Korcula.NET > History, art and culture > Pohod 1806. u Dalmaciji, izvještaj generala Molitora

POHOD 1806. u DALMACIJU
Izvještaj generala Molitor-a

Pripremio i s francuskog preveo: Ante I. Curać

General MolitorTrudom gospodina Antuna Kapora, koji je u arhivima u Parizu tražio i našao dokumente vezane uz boravak Napoleonove Velike Armije u Dalmaciji, dobio sam dragocjeni izvještaj koji govori o vojnim akcijama generala Molitor-a (Gabriel Jean Joseph 1770. - 1849.), kao i kopije 3 pisma s kojima Napoleon daje naputke kako i što raditi u Dalmaciji. Gospodin Kapor mi je dopustio prevesti te dokumente. Uzeti će mi malo vremena za ih prevesti, a korcula.net će ih prva objaviti da se zna da su Francuzi već jednom ranije (1806.) spasili Korčulu, a ne samo zadnjih turističkih sezona.

Nakon mira potpisanog u Bratislavi (tadašnji Presbourg a za stare Hrvate Požun), Napoleon je poslao Molitora zauzeti Dalmaciju. Pošavši sa svoje 3 divizije pješke iz Udina prema Dalmaciji, došao je do Splita da bi saznao da su otoke Hvar i Korčulu zauzeli Rusi, a Crnogorci, koje naziva «barbarsko pleme» (peuplade barbare u orig.) su uz pomoć Rusa ozbiljno zaprijetili Dubrovniku. Molitor je nakon kratkih borbi sa oko 1.700 vojnika raspršio Ruse sa Hvara i sa Korčule i natjerao u bijeg 10.000 Crnogoraca potpomognutih sa 3.000 Rusa ukrcanih na brodove admirala Bijelog (Bieilly u orig.), koji su napadali Dubrovnik sa Zvekovice i sa Brgata. Tko zna što bi od nas bilo da nije bilo generala Molitora i gdje bi nas odvela ruska okupacija! Vječnaja mu pamjat! Napoleon mu je nakon ovog pothvata dodijelio odlikovanje Grand Officier de la Légion d’Honneur, a ja ću mu u ime Korčulana zahvaliti s prijevodom njegovog Rapport de Campagne de 1806. en Dalmatie, kada mu se Hvarani, Korčulani i Dubrovčani nisu već odužili na drugi način.

Napomena prevoditelja: izvještaj je pisan vojničkim jezikom i terminologijom kojoj nisam u svakom detalju vičan, pa koristim izraze koji su mi poznati što, nadam se, neće štetiti izvorniku. Sva imena (gradova, otoka) u izvještaju su pisana Talijanskim jezikom.

 

molitor1.gif (25289 bytes)

Nakon mira u Bratislavi, koji je prepustio kraljevstvu Italije (1) bivše venecijanske provincije, primio sam (krajem siječnja 1806) izvod iz naredbe ovako sastavljen: «Imperator je odredio generala Molitor da s tri čete zauzme Dalmaciju». Nikakva druga naredba niti upute mi nisu bili poslati. Tada sam se nalazio u Udinama. Moja divizija, koja se je vratila iz pohoda u Italiji i koja je bila u mirovnom stanju, je bila raspoređena u pokrajini Fruliji. Požurio sam okupiti 5., 23. i 79. četu pješadije. Uputio sam ih prema Trstu, gdje su stigle između 3. i 4. veljače, odmah nakon mene. Ove čete su imale učiniti 180 vrsta (2), u brdovitoj zemlji koja nam je bila potpuno nepoznata. Nikakve opskrbe nisam imao: ni ratnih komesara, ni službenika, ni blagajnika, ni novca, ni municije osim one koju nose vojnici u svojoj torbi. Trebalo je nabaviti sve što je falilo.

S druge strane, prolaz ovih četa nije bio siguran. Promet morem je bio prekinut ruskom flotom, cesta je prolazila kroz austrijsku Hrvatsku, a mir u Bratislavi nije ništa spominjao s tim u vezi. Ja sam dakle pregovarao o tom prolazu s upravom u Rijeci i dobio sam dopuštenje nakon dosta poteškoća, koje su me brinule. Dao sam riječ da ću platiti u gotovom, u svakom mjestu gdje ću prolaziti, hranu i potrepštine koje će biti date mojoj vojsci. Ali se nisam želio obvezati, unatoč inzistiranju guvernera, da neće proći druge trupe osim spomenutih tri čete. U Trstu sam uzeo kredit od 50.000 franaka s kojim su bili pokriveni troškovi vojske u Hrvatskoj. Išao sam ispred nje osiguravajući opskrbu na svim točkama u Dalmaciji kroz koje je vojska trebala proći ili se zaustaviti. Ona nije trebala apsolutno ništa tražiti od lokalnog stanovništva, općenito siromašnog, od kojega je trebala dobiti povjerenje i simpatije. Svugdje bijasmo zaista primljeni sa živim odobravanjem.

U Zadru san našao austrijskog general-pukovnika barona de Brady, komandanta kopnene vojske i mornarice, generalnog civilnog i vojnog guvernera provincija Dalmacije i Albanije. Mene su odmah imenovali istim zvanjem, slijedeći naredbu pod-kralja Italije. Iskoristio sam vrijeme koje je četama trebalo za proći Hrvatsku da bih doveo u red više administrativnih vojnih i civilnih službi i imenovao domaće osobe na mjesta koja su ostala prazna u sudovima, poreskim uredima i administraciji, nakon povlačenja austrijskih službenika. Nastojao sam poslovima dati više jednostavnosti i više brzine da ne bi bilo zastoja za vrijeme moje odsutnosti radi vojnih poslova.

Kada su ovi zadaci bili završeni, uzeo sam sa sobom jednog vladinog savjetnika radi izvršavanja civilnih poslova i stavio sam se na čelo mojih četa pri ulasku u provinciju (Dalmaciju, op. prev.). One su zauzimale jednu za drugom morske luke, najvažnije otoke kao i utvrde na granici prema Bosni. Turci pri obali su pokazali malo zabrinutosti kod našeg dolaska, pa sam se pobrinuo za dobrosusjedske odnose sa njihovim pašama. Konačno, unatoč oštrini sezone (misli na zimske uvjete) i teškoće u vezama, čete su stigle u srednju Dalmaciju od 26 do 28 veljače, napravivši 170 vrsta (3) u 28 dana prošavši kroz Trst, Rijeku, Senj, Gospić, Zadar, Šibenik i Split.

Prema miru u Bratislavi i nakon sporazuma koji je bio njegov slijed, i koji je bio potpisan od strane opunomoćenih predstavnika, Austrija nam je trebala predati sva mjesta u Dalmaciji i u Kotorskom zaljevu u stanju odgovarajuće obrane, i naročito ostaviti svu municiju s kojom su bila opskrbljena. Umjesto nalaska te municije s kojom sam računao, saznao sam pri mome dolasku u Šibenik, da je malo ranije evakuirana i prodana do zadnjeg zrna baruta u svim mjestima, otocima i utvrdama s izuzetkom Zadra.

U međuvremenu se je jedna ruska grupa brodova pokazivala na obali provincije (Dalmacije op. prev.) i prijetila lukama, što je činilo kritičnom situaciju tih razoružanih mjesta, jednako kao i naših četa udaljenih od bilo kakve vrste pomoći ili opreme. Srećom, ozbiljne teškoće koje su mi bile učinjene u Rijeci su mi dale ideju da potajno ukrcam u Trstu, na trgovačke brodove, izvjesnu količinu municije za pješadiju i da im osiguram najnužnije potrebe. Ja sam o toj situaciji obavijestio princa pod-kralja Italije u Milanu (Eugena de Beauharnais, op. prev.) i francuskog veleposlanika u Beču. Ovom zadnjem su uvijek davali uvjerenja u dobre namjere.

Uskoro nakon toga, kako sam se približavao teritoriju Dubrovnika s namjerom zauzimana Kotora, primio sam obavijest o jednom zabrinjavajućem događaju. Grad Kotor je bio od strane Austrijanaca dat Rusima i ovi su ga zauzeli kao da im je bio dat nekim ugovorom. Međutim austrijski oficiri, koji su tamo imali garnizon, su bili uvjereni da je njihova čast kompromitirana tim kršenjem ugovora i na to su se žalili višim mjestima. Markiz de Ghisilièri (opunomoćeni austrijski predstavnik za predaju provincije), je došao na lice mjesta i nastojao ih je smiriti. On im je čak svojeručno napisao da je sve učinjeno prema uputama iz Beča. Ti su oficiri ipak bili nezadovoljni. Nekoliko ih je dalo ostavku i došli su mi donijeti original pisma gospodina de Ghisilièri.

Nakon što su uvidjeli neoprostivu grešku, austrijski ministri su priznali pravo naših potraživanja. Prebacili su krivnju na pod oficire i obećali ispravku. Zaista, markiz de Ghisilièri je bio otpušten. Odlučili su poslati u Dalmaciju austrijsku četu da bi ponovo zauzeli i nama predali Kotor. Ta četa, pod zapovijedanjem general-poručnika de Bellegarde, je stigla tek u lipnju, smjestila se je na jedan dalmatinski otok i nije se više pomaknula. Pod-kralj, kojemu sam dao izvještaj o mojoj poziciji, mi je preporučio da se zaustavim ispred teritorija Dubrovnika, da ne ulazim ni u kakva neprijateljstva, da čekam da nam Austrijanci predadu Kotorski zaljev, kako su bili obvezni prema ugovoru. Princ mi je zatim poslao u pomoć jednu regimentu pješadije, topove, opskrbu, nekoliko brodova i novac. Ova pomoć mi je došla na sreću, ali ne sasvim bez poteškoća. Dala mi je mogućnost staviti u stanje respektabilne odbrane mjesta u Dalmaciji i oduprijeti se pothvatima Rusa. Ovi su vjerovali dobiti pomoć od od pravoslavnih (Molitor upotrebljava izraz «les religionnaires grecs») koji čine oko šestine naroda u Dalmaciji (4), a imali su pod svojim patronatom Crnogorce, barbarsko pleme, koje je izgledan ratni plijen i položaj u brdima učinio ratničkim. Crnogorci, svi pravoslavne (grecque = grcke u orig.) vjeroispovijesti, ojačani protekcijom Rusije, su prije nekog vremena zbacili tursku okupaciju i bili su vođeni i zapovijedani od njihovog biskupa, značajnog čovjeka, koji je bio odlikovan velikim ordenom Rusije te je dobivao mirovinu od ove sile. Naše čete su pokazale izvanrednu disciplinu i stanovništvo je prema nama bivalo svakim danom sve ljubaznije. Kako namjere koje su Rusi pokazivali prema obali nisu imale nikakav uspjeh, oni su okrenuli svoj pogled i svoje akcije prema otocima.

10 travnja su jedan ratni brod, dva velika jedrenjaka, tri manja broda, jedan manji jedrenjak i osam pomoćnih brodova napali otok Korčulu. Tamo sam bio ostavio svega dvije stotine ljudi 81. čete, pod komandom zapovjednika bataljona Dugiet-a, s municijom sukladnom mome slabom naoružanju. Ta četa se je junački borila tri dana, u više navrata je odbacila napadače i ubila nekoliko njihovih vojnika. Konačno, nakon što su ispalili zadnju municiju, potpomognuti od stanovnika, jedan dio se je uspio povući u barkama po okriljem noći i doći do Hvara i u Split. Zapovjednik bataljona Dugiet, koji je tako junački vodio ovu energičnu obranu i koji je bio teško ranjen, je ostao u rukama neprijatelja s drugim dijelom svoje čete.

Trenutnu okupaciju Korčule od strane Rusa treba pripisati pomanjkanju municije, koja je bila odnijeta iz svih mjesta, kao i kašnjenju pojačanja koje smo očekivali.

Zauzimanje Korčule (5) bi bilo od manjeg značenja, ako ne bi uslijedila jedna značajnija pobjeda. Otok Hvar svojom pozicijom, svojom duljinom i svojom lukom se može smatrati najznačajnijim otokom Dalmacije. Rusi su ga htjeli zauzeti pod svaku cijenu. Za Hvar sam odvojio približno jedan bataljun 23. i 81. čete. 29-tog istog mjeseca (travnja, op. prev.) se ratni brod Azija s 74 topa (6) pod zapovjedništvom admirala Bijelog, pojavio ispred luke Hvar sa više većih i manjih jedrenjaka, s pomoćnim brodovima i brodovima za prijevoz robe. Najprije su na grad otvorili paljbu iz svih svojih topova, a nastavili su i slijedeća dva dana, a pokušali su u nekoliko navrata iskrcavanje na otok koji su bili odbijeni.

U noći 1. na 2. svibnja je ruski admiral uspio postaviti jednu bateriju topova na rt koji se nalazi na ulazu u luku (rt Sv. Križa, op. prev.). Pod zaštitom ovih topova i onih sa brodova, uspjeli su iskrcati tri stotine elitnih vojnika, koji su dolazili prema našim četama. Ali za vrijeme tog manevra, kapetan Hudoux, hrabar i energičan oficir, je krenuo u suprotnom pravcu na čelu jedne čete bombaša i jedne čete jurišnika (7), napao lijevo krilo neprijatelja koristeći stjenjak, ubio dosta vojnika i ostale zarobio. Niti jedan se nije spasio. Tri su njihova oficira zarobljena.

Taj poraz je razljutio ruskog admirala koji je pojačao topovsku paljbu u dane 3., 4., 5. i 6. svibnja. Naše čete su pokazale istu čvrstinu. Do tada nismo imali top koji bi pucao toliko daleko da dosegne neprijatelja. Čekao sam dugo i s velikim nestrpljenjem konvoj artiljerije i municije koji mi je bio poslat morem iz Venecije, a kojega je suprotan vjetar usporavao. Taj konvoj je napokon stigao. Uputio sam ga u malu luku Sokolica, smještenu na istočnoj obali otoka Hvara. Četiri ruska jedrenjaka i manja broda su prišla da bi ga zarobili, ali su bili napadnuti i odbijeni sa 4 ratna broda naše talijanske flote, pod zapovjedništvom poručnika fregate Stalimini-ja.

Uskoro je naš teret bio iskrcan. Za aktiviranje naše artiljerije, trebalo ju je popeti na brdo puno stijena. Stanovnici su pritekli u velikom broju, ponudili pomoć i uspjeli su dovući topove velikog kalibra na brdo koje se nalazi iznad hvarske luke. Sedmi su svibnja u jutro, ovi topovi, na veliko iznenađenje neprijatelja, počeli pucati. Drugi plotun je pogodio ratni brod Azija, koji je na brzinu prekinuo konope i pobjegao na pučinu zajedno sa svom eskadrom. Dio konopa i nešto baraka smo zarobili. U ovoj briljantnoj odbrani Hvara posebno su se istaknuli kapetan Hudoux, kapetan Guyard, poručnik Duchesne, bombaš Charreau i vojnik Poislane.

Stanovništvo, na čelu sa svojim svećenstvom, je usrdno pomagalo napore naših četa, usprkos neprijateljskoj vatri usmjerenoj na njihove kuće. Oni su time dokazali još jednom koliko se Franzuci mogu voljeti ako udruže disciplinu i hrabrost koja im je prirodna.

Za vrijeme ovih događaja na Hvaru, zapovjedio sam diverziju na Korčulu. Ovaj otok je bio ponovo zauzet bez većih teškoća. Ruski oficir koji je bio zapovjednik i nekoliko vojnika su bili zarobljeni.

Usprkos gubitku kojega je pretrpjela ruska flota, admiral Bijeli, činilo se je, ne želi odustati od osvajanja Hvara. Odaslao je naredbe svim ratnim brodovima u Jadranu, na Krfu u Kotoru i ispred Trsta, da mu priskoče u pomoć. Naredbe napisane na ruskom jeziku, su bile uhvaćene od naših brodova i date meni u ruke. Ova činjenica je vjerojatno bila razlogom što nisu bile izvršene.

Imperator mi je nakon toga naredio da formiram jednu diviziju za generala Lauriston-a koji je ušao, na kraju mjeseca svibnja, u Dubrovačku državu (les états de Raguse, u orig.). Odmah je bio napadnut od Rusa i Crnogoraca. Držao se je dosta dugo u polju Konavle (Canali, u orig.), naoružao je i opremio Dubrovnik i pripremio se za živu obranu. Pritisnut na kraju brojčanom nadmoći, general se utvrdio u gradu. Uskoro je bio blokiran s kopna i s mora.

Tri tisuće Rusa, iskrcanih s topništvom, opsjedali su ovaj grad bombardirajući ga s brda Srđ, nad kojim potpuno dominira. Osam do deset tisuća Crnogoraca, koji su promatrali i štitili pristupe, zauzeli su čvrst položaj ispred sela Brgat. Od početka neprijateljstva ti su Crnogorci pokazali neviđenu okrutnost, uništavajući i paleći sela Dubrovačke države, sjekavši glave ranjenicima koji su pali pod njihovu vlast. Vladika (8) koji je zapovijedao ovim barbarima sebe je nazivao Princem od Konavala. Nadajući se dobiti u svoje ruke Dubrovnik, a s odobrenjem Rusa obećao je svojim podanicima pljačku grada i masakriranje njegovih stanovnika zajedno s Francuskim garnizonom. Strah i beznađe su zavladali među Dubrovčanima.

Imperator je bio obaviješten o početku ovih događanja. Znajući nakon što sam dao svoje čete generalu Lauriston-u, nisam imao više vojnika koje bih mu poslao u pomoć, poslao je naredbu generalu Marmont-u, koji je bio u Fruliji, da maršira sa svojom armijom u pomoć Dubrovniku. Ali ovo značajno pojačanje je bilo dosta daleko i nije moglo stići na vrijeme. Rusi su učvršćivali opsadu i bombardirali grad. General Lauriston je mogao u svakom trenutku biti uništen.

Bio sam u Zadru (osamdeset vrsta od Dubrovnika) kada sam uvidio svu opasnost njegovog položaja. U toj skoro beznadnoj situaciji broj neprijatelja je bio daleko veći. Uvidio sam da je čast naše armije pod

prijetnjom, te iako nisam dobio nikakvu naredbu niti upute, a nisam imao niti dovoljno vojnika, odlučio sam pokušati sa svojom slabom vojskom spriječiti najstrašniju katastrofu garnizona i stanovnika Dubrovnika.

Uspio sam okupiti dijelove raznih četa, ukupno 1670 vojnika. Najprije smo dijelom morem a dijelom usiljenim maršem došli do Stona, gdje smo stigli 3. srpnja, bez mnogo opreme osim patrona i biskvita koje su nosile mazge. Teren koji nam je preostao za proći bio je pun šiljatih stijena, a vrućina je bila nepodnošljiva. Našli smo se tako u blizini Pelješca, gdje je bila stacionirana jedna Austrijska četa. Dao sam njihovom generalu prijedlog da zajedno krenemo u taj pohod, no bez uspjeha.

Kada sam završio pripreme, nastavio sam marširati sutradan, 4 srpnja. Računao sam proći po noći predjele koje bi mogla tući ruska mornarica. Također sam upotrijebio različite varke kako bih uvjerio neprijatelja da stižem sa značajnim snagama. Kako bih ih uvjerio, podijelio sam svoju malu trupu u predvodnicu, četu za bitku, četu za rezervu, začelje i specijalce (9). Izgledali smo brojniji marširajući jedan iza drugoga po stjenovitom reljefu. Marširali smo cijeli dan i dio noći. Sutradan, 5. srpnja stigli smo do zaljeva Zaton (u originali “rade de Malfi”), na sat hoda od Dubrovnika. Bitke koje su se odvijale u okolici Dubrovnika su bile dokaz da su Crnogorci bili vrlo pokretljivi i vični ovom krševitom kraju, i da ne bi bilo od koristi boriti se s njima pucajući. Naredio sam da se puca vrlo malo i da se upotrijebe sablje i bajuneti u borbi iz blizine.

Približavajući se Zatonu primijetili smo četu Crnogoraca u maršu prema nama sa smjelošću koju je trebalo odmah kazniti. Odmah ih je napala naša predvodnica, naravno, s bajunetama i potpuno ih

uništila. Jedan dio je bio ubijen i bačen u more, ostatak je pobjegao. S naše strane nije bio izgubljen niti jedan čovjek. Taj mali uspjeh je ostavio dobar dojam i najavio sretan ishod za sutradan.

6. srpnja, nakon zamornog marširanja po stijenama, stigli smo pred 10.000 Crnogoraca koji su opsjedali Dubrovnik. Zauzeli su strateški nadmoćan položaj ispred sela Brgat: desno prema moru su ih štitili ruski brodovi, lijevo im je bio kanal Omble s manjim ratnim brodovima opremljenim s topovima, centar im je bio zaštićen visokim brdom i s tvrđavom Strinčijera (u orig. ”fort de Zarina”). Količina zastava različitih boja, koje su Crnogorci imali, mi je dala mogućnost uvida u njihov bojni raspored, koji je bio vrlo ranjiv. Njihova rezerva je bila dobro postavljena ispred tvrđave, ali je većina njihove snage, umjesto da zauzme vrh brda, bila raspoređena na padini prema kanalu Omble, u 6 paralelnih linija.

Ja sam računao s pogreškama ovako ranjivog rasporeda i požurio da od toga profitiram. Brzo sam s prethodnicom stigao na vrh brda (iznad Mokošice i Rožata, op. prev.) bez upotrebe pušaka, primajući od neprijatelja i s njihovih brodova slabo ciljanu vatru, koja usmjerena od dole prema gore nije napravila nikakvu štetu. Zauzimajući ovu dominirajuću poziciju mi smo napali i ušli jurišom u borbu s desnim krilom Crnogoraca. Ovaj napad je učinjen s tolikom brzinom da je njihova prva linija jedva uspjela ispaliti prvi plotun, nakon čega su se svi dali u potpuni bijeg uz užasnu viku. Sve koje smo dohvatili smo ubili, ostatak se je spasio zahvaljujući ruskim brodovima. Odmah sam zauzeo selo Brgat i tvrđavu Strinčijera da osiguram svoj lijevi bok, i napredovao sam bez zaustavljanja prema brdu koji dominira Dubrovnikom, odakle je grad bio bombardiran.

Ruska vojska je zauzela borbeni položaj te je krenula napasti nas. Taj trenutak je bio kritičan jer je gonjenje Crnogoraca poremetilo moj borbeni raspored. Na raspolaganju sam imao samo svoju prethodnicu raspoređenu u jedan borbeni red. Sa samo nekoliko ljudi u drugom redu, na bokovima i u centru nije izgledala nimalo respektabilno. Nije bilo vremena za razmišljanje: krenuo sam bez oklijevanja i u dobrom rasporedu prema Rusima. U tom momentu oni su se, vidjevši da su Crnogorci

već nestali i vjerujući da smo brojniji, raspršili i povukli na brzinu prema svojim brodovima na koje su se ukrcali ostavivši opremu i topove od opsade. Strah je bio tolik među Crnogorcima da su se svi koji su se spasili povukli prema planinama. Rusko brodovlje je također otplovilo.

Tako su bili spašeni grad Dubrovnik i naš garnizon, nakon 20 dana opsade od čega 13 dana bombardiranja. Nije bilo moguće ranije poslati generalu Lauristonu vijest o mome dolasku. Kako je bombardiranje grada je bilo pojačano za vrijeme mog napada na Crnogorce, garnizon nas nije mogao čuti, pa prema tome niti pokušati nam pomoći. Da je bilo drugačije, Rusi bi se teško bili ponovo ukrcali na brodove.

Istog dana u 7 sati popodne ušao sam sa svojom prethodnicom u Dubrovnik. Ne mogu opisati oduševljenje i zahvalnost koji su obuzeli stanovništvo svih klasa, a koji su upravo prošli najgore strahove i skoro počeli padati u očajanje. U svome oduševljenju mnogi su prilazili našim vojnicima ljubeći njihovo oružje s izrazom poštovanja i ljubavi. Iste su večeri sve žene iz grada otišle bosih nogu u crkve odati zahvalnost. Sutradan je iznenađenje Dubrovčana došlo do vrhunca kada su vidjeli postrojene svoje osloboditelje u tako malom broju.

Čete ovog poduhvata su pokazale do kraja odlučnost i čvrstinu dostojnu velikih pohvala. One su prešle zemlju teroriziranu okrutnošću Crnogoraca, na svome putu su našle samo obezglavljene leševe i ostatke zapaljenih zarobljenika koji su se još dimili. Vojnici nisu znali da idu u borbu po golom krševitom terenu gdje nema spasa za ranjene. Oni su znali da idemo napasti deset puta brojnijeg neprijatelja od nas i koji se je cijelo vrijeme pokazao opasnim. Ali ništa nije moglo skršiti moral tih

hrabrih četa. One su se borile s najvišim odlikama i, usprkos najtežem terenu u vojnom redu i zajedništvu. Napadajući direktno neprijatelja umjesto pucajući iz daljine, one su odmah priskrbile pobjedu, koja nas je stajala vrlo malo žrtava, 5 ranjenih dok je 1 vojnik ostao mrtav od žeđi među stijenama.

Pohvaljeni su, kao posebno istaknuti:

Od štaba: general Delzons; komandant Montfalcon, kapetan Bataille, kapetan Balthazar, kapetan Miquel, pukovnik Minal (general Delzons i pukovnik Minal su se nalazili kod mene kao putnici, idući se priključiti generalu Lauristonu).

Od 79 čete: pukovnik Godard, kapetani Bazin i Huret, podporučnici Gugnères i Pister, vodnici Chalard i Porcheron.

Od 81 čete : pukovnik Bonté, podporučnik Lenfant, vodnik Sainte-Barbe.

Od lovaca Istoka (oni su bili naša prethodnica): pukovnik Gabriel, zapovjednik bataljuna Haragli, kapetan Krian, poručnik Samatrochi i viši vodnik Raymond.

Prekosutra, 8 srpnja, nakon što sam ostavio generalu Lauristonu dio moje vojske, krenuo sam s ostatkom vojnika prema Dalmaciji. U svim mjestima kroz koja smo prošli, pobjeda u Dubrovniku je bila proslavljena općim slavljem.

Riješio sam se upravljanja kojega sam morao preuzeti od mog dolaska u Dalmaciju. Jedan sudac, imenovan generalnim zapovjednikom i ovlašten za civilnu upravu, je došao iz Venecije. Našao je uredno uhodanu upravu, netaknute kase s uštedama i narod u najboljem raspoloženju. Nešto vremena nakon toga je stigao general Marmont sa svojom vojskom. Ja sam zatim prešao u Italiju preuzeti drugu komandu.

Brescia, 12 travnja 1807.

 

Komentar prevoditelja.
Ovaj povijesni dokument možemo ocijeniti kako hoćemo. Vjerojatno je Molitor malo preuveličao brojnost neprijatelja i zasluge svoje vojske, ali ostaje nepobitna činjenica: da nije bilo ovog hrabrog pohoda na Dalmaciju i na Dubrovnik, Rusi bi se bili dočepali naših gradova i luka, Crnogorci bi bili opljačkali Dubrovnik i naša povijest bi bila puno drugačija od one koju znamo.

Ostaje za prevesti tri Napoleonova pisma u kojima se spominju naši otoci Korčula, Hvar, Brač i poluotok Pelješac. Činjenica da je takva povijesna ličnost našla vremena baviti se našom sudbinom me posebno čini ponosnim u prilikama kada o tome mogu govoriti s našim gostima iz Francuske. Velika Armija je na našim prostorima ostavila duboke pozitivne tragove u javnom životu (ukinuće kmetstva i podjela zemlje seljacima, uvođenje našeg jezika u škole, gradnja cesta, prva škola za bolničarke u Trogiru, itd). Dalmacija je nastavila živjeti sasvim drugim životom od onoga dok je bila pod Venecijom.


(1) Radi se o kraljevini Italiji koju je proglasio Napoleon, imenovavši sebe kraljem, a svog posinka princa Eugena potkraljem. Eugen je sin njegove supruge Josephine i njenog pokojnog muža vikomte-a de Beauharnais.
(2) Vrsta (lieue u orig.) je stara vojnička mjera za duljinu, koja iznosi 2.223 metra
(3) Napravili su ukupno 378 kilometara u hodu.

(4) Pod Dalmacijom je nekada bilo obuhvaćeno i Crnogorsko primorje. Na jednoj staroj fotografiji, snimljenoj nakon prvog svjetskog rata, sam vidio natpis: BUDVA – Južna Dalmacija.
(5) Molitor naš otok naziva Cursola.
(6) radi se o tadašnjem ratnom brodu na jedra naoružanom sa 74 topa, koji je snagom svoje vatre, manevarskim i vojnim sposobnostima bio smatran najboljim vojnim brodom.
(7) Molitor upotrebljava izraze “grenadier” i “voltigeur”, u tadašnje vrijeme u upotrebi za oznake elitnih jedinica Napoleonove vojske.
(8) Molitor upotrebljava izraz évêque, u prijevodu biskup, a radi se o pravoslavnom vladiki Petru I Petroviću Njegošu.
(9) U tekstu “flanqueurs”. Napoleon je utemeljio ovu vrstu specijalnih jedinica pod posebnim uvjetima. Vojnik je trebao biti sin ili nećak oficira armije, stariji od 18 godina, visok najmanje 1m67.

 
Tri pisma Napoléona Bonaparte, imperatora Francuske, kratko vrijeme (1806. – 1813.) i našeg cara

Napomena prevoditelja:
Napoléon se s tri pisma obraća svome posinku, Eugène de Beauharnais, koji je bio sin iz prvog braka njegove supruge Josefine i generala de Beauharnais. Njega je Napoléon imenovao pod kraljem Italije, u čiji je sastav ušla Dalmacija nakon što je ukinuo Mletačku Republiku. Napoléon nije bio u Dalmaciji, a pisma je pisao iz svoga dvorca Saint-Cloud, koji se nalazi zapadno od Pariza, na pola puta prema Versailles-u.
Svoja je pisma diktirao u jednom dahu, s dugačkim i kompliciranim rečenicama s rječnikom oficira, pa prijevod nije nimalo jednostavan. Čitajući ova pisma, treba se podsjećati na izvještaj generala Molitora i činjenicu da je pošta tada putovala drugačije nego danas. Sva imena koja Napoléon upotrebljava su, naravno, talijanska: Curzola, Lesina (Hvar), Sabioncello (Peljesac), Brazza (Brac) itd.

 

 

Prvo pismo

Saint-Cloud, 30 travnja 1806.

Princu Eugène

Sine moj, preporučite generalu Molitor da drži svoje čete na okupu, da ih ne raspoređuje po otocima, jer će mi ih potupno uništiti. Ako je poslao Francuze na otok Korčulu, koji je udaljen, postupio je neoprezno. Daleko je prihvatljivije tamo poslati Dalmatince, pa čak i utemeljiti nekoliko četa od njih. Primio sam vaše pismo od 25-tog (vjerojatno ožujka, op. prev.) s kartom Dalmacije. Informacije koje ste mi dali su malo značajne. Ponavljam, preporučite da se ne raspršuju moje čete i da ih se ne izlaže opasnosti da budu zarobljene na otocima. Zar se tamo ne može upotrijebiti jedan bataljun Dalmatinaca? Lako ćete razumjeti da Englezi i Rusi, koji su jaki na moru, će uvijek zauzeti otoke kada budu htjeli, upotrebljavajući za to pet puta više ljudi. Samo ih Dalmatinci mogu obraniti.

Razmještaj (vojske, op. prev.) kao taj za Korčulu će potpuno uništiti moje čete.

 

 

Drugo pismo

Saint-Cloud, 3 lipnja 1806

Princu Eugène

Sine moj, primio sam vaše pismo iz Palmanove. Odmah po prijemu mog pisma poslati ćete jednog svog oficira generalu Molitoru, da bi ste mu dali na znanje da je moja namjera da čim general Lauriston stigne u Dubrovnik, i čim on bude zauzeo cijeli poluotok Pelješac, napasti će Korčulu.

Kanal od Pelješca je uzak. Taj poluotok je dakle za nas najvažnija točka radi odbrane otoka Korčule i Hvara. Kada zauzme Pelješac, dati ćete naredbu generalu Lauriston da sagradi tvrđavu na kraju poluotoka na način da dvije baterije topova tamo smještene, brane zaljev Pelješca i kanal koji dijeli Pelješac i Hvar, jer tamo postavivši jedan bataljun, ukopan, utvrđen i opskrbljen može se dugo braniti.

Kada se osvoji Korčula, tamo treba postaviti topove i sagraditi jednu utvrdu, koja bi komunicirala s topovima i s utvrdom Pelješca na način da, s Dubrovnikom u našem posjedu, uvijek nam bude lako braniti utvrdu Pelješca, ako bi bila ozbiljno napadnuta. Ta utvrda štiti pristup Korčuli i na taj način odbrana otoka Hvara, Brača i Korčule postaje laka. Treba dakle poslati jednog inženjera na Pelješac da napravi opis poluotoka i odredi mjesto gdje treba postaviti utvrdu. Sam pogled na kartu će vam dokazati efikasnost odbrane Dubrovnika, ako ste zauzeli Pelješac. Dalmatinska četa, čije sam naredio formiranje, za koju ste već odredili zapovjednike, bi mogla osigurati 400 ljudi na otocima Korčuli i Hvaru i 100 ljudi na otoku Braču, što čini 900 ljudi koji, s nekoliko topnika i, ako treba, s nekoliko francuskih jedinica, bi mogli staviti ove otoke u stanje čekanja pomoći koja će im biti pružena. Pošaljite, s generalom Lauristonom, nekoga tko je ratovao protiv Turaka u Egiptu. U vašoj vojsci bi trebalo biti mnogo oficira koji su tamo bili. Oni će razumjeti što treba činiti s Crnogorcima. Novosti sa Krfa i iz Carigrada govore da su Rusi značajno oslabili i da nisu mogli sakupiti više od 6.000 ljudi na Krfu. Međutim, ja nemam ništa protiv da naredite 8-moj četi lake pješadije da pođe u Zadar i jednom bataljunu iz Brescije ili nekom drugom talijanskom bataljunu da pođu na Cres da preuzmu obranu tog otoka. General Lauriston, koji će činiti njihovu prethodnicu, će imati dvije čete. General Molitor treba uvijek držati u rezervi 5 bataljuna od 9, s koliko ih raspolaže, u Splitu, Omišu, Makarskoj i Opuzenu, da može, kod prvog ozbiljnog događaja, poslati pomoć generalu Lauristonu; i Lauriston će tako imati, kod najmanje opasnosti za obranu Dubrovnika protiv Crnogoraca i Rusa, 6 bataljuna pod svojom komandom i 5 od generala Molitora; što čini ukupno 11 bataljuna, koji, sa artiljerijom trebaju brojiti 5 ili 6.000 ljudi, snagom koja je veća od one koju mu neprijatelj može suprotstaviti. Kažu mi da će naći malo topova u Dubrovniku, ali je moguće da će u tome gradu naći mnogo brodova koji svi imaju topove. On mora uzeti te topove, bez obzira kojoj državi pripadaju ti brodovi da bi opremio točke na obali koje mu se čine važnima za utvrditi. Pretpostavljam da je Dandolo krenuo. Računam na njegovu energičnost, na njegovu aktivnost i njegovu sposobnost da pokrene Dalmatince, da organizira tu provinciju i iskoristi stanovništvo, kako za formirati četu, tako i za braniti njihovu obalu, ako bi to zatrebalo. Zauzimanje Dalmacije će u početku puno koštati moju kraljevinu Italiju, ali će to na kraju biti za nju od velike koristi. Između tih otoka veliki brodovi ne znače ništa, naoružajte dakle sve barke, manje i veće brodove koje možete okupiti i pošaljite ih tamo.

Dao sam nalog generalu Barbou da dođe u vaš štab primiti vaše zapovijedi. Moja je ideja da on preuzme zapovijedati Kotorskim zaljevom, od trenutka kada mi on bude predan, pod višim zapovjedništvom generala Lauristoma, koji će ostati u Dubrovniku. Taj je oficir pokazao veliki oprez kod Hamelna.

 

Treće pismo

Saint-Cloud, 6 srpnja 1806.

Princu Eugène

Sine moj, sve je jasno. Naredio sam formiranje Dalmatinske čete; možete im reći da je ona određena samo za obranu njihove zemlje; to će ohrabriti stanovništvo. Ovdje je zapovijed za formiranje vojničkog logora u Drnišu; vidjeti ćete da je moja namjera sakupiti obveznike i opremu u tom logoru; oni će tamo biti u dobrom okruženju, dobro će se osjećati i uvježbati vrlo brzo. Evo kako ja zamišljam da general Molitor postavi svoje čete: staviti će 3-ći bataljun 79-te regimente u Zadar, jedan bataljun u Šibenik, jedan u Makarsku da bi mogao poći u pomoć generalu Lauristonu, ako bude potrebno. Ako je oprema 5-te i 23-će regimente ostala u Dalmaciji, stavite ju u Drniš. Topništvo iz rezerve također tamo, na način da ostane samo jedan bataljun iz Brescie ili neki drugi talijanski bataljun na Cresu, jedan bataljun u Zadru, jedan u Šibeniku a sve ostalo na raspolaganju. Neka general Molitor dobro shvati da za uspješnu obranu otoka Hvara i Korčule, treba biti zapovjednik poluotoka Pelješca.

Neovisno od ovoga, taj general može okupiti čete pješadije koje će ostaviti u gradovima, na način, da uvijek ima pri ruci 4.000 ljudi za poći u pomoć generalu Lauristonu koji, imajući on sam više od 4.000 će uvijek biti nadmoćan neprijatelju.

Šteta je što se nije realizirala Napoleonova ideja o gradnji utvrde na području Lovišta. Tamo bismo danas imali jednu prvorazrednu turističku atrakciju. Ovako tome dijelu Pelješca ostaje samo jedna (ali vrijedna) atrakcija radi koje tamo treba poći: pogled na Korčulu.

 

Ante I. Curać
03 kolovoza 2008.