanstvo/smrtnik itd., s tendencijom prema infinitezimalnom raslojavanju i s vrijednosnim osloncem na prvom članu para. S jedne strane sijanje silnica (dissémination), a s druge poriv k sintezi. Unutar gradskih zidova i otočkih naseobina velike razlike u moći i misli, a u odnosu prema Drugom sloga radi obrane gologa života. Taj metafizički strah od Drugog, koji nije vlastito biće (Etre propre), vlastiti polis nego Ništavilo (Néant) što raznosi (dissémine), sije smrt u obliku opsada i opasnih bolesti, prevladava se (se dépasse) svojom suprotnošću: potrebom za izlaskom iz samoizolacije radi produženja života, tj. trgovine sa stranim svijetom. S jedne strane propisi koji zabranjuju prodaju nekretnina strancima, pa čak i boravak na otoku, a s druge strane izvanredno humane odredbe o postupcima prilikom nesreća na moru. Stranac, Drugi, u isto je vrijeme opasnost i nada, prijatelj i neprijatelj, život i smrt. Sociološki hijerarhijski kod koji prvom izrazu u strukturalnoj suprotnosti sociusa daje prvenstvo i na kojemu je poretku zasnovana čitava zapadna civilizacija gubi svoj smisao i briše sam sebe (met sous rature).

Korčulanski otočanin pod jarmom i zaštitom Venecije štiti svoja prava i svoj život od vanjskog svijeta pravnim kodeksom, ali upire pogled s onu stranu ograde (outre clôture), s onu stranu granica zapadne metafizike i traži svoje mjesto pod suncem u globalnoj svjetskoj zajednici. Njegovi jedrenjaci jezde u potragu za nepoznatim i svojom muškom silovitošću razdiru sredozemne brazde, a on se zatvara u sigurnu žensku utrobu svoje gradske jezgre i svoje seoske njive. Morska brazda, brazda na njivi i brazda kao crta njegovog lica i njegovog Pisma (Lettre) stapaju se u Korčulanskom statutu u čudesnu radost opstanka koja znači OBRAĐIVANJE ZEMLJE I PODIZANJE ZGRADA. Poljoprivredna brazda otvara PRIRODU KULTURI i dobiva svoj označitelj (signifiant) u riječi "kultiviranje".

ZIDANI GRAD (cité bâtie), opasan zidinama po kojima šetaju gradske straže, a što je kodificirano poglavljem 48 nove redakcije Statuta, u isto je vrijeme za Korčulane privlačna zaštita od sveprisutne opasnosti od Drugog, tako da se u njega sklanjaju i seljani iz okolnih sela, i odbojnost, jer, kako kaže Foretić, kod Korčulana je postojala tendencija bježanja iz grada i naseljavanja na selu. Selo i grad međusobno se privlače i odbijaju, izmjenjuju vrijednosne predznake, a Priroda i Kultura u tekstu Korčulanskog statuta miješaju se i neprestano ispuštaju iz svoje strukturalne osi pozitivne i negativne naboje.

Konačni RADIKALNI RASKID (coupure radicale) s opasnošću od Apsolutnog Drugog ili sraz svjetova odvija se u 16. stoljeću, do kada i dopire izravni utjecaj Korčulanskog statuta i svih njegovih reformacija. Točnije, 15. kolovoza 1571. kada cijeli otok, selo i grad, brani svoj socius od osmanlijske opasnosti i zauvijek se oslobađa generacijama usađivanoga straha od pošasti s Istoka. Otad i počinje najveći procvat zidanoga grada. Tu epifanijsku točku korčulanske povijesti nije mogao previdjeti jedan od najvećih povjesničara 20. stoljeća, Fernand Braudel, tako da ju je u svojoj knjizi Povijest Mediterana u doba Filipa II spomenuo sintagmom "a Korčulani su obranili svoj grad", za razliku od drugih gradova koji su hametice pali, od Kotora do srednje Dalmacije.

Ali suprotnosti vrebaju na svakom koraku. Briga Korčulanskog Statuta za djelotvorno privređivanje, kodificirana u propisima o obrađivanju vinograda, o ribolovu, o cijenama mesa, o zaštiti šuma od požara, o zabrani sječe drva, o pašnjacima, o pekarima, mlinarima i sl. otkriva njegovu bitnu zaokupljenost proizvodnjom hrane do te mjere da zanemaruje SIMBOLIČKU AKCIJU (action symbolique), tj. podcjenjuje ženski rad na podizanju djece, pa brojnim odredbama ograničava ženama nasljeđivanje nekretnina i dobara. Žena kao podcijenjeni pol i spol binarne opozicije muškarac/žena može se javno šibati i svlačiti do gola, privezati uz stup srama, dok muškarac vrši svoju dostojanstvenu ulogu časnog činovnika i poštenog poljoprivrednika. Doduše zaštićena je od silovanja, jer ako plemić siluje plemkinju plaća glavom. Ali ako je u pitanju djevica, može se novčano iskupiti ili je po njezinoj volji mora vjenčati. Opsjednutost himenom u zapadnoj civilizaciji otkriva njezinu inherentnu neodlučnost. Srednjovjekovna korčulanska žena, prezrena u sferi materijalnoga, pomoću grafije himena sveti se suprotnom spolu i nadvladava ga u sferi simboličkoga. Proces posjedovanja izmiče svakoj dijalektici davanja i primanja i otkriva se kao transcendentalan mamac čovjekove neodlučive sudbine.

Marsilije Zorzi, koji se u preambuli Statuta iz redakcije 1265. godine slavi kao SPASITELJ (sauveur) jer će pomoću Statuta spriječiti da se "valovi požude" šire korčulanskim obalama, pojavljuje se kao lik Oca koji smiruje žensku kaotičnu magmu korčulanske zajednice. Sraz porodičnog (korčulanska zajednica u ulozi Majke) i političkog (Marsilije Zorzi kao vladalac par excellence) nužno postavlja pitanje prevladavanja (dépassement) dihotomije između civilnog društva i države. Dok s jedne strane Korčulanski statut u svojoj politici kažnjavanja ide do krajnjih granica Terora: torture i odsijecanja udova i tako drži državu na okupu, dotle svojim uredbama o ukidanju ropstva, teži prema civilnom društvu i prednjači u europskim i svjetskim razmjerima. Tako je Korčulanski statut uronjen u apsolutni Teror (Terreur absolu) ili teror Apsolutnog i istovremeno teži, u svojim reformacijama i reinterpretacijama, povlačenju iz političkog (retrait du politique) ili filozofskom propitivanju političkog.

U svojoj RELIGIJSKOJ SFERI Korčulanski se statut opet koleba između potrebe da Crkva igra ulogu zadovoljavanja iracionalnih čovjekovih potreba i da sudjeluje u državnoj prisili prema podanicima-vjernicima. U jednoj odredbi zabranjuje se ostavljanje nekretnina Crkvi, a kasnije se ta zabrana ukida. S vremenom je Crkva akumulirala značajne nekretnine u svojim rukama, čime je osiromašila agrarni fond komune kojoj je zemljište bilo izvorom egzistencije. Statut to želi onemogućiti, ali je u isto vrijeme svjestan važne uloge Crkve u životu Korčule. Ali zvonjava zvona s katedrale svetoga Marka jača je od svih tih sitnih svjetovnih i crkvenih razmirica i neodlučnosti. Ona svojom vrhunskom simboličkom radnjom saziva sjednice Velikog vijeća i ispunjava duše krhkih ljudskih bića osjećajem nebeske zaštite i svemirske svemoći.

U SFERI MAGIJSKOG Korčulanski statut odlučno se suprotstavlja vradžbinama i tako pokazuje svoju metafizičku naklonost prema religiji, prvom polu u strukturalnom paru religija/magija, kao službenoj ustanovi zapadnog sociusa, za razliku od magije, koja se, iako u sebi uključuje i praktično znanje liječenja ljekovitim travama, mineralima i sl., kao i mogućnost pozitivnog psihičkog djelovanja na bolesnika, smatra ostatkom mitske prošlosti. Korčulanska žena-vračara kao pharmakeus (vračara, čarobnica) i suviše je velika prijetnja, konkurencija muškoj dominaciji svećenika-liječnika jer svojim pharmakonom (lijekom i otrovom) često može izliječiti fizičke i psihičke bolesti, što pripadnik ovog drugog spola strukturalne suprotnosti ne zna ili ne želi. Zbog toga ona postaje pharmakos (žrtva) i spaljuje se na lomači. Zapadni socius brani se vatrom i progonstvom od drugoga člana strukturalnoga para na kojemu se zasniva. Ali ovaj se pomoću magije trava ne da izbaciti iz korčulanske simbioze i nastavlja svoju ulogu negativnoga junaka.

Prisutna je u rudimentarnom obliku i MITOLOŠKA SFERA u Korčulanskom statutu, koja se ogleda u toponima što upućuju na staroslavenska božanstva. Takvi toponimi su npr. Divindolac, Divojin plat, Žuvanja živica, Živinji dolac (stara slavenska božica Živana).

Suvremenog postmodernog čitatelja možda najviše impresioniraju, zbog njihove današnje aktualnosti, odredbe Korčulanskog statuta o ZAŠTITI I UREĐENJU OKOLIŠA, kao i o ANTITERORIZMU. U pojedinim glavama Statuta određuje se na kojim će se površinama saditi poljoprivredne kulture, a vodi se računa i o izgradnji čatrnji za vodu, zbog stalnog pomanjkanja ovog osnovnog životnog napitka. Posebnim pravilima reguliraju se ispaše na pojedinim lokacijama, a određuje se da se šumske površine koriste za građu, ogrjev, paklinu, za dobivanje vapna i smole. Gradska jezgra uređuje se isključivo kao rezidencijalni prostor unutar kojega se mogu obavljati samo one zanatske djelatnosti koje ga ne zagađuju. Utvrđuje se i način obnove srušenih ili zapuštenih kuća. Ekološke odredbe ujedno su i najdemokratskije jer ne poznaju razlike između bogatih i siromašnih, vladara i onih nad kojima se vlada. Ekologija briše granice između siromašnih i bogatih, a strukturalni par pučanin/plemić razrješava svoju suprotnost brigom za čisti okoliš.

Naposljetku, svojom odredbom o ZABRANI PRODAJE ORUŽJA gusarima i o zabrani nošenja oružja danju i noću, prema nahođenju kneza, Korčulanski statut anticipira postmoderno demokratsko društvo koje, u svojoj borbi protiv terorizma, oružje stavlja pod kontrolu demokratski izabrane vlasti, kakav je bio, uza sve borbe i nesuglasice sa stanovnicima Korčule, i mletački knez Marsilije Zorzi, koji je vladao Korčulom od 1254. do 1271. godine.

Iz krutog diskursa i okrutne stvarnosti srednjovjekovne ere, Korčulanski statut, posredstvom temeljitih tekstualnih tumačenja, otkriva svu poetiku otočkoga života i čita se kao veliki Roman korčulanske povijesti.

Back