Korcula.NET  -  History, art, culture, tradition  -  Ubijanje gudinih u Žrnovu
 

Ubijanje gudinih u Žrnovu i kako je gudin postao prasac
Napisao: Ante I. Curać

 

ac_prasac_kuca.jpg (22999 bytes)
Originalna žrnovska prašćarica

 

Izgleda da će nas primit u Europu ako budemo fino, bezbolno, uljudno iliti ljudski (?) ubijali gudine. Ja se nadam da ovu moju priču nitko neće prevesti na strane jezike i podastrijeti njima u Europi, jer bi moguće još čekali koje desetljeće. Molim čak one koji su u glavnome gradu da ju zadrže za sebe i ne pričaju po domjencima u diplomatsko-konzularnim i drugim prostorima, jer su ti diplomati spremni sve izlajat, pa će čak i Tunguzija ulist u Europu prije nas.

U ono vrijeme je svaka obitelj u Žrnovu imala gudina. Živjeli u prašćaricama, rumene čunke i klempavih ušiju, pozdravljajući veselim roktanjem dolazak domaćice koja bi im u laminu donijela hranu. Onda bi se domaćica s njime razgovarala, pa bi ga kitom ogrizine grašala po trbuhu, a on bi se izvalio na stranu i zadovoljno puhao kroz nos zatvorenih očiju. Tako se nježno ni s muževima nisu ophodile. Što ćeš, za mnoge je domaćice gudin bio veći i nježniji prijatelj od muža.

Dok smo mi u Žrnovu ubijali gudine od jedva 70 kila, Blaćani su složno kantali:

Jedan šega, drugi planja bandu,
Za učinit gudi mašteladu,
Gudo moja vele ti si duga,
Bi će mi te maštelada punaaaa.

Sve je u Blaćanih bilo najveće na otoku i okolici: zadružni dom, skula, lozje, masline, mazge, tovari, bravi, naravno, gudini i štotiga ja znam . Marin Miše, koji je imao tetu u Blatu je nama dici pričao da je tamo vidi čovika su 3 nogavice…Pokojna teta Matija, vidno impresionirana pričama o uspjesima Blaćanih, je pitala sina Marka da je li Blato naša država…

I tako su naši gudini, ne znajući zašto su živi na svitu, živili s nama kao dio obitelji po skoro godinu dana. Dva su dana za njih bila fatalna: Sveti Antonj (17. siječnja) i Gospa od Kandalore (2. veljače).
Boga pitaj zašto su baš ta dva dana i sveca odabrana za krvoproliće koje se je neminovno, svake godine, ponavljalo. Možda se je u pra-pra davna vremena u te dane činila kakva žrtva raznim bogovima prije stoljeća sedmog dok još nismo znali tko smo i što smo, pa se je tradicija održala.

U nas nije bilo profesionalnih mesara niti "svinjokolja" ni "klanja", već se je taj čin odvijao amaterski, po domaću. Zato se je i govorilo ubijanje, to je trajni glagol, jer je taj za gudine svakako strašan zadnji čin trajao više vremena.

Dan prije tog žalosno-radosnog dogadjaja koji se je uvijek odvijao u nedjelju u jutro, su se naše ženske opraštale od gudinih koji su im s vremenom postali pravi prijatelji. Gudina paziš, donosiš mu hranu, čistiš ispog njega, donosiš mu šušanj, s njime se razgovaraš, pa kako se nećes sprijateljit?

Zadnji obrok mu se je davao u subotu oko podne, a na večer ništa. "Zato da budu čista čriva", govorilo se je.

U nedjelju u jutro smo svi išli na Malu misu, jer se taj dogadjaj nije mogao propustiti. Po dimu koji se je dizao po Roguji i po Blejalovu selu, gdje su gudini obitavali zajedno s ovcama, kozama i tovarima, se je znalo u kojoj se prašćarici ubijao gudin, pa je narod hitrio tamo gledati i komentirati taj javni čin. Gudini su se ubijali u nazočnosti svekolikog pučanstva, kako bi se to danas reklo.

Izglednjelu životinju bi se s šakom kukuruza primamilo van prašćarice i dok je gladni jadnik tražio kukuruz po zemlji, snažan čovik bi zamahnuo sjekirom i s tupim dijelom ga nastojao pogoditi izmedju očiju.

To izgleda jednostavno ovako napisano, ali je gudin ponekad u tom strašnom času pomaknuo glavu, ili bi ju malo podignuo, pa bi dobio žestok udarac u uho ili u vrh nosa. Uz užasan urlik bi se vratio u prašćaricu na opće zadovoljsto nazočnog pučanstva i tada bi nastalo nadmudrivanje nenaoružanog gudina i naoružanog mesara-amatera koji je shvatio de će idućih 8 dana bit predmetom seoske zajebancije. Nadmudrivanje gudina je ponekad trajalo i dulje vremena i sada vam je jasno zašto smo to svi zvali ubijanje. Nije bilo lako ni gudinu, ni tako zvanom mesaru kojemu je pobjegao, pa se je drama nastojala skratiti višestrukim lupanjem gudina po plećima i iza ušiju. Na kraju bi se ošamućena životinja srušila i "mesar" bi ju dokrajčio ubodom oštrog noža izmedju prvih plećki.

Jednom je stari Roko Moraš tako ubijenoga i probodenoga gudina donio doma, stavio u maštil i prolio vrućim vodom za mu obrijati dlake, a gudin je skočio iz maštila i pobjegao u vrt.

Čim je gudin bio dobro mrtav, obrijan i opran, otvorio bi mu se vrat i otkinuo oveći komad sala kojega su žene odmah stavile kuhati s domaćim kupusom. Mi djeca smo još čekali dok se ne otvori po trbuhu da bismo dobili mjehur kojega smo napuhali i s njime igrali nogomet. Za nas je u tom času predstava bila gotova.

Od trenutka kad je bio mrtav, gudin se je nekim čudom prestao zvati gudin i postao je prasac. Ljudi i žene nisu govorili "ubili smo gudina", nego "ubili smo prajca", "izili smo malo pračevine", "otrupila ga je pračevina" (ako bi netko pojeo malo više sala, što se je često dogadjalo, pa se je moralo sjediti češće na zahodu) i slično. Dok je bio živ, bio je gudin, a krepan je postao prasac. Živ je bio dio obitelji, a krepan je postao samo objekt koji je visio u konobi rascijepan u dvije polovice, koje oči gladnih mačaka nisu ispuštale iz vida. Eto zašto je gudin postao prasac.

Ujedno je lijepa Hrvatska riječ prasac u deklinaciji izgubila smislenu službenu gramatiku našeg jezika. Nije se ubilo "prasca" niti se je, ne daj Bože, jelo "prasetinu" je dokaz da narod čini gramatiku, a ne šačica akademika koji čame u svojim kancelarijama i možda nikada prajca nisu ni vidili. Bolje bi im bilo doći medju narod i slušati kako narod govori nego se svadjat preko novina i na naučnim skupovima dokazujući tko ima pravo. Narod ima pravo! Kod nas će prajci ostati prajci čak i u ovoj državi i to narodu nitko neće izbiti iz glave.

Negdje na početku treće petoljetke se je pokojni Ive Bundul vratio iz JNA sa završenim mesarskim tečajem, donio u Žrnovo velike kopanje i druge arti i počeo stručno klati gudine kao što se je to radilo svudgje u državi. Narod je izgubio jednu dobru zimsku zabavu, ali to je tako moralo biti. Novo vrijeme i moderna tehnologija su ušli i u naše malo selo i dobro je da je tako, jer bi nam inače Europa danas to stavila pod nos i nebi nas htili primit, iako više nima gudinih u Žrnovu odavna.

Pokušavam nagovoriti svoje susjede da se gudini i njihovo ubijanje ponovo uvedu u Žrnovo. Mogli bismo organizirati takve predstave svaku nedjelju, a i turisti bi sigurno dolazili i uživali kao što uživaju u koridi. Mogle bi se organizirati i kladionice: hoće li ga ubit od prve ili od druge ili od treće. Žrnovo bi sigurno došlo na prve stranice novina kao turistička destinacija.

A Europa, pitat će sumnjičavi i zeleni? Neka Europa čeka dok se u Žrnovu ne osigura zavidan turistički promet i poveća standard, onda mogu činit sto ih je voja. Mi na nju čekamo godinama.

Ante I. Curać
3. ožujka 2008.