Korcula.NET  >  History, art and culture  > Isus, Bog ili Matija??
isusbm.jpg (9520 bytes)

Isus, Bog ili Matija??
(autor: Ivan Antun Marija CEBALO, posljednji inkvizitor)

Autor ovog teksta duboko cijeni biblijske etičke principe, razlikuje dobro i zlo, ali istovremeno se ne odriče razuma i logike prema principima utemeljenim u vrijeme nastanka Starog zavjeta, od strane grčkih filozofa, Sokrata, Platona i Aristotela, i dr. Protagora je još u 5. st. b.c. čovječanstvu ostavio svoju izreku «Čovjek je mjera svih stvari», dakle u centar svijeta je stavio čovjeka a ne boga.

Koji su razlozi nastanka ovog teksta? Prema vlastitom dojmu većina kršćana u crkvu ulazi, klanja se, pjeva, pričešćuje se, ponavlja svete riječi, kao osobe koje skrušeno prihvaćaju sve što im se s oltara izgovori. I sam sam bio takav u početku, ipak vremenom nešto naučimo, shvatimo, razmišljamo, te na kraju stavimo u svojoj glavi stvari na drukčije mjesto. «Pravo ili drukčije mjesto» ovdje pripada pojedincu - meni, i ne vrijedi za one čiji su stavovi drukčiji, ma što god bio njihov razlog.

Ponukan vlastitim iskustvima, u odnosima s osobama koje bi trebale biti most prema Bogu, sebi sam na Sokratov način, počeo postavljati pitanja o formalnim običajima unutar crkve, o značenju krštenja, ispovijedi, pričesti, o čudima, o svecima koje stvara jedan čovjek svojim dekretom, itd. Razmišljao sam i o sadržaju, dok u crkvi slušamo čitanja is Svetog pisama ili Pavlove poslanice, slušamo legende, zakone, uvjerenja, priče, mitove, koji pripadaju drugom narodu, Hebrejma, Izraelcima, Židovima, kako god ih nazivali. Naše hrvatske povijesti, običaja i tradicije, tu nema.

 

Idemo od početka, od Biblije. U Da Vincijevu kodu autor tvrdi kako skripte iz Starog zavjeta Bog nije Hebrejima «poslao faxom ili ih bacio iz oblaka» već kako ih je napisao čovjek, poput mene ili tebe. Bibliju su pisali Hebreji kroz period od nekoliko stotina godina, zapisivanjem legendi i mitova prenošenih usmenom predajom. Kasnije prepisivanjem, prevođenjem, a time i s brojnim dodatcima i revizijama tekstova različitih autora, postupno je nastajao Stari zavjet. Povijest nema jednu i definitivnu verziju knjige.

Crkveni znanstvenici naravno ne negiraju ovakav stav. Ipak dodaju kako su pisci Biblije bili vođeni Duhom svetim, što je bilo ključno u prijenosu skripti do nas, dakle kako su ti tekstovi Božja misao napisana ljudskom rukom. Bog je odabrao specifičan način za čovjeka, njime je upravljao Duh Sveti.

Nema sumnje, ako je to tako, onda su mnogi genijalni tekstovi i ideje koje su na svijet donijeli brojni filozofi i znanstvenici, suvremenici pisaca Biblije, poput Sokrata, Platona ili Aristotela, također vođeni božjom voljom, s bitnom razlikom što njihovi tekstovi nisu religiozni već duboko racionalni. Studenti danas osnove logike, retorike, politike, uče iz njihovih djela, podjednako kao što crkva uči iz Svetog pisma. Bogu su svi ljudi jednaki, i zašto bi on produhovio samo neke, u njihovim stvaralačkim djelima.

Biblija i Hebreji su čovječanstvu ponudili novi koncept viđenja boga, drukčiji od njihovih suvremenika, Sumerana, Asiraca, Feničana, Egipćana, itd. Njihov stav je omogućio novu svijest o čovjeku. Potakli su svijest o sebi, o čovjeku pojedincu, svojoj osobnosti, moralnoj autonomiji, osobnoj vrijednosti. Vjerovali su da im Bog, koji posjeduje potpunu slobodu, omogućava da sami odaberu vlastiti moralni sustav, da biraju između dobra i zla.

Od Hebreja Bog zahtjeva da nemaju drugih bogova osim jednog, da ne prave slike ili kipove na zemlji u nikakvom smislu slične, bilo čemu što je na nebu gore, te se ničemu na zemlji ne klanjaju ili služe. Vjerovanje u idole ograničava slobodu i dostojanstvo čovjeka, ljudi ne mogu biti potpuno humani ukoliko se okruže beživotnim idolima, slikama ili kipovima. Bog je tada naredio Hebrejima da unište sve slike ili kipove svojih idola koji su bili dio mezopotamskih religija.

Hebreji su vjerovali kako Bog ne može biti predstavljen slikama ili skulpturama napravljenim od ljudskih ruku. U potpunosti su odbacili mogućnost da slike ili kipovi posjeduju božju moć, što inače može lako biti iskorišteno i manipulirano u interesu dijela samo odabranih ljudi. Dakle, etički principi dobra i zla, nikako mitovi ili magija, su u centru njihovog religijskog života. Kršćanstvo je, ponovnim uvođenjem ikonografije i kipova u crkvu, udaljilo vjernike u svojim razmišljanjima od Boga.

Hebrejski skripti predstavljaju židovsku usmenu predaju, tradiciju, datiranu od 1250. do 150. b.c. Zapisivana je od strane religijskih odanika, ne povjesničara, te razumljivo posjeduje faktičke pogreške, nepreciznosti i netočnosti. Ipak, neki pasusi sadrže pouzdane povijesne zapise, koji su znanosti omogućili proučavanje Bliskog istoka. Stari zavjet je zapisao preko tisuću godina židovske povijesti, zakona, mudrosti, nada, legendi, literalnih izričaja, koji opisuju napore starih ljudi u smjeru razumjevanja božanskog. Njihova ideja o Bogu i njegovom odnosu prema čovjeku je danas jedan od etičkih fundamenata zapadne civilizacije.

Paralelno nastanku biblijskih skripti, politički i kulturni univerzalizam u Perzijskom carstvu stvorio je uvjete za razvoj drukčijih religija od tradicionalnih. Zoroastrizam, imenovan po svom osnivaču koji je živio u 6. st. b.c. učio je o jednom bogu, Ahura Mazdi - Mudri gospodin, bog svjetla i pravde, mudrosti, dobrote i besmrtnosti. Njegova suprotnost je postojanje Ahrimana, duha tame, koji ima đavolje sposobnosti. Ahriman je uvijek u sukobu s bogom svjetlosti. Ljudi su slobodni odlučiti koga sljediti. Oni koji sljede dobro, moraju govori istinu, biti dobrog ponašanja, a kao nagradu čeka ih vječni život u raju. Zoroastrizam negira tradicionalne religije Mezopotamije, višeboštvo, magiju, žrtvovanje.

U istom povijesnom razdoblju, dok su Hebreji pisali Stari Zavjet i time modernoj civilizaciji ostavili velik doprinos u sferi religijsko etičkih razmišljanja, Grci su svoj doprinos ostavili u visokim dosezima razvoja racionalne misli.

Kako su se Grci razvijali, tako je nastajao sve veći odmak od mitskog prema racionalnom, prema logici. Grci se nikada nisu oslanjali na bogove, naglašeno su ukazali na važnost čovjekovog razuma u odlučivanju, kao najvažniji faktor shvaćanja svijeta koji ih okružuje, nikako boga kao razlog njihovog postojanja. Ovakvim odmakom od bogova prema razumu Grci su prekinuli s mitovima na Bliskom istoku te su stvorili razumno okruženje, što je danas također izdvojena karakteristika zapadne civilizacije.

Još je u 5. st. b.c. sofist Protagora zapisao kako je «Čovjek je mjera svih stvari». S ovakvim stavom pokazao je da sam bog ili đavao, istina ili neistina, ovise o pojedinačnoj procjeni, te da ne postoje univerzalni standardi koji su primjenjivi na sve ljude i za sva vremena. Neki Sofisti su spekulirali da su razmišljanja o božanskom beskorisna, neki su išli čak i dalje, smatrajući kako je religija ljudski izum sa svrhom čuvanja poslušnosti prema tradiciji i zakonima.

Rimljani su također od 4. st. b.c. oslabili veze između religije i politike. Razvijali su državni sustav baziran na grčkim dostignućima, zakone su stvarali kao izraz volje i po mjeri naroda, a ne kao božju riječ ili kao nalog religijske kaste.

Aleksandar Makedonski, Aristotelov student, je u novoosvojene zemlje sa sobom vodio istraživače, inžinjere, znanstvenike, povjesničare, koji su u to doba sakupili veliku količinu informacija iz botanike, zologije, zemljopisa, astronomije i dr. disciplina, te su na taj način sačuvana i proširena znanja iz Helenskog razdoblja. Po smrti Aleksandra Makedonskog stari svijet ulazi u Helenističko razdoblje koje traje do 30. godine b.c., kada je Egipat, posljednja Helenistička država, potpala pod Rim.

Helenistička znanost je po mnogima bila početna točka modernog svijeta. Kada je moderna znanost započela svoj uzlet u 16. stoljeću, nastavili su tamo gdje su Helenisti stali. Tako je 1800 godina prije Kopernika Aristarh rekao da je sunce centar svemira, da se planeti okreću oko njega. Euklid je definirao osnovne principe geometrije, Eratosten geografije, Arhimed svoj zakon, Demokrit je prvi spomenuo atome u kretanju - «u prostoru gibanja atoma, ne postoji viši intelekt koji upravlja stvarima, nema prostora za božju aktivnost». Vodeći povjesničar Helenističke ere je bio Polibije, koji je zabilježio uzlet Rima. Kao Tukididov učenik, tražio je racionalna objašnjenja stvarnih događaja. Oslanjao se na svjedočenja očevidaca, uključujući i vlastito. Provjeravao je izvore i stremio objektivnosti. Sve ovo pokazuje da su dosezi tadašnje civilizacije bili dovoljni za ispravno razlikovanje religijskog i racionalnog.

 

Isus jednako Matija Gubec??

Prema povijesnim činjenicama Hebreje je u 13. st. b.c. Mojsije izveo iz Egipta. U 10. st. b.c. prvi zabilježeni kralj je bio Saul (oko 1020 b.c.), kasnije David pa Solomon. 722 b.c. Kraljevstvo Izraela su okupirali Asirci, a u 5 st. b.c. Kaldejci koji su im srušili hramove i protjerali ih u Babilon. 530. godine b.c. perzijski car Kir, nakon što su se Perzijanci proširili do Sredozemlja i dalje, dozvoljava im povratak u Judeju. Ponovno svom Bogu grade i posvećuju hramove. U 4. st. b.c. Judeju je okupirao Aleksandar Makedonski. Po njegovoj smrti Zemlje Bliskog istoka, a time i Judeja, podjeljene su između egipatske posljednje dinastije Ptolomejevića i Seleukida. Antioh III, seleukidski kralj, je zabranio religiju, uništio pisanje kopije starih zakona, podigao poganske hramove. Tek pod vodstvom Jude Makabejca Židovi su se ponovno vratili u Jeruzalem i srušili poganske hramove. Desetak godina prije Isusovog rođenja Judeju su okupirali Rimljani.

Dakle, poput Hrvata, Židovima su vladali tuđinci, Perzijanci, Asirci, Kaldejci, Aleksandar Makedonski, Egipćani, Seleukidi, Rimljani, koji su često bili protivnici njihovih bogova, zabranjivali su im vjeru, rušili hramove te priječili molitvu u njima.

U takvim povijesnim okvirima, pojava proroka, mesija, vođa i spasitelja, koji su stremili k oslobođenju svog naroda, koji su Židove pozivali na obraćenje svome Bogu, govorili o svevišnjemu koji će ih spasiti s neba, bila je očekivana.

Posljednji prorok - spasitelj među Židovima bio je Isus. Pojavio se u doba dok je Judeja bila pod upravom Rima. Isus je učio Židove potrebi povratka svome Bogu, vjeri u njega kao jedinog spasitelja. Okupio je mnoštvo, uglavnom siromahe, radnike, ribare, prostitutke, i time navukao ljutnju svojih neistomišljenika među vlastitim narodom, ali i Rimljana. Završio je na križu s krunom na glavi, na mitološki način kao i naš Matija Gubec. Razapeli su ga Rimljani (29. a.d.) kojima takav način kažnjavanja nije bio stran: još 73. b.c., nakon ugušene pobune robova predvođenih Spartakom, preko 6000 njegovih pristaša je razapeto na križ.

Židovi su, vođeni dubokim religijskim osjećajima, poslje Isusa u više navrata pokrenuli pobunu protiv svojih okupatora Rimljana (66. - 73. a.d. te 132. - 135. a.d.). Oba pokušaja su bila ugušena.

Matija Gubec je u svoje doba također bio vođa pobunjenih kmetova   protiv izrabljivanja od strane feudalaca. O obojici su, prvo usmenom predajom, kasnije zapisivnajem, ispjevane legende, pisane su knjige, snimani i filmovi (slično su i drugi narodi imali svoje junake). Istina, poslje Matije Gupca su ostale samo legende, dok su priče o Isusu nekoliko stoljeća poslje njega iskorištene za ustroj najsnažnije institucije, katoličke crkve, čijiu formu baštinimo i danas.

Isus je bio historijska figura s ulogom koja se različito tumači i jedan je od duhovno najinspirativnijih vođa toga doba. Sam nije napisao ništa, ozbiljni povjesničari ga nisu zabilježili, također niti poslje njegove smrti ga ne navode, a iz religijskih tekstova je nemoguće izdvojiti povijesne činjenice. Zanimljivo je međutim, kako su povijesni izvori zabilježili minoran događaj, isticanje rimske zastave s likom imperatora kao boga, u vrijeme prokuratora Poncija Pilata, na što su Židovi digli pobunu.

Njegov život je zabilježen stotinama različitih religijskih zapisa, više od osamdeset evanđelja je napisano (među posljednjima otkriveni su tekstovi u Nag Hammadi 1945., evanđelja po Mariji Magdaleni, Tomi, Filipu, i dr.). Samo ih je nekoliko prihvaćeno od strane Crkve (evanđelisti Matija, Marko, Luka i Ivan). Biblija u velikom dijelu kakva je danas revidirana je i odobrena od strane crkvenih filozofa i biskupa, u stoljećima poslje Isusa.

Dakle Isus je postao od strateškog značenja tek nakon što je katolička crkva postala evidentna snaga. Isus nije značajna osoba prema zapisima historičara toga doba. Isus nije promjenio socijalni ili politički ustroj Palestine. Pisani tragovi o njemu se tek nalaze u njegovim stavovima, razmišljanjima, učenju ... Bio je pogubljen poput kriminalca. Povezuju ga s odbačenim i otpisanim ljudima.

Primjena helenističkih principa u vremenu poslje Isusa, nije u potpunosti potisnula mitsko-religijski mentalitet, koji je nastavio upravljati emocijama i isčekivanjima uglavnom siromašnijih slojeva društva. Veza s racionalizmom je postupno slabila, te se tako stvarao prostor u kojem su se ljudi osjećali kontroliranim od strane nebeskih sila. Posebno popularan je bio kult Mitraizma, koji ima sličnosti s kršćanstvom. Bog Mitra (rođendan 25. prosinca) bio je bog sunca (Medijci, Perzijanci, Elamiti) - dobri demon, čiji su kult Rimljani raširili po Europi. Imao je zadaću spasenja čovječanstva od đavla. Tražio je visoku moralnost od svojih sljedbenika, propagirao posljednji sud nakon smrti, time i vječni život odabranima. U kasnim godinama Rimskog carstva, mističnost i religioznost je okupirala mase, klasična civilizacija se počela transformirati, filozofija je postala podređena religiji. Kultura rimskog svijeta se pokrenula u smjeru u kojem je potraga za božanskim postala dominantna u odnosu na dotadašnja racionalna civilizacijska dostignuća.

U takvim povjesnim okvirima, posao transformacije male židovske sekte u univerzalnu (za tadašnje shvaćanje svijeta) religiju, je obavio Saul iz Tarza, kasnije nazvan sveti Paval. Rođen je u helenističkom okruženju, poznavao je grčku književnost i filozofiju, kasnije je obrazovanje nastavio u Jeruzalemu, učio je od Rabbana Gamaliela, priznatog farizejskog učitelja. Paval je svojim misionarskim aktivnostima postupno formulirao doktrinu koja je postala osnovom kršćanstva. Prekinuvši ovisnost o Judaizmu, napravio je kršćanstvo atraktivnim za grčko - rimski svijet. Nova religija svoje početke ima u prvom stoljeću, korjene u drugom, intenzivno širenje u trećem, a do kraja četvrtog stoljeća je postala službena religija Rimskog carstva.

U tom periodu su kršćanski filozofi iskoristili helenističke filozofske principe, uz pomoć kojih su svoje učenje transformirali u teološki sustav. Grčka filozofija im je pomogla da racionalnim pristupom objasne božje postojanje, neisključivost svetog Trojstva i monoteizma, odnos Boga i prirodnih zakona, itd.

Konačnu odluku o tome tko je Isus utvrdio je koncil u Niceji (325. a.d.), prvi skup biskupa iz svih krajeva Rimskog carstva. Mnogi aspekti kršćanstva su bili razmatrani i usvojeni. Određen je datum Uskrsa, utemeljeni su sakramenti, definiran je crkveni ustroj i hijerarhija, uloga i ovlasti biskupa, i najvažnije, Isus je proglašen božanstvom. Do koncila, Isus je od svojih sljedbenika promatran kao ljudski lik. Prije odluka, kongres je ozbiljno razmatrao različite alternative, pogotvo vjerovanje u učenje oca Arija i njegovih sljedbenika, koji su govorili da Isus nije božanstvo po prirodi: za njih je Isus bio više od čovjeka, ali manje od Boga. Bog i Sin po njemu ne posjeduju istu prirodu i moć, te kako je Bog otac sam, vječan i istinski Bog. Ovakvo tumačenje Isusa je rušilo osnovne principe Pavlovog kršćanstva te je osuđeno i proglašeno neprihvatlivim.

Istina, nejasnoće oko ujedinjenja Kristove božje i ljudske prirode su nastavljene i dalje. Tek je koncil u Kalcedonu (451 a.d.) formulirao stav kako je Krist istinski bog, te da su ljudska i božja priroda ujedninjene u jednoj osobi.

Sve ovo, razgovori o teološkim aspektima kršćanstva, prije i poslje koncila u Niceji, su bili odgovori na sve brže rastuće različite pokrete koji su bili izvan njima prihvatljivih i koje su smatrali heretičkima.

Ovakve odluke su u konačnici dovele do formalizacije vjere, služile su kako bi se vjernici (stado) čuvali okupljeni oko pastira (odabranih unutar katoličke crkve), vraćena je ikonografija, osmišljeni su sakramenti kako bi vjernici imali čime biti zaokupljeni tijekom čitave godine. Jedan bog za takvo što nije bio dovoljan. Izvore i inspiraciju za takav ustroj su posudili i naučili od starih religija Rima, Egipta i Mezopotamije, koje su obilovale različitim božanstvima i ikonografijom.

Tako su grafike egipatske božice Izide koja u naručju drži svoje priželjkivano dijete mogle biti inspiracija modernim slikama Majke božje s Isusom u naručju, ili gotovo svi elementi katoličkog rituala (mise, liturgijske odjeće, oltara, napjeva, blagovanja tijela i krvi Kristove) su mogli biti direktno preuzete od ranijih poganskih religija. Kršćanstvo, time i crkveni ustroj, nastajao je u okviru Rimskog carstva, i u mnogočemu je uvjetovan rimskim zakonima i organizacijom.

Svojim utjecajem kršćanstvo i Crkva su od 5. stoljeća narode Europe uveli u mračni srednji vijek, prekinuli su znanstveni zamah grčih i helenističkih znanstvenika i filozofa, njihovih briljantnih dostignuća, na period od tisuću godina, sve do ponovnog ulaska znanja u Europu, ovaj put dolaskom Arapa u Španjolsku. Pozitivna strana crkvenih odanika u tom periodu, okupljenih unutar samostana, je što su prepisivanjem sačuvali dio grčkih tekstova. Nažalost iz njih nisu ništa baštinili, bilo da nisu razumjeli njihovu misao, ili nisu smjeli, obzirom da je proučavanje takvih tekstova bilo svetogrđe. Tek pojavom Kopernika, Galilea, Da Vincija i drugih srednjovjekovnih mislilaca u 15. i 16. stoljeću Europa je nastavila tamo gdje su stali Helenistički znanstvenici i filozofi.

 

Što je zaključak?

Vratimo se u svojim razmišljanjima Bogu, ako u nama za njega ima mjesta. Svojim razumom odvojimo vjeru u Boga od institucionlanog djelovanja Crkve, koju prihvatimo kao dio naše tradicije i običaja, nikako ne nešto božansko, sveto i važno za život po božjim zakonima.

Kao pojedinac, nisam pred Bogom ništa manje vrijedan, ukoliko nisam kršten (formalno ne pripadam instituciji), nisam vjenčan po crkvenim obredima, u nedjelju ne idem na misu, ne ispovjedam se raznim don ili vlč. Svoj odnos prema Bogu vidim u svojim etičkim principima, u dubokom razlikovanju dobra od zla, a time u načinu življenja po opće valjanim božjim principima. Put prema Bogu otvoren je svima, pristup je individualan, posrednici su nepotrebni.

(Tekst objavljen u KOLIBRU, časopisu Korčule i Pelješca, ožujak 2006. godine)