Korcula.NET  -  History, art, culture, tradition  -  Utjecaj Mikota Sablašćine na sedmu umjetnost
 

UTJECAJ NENAMJERNI MIKOTA SABLAŠĆINE
NA SEDMU UMJETNOST
Napisao: Ante I. Curać

 


Zaselak Postrana

Već sam ti objasnio, dokoni čitatelju, što smo mi u malome Žrnovu, u još manjoj Postrani imali u ovo vrijeme nakon drugega rata. Dok su druga sela čamila u mraku, mi smo uživali kao da je Nikola Tesla rodjen u Blejalovu Selu ili u Roguji. Usputna napomena za neupućene: Blejalovo Selo i Roguja su predgradja Postrane u kojima je stanovala živina: tovari, mazge, koze i ovce i po 2 obitelji Batistića i Curaćih (ali ne moji), jer je Postrana bila urbanizirano selo pa je živina a bila odvojena (od živine ipak treba izuzeti one 4 obitelji). U Postrani je živila samo čejad, žene, dica i gudini (iako ne svi). Ubijanje gudinih je bio poseban doživljaj, što ce se opisati u nekoj drugoj priči.

Na žalost danas nema ni živine ni gudinih u Postrani. Ne čuje se ni blejanje ni rzanje ni revanje tovarih, ali se Blejalovo Selo i Roguja još tako zovu. Ajde, neka netko iz drugih sela nadje tako živopisna mjesta kao što su Postranska predgradja!

To je bilo vrijeme mjereno petoljetkama, uspjesima i rekordima u svekolikoj narodnoj privredi, što se danas zove gospodarstvo. Znam da ima neprosvijećenih čitatelja, pa ću im objasniti što je to Petoljetka. To je petogodišnji plan razvoja kojim su unaprijed odredjivani rezultati koji će se postići u svim djelatnostima. Sovjeti su ga zvali Pjatiljetka (pjat = 5, ljetka = godina, to vam je valjda jasno).

I mi smo ga u početku zvali petoljetka, a onda nakon razvoda smo ga zvali petogodišnji plan. Sve ti je bilo planirano, moj čoviče: koliko će se iskopat ugljena, koliko će se iskalit čelika, koliko će se zasijat pšenice, koliko kukuruza, pa sve tako do najmanjeg detalja. U Korčuli je, recimo, petogodišnji plan odredjivao koliko će se putnika ukrcat na brod za Split, a koliko će se iskrcat, u Lumbardi je narodni odbor sebi stavljao u zadatak koliko će se mujača gera posolit, a u Žrnovu koliko će se kosova ulovit (tada je narod još uzivao u slobodi!). Žrnovo je svaku godinu obilato premašivalo plan ulova kosova. Daleko bi me dovelo nabrajanje drugih detalja petogodišnjih planova, pa ću to ostavit tebi na brigu, dokoni čitatelju.

Nije se bilo za šaliti sa petogodišnjim planom, drugovi i drugarice. Mnogi su narodni komesari to osjetili na svojoj koži kroz drugarske kritike, smjene pa i zatvore! Novine su bile pune parola OSTVARIMO PETOGODIŠNJI PLAN JOŠ RANIJE! (Blaćani su ga redovito ostvarivali za 3 godine, ali ko će se s njima stavit) ŽIVIO PETOGODIŠNJI PLAN, i tako dalje. A kada je Alija Sirotanović smrvio u ugljenu prašinu rekord njihovog Stahanova, narod se je osjećao kao kada Šuker dao Njemcima gol ili kada je Janica osvojila sve medalje.

Ulaz u narodno kinoMi smo u maloj Postrani vidjeli tada prve filmove, što nije imalo veze sa Petoljetkom, vec s činjenicom da su pokojni Ive i Tino Šegedin bili iz naše Postrane. Oni su odnekud donijeli kino projektor i kreštavi zvučnik i mi smo iz naših zadimljenih kominih ulazili ravno u magičan svijet Ajzenštajna, Končalovskog, Koznjiceva i drugih velikana sovjetskog filma. Za njima nisu u veličanju naše narodno-oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije zaostajali ni naši: Barba Žvane, Slavica, Vlak bez voznog reda... Pred našim neprosvijećenim očima su po bijelom lancunu obješenom preko vrata od soba Pavuletove kuće šetale crno-bijele slike herojskih filmova, što se je kasnije zvalo sedma umjetnost.

Radi pokidanih filmova i starog projektora filmovi su bili često prekidani, a publika je bila najviše iznervirana kada bi se usred filma otvorila ona vrata što su vodila na pozornicu, kroz koja bi polako ušla pokojna teta Vica s noćnom posudom u ruci, a za njom četvero unučadi, jedan drugomu do uha. Teta Vica bi polako otklonila lancun, otvorila vrata od sobe i pustila djecu da udju prva, pa bi ona ušla za njima. Narod se nije usudio komentirati, jer ipak smo bili u njenoj kući, a narodna vlast je dvoranu bila proglasila svekolikim općim dobrom pa nitko nije platio ulaznicu jer je kino isto bilo narodno. Imao je narod razumijevanja za njen gnjev koji je mogla ispoljiti jedino na način da onaj lancun drži otklonjen malo više vremena, a za to vrijeme su slike bježale po lancunu, kao i tekst koji je bio ispisan na dnu. Od susjeda su se čule glasne želje - „Dobra noć, teta Vica!“

Kako sav narod nije bio pismen, nekoliko je žena čitalo na glas da svi čuju.

Mikula Batistić Sablašćina (snimljen 2 godine prije smrti)Miko Sablašćina, jedan od 4 sina pokojnoga Mirota (Sablašćina im je bio obiteljski nadimak, a prezime im je Batistić) je mogao imati dvadesetak godina, što je u to vrijeme bila dob kada su našoj muškoj mladosti počele „ženske dohodit na pamet“. Danas je to malo ranije, jer sve ide brže. Mikota su najbliži prijatelji od milja zvali „Sablast“, a kada je došao u kuću pokojnoga Antića Buzulije zaručit mu ćer Mariju Katičinu, stari Antić mu je rekao: „Mladić nisi bi nikakav, a hoćeš li bit čovik to ćemo vidit“. Barba Antić volio malo podbost, a Miko je oženio Mariju i s njom je živio do kraja.

Sjećam se jednog ruskog filma, ratnog, naravno („Ona brani Domovinu“?), u kojemu su po običaju dominirale scene borbi vatrenim oružjem. Topovi su urlali, mitraljezi štektali, letjele su kuće u zrak, vojnici su padali (više njihovi, koje smo zvali Švabe, nego naši, tj ruski), dim i vatra po cijelome lancunu. On, komesar, bio je mlad, visok, plave kose, čvrsta pogleda, mišićav i odlučan, a ona je bila krhka, blijeda, crnokosa, lijepog lica, takodjer čvrsta pogleda i nosila je bijelu bluzu. Negdje pred kraj filma, nju je preko prsiju zahvatio rafal švapskog šmajsera i on ju je dok je padala primio na svoje muške ruke. Iako je film bio crno-bijeli, svima je bilo jasno da je ona crna mrlja što se širi po njenoj bijeloj bluzi zapravo krv i da ona umire. U njegovom se je pogledu miješala bol i želja za osvetom, a ona je imala polu zatvorene oči i jedva je disala.

Naše u zenske, a kako i neće, šmrcale i glasno brisale noseve u traverse, a muški su stiskali šake i škrgutali zubima u želji za osvetom. Sovjetski film nije bio podlegao malogradjanskom zapadnjačkom kapitalističkom ukusu, pa u njemu nije bilo happy enda, gospodo. Scena koja se je odvijala pred našim očima je bila vrhunac tragedije, osjećaja, ponosa, rodoljublja, mržnje (prema neprijatelju) i nježnosti. I dok su jedan mladi život i ljubav polako odlazilli u nepovrat, iz dvorane se je čuo glas Mikota Sablašćine: - „Ćapaj je za siseee!“

U dvorani u tren nastala grobna tišina, a onda si čuo ženske glasovee „srami se!“ i „prasac!“, a neke „hodi ćapa mater za sise!“. Neki su se muški digli na noge da se odmah obračunaju s divljakom. No Miko je Sablašćina bio visok i jak a imao je još tri brata i žestoku mater, pa su se naši skojevci i prvoborci brzo ohladili i vratili na svoja mjesta.

Nije Miko imao ništa protiv sovjetskog filma, samo je bio malo realističniji. On je samo želio naglasiti priliku koja se našoj mladosti u ono vrijeme teško mogla dogoditi u našemu malomu selu. Držati živu žensku na rukama, a ne ćapat je za sise! Ko je to vidi!

Malo nakon ovog dogadjaja je Miko sa četiri vršnjaka uzeo očevu barku s kojom su veslajući pobjegli u Italiju, pa je Postrana odahnula vidjevši da ga narodna vlast neće moći ispitati zašto je ono rekao i tko stoji iza njega. Nakon Italije je otišao u Australiju, gdje je ostao do prije par godina. Vratio se je kao penzioner, umro prošle godine i pokopan je na Žrnovskom groblju.

Sad se ti, dokoni čitatelju, pitaš kakve veze ima Miko Sablašćina sa svjetskom filmskom industrijom, ili sto se danas zove sedmom umjetnošću? A jesi li u kojem sovjestkom filmu vidio da muški ćapaje žensku za sise? Neka se najde jedan povijesničar ili kritičar filma koji će tako nešto nać u filmovima onoga vremena! Jesi li to vidio u kojem amerikanskom filmu iz tih godina bez obzira na happy-end?

Svakako da nisi, prema tome se taj krik Mikota može uzeti kao pra ideja za kasnije filmove. Jer je činjenica da su se u talijanskim (neorealizam) i francuskim (novi val) filmovima tek u 60-tim godinama ženske ćapavale za sise, a u američkim još kasnije!

Možda je Miko za vrijeme boravka u izbjegličkom logoru u Italiji sreo kakvog budućeg režisera i ispričao mu svoje vidjenje odnosa muškarac-žena, ili je to učinio za vrijeme boravka u Australiji?

Miko se nije izjašnjavao po tome pitanju, ali je moda ćapavanja ženskih za sise ušla u svjetsku filmsku industriju, sto još neki zovu i sedma umjetnost i u njoj se je zadržala do danas.

Možda će se jednoga dana na ulazu u dvoranu barba Pavuleta postaviti spomen ploča koja će budućim pokoljenjima svjedočiti o ovome dogadjaju koji je svakako bio povijesni, a vi govorite što hoćete.

Ante I. Curać
3 veljače 2007