Korcula.NET  -  History, art, culture, tradition  -  Nogometno ludilo
 

NOGOMETNO LUDILO
Napisao: Ante I. Curać


Igralište na Ruskovića

Selo moje malo Žrnovo, je sa svim manama i vrlinama svakog drugog otočkog sela dočekalo je kraj onoga rata i čvrsto odlučilo nastaviti svoj život u uvjetima kakvi su vam manje-više poznati. Skojevci, komunisti, AFŽ, drug pa ne-drug Staljin, radne akcije, petoljetke, SUBNOR, sve vam je jasno. Zimi se je išlo na ples u Pavuleta, ljeti na pijacu ispred Sv. Roka. 1963. godine nismo tražili dozvolu za ples na dan od Svetoga Roka, pa je nas 6 mladića sudac za prekršaje kaznio sa po 1.500 dinara globe ili 3 dana zatvora. Ja nisam htio platiti globu pa sam se uredno prijavio narodnoj miliciji da me stavi 3 dana u zatvor. Ne može to tako, rekao mi je dežurni, mi ćemo te pozvat. Još čekam da me pozovu, pa tako nisam niti platio globu niti išao u zatvor. Ako nadjem taj papir doma u arhivi, prilozit ću ga u biografiju. Možda mi se to prizna kao kakav kontrarevolucionarni staž?

Kod Mileta Brškala se je mogla naručiti kiša ali kako još nije bio pronašao način kako će ju zaustaviti, te narudžbe su se ljudi klonili.

Blato nam je bilo uzorom i nabijalo nam je komplekse manje vrijednosti. Ne samo što su imali mrtve i žive heroje (i njihove zamjenike), brojne prvoborce, svjesne trudbenike i glasovite udarnike, već su u svemu napredovali bolje i brže od drugih sela na otoku : em najbolji postolari, em prva seljačka radna zadruga, em industrijalizacija, em jedini autobus koji je prolazio našom prašnjavom cestom, em udarnika koliko hoćeš. U svakoj priči koju smo kao djeca slušali na večer u kominu oko ognja slavilo se je i hvalilo Blato i Blaćane toliko da je nama djeci pomalo bilo i krivo što i mi ne činimo dio tog slavnog mjesta.

Mi smo jedva završavali treću petoljetku (Blaćani su već bili u četvrtoj), kada je naša mladost osnovala N. K. “Slogu” na ledini zvanoj “Ruskovića” ispod Postrane. U Žrnovu je tada već postojalo društvo za tjelesni odgoj Partizan gdje se je igralo sve, osim nogometa. A mi u Postrani baš navalili na nogomet! Mladost se je dogovorila s pokojnim Dundotom, vlasnikom ledine, pa su mu jednu ili dvije godine okopali vinograd u Smrču, a on je dopustio da igralište bude naše. U početku su igrali samo Postranjani, a onda su se pomalo pridružili i drugovi iz Prvog Sela, pa je NK “Sloga” na pečat stavila ŽRNOVO umjesto POSTRANA.

Prve stative su bile od čemprisa a umjesto gornje smo vezali konop.

Druga vrata smo dobili od brodogradilišta “Ivan Cetinić”. Prava vrata od oplanjanoga drva s dimenzijama po pravilima. Nakon nekoliko dana se je dogodilo nešto nevjerojatno: ukrali su nam vrata! Zaludu smo obahodili sve kućice, jame i guste šume. Zaludu smo proklinjali neznane lupeže. Vrata nigdi. Ni dan danas ne znamo ko je napravio tu gnjusnu i podlu akciju. Ali, kako su drugovi iz “Ivana Cetinića” razumili našu tugu, dobili smo nova vrata koja smo uvalili u rupe i obilato zalili s betunom.

Snage smo odmjeravali s NK “Borbeni” iz Korčule, pa s momčadi garnizona, s Pupnaćanima, pa su počele dolaziti i druge momčadi: iz Lovišta, iz Potomja, iz Orebića. Najjači derbiji su bili Postrana protiv Prvog Sela, pa Curaći kontra ostalih. Kantulavanja ni falilo ni zimi ni ljeti.

N. K. “Zmaj” iz Blata sa više desetaka godina starosti je bio naš nedostižan uzor. Čoviče, njima je u goste dolazio Hajduk, a jedan Blaćanin je čak i igrao u njemu! Možete zamisliti kako smo se osjećali kada je naš klub primilo u Korčulansko-Lastovsku (van balkansku) ligu u kojoj je igrao i čuveni “Zmaj”.

Došao je i taj veliki dan: popodne dohodu Blaćani. Okolo naše ledine se je skupilo cilo Žrnovo drhteći od uzbuđenja što će vidjeti klub slavnih tradicija i čvrsto se nadajući da nam neće nabiti 5-6 golova. Treba reći da smo mi bili pojačani sa 5 kršnih momaka iz Račišća koji su došli na noge iz svog sela (kakva cesta, kakav autobus!). Blaćane je doveo pokojni Rišpulo sa starim autobusom poljoprivredne zadruge iz kojega su oni izašli noseći svaki kožnati koferčić (poklon iseljenika iz Australije) na kojemu je zlatnim slovima pisalo N.K. ZMAJ - Blato. To nas je još više bacilo u očaj, jer nam se je činilo da će nas sama činjenica što oni dresove i kopačke nose u kožnatom kuferu (a mi smo naše dresove nosili u tobolcu) uvaliti u rezultatsku katastrofu.

Točno u 3 ure popodne su tri prava suca u crnim dresovima i kopačkama izvela naša i njihova 22 brava na teren i počelo je prvo u povijesti odmjeravanje snaga nepoznatoga, maloga Žrnova i slavnoga, gorostasnoga Blata.

Negdje oko 15-te minute je pošlo za rukom (ili nogom, kako hoćete) našem lijevom krilu pok. Vikoslavu uvaliti blatnu loptu iza ledja vratara N. K. “Zmaj”. Ti, štovani štioče, ne možeš zamisliti urnebes koji je nastao među nazočnim pučanstvom. To je teško u današnje vrijeme, opterećeno plastičnim sjedalicama okolo vaših udobnih, travnatih igrališta. Svega toga u nas nije bilo, ali smo znali navijati od srca. Pok. Vikoslav je s ponosom publici pokazivao svoju lijevu nogu, govoreći: “livača”. Zatim je sav zadovoljan, kao pravi športaš, sjeo uz aut liniju i zapalio cigaret, a momčadi su nastavile igrati. Na navaljivanje publike da se vrati u igru, on je odgovorio: “Ja san svoga da, neka svaki nas da po jednoga i nama je dosta!”

Prošlo je pet-šest minuta i počela je pomalo padati kiša. Publika je ostala na svojim mjestima, nitko nije, iz solidarnosti s igračima, ni otvorio kišobran. Odjednom je u igralište uletjela pokojna teta Frana, koju su zvali Duvka, jer je bila iz Dube na Pelješcu, vitlajući ovećom kitom masline. Trčeći kako je mogla po igralistu prema svome sinu i vičući: “Biži doma nesrićni sinko, dobit ćeš upalu pluća i svaku bolest!” Jakovica je bio stup naše obrane, i znao je da sa njegovom materom nema šale, pogotovo dok je naoružana s kitom masline, pa je pobjegao iza gola, a teta Duvka se je onda okomila na suce i na igrače koje je uspjela dohvatiti i ubrzo je postala glavni igrač na igralištu. E, moj moderni čitatelju koji kad danas vidiš huligana na terenu i znaš da će sutradan Slobodna Dalmacije i CNN to objaviti kao udarne vijesti, ti ne možeš zamisliti da je u desetak sekundi teta Duvka rastjerala s terena 22 igrača i 3 suca s dresovima i s kopačkama.

Blaćani su se ukrcali u autobus i vratili u Blato, a naši igrači i publika su se razišli po kućama sušiti robu i grijati se uz komine. Nitko nije bio svijestan da je bio svjedokom 2 povijesna događaja: dali smo Blaćanima gol i teta Duvka (ne mogu reći huliganka, jer je imala skoro 60 godina) je sama prekinula službenu utakmicu lige korčulansko-lastovske.

Ali tada nije bilo CNN-a niti drugih kamera i novinarskih pera da taj događaj zabilježe, pa to činim ja u njihovo ime, da se ne zaboravi.

U proljeće smo išli u Blato na revanš. Fasovali smo 4 ili 5 komada, ali nam Blaćani nisu ništa prigovarali za onu prekinutu utakmicu. Taj je incident bio brzo zaboravljen, i svi smo svi hitali u nove radne pobjede.

Ante I. Curać
19. svibnja 2007.