NOBILO - SLIKAR OTOKA KORČULE

U Stipi Nobilu prepoznajemo slikara izrazito kolorističkog nadahnuća. Ova jednostavna tvrdnja proizlazi i nameće se iz sveukupnog njegovog djela. Ona se provlači i potvrđuje kroz vrijeme i kroz sve mijene koje pamtimo u njegovu stvaralaštvu. Unatoč činjenici koja ovog slikara tako snažno definira kao umjetnika kolorističke palete, u njegovu djelu, dakako, čitamo i druge njegove značajke i vrijednosti. Kao temeljnu i stalnu značajku svakako vidimo - temu, krajolik njegove rodne Lumbarde i otoka Korčule.

Mediteransko ozračje otoka Korčule ishodište je i poticaj Nobilovu slikarstvu. Upravo u tom krajoliku on traži iskonsku povezanost čovjeka i podneblja. Ova se činjenica otvara kao neiscrpna tema njegova slikarstva, jasno zrcaleći kroz formu i kompoziciju, boju i ikonografiju, arhetipski predložak Zavičaja. I topološki i tipološki u krajoliku slikar, rastvarajući i razgrćući kroz bogatstvo motiva, hoće prodrjeti u njegove metafizičke prostore.

Ovu duboku povezanost s krajolikom i gotovo ritualno prodiranje u njegovu bit svjetlom i bojom otkriva i hedonističko, himničko veličanje Prirode. Opsesivnost krajolikom u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti poznajemo danas u kulturnim djelima Šimunovića i Glihe; no, Nobilo nije krenuo tim putem, ekstrahirajući predložak na znak i simbol već otvara Suncu žarku paletu, baštineći iskustvo Dubrovačkoga likovnog kruga ili pak velikog Murtićevog majstorstva. Čvrsto "usidren" ne samo u svoju temu, već i klasične likovne vrijednosti, Nobilovo će slikarstvo upravo na ovom naznačenom tragu također biti bitan čimbenik i jednako čvrst graditelj te iste baštine.

Svijesno ustrajavajući na klasičnom likovnom postupku i na jasno određenoj poziciji i kontekstu on pokazuje onu zrelost koju sin priznaje ocu kako bi mogao nastaviti tamo gdje je ovaj stao.

Brnistra, masline, vinogradi, čempresi, polja i vale, plavetnilo mora i neba, najčešći su i, čini se, trajni motivi u Nobilovu slikartstvu koje i nalazi svoj puni smisao u uvijek novom i drukčijem "čitanju" krajolika.

"U općepoznate moderne teorije kulture spada mišljenje da suvremeni promatrač u načelu drukčije usvaja umjetnost nego što je to bilo ranije", tvrdi H. Ritter htijući ukazati i na ovu evidentnu promjenu u suvremenoj umjetnosti. Ovdje njegovu tezu ističemo i zato što smo htjeli podvući kao bitnu sastavnicu Nobilova slikarstva, dakle, onu koj a ima tradiciju, koja zna svoje jučer, odakle dolazi, ali i kamo ide, koja u istom krajoliku vidi i prepoznaje drukčije ostavljajući jasne tragove i znakove osobnog i posebnog.

Milan BEŠLIĆ