Korcula.NET  -  History, art, culture, tradition  -  Kultura narodu
 

KULTURA NARODU
Napisao: Ante I. Curać

 


Kuća Pavlović - Pavuleto u Postrani
u kojoj je nekad bilo kazalište

U ono vrijeme (nakon drugoga rata) naše se malo Žrnovo, a u njemu još i manja Postrana na velikoj karti napretka i blagostanja vidljivih kroz ogromna dostignuća petoljetki, planova, udarničkih radova i trudodana nije moglo niti primijetiti, ali smo imali nešto što mnoga, pa ni veća mjesta nisu u to vrijeme imala: pravo kazalište.

Da gospodo, pravo pravcato kazalište s dvoranom, pozornicom i s galerijom.

Negdje početkom prošlog stoljeća (točnije 1912) je naš napredni Postranjanin, stari Pavuleto (onaj od hidrauličnog tijeska), sagradio svoju kuću za stanovanje u sredini naše Postrane. Konoba, kuhinja i tinel u prizemlju, a na prvom katu velika dvorana s pozornicom, s galerijom i s dvije minijaturne sobe u koje se je ulazilo ravno s pozornice. Jedna su vrata iz gornjeg dvorišta vodila u dvoranu, a druga, takodjer iz dvorišta preko 5 stepenica, na pozornicu. Da bi se ušlo u spavaće sobe, moralo se je kroz ta vrata ući na pozornicu pa zatim u sobe. Iznad vrata od soba su naši vrijedni skojevci izrezali od krep papira i nalijepili neizostavnu parolu tog vremena SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

S vremenom su onaj podupirač na R i krila sa š bili pali, pa se je moglo pročitati SMPT FASIZMU – SLOBODA NAPODU! Borci su na to upozoravali, ali skojevci nisu imali vremena to popraviti, pa je tako i ostalo.

 


Galerija na kojoj su sedile naše babe i tete

Što je staroga Pavuleta navelo da, umjesto da sagradi komotnu kuću za stanovanje, napravi privatno kazalište, nitko ne zna. Moguće je da je on to napravio za inat Prvome Selu koje je imalo neku dvoranu gdje su se održavali plesovi, što se je zvalo “socij“, i u kojoj su glavnu riječ vodili orjunaši. U Postrani su većinu činili Radićevci, pa se inicijativi barbe Pavuleta i toj dvorani može zahvaliti što je mnogo manje glava bilo razbijeno u ono vrijeme kada se je s njima još moglo misliti.

U tom su se pravom kazalištu prikazivale i predstave mjesnih glumaca-amatera, a za neku posebnu prigodi su naši dide bili pripremili i izveli čak i operu “Nikola Šubić Zrinski”. Redovito su se u dvorani priredjivali plesovi, a u vrijeme poklada subotom, nedjeljom popodne i nedjeljom uvečer.

Pavuletova kuća je još uvijek na svome mjestu, možete ju doći vidjeti.

Zahvaljujući diesel generatoru od prese, mi smo u Postrani imali i električnu struju. Jedna žarulja po domaćinstvu, ali je bila prava, pa su se večeri provodile uz komine sa svijetlom koje je bilo daleko jače nego u susjednim selima gdje su svijetlile ulenjače, šterike i rijetke svijeće na petrolij. Prostorija u kojoj je brundao diesel generator se je u Postrani od milja zvala “Čikago”, toliko je taj čudesan stroj nas približio velikome modernome svijetu.

Pokojna braća Ive i Tino Šegedin su negdje bili nabavili kino projektor, pa smo mi u toj dvorani gledali ruske i prve naše filmove u kojima su ruski i naši hrabri borci sa po par metaka znali potamaniti po pola čete mrskih neprijatelja. Mi smo djeca sjedili na podu ispred prvih redova sjedalica gutajući scene koje su se ispred naših očiju odvijale na velikom bijelom lancunu razapetom ispred vrata od spavaćih soba barba Pavuleta.

Radi pokidanih filmova i starog projektora filmovi su bili često prekidani. Usred filma otvorila bi se ona vrata što su vodila na pozornicu, kroz njih bi polako ušla pokojna teta Vica s noćnom posudom u ruci, a za njom četvero unučadi, jedan drugome do uha. Teta Vica bi polako otklonila lancun, otvorila vrata od sobe i pustila djecu da udju prva, pa bi ona ušla za njima. Narod se nije usudio komentirati, jer ipak smo bili u njenoj kući a nitko nije platio ulaznicu jer je kino bilo narodno.

Kako sav narod nije bio pismen, nekoliko je žena čitalo na glas da svi čuju.

Negdje sredinom druge petoljetke (Blaćani su već bili dovršili trećum jer su uvijek bili ispred nas!) je narodna vlast odlučila poslati malo kulture medju narod. Meštar Oreb je obznanio taj dogadjaj putem mjesnog razglasa iz kojega je narod čuo vijest da će u naše Žrnovo doći pravi glumci iz Hrvatskog Narodnog kazališta iz Zagreba igrati predstavu “Bez Trećega”.

“Kako će igrat bez trećega”, pitao je pokojni Fažana?

“Igrat ce briškulu i tresetu, odgovori pokojni Jakov Karatilo, da imaju trećega igrali bi terciliju”. Neki su još govorili da je treći sigurno zakasnio na željeznicu, pa da će zato igrati bez njega.

Slabo se je naš narod razumio u dijalektiku odnosa izmedju dvoje-troje stranih osoba, ali su svi došli na predstavu. Donijele su se stolice iz doma jer ih nije bilo dovoljno za svekoliko gledateljstvo. I zaista, na pozornicu u barba Pavuleta su izišli pravi glumci iz Zagreba odigrati dramu našega pisca Milana Begovića, “Bez Trećega”.

Koliko se sjećam, predstava je zapravo bila dijalog izmedju muškarca i žene u kojemu su jedno drugome nešto predbacivali, pozivali se na neke osjećaje, ponekad dizali glas, ponekad prijetili jedno drugome, pa bi onda ona klekla pred njega i kršila ruke, pa bi on kleknuo pred nju moleći nešto, pa bi se on okrenuo i nastavio vikati a ona bi ga smirivala.

Mi djeca nismo razumili ništa.

Odrasli vjerojatno jesu, jer su se iz publike čuli glasovi ženski: “pošaji ga k vragu i najdi bojega!”, ili “ne obadaj ga zaništa, oli je on štogo boji od tebe!” pa muški: “da si moja da bi ti ja dvi po čunki”, ili “vidi se u zdrcalo, kakva si nebi te ja drža ni dva menuta!”.

Naš je narod aktivno sudjelovao u predstavi, pa smo imali doživljaj interaktivnog teatra što sam kasnije doznao, kako bi rekli moderni teatrolozi, ali mi za to nismo znali.

U jednom je momentu, nakon njene malo žešće replike ženski glas iz publike doviknuo: “Imaš pravo ženo, svaka ti je na mistu” - na što je neki muški iz drugoga kantuna dobacio ispod glasa: “Pometi prvo prid svojima vratima”.

“Neka se javi ko je ono reka?” Uspravi se gnjevni muž one žene i zavrne rukave.

Drama se je u taj čas prenijela s pozornice u dvoranu, a s njime i pažnja publike koju je više zanimalo kako će završiti replika u publici nego ona na pozornici. Glumci na pozornici su publici bili stranci pa ju njihovi medjusobni problemi nisu toliko zanimali koliko bi ih zanimala barufa koja bi se pred njihovim očima spremala, da se je onaj prvi muški glas opet javio.


Pozornica

No, zavladala je tišina, pa je gnjevni muž sjeo, a predstava se je nastavila. Negdje u sredini predstave su se otvorila ona vrata od pozornice i teta Vica je, kao i svaku večer, došla sa svojom unučadi na pozornicu da bi ušli u svoje sobe. Prvo ona, pa mladji unuk, pa mladja unuka, pa starija unuka, pa stariji unuk, koji je inače bio malo rastresen i ostavio je za sobom otvorena vrata od pozornice. Na pozornici se je za kratko vrijeme našlo 7 osoba, što publici nije bilo strano, ali glumcima jest. Prekinuli su predstavu čekajući da se družina tete Vice povuče.

Dijalog je nastavljen pomalo ulazeći u pravu, glasnu prepirku. Polovica naših težaka je spavala umorna od kopanja, a druga polovica je jedva čekala da se sve zajedno završi i da podju doma.

Najednom je kroz ona otvorena vrata na pozornicu uletio veliki crni mačak susjeda Milenkota, a za njim lajući Fjora barba Jerka Raškića. Fjora je bila najbolji lovački pas u selu, što su priznavali svi lovci, a tu večer je, obilazeći dvore naišla na svog mrskog neprijatelja koji je bio našao neku kost koju je Fjora držala za svoju. No Milenkotov mačak nije bio buzdo, pa je hitro uletio kroz otvorena vrata.

Nikada takvu scenu nisu a niti neće vidjeti posjetitelji pravog teatra!

Mačak se je sklizao po pozornici bježeći pred Fjorom, koja je lajući trčala za njim. Gospodja glumica se je popela na stolicu vrišteći. Gospodin glumac je crven u licu počeo nešto vikati. Pas i mačka su sletili s pozornice medju narod, koji se je probudio i počeo s pažnjom gledati hoće li Fjora uloviti mačka. U dvorani je nastao je urnebes. Mačak se je spasio skokom kroz prozor, a Fjoru je smirio barba Jerko Raškić. Glumci su, kad su došli k sebi, izgovorili još nekoliko rečenica s kojima su vjerojatno završili svoju svadju i predstavu, ali mi djeca nismo shvatili na čiju štetu. Prije nego su oni završili svoj dijalog, više od pola naroda je bilo izišlo vani i uputilo se doma komentirajući, naravno, scenu s mačkom i s kučkom. Naš se narod nije želio miješati u medjusobne probleme glumaca pa su vjerojatno svi ubrzo i zaboravili glumce i razloge njihove svadje, a u sjećanju zadržali samo scenu s mačkom i s Fjorom, radi koje se je zapravo i isplatilo doći u kazalište.

Poslije sam čuo da je neki Francuz Rumunjskog porijekla izmislio teatar apsurda, a ja se pitam nije li se tu večer pred našim očima odvijao pravi teatar apsurda! Ali, što ćeš, mi smo bili malo selo na brdovitoj Korčuli do kojega su teatarske novotarije teško dolazile. Možda je Ionesco čuo za ovaj naš teatar tko zna kojim putem i na koji način, pa ga je samo kopirao!

Ante I. Curać
10 listopada 2004