Korcula.NET  -  History, art, culture, tradition  -  Bauk kolektivizacije
 

BAUK KOLEKTIVIZACIJE
Napisao: Ante I. Curać

 

Tek što je završio onaj prokleti rat, već u prvoj petoljetki, nad našu napaćenu zemlju navuklo se je teško brime koje se je zvalo KOLEKTIVIZACIJA. Mladi naraštaji možda i ne znaju značenje te riječi, pa da objasnim: po uzoru na velikoga brata i njegovu ideologiju (još smo bili u bratskim odnosima) naše su napredne i razborite snage počele primijenjivati marksističko-lenjinističku ideju o društvu bez klasa i bez privatnog vlasništva.

Najprije su govorili: “zemlja onima koji ju obradjuju”, a zatim se je to pretvorilo u “svu zemlju treba udružiti u seljačke radne zadruge”, po uzoru na sovjestke kolhoze i sovhoze. Eto, to se je zvalo kolektiva, ili pod naški “seljačka radna zadruga”. U dušu našega seljaka uvukao se je mračan osjećaj da će izgubiti svoju zemlju, što se je dobrom dijelu njih, nažalost, i dogodilo.

Slavonski seljaci su gubili živote odupirući se toj ideji, a "agitprop" je na sva zvona trubio o ogromnoj sreći koju ti seljaci osjećaju u momentu kada shvate da zemlja više nije njihova. Bilo je još i otkupa u naravi (žito, ulje, vino & ostali poljoprivredni proizvodi), kojega je narod zvao “dobrovoljno na silu” ali je to tema za drugu priču.


Vinogradi u Zaglavu (iznad Pavja Luke)

Moje malo Žrnovo nije od početka davalo velike važnosti vijestima koje smo slušali na rijetkim radio aparatima ili člancima u novinama koje je pokojni Šurke naglas čitao u postolarskoj radionici u Mikule Repka. Naši seljaci nisu bili zemljoradnici, jer ono što su imali i što su obrađivali se i nije moglo zvati zemljom. Oni su sebe zvali težaci. Tako je i moj pokojni dida Antonj kod prvog popisa pučanstva na upit popisivača što mu je zanimanje rekao “stavi težak”. Vjerovali su da njihovi vinogradi i maslinici s više kamenja nego zemlje neće upasti u oko naprednim snagama zaduženima za uvjeravanje naroda da je kolektivizacija zapravo vrhunsko dostignuće čovječanstva, nešto skoro kao nirvana.

Ali kad je u Blatu osnovana prva seljačka radna zadruga na otoku, vrag je odnio šalu. Već sam ti rekao, štovani čitatelju, što je za naše malo selo predstavljalo veliko Blato: nedostižan uzor koji je valjalo slijediti. Blaćani su nam svima na otoku nabijali komplekse manje vrijednosti. Sve je u njih bilo veće; važnije, sposobnije. Čak su i agitpropovske priče o velikom uzoru i bratu u njihovim verzijama dobivale veće dimenzije. U Žrnovu se je, recimo, pričalo kako u Sovjeta rastu patate na tri poda, a u Blatu se je pričalo kako su u njih toliko velike tikve da možeš u nju ulatit gudu s 9 mladih koji će se u tikvi hranit i iz nje neće izać dokle ne narestu veli. Dok su u nas doma ubijali gudine od jedva 80 kila, Blaćani su složno kantali:

Jedan šega, drugi planja bandu
Za učinit gudi mašteladu
Gudo moja veleti si duga
Bi će mi te maštelada punaaaa.

Sve je u Blaćanih bilo najveće. Marin Miše, koji je u Blatu ima tetu pa je često hodi tamo, je zna nama mlajima pripovidat da je u Blatu vidi čovika su tri nogavice… A pokojna teta Matija, vidno iznenađena pričama, pitala sina Marka da jeli Blato naša država.

A kad smo već spomenuli gudine, red je da vas podsjetim kako su se te drage naše domaće životinje ubijale u Žrnovu. U to doba je svaka obitelj imala po jednoga gudina, kojega je hranila po godinu dana i koji se je ubijao za Svetoga Antonja (17 siječnja) ili na Kandaloru (početkom veljače). Kod nas nije bilo profesionalnih mesara niti “svinjokolja”, već se je taj čin odvijao amaterski, po domaću.

Zato se je i govorilo ubijanje, jer je to ponekad trajalo više vremena. Dan prije tog žalosno-radosnog događaja koji se je uvijek odvijao u nedjelju u jutro su se naše ženske opraštale od gudinih koji su im s vremenom postali skoro pa članovi obitelji. Gudina paziš godinu dana, donosiš mu hranu, čistiš ispog njega, donosiš mu šušanj, s njime se razgovaraš, pa kako se nećes sprijateljit?

Zadnji obrok mu se je davao u subotu oko podne, a na večer ništa. “Zato da budu čišća čriva”, govorilo se je.

U nedjelju u jutro smo svi išli na Malu misu, jer se taj događaj nije mogao propustiti. Po dimu koji se je dizao po Roguji i po Blejalovu selu se je znalo u kojoj se prašćarici ubijao gudin, pa je narod hitrio tamo gledati i komentirati taj javni čin. Gudini su se ubijali u nazočnosti svekolikog pučanstva, kako bi se to danas reklo.

Izgladnjelu životinju bi se s šakom kukuruza primamilo van prašćarice i dok je jadnik tražio kukuruz po zemlji, snažan čovik bi zamahnuo sjekirom i s tupim dijelom ga nastojao pogoditi između očiju. To izgleda jednostavno ovako napisano, ali je gudin ponekad pomaknuo glavu, ili bi ju malo podignuo u tom strašnom času pa bi dobio žestok udarac u uho ili u vrh nosa. Uz užasan urlik bi se vratio u prašćaricu na opće zadovodljsto nazočnog pučanstva, i tada bi se nastavilo nadmudrivanje nenaoružanog gudina i naoružanog mesara-amatera. Ta je predstava ponekad trajala i radi toga smo taj čin zvali ubijanje.

Nije bilo lako ni gudinu, a ni onome kojemu je pobjegao, pa se je drama nastojala skratiti višestrukim lupanjem gudina po plećima i iza ušiju. Na kraju bi se ošamućena životinja srušila i glavni “mesar” bi ju dokrajčio ubodom oštrog noža između prvih plećki.

Jednom je stari Moraš tako ubijenoga i probodenoga gudina doni doma, stavio u maštil i prolio vrućim vodom za mu obričit dlake, a gudin je skočio iz maštila i pobjegao u vrtal. Negdje na početku treće petoljetke je pokojni Bundul završio mesarski tečaj (ili možda skulu?), donio u Žrnovo velike kopanje i druge arti i počeo stručno klati gudine kao što se je to radilo svudgje u državi.

Narod je izgubio jednu dobru zimsku zabavu, ali je to tako moralo biti. Moderna tehnologija je ušla i u naše malo selo i dobro je da je tako, jer bi nam Europa danas to stavila pod nos i nebi nas htili primit, iako više nima gudinih u Žrnovu odavna.

Vratimo se našoj kolektivizaciji koja se je odvijala u bespućima povijesne zbiljnosti, koja nema veze s mojom pričom, ali mi se čini prikladnim (modernim, čak!) staviti ovu nakaradnu kovanicu u tekst.

Kad je osnovana druga seljačka radna zadruga, ona u Smokvici, što je bilo još desetak kilometara bliže našem Žrnovu, naši su se težaci smrknuli. Jad i čemer se je uvukao u njihove duše. Spustili bi glas i obazirali su se kad su govorili među sobom, u širokom luku su izbjegavali susresti se s kojim od naših skojevaca i svjesnih drugova, a kada bi bio najavljen zbor mještana, pravili su se da su bolesni i nisu iz kuća izlazili po dva tri dana.

Navečer za kominom baba Kata je govorila “kuga-jih-pomela” i “strila-jih-ubila”. Dida Antonj je govorio “uh”. Bio je to jedan specifičan “uh” koji je dolazio iz dna težačke duše i iz ukočenih prstiju koji su se cijeloga života omotavali oko držala od motike, a ujedno i prijeteći koji je se mogao otprilike prevesti “neka samo dojdu pa će vidit svoga Boga”. Uz to je brusio kosor kojega je od tada stalno držao pri ruci. Dida je bio uvjeren da će njemu oštar kosor, kojim je inače sjekao kite planike i česvine za nahranit brave, biti najbolji argument za obranu svojega Zaglava, Maloga Dolca i Česvinice, vinograda koji su hranili našu obitelj.

Nategnuta atmosfera, neizvjesnost i strah u našemu malome selu su potrajali dok se nismo svadili s velikim bratom, a onda je se o kolektivizaciji, barem u Žrnovu, prestalo govoriti. Odakle je i zašto došla direktiva o zaustavljanju te velike i napredne ideje nitko nije pitao. Naši su težaci bili sretni što su mogli i dalje sami obrađivati svoje dolce, pa u te detalje nitko nije ni želio ulaziti. Naše su babe i tete, sretne i zadovoljne, gonile na pašu svoje mršave koze i ovce, kojima je isto bila prijetila opasnost da se nađu u velikom zajedničkom stadu koje će nas čoporativno odvesti u bolju budućnost.

Jedina opasnost koje bi se ponekad nadvila nad naše malo selo su bili gromovi i munje (što se je u nas zvalo “strila”) koji su pratili obilate jesenske i kasne ljetne kiše. Tada bi sestru i mene pokojna baba stavila u krilo da nas odbrani od groma nebeskoga i izmolila bi svoju molitvu:

“Udri grome u duboke dole,
di se Svete Mise ne govore,
di ovčica ne bleje,
di tovarčić ne reve.”

Nikada, koliko se sjećam, nije “strila” udarila ni u jednoga od naših težaka, ni od naših brava, pa ja i dan danas čvrsto vjerujem da su molitve babe Kate dolazile do ušiju Onoga koji odlučuje i da se je On obradovao što na zemlji ima takvog zagovornika. Siguran sam, nadalje, da Mu je moja baba Kata danas vrlo blizu i da će Mu reći koju riječ kada na mene dođe red napustiti selo moje malo.

Zvonik crkve Svetog Roka u Postrani.Dogodilo se je, treba priznati, da je nekoliko puta grad otukao vinograde, ali i za to ima objašnjenje: kako se je približavala oluja, naši bi težaci išli po ključ od crkve Svetoga Roka i zvonili bi da rastjeraju crne oblake iz kojih su “strile” sijevale, gromovi grmili a krupni grad tek što nije potukao naše selo. Pokojni barba Pavuleto je govorio: “zvonite, zvonite da ga odlatite od sela da mi može otuć Unimija” (tamo je, naime, bio njegov najveći vinograd). Tako bi se i dogodilo: grad bi zaobišao Postranu u kojoj nije bilo vinograda i istresao bi se po Hrastovi, po Unimijima, po Smrču i po Zaglavu, po našim vinogradima do kojih glas Božjega zvona s naše crkve nije dopirao. Barba Pavuleto je naročito bio ogorčen, jer bi grad potukao njegov vinograd na Unimija, a onaj Taretov u Stivinja dolu, koji je bio par stotina metara daleko od njegova, nije ni taknuo. “Ja gren svaku nediju na misu, o on ne viruje ni u palicu”, žalio se je susjedima.

“Fala Bogu, svo zlo s tim pošlo”, govorile bi naše babe sigurne da je u toj kazni sudjelovao prst Božji radi naših grijeha za koje, ako mi i nismo znali, on je, Svemoguć, sve vidio i sve znao. “Bog vidi opačinu kroz debelu oblačinu”, uvjeravale su one za koje se je u selu znalo da nisu na posve pravome putu što se tiče naše crkve i naše Vjere.

Ante I. Curać
25 ožujka 2007.