Živan Filippi:
KORČULANSKE LEGENDE U KNJIŽEVNIM DJELIMA

Legende predstavljaju narodna vjerovanja i priče za koje ne postoje apsolutni dokazi ali koje ipak imaju izvjesne veze sa stvarnošću. Legende o Korčuli, posebice o njezinim helenskim korijenima, oblikovale su se prema pisanjima starih grčkih i rimskih pisaca, usmenoj predaji, te književnim djelima koja se služe legendama kao prefiguracijama za vlastiti književni oblik i sadržaj da bi onda dalje pronosila određenu legendu u njezinom novom ruhu. Stoga je i teško odvojiti legende od književnosti, a i sama povijest podložna je raznovrsnim tumačenjima tako da i ona često postaje fikcija, pa prema tome slična legendi ili književnosti. Ne kaže se slučajno za neke povijesne osobe da su otišle u legendu. Traženje istine po svaku cijenu često završava u crnoj rupi ljudskoga neznanja, a legenda svojim koherentnim oblikom daje smisao anarhiji suvremene povijesti, kako bi rekao T.S.Eliot. Nastale na izvorištima stare helenske pismenosti, koje su mnoga djela nestala zauvijek, korčulanske legende prenosile su se usmenim putem, potvrđujući tako Derridainu premisu, da je pismo uvijek već prije govora, da bi se onda nastavile obogaćivati u obliku književnih artefakata. One su simulakrum (nadomjestak i nadopuna) korčulanske povijesti koja još uvijek nije ni približno istražena. Stoga će legende uvijek predstavljati nadahnuće za senzibilne duhove koji u njima vide klice poetskoga.

 

KADMO i HARMONIJA

Najstarija legenda o Korčuli ali o kojoj se tek nedavno počelo pisati u nekim talijanskim časopisima, je ona o Kadmu i Harmoniji a povezana je s grčkom mitologijom. U IV. knjizi o Argonautima Apolonije Rođanin govori kako su oni plovili crnom dubokom rijekom u Iliriji, koja je nekada tekla tamo gdje se danas nalazi Pelješki kanal. Bila je to po svoj prilici rijeka Neretva ili im se sami, relativno uski, Pelješki kanal učinio rijekom. Oni su sagradili tvrđavu blizu "planine u koju udaraju gromovi", koja je vjerojatno današnji Sv. Ilija, a lokacija tvrđave mogli bi biti Nakovane na Pelješcu, gdje su pronađeni fenički natpisi.

Apolonije u svojem epu "Argonautika" pripovijeda o Kolšanima koji su Jazona, Medeju i Argonaute progonili sve do Jadrana a onda se nisu usudili vratiti neobavljena posla svojem kralju Eetu nego su se radije naselili na raznim mjestima na Jadranskom moru. Apolonije o tome pjeva ovim stihovima:
-"a drugi su sagradili kulu na Ilirskoj rijeci, crnoj i dubokoj, gdje je grob Harmonijin i Kadmov, udomili se kod ljudi Enhelejaca".
Ovaj Apolonijev stih pripada među najstarije vijesti o jadranskim krajevima u antičkoj književnosti.

Prvak aleksandrijske pjesničke škole, Kalimah, stariji suvremenik, učitelj i kritičar Apolonijev, u jednom fragmentu svojih "Uzroka" spominje direktno Harmoniju:
-"Oni su na Ilirskoj rijeci zaustavili vesla, kraj kamena plavokose Harmonije, zmije, osnovali su grad. Kakav Grk nazvao bi ga (gradom) Bjegunca, a njihov ga je jezik imenovao Pola." Sva kasnija istraživanja grčke klasične književnosti potvrdila su da se tu nikako ne može raditi o današnjoj Puli u Istri s obzirom na njezinu veliku udaljenost od ostalih zemljopisnih lokaliteta koji se spominju u kontekstu o Kolšanima. Zanimljivo je s tim u vezi spomenuti da se ime Polo u raznim inačicama pojavljuje tijekom cijele nepisane i pisane povijesti Korčule. Tako, na pr. ime Ilira koji je podijelio zemlju u Lumbardi na Korčuli s grčkim kolonistima iz 4. stoljeća prije Krista, u svom romaniziranom obliku, glasi Pullus.

Mit o Kadmu i Harmoniji kod Ilira i njihova pretvorba u zmije javlja se kao tema u više navrata i u kasnijoj antičkoj književnosti, grčkoj i latinskoj. Priča o preobraženju privukla je pozornost i rimskog pjesnika Ovidija, koji je ispjevao veliki ep "Preobrazbe" (Metamorphoses). Ovidije pjeva kako je Kadmo pri osnivanju Tebe ubio zmaja:

"Dok je pobjednik promatrao veličinu pobijeđenoga neprijatelja,
iznenada se začuo glas; i nije se lako moglo razabrati odakle, ali
čuo se: Što gledaš, Agenorov sine, ubijenu zmiju, i tebe će gledati kao zmiju."

Kadmo i Harmonija su likovi koji se pojavljuju u legendama o navigaciji Feničana i Pelaska. Kadmo je bio Feničanin koji je Grcima donio abecedu i oženio se s Harmonijom, kćerkom Venere i Aresa, i koji je utemeljio grad Tebu, prema nalogu proročišta. Prvo je morao ubiti zmaja (zmiju) što je živio u spilji pod uzvisinom na kojoj je trebalo izgraditi grad. Onda je morao uzorati polje i na njemu kao sjeme posijati zmajeve zube. Iz njih je nikao junački rod koji se nazvao Sparti, što znači posijani. Kadmo je zatim napustio Tebu zajedno s Harmonijom da bi došao do Enhelejaca, koji su bili u ratu s Ilirima, prastanovnicima istočne jadranske obale. Prorok Dionis je Enhelejcima obećao pobjedu nad Ilirima ako za svoje vođe odaberu Kadma i Harmoniju, što su oni i učinili i tako su pobijedili Ilire. Otad je Kadmo vladao Ilirima a Harmonija mu je rodila sina Ilira. Vatikanske sholije uz Vergilijevu "Eneidu" govore o snazi sina Kadma i Harmonije:

"Kadmo, Agenorov sin, ostavio je Tebu i u društvu svoje supruge Harmonije podnosio je udarce sudbine i kad je prešao granice Makedonije, ostavio je malenoga sina kojega je Harmonija bila rodila kod Ilirske rijeke. Njega je zmija umotala u svoje kolute i, dok nije došao u odrasle godine, njegovala ga je zagrljajem svojega tijela i napunila ga snagom kojom je pokorio čitav onaj kraj. Ona mu je po rijeci koja označuje nju dala ime Ilirije."

To se sve zbivalo u XV. stoljeću prije Krista.

Legenda ima i verziju koja govori kako je Tebu zauzeo Dionizije, nećak kralja utemeljitelja Tebe, t.j. Kadma, pa su Kadmo i Harmonija razočarani otplovili prema ilirskoj obali gdje su sretno živjeli na "otoku blaženih" i gdje se nalaze njihovi grobovi iznad kojih su njihovi likovi u obliku kamenih zmija. U predjelu Kočije, blizu korčulanskog mjesta Žrnova nalazi se izvor vode s osebujnim stijenama i vegetacijom, te s dva velika kamena u obliku zmijskih očiju, što se točno poklapa s opisom grčkih pisaca o grobovima Kadma i Harmonije.

Dionizije Periget, učeni pjesnik drugog stoljeća naše ere, u svom "Opisu nastanjena svijeta" govori o ilirskoj obali:

-"i zatim vukući ogromnu brazdu obilazi oko ilirskoga kopna sve do rta i do visokih gora što ih zovu Keraunijskima. A oko onoga zaljeva možeš vidjeti slavan grobni humak, za koji se priča da je Harmonijin i Kadmov. Ondje su se naime preobrazili u vijugav lik zmija kad su došli od Ismena poslije duboke starosti. Tamo su im bogovi postavili drugo čudo: oko one zemlje učvrstila su se s obje strane dva kamena koja se oba sastaju i tutnje čim se na stanovnike počne valjati kakvo zlo."

Legenda o Kadmu i Harmoniji poslužila je književnicima i pjesnicima kao prefiguracija za oblikovanje njihove književne mašte. Tako na primjer nedavno preminuli suvremeni hrvatski pjesnik Igor Milić-Štrkalj crpi svoju inspiraciju iz pučina koje se propinju i šapuću, poput okamenjenih likova Kadma i Harmonije, iz ilirskih otoka čipkastih ljepotica i nimfa u spiralama staza, koje se zmijoliko provlače mediteranskim krajolikom, iz "ilirskog gaja" u kojemu su u skladu sa svojim krajolikom i ljudima u njemu živjeli Kadmo i Harmonija preobraženi u pitome zmije koje štite ljude i ne čine im zlo već dobro.

 

KERKYRA

Jedna od najljepših legendi o Korčuli je ona koju spominje Apolonije Rođanin u svojoj IV. knjizi o Argonautima. Ona govori o lijepoj dugokosoj nimfi Kerkiri, jednoj od sedam kćeri riječnoga boga Azopa i njegove žene Metope, koju je oteo Pozeidon i smjestio na šumoviti otok Korčulu u Jadranskom moru. Kada su Argonauti na svojim putovanjima u potrazi za zlatnim runom prošli pored današnje Korčule nazvali su je Korkira Melaina (Crna Korcula), što se može tumačiti u dvostrukom smislu, kao otok crnokose ljepotice Kerkire i kao otok prekriven gustom borovom šumom.

Nakon opisa plovidbe Argonauta među Liburnskim otocima, Apolonije uobličuje u svoje stihove svoja oduševljenja privlačnim pejzažem Crne Korčule:

-"a zatim su iza njih stigli do kraja Kerkire, gdje je Pozeidon nastanio djevojku, kćer Azopovu Kerkiru, lijepe kose, daleko od Flijuntske zemlje, pošto ju je bio oteo zbog ljubavne želje; a ljudi mornari je iz mora gledaju kako se crni sa svih strana od tamne šume i zovu je Crna Kerkira."

Azopove kćeri: Kerkira, Egina, Salamina, Teba, Harpina, Nemeja i Kleona nose zemljopisna imena, pa su tako prve tri imenjakinje otoka, a preostale četiri gradova. Pindar u svojim "Olimpijskim odama" spominje još pet Azopovih kćeri: Pirenu, Tanagru, Tespiju, Azopidu, Sinopu, Orniju i Halkidu.

U svojoj najnovijoj zbirci pjesama "Zvonici", hrvatska pjesnikinja iz Australije Duška Crmarić-Salečić posvećuje svoju prvu pjesmu "Otok" Kserkosu, muškoj inačici Crne Kerkire:

"Prepuna otoka
i svega otočnog
raspući bih se mogla
jer vrijeme je zrelih šipaka

Otočio si me, Kserkosu,
otočnom osamom
i sobom zagrljeni
opet smo sami
iako ti u meni
ja u tebi"

Tako je Kerkira, kći boga rijeke Azopa, čija vijugava kosa krasi korčulanski krajolik krošnji stoljetnih borovih stabala, dala Korčuli njezino ime, a njezina ljubavna veza s bogom mora Pozeidonom pružila sokove legendi o ovome otoku okruženom tamno modrim morem i obraslom raskošnim raslinjem.

 

ANTENOR

Druga jedna legenda, također povezana s grčkom mitologijom, govori da je grad Korčulu osnovao Antenor, trojanski ratnik u XI. stoljeću prije Krista. Za vrijeme Trojanskog rata, kada su Grci pomoću lukavstva s drvenim konjem ušli u sam grad Troju, Menelaj je objesio leopardovu kožu na vrata Antenorove kuće kao znak da je treba poštedjeti. Antenor, njegova žena Teana i njegova četiri sina mogli su slobodno otići i ponijeti sa sobom sva svoja dobra. Otplovili su Menelajevim brodom i prvo se nastanili u Kireni, zatim u Trakiji i onda uputili prema Jadranu. Jedna od prvih postaja bio im je otok Korčula, gdje je Antenor s ostalim bjeguncima iz Troje osnovao grad. Lartinski tekst na kamenoj ploči iz XVI. stoljeća na ulazu u stari grad Korčulu sa zapadne obale spominje Antenora kao osnivača Korčule.

"Nakon spaljenja Troje ove zidine nekoć utemelji Antenor. Doista da se staro ne sruši brigom Antuna Leona obnovljeno je i vraćeno u prijašnji oblik i ukras staro mjesto."

O Jadranskom moru i Antenoru govori se na samom početku Vergilijeve "Eneide":

-"Antenor je mogao, pošto je izmakao iz sredine Ahejaca, prodrijeti duboko u ilirske zaljeve i u unutrašnja kraljevstva Liburna, siguran, te preći vrelo Timava, gdje kroz devet usta uz silan mrmor planine prolazi more što je navrlo i pritište polja vodama koje tutnje. Ovdje je pak on smjestio grad Patavij i sjedišta Teukrana, te je narodu dao ime i pričvrstio trojansko oružje, sada počiva opušten u blagom miru."

Diktis Krečanin u svom trojanskom romanu konkretizira Vergilijevo pjevanje o Antenoru i njegovu plovidbu Jadranom gdje osniva gradove:

-"Tako je bio prisiljen da sa svim imutkom otplovi iz Troje. I došao je na Jadransko more pošto je proplovio pored mnogih barbarskih naroda. Tamo je osnovao grad koji je nazvao Crna Korkira."

U starofrancuskom epu "Le roman de Troie", koji je spjevao u dvanaestom stoljeću Benoit de Sainte Maure, legenda o trojanskoj koloniji na Crnoj Korkiri dobila je svoju književnu transpoziciju i tako obogatila svoje helenske korijene srednjovjekovnom književnom maštom. Taj ep govori da dvije grupe Trojanaca dolaze na Crnu Korkiru. Drugu grupu dočekuje Antenor u lijepom i bogatom gradu "Corcire Menelan":

"Lijep i bogat bi grad
Imena Corcire Menelan
Svakome bi on san
Priželjkivo' ga je svatko,
O njemu se lijepo govorilo:
Kod mnogih bi na velikoj cijeni;
Ležao grad je na bogatoj i plodnoj zemlji.
Oni što izbjegnu iz zvjerskih ralja
Iz susjedstva kralja Priama,
Koji u Troji pobjegnu od mraka
Natovare zatim jedanaest baraka:
Otiđu i otplove
Do Corcire ravno doplove.
Antenor ih je primio:
I dobrodošlicu im zaželio.
Jedni i drugi se nađu:
I učine divnu proslavu ... "

Nadahnut Vergilijevom "Eneidom", Korčulanin Goran Duka napisao je kraću pripovijetku "Korijenje" u kojoj opisuje dolazak Antenorovih mornara na djevičanski otok Korkiru na kojemu su ugledali ljepoticu Melainu koja se bacila s visoke hridi ne želeći pasti u njihovo ropstvo. Jedna grupa trojanskih mornara otišla je dalje u potragu za svojim drugom Enejom, a druga pod zapovjedištvom Lustora Polia uspostavila je idiličan život na šumovitom otoku. Pripovijetka završava prizorom u kojemu Lustor Polo, iščekujući povratak nekog od brodova Trojanaca i vijesti o Eneji, "s osobitom ugodom šeta debelim šumskim pokrivčem od borovih iglica i lišća bjelogoričnog drveća i zamišljeno, ali spokojno, promatra korijenje stoljetnih stabala".

O vezi Antenora s Korčulom govori i suvremeni meksički pisac Salinas Price koji je iznio tezu o Gabeli na Neretvi kao lokalitetu legendarne Troje. Po njemu je trojanski konj, kojim su Grci lukavstvom osvojili Troju nakon što su je opsjedali punih deset godina, u stvari brod koji na svom pravcu ima konjsku glavu, a izgrađen je na drevnim brodogradilištima helenske Korčule. Legenda o Antenoru javlja se u Kireni koja je bila kolonija Tere i Rođana, pentapolskih Grka. Postojala je već u Pindarevo doba, krajem šestog i početkom petog stoljeća prije Krista u doba procvata pentapolskih kolonija a kada nastaje i knidska kolonija i legenda o Antenoru na Crnoj Korkiri, današnjoj Korčuli. Najviše su je popularizirali maloazijski trgovci, kolonisti i Korkirani.

 

KNIĐANI

Još jedna legenda koja ima potporu u grčkoj kjiževnosti, ali za nju ne postoje materijalni dokazi na sadašnjem stupnju arheoloških istraživanja, govori da su prvi kolonisti na Korčuli bili naseljenici iz Knidosa u Maloj Aziji. Oni su bili članovi dorske Pentapole, antante pet gradova u kojoj su pored Knidosa još bili Kos, te rodski gradovi Lindos, Jalisos i Kamiros. Prema Herodotu, Kniđani su spasili 300 dječaka iz grčkog grada Korkire od korintskog tiranina Perijandara koji ih je htio ubiti. Stanovnici grčke Korkire bili su zahvalni Kniđanima i dali im značajne povlastice. Dopustili su im da žive na Korkiri i da ne plaćaju porez. Prijateljstvo tih dvaju gradova-država potvrđeno je knidskim poduhvatom na Jadranu. Uspostavili su svoju koloniju na šumovitom otoku kojemu su dali ime Crna Korkira u čast grčkoga grada Korkire koji im je pružio gostoprimstvo. Naseljenici su tako imenovali svoju koloniju po zemlji svog dobročinitelja. O toj drugoj Korkyri govori i pisac Strabon iz maloazijske Amazeje. Diodor Sicilski govori da su Kniđani imali motiv za osnivanje kolonija u prvoj četvrtini šestoga stoljeća prije Krista zbog svojih loših odnosa s Alijatima, a što ih je i navelo da spase dječake.O knidskoj koloniji Crnoj Korkiri ili Kerkiri pisali su Plutarh i Pseudo-Skimno na temelju Anterove Kretske historije i spisa "Osnivanja" Dionizija Halkiđanina, koji je vjerojatno i autor izgubljenog spisa o Korkiri Melaini. Plutarh govori i o korkirskim psefizmama, dekretima o povlasticama kojima su Korkirani omogućili Kniđanima da trguju na području istočnoga Jadrana. Pseudo-Skimno u svom spjevu "Periegeza", napisanom u jambskim trimetrima, opisuje obale Europe, Azije i Libije i spominje knidsku koloniju na Crnoj Korkiri, te govori o neobičnoj plodnosti zemlje i stoke na istočnoj jadranskoj obali. Sve se to događalo oko 580. godine prije Krista u vrijeme pedesete Olimpijade kada je na stadionu bio pobjednik Lakonac Epitelid i kada su Kniđani i Rođani napustili svoju zemlju jer nisu mogli podnositi zulum azijskih vladara. O tome je pričao Diodor kojemu je kao stariji izvor najvjerojatnije poslužio Antioh iz Sirakuze. On govori da su Kniđani i Rođani živjeli na Liparskim otocima u zajednici sa starijim domaćim stanovništvom, te da su se uspješno opirali tirenskim napadačima. Bili su podijeljeni u dvije grupe, od kojih je jedna obrađivala zemlju, a druga ratovala. Slično su Kniđani živjeli i u zajednici s ilirskim stanovništvom na otoku Korčuli. Lokalitet naseobine nije se još odredio, ali po svoj prilici leži na zapadu ili na sjeverozapadu, na uskom prolazu izmedju Korčule i Pelješca, odnosno gdje je današnji stari grad Korčula. Postoje i kovani novčići s natpisom Korkire "korkireoni", koji pripadaju toj koloniji a koja se nije uspjela održati iz nepoznatih razloga. Drugi pokušaj kolonizacije Korčule u IV. stoljeću prije Krista uspio je u potpunosti i zajednički život trajao je nekoliko stoljeća, do potpune prevlasti Rimljana nad Ilirima. Ali tu već prestaje legenda i počinje povijest, jer su nađeni čvrsti materijalni dokazi o postojanju kolonije, poimence čuvena lumbardska "psefizma".

U svojoj pripovijetki "Kipovi - 580. godina stare ere", Goran Duka detaljno opisuje dvoboj između Kniđanina Lemnosa, kipara i filozofa, ali i vještog borca i diva Naza, predstavnika plemena Atlanta koji nakon katastrofalnog vulkana i nestanka njihovog otoka Atlantide plove morima i zathijevaju od ostalih naroda i plemena da im izruče svoje najljepše djevojke kako bi mogli nastaviti svoju vrstu. Nakon što je velikim mačem nakon duge i teške borbe, pune lukavstava i trikova, konačno ubio gorostasa Naza, Lemnos se svim snagama daje na klesanje veličanstvenog kiparskog djela, iz korčulanskog bijelog kamena. Taj kip izložen je u središtu knidskoga grada Crne Korkire da mu se dive naraštaji Kniđana koji su napustili svoju ratničku prošlost da bi se prepustili radu i životu na tom otoku iz bajke.

Legende o staroj Korčuli ušle su tako u povijest i u književnost, a svojom zanimljivom naracijom pobuđuju maštu mnogih znatiželjnika, posebice književnika, koji ih koriste, a vjerojatno će ih koristiti i u budućnosti, kao okosnicu u strukturi svojih umjetničkih djela. Iz korčulanskih legendi proizlazi i važno zapažanje o povezanosti Korčule sa starom grčkom kulturom, a prema nekim suvremenim tumačenjima Korčula dobija istaknuto mjesto i u dalekoj povijesti ili legendama o staroj Grčkoj i burnom životu u njoj.

 

MARKO POLO

Jedna od najpoznatijih legendi o Korčuli svakako je ona koja govori o korčulanskom podrijetlu slavnog svjetskog putnika, Marka Pola. Ta legenda potaknuta je povijesnom činjenicom da je u velikoj pomorskoj bici između Venecije i Genove 1298. godine u blizini grada Korčule bio zarobljen Marko Polo u dobi od 44 godine. On se samo tri godine ranije bio vratio sa svog legendarnog putovanja po Dalekom Istoku koje je trajalo 17 godina i na kojemu je upoznao najpoznatije tadašnje vladare, njihove narode i brojne običaje. I samo njegovo putovanje po Dalekom Istoku ima prizvuk legende jer je teško vjerovati da je jedan čovjek mogao sve to proputovati i doživjeti u svom ljudskom vijeku. Za današnju Korčulu legenda o Marku Polu kao Korčulaninu ima izrazito turističko značenje jer se on kao prvi svjetski putnik neminovno povezuje s putovanjima i turizmom. Tako je u Korčuli jedan hotel nazvan njegovim imenom a u najnovije vrijeme i jedna turistička agencija. Ime Korčule kao rodnog mjesta Marka Pola spominje se širom svijeta, pa je, na primjer, Korčula bila predviđena kao jedna od postaja gdje se trebala zaustaviti velika ekspedicija europske mladeži koja je 1995. godine trebala krenuti tragom njegovih putovanja. Po legendi o Marku Polu, njegova kuća nalazi se usred staroga grada Korčule odakle se pruža izvanredan pogled na Pelješki kanal, koji je bio važan trgovački pravac, a porodica Marka Pola kao trgovačka obitelj bila je vrlo zainteresirana da prati sve brodove koji tim kanalom prolaze.

Američka književnica Marilyn Sharp boravila je u Korčuli početkom sedamdesetih godina i prisustvovala predavanjima tzv. Ljetne filozofske škole, gdje je imala prilike susresti najveće svjetske filozofe. Nadahnuta Korčulom i ozračjem intelektualnih diskusija u vrijeme toplih ljetnih mjeseci, napisala je osamdesetih godina roman "Masterstroke" (Majstorski udarac) u kojemu se veći dio radnje odvija u gradu Korčuli, a glavni zaplet romana je potraga za pravim podrijetlom Marka Pola, tj. za Korčulom u koju vode putovi predsjednike SAD i SSSR-a. Roman je pun spletki i međusobnih obračuna tajnih službi kao i političara koji zastupaju različite ideologije i imaju različite poglede kako razriješiti dugotrajni hladni rat. Topli ambijent Korčule idealni je locus za takav povijesni rasplet, a protagonistima romana uzor je veliki korčulanski diplomat, Marko Polo. Jedna od junakinja romana, Nicole, kći američkog ministra vanjskih poslova Comptona, istražuje unajmljenim brodićem Korčulanski arhipelag, gleda u daljini Lastovo na kojemu je, legenda tvrdi, nimfa Kalipso držala zarobljenog Odiseja, Markovog prethodnika, sedam godina. U svojim maštanjima o povijesti i mitologiji tog dijela Mediterana, Nicole čuje zov sirena koji doprinosi stvaranju osjećaja zemaljskog raja. Nicolin zaručnik Peter Lucas i sovjetski ministar vanjskih poslova, Miloslavsky, penju se u stari grad pokraj renesansne lođe nasuprot koje stoji natpis na ruskom i engleskom "Dobrodošli u Korčulu". Iza platnenog natpisa nalazi se dio kasete koju sinhronizaraju s drugom polovicom u kući Marka Pola. Ulogu tajanstvenog otoka, čestog mjesta radnje u suvremenim političkim trilerima, preuzima šumovita Badija na kojoj se nalazi Svjetski kompjutorski centar koji bi u orvelovskom stilu trebao kontrolirati zone odgovornosti pojedine velesile. Iako svaka od velesila želi točno odrediti svoje "zone odgovornosti" one nemaju čvrstih granica i postaju postmodernistički "heterotopijski" prostor, poput nevidljivih gradova iz romana Itala Calvina. Ulogu Derridainog "pharmakosa" (žrtve) igra sovjetski ministar Miloslavsky koji je htio oboriti svoga predsjednika Sukhova i zbog toga mora ispiti otrov ("pharmakon") dok lijek (također "pharmakon") ispijaju predsjednici SAD-a i SSSR-a u obliku rashlađenog whiskya na toplom otoku Badiji, jer su se sporazumjeli o novom dogovoru koji će poštivati interese svih a ne samo velikih sila.

Tako je legenda o Marku Polu kao Korčulaninu ušla i u književnost i tako još više pobudila maštu mnogih ljubitelja Korčule i njihovu želju da proborave u gradu u kojemu se rodio tako slavan čovjek i znatiželjni otkrivač svijeta, na čijoj je knjizi, koja se nalazi u muzeju u Sevilli, sam Kristofer Colombo napisao svoja zapažanja.

Korčulanske legende idealan su okvir za razvijanje književne mašte. One svojom uzbidljivom naracijom dopunjuju suhoparnu povijesnu kronologiju i daju joj simbolički smisao i umjetničko uporište, te postaju nova stvarnost. Književnici, kako stariji tako i suvremeni, koriste legende kao okosnicu svojih književnih djela i tako ih produžuju u beskonačnost. A vremenska ili bezvremenska dimenzija korčulanskih legendi dobija svoj prostorni pandan jer putem najsuvremenijih elektronskih medija, a posebice interneta, one izlaze iz uskoga korčulanskoga lokaliteta i šire se po cijelom globalnom otoku. Otok Korčula, legendarna Crna Korkira, zaplovio je, zahvaljujući svojim legendama, oko cijele planete Zemlje s kojom će u budućnosti dijeliti i svoju sudbinu.


Izvori:
- Petar Lisičar, Korkira Melaina, Skopje, 1951
- Radoslav Katičić, Illyricum mythologicum, Zagreb, Antibarbarus, 1955.
- R.L. Beaumont, Greek Influence in the Adriatic Sea Before the Fourth Century B.C., The Journal of Hellenic Studies, vol. LVI (1936), p. 173-175.
- Živan Filippi, Igor Milić-Štrkalj: Zvona orkestra, Mogućnosti br. 3-4/1993, str. 195-197.
- Živan Filippi, Marko Polo u književnim djelima, Dubrovnik, br. 4/1995, str. 31-49.
- Duška Crmarić Salečić, Zvonici /proštaci neba/, Croatian Studies Centre, Macquearie University, Sydney, 2000
- Marilyn Sharp, Masterstroke, New York 1983.
- Goran Duka, Grad nasuprot vremenu, zbirka pripovijedaka u rukopisu, Korčula, 2000.