Korcula.NET  -  History, art, culture, tradition  -  Žrnovski trojanski konj
 

ŽRNOVSKI TROJANSKI KONJ
Napisao: Ante I. Curać

 

Prošlo je desetak godina od napasti zvane kolektivizacija, koja je na sveopću radost Žrnovaca i njihovih brava završila neslavno za njene promicatelje, kada je našim skojevcima i svjesnim drugovima pala na pamet druga blistava ideja: INDUSTRIJALIZACIJA. Cijela je FNRJ (tako se je u to doba zvala) sve snage uprla u tešku industriju i u metalurgiju. Korčulani i Blaćani, više ovi drugi nego oni prvi, su teškim batima mlatili željezne limove i od njih činili brode, a Žrnovo je stajalo na mjestu. Dok su na općinskim komitetima drugovi iznosili impresivne statističke pokazatelje o ispunjenim i premašenim normama, naši su drugovi buljili u pod, jer Žrnovo nije sudjelovalo u borbi za svijetlu budućnost. A svijetla budućnost se je mjerila samo tonama čelika i kvintalima cimenta.


Zgrada u kojoj je presa u Postrani

Još prije onoga rata naš je napredni susjed Pavuleto bio u Italiji kupio, za tadašnje vrijeme pravo tehničko čudo: motorni hidraulični tijesak za preradu maslina. Naravno da ga je narodna vlast odmah poslije rata riješila brige vlasništva nad tim pogonom, jer je on, naplaćujući preradu maslina, činio istočni grijeh socijalističke etike : izrabljivao je čovjeka po čovjeku. Dok su ostala sela na Korčuli još prerađivala masline u svojim starim torkulima fizičkom snagom njihovih težaka, mi smo imali pravi mali industrijski pogon. Dva velika okrugla kamena (mlini) pokretana snagom diesel motora, su se vrtila u krug i mljela masline. Samljevenu gustu kašu su asistenti stavljali u kofe ispletene od konopa, pa jednu na drugu u tijesak pod pritisak hidraulične pumpe. Zlatno-žuto ulje se je pod pritiskom lijeno vuklo prema depozitu, odakle ga je glavni asistent ispolom skupljao i ulijevao u limene kante koje su se pažljivo nosile doma u kamenice u konobe.

Mi djeca smo se stalno motali po presi (objašnjenje neupućenima: “presa” je Žrnovski izraz za ono što se u Hrvatskom jeziku zove “tijesak”) slušajući komentare naših starih i diveći se tom tehničkom čudu, a zapravo smo očekivali da će i nas netko ponuditi s priklama, koje su vrijedne domaćice donosile asistentima, a koje su tada a i danas za djecu prava poslastica, još ako u njima ima suhica od grozja.

Iz naših se je maslina kroz tu hidrauličnu mašineriju dobivalo i nešto više ulja nego iz starinskih torkulih, pa nije bila rijetkost da težaci iz drugih sela dođu kod nas “činit” masline. Tako jednog dana čak iz daleke Lumbarde došao pokojni Kuje s unajmljenim kamionom preraditi jednu presu maslina. “Kako ti se čoviče isplati doć iz Lumbarde, platit Butari kamion i izdangubit cili dan za učinit samo jednu presu” - pitao ga je moj barba Antonj. “Isplati mi se samo na vinu što bi mi ga popili da jih dan učinit u trokul u Lumbardu” - odgovori mu Kuje. Lumbarđani, zna se, su imali “dobar guc” i govorilo se je da ga popiju po desetak litara na dan po glavi.


Torkul

Kad je došla direktiva o industrijalizaciji naše su napredne snage na čelu s pokojnim Brškalom stavile glave skupa i počele duboko misliti s čime bi naše malo selo moglo dati doprinos drugoj velikoj socijalističkoj ideji.

- “Izgradit ćemo modernu uljaru” palo je na pamet jednome od naših svjesnih aktivista.

- “S čigovima soldima, ludonjo”, pitao je drugi.

- “S onima što smo dobili od potresa”, reče prvi.

U onome prvome poslijeratnom potresu je Žrnovo, koje nije imalo nikakvih šteta, prijavilo razbijeni i urušeni krov na zadružnom domu, nadajući se da to nitko neće doći provjeriti. Tako se je i dogodilo: državnom činovniku se nije dolazilo na tako dalek put (a možda je i došao pa se je vratio doma s pršutom i s damižanom vina) i Žrnovo je dobilo ne malo solada za nadoknadu štete koje uopće nije bilo. E sad neka neko reče da ona država ni vodila brigu o malome narodu.

Krov od našega zadružnog doma je ipak izgorio i urušio se je, ali to je bilo nedavno i slučajno pa o tome nećemo govoriti. Posebno ne sada kada se je obnovio. Uskoro je u Kampušu otvoreno veliko gradilište. Tebi, dokoni čitatelju, ako nisi bio u Žrnovu treba objasniti da se to selo sastoji od četiri zaselka: Prvo Selo, Brdo, Kampuš i Postrana. Kampuš je, po prilici, negdje u sredini, a svi stanovnici naših zaselaka se vole kako pasi i mačke. U temelje, u zidove i u betonsku ploču velebne zgrade su potrošeni svi soldi od potresa i tu se je stalo.

Opet su se napredne glave stavile skupa, jer je trebalo još namaknuti solada za kupiti modernu uljaru. A solada niotkud.

- “Jo da nan je još jedan potres” na glas je razmišljao jedan od skojevaca.

- “Drugovi mi taj projekt moramo dovršit, ozbiljno će jedan član mjesnog komiteta, inače će nas drugovi iz gori prozvat za promašenu investiciju, a možda i izbacit iz Partije. Nima druge nego presu iz Postrane prinit u Kampuš”.

Ta je genijalna ideja prihvaćena uz odobravanje nazočnog članstva mjesnog komiteta, kojemu je pao sa srca težak kamen odgovornosti za promašenu investiciju. Prijetnja bespuća povijesne zbiljnosti koja se je bila nadvila nad svijetlu prespektivu našega sela, je uklonjena. Bez obzira na konspiraciju koja je obavijala sve važne odluke mjesnog komiteta, vijest o namjeri prenošenja naše prese iz Postrane u Kampuš, je vrlo brzo došla do naših vrijednih Postranjana i odjeknula kao još jedna akcija protiv naših legitimnih interesa: umjesto da činimo masline u našem susjedstvu, mi ćemo morat hodit u Kampuš. Ne dolazi u obzir!

Dida Antonj je ponovo govorio “uh” i brusio svoj kosor, a baba Kata je na večer za kominom govorila “ne-bilo-jin-dosta” i ostale teške riječi sličnoga karaktera. Tako je bilo i u drugim zadimljenim kominima.

Zaredala su uvjeravanja na zborovima birača, a skojevci i ostali svjesni aktivisti su išli od kuće do kuće s uputama da se svakako uvjeri Postranjane da će s istim starim strojevima imati bolju i moderniju uljaru nego što je ova postojeća. Većina naših ih nije niti pustila u kuću na razgovor, a oni što su ih pustili su ih otpratili sa “nama je ova presa dobra i ne damo je iz mista”, uz još po koju opasku koja ovdje nije za spominjati.

Postranjani su za protivnika dobili ne malu i dobro strukturiranu organizaciju: skojevce, komuniste, prvoborce, AFŽ, općinski komitet, općinu, SUBNOR, Kampušane, Seljane i Brdjane. Omjer snaga je bio 1:189, ako baš hoćete u detalje. A što se tiče socijalističkog napredovanja, tu su Postranjani bili ocijenjeni s nulon. Sve sama reakcija, ostaci poraženog kapitalizma, konzervativci. Kako su naši još hodili i na misu, u kritikama se nije škrtarilo niti na klerikalizmu.

Možda tebi današnji čitatelju sve ovo izgleda nestvarno, ali u ono vrijeme je direktiva bila direktiva i s njom nije bilo za se šaliti. Uskoro je netko vidio da ispred naše prese stoji kamion kojega je vozio pokojni Đuro Pendo iz Konavala, kojega smo svi mi zvali Đuro Mjesa, jer on za poštapalicu u govoru nije imao “ma-Mise-ti”, nego “ma-Mjese-ti”. U kamion su se počeli ukrcavati dijelovi naše prese. Nije prošlo par minuta a cijela Postrana je bila ispred prese. Babe i tete sa štapovima, a dide i barbe s kosorima. Đuro je brzo vidio da je vrag odnio šalu i otišao s kamionom u Kampuš izvijestiti šefa Brškala o otporu Postranjana. Šef Brškalo je odmah otišao u općinski komitet u Korčulu i zajedno sa sekretarom u općinu. Primio ih je Trenta, tadašnji predsjednik općine Korčula, koji se je inače zvao Franulović, a Trenta mu je bio revolucionarni konspirativni nadimak.


Hidrauglični tisak

Naši su dide organizirali općenarodnu obranu i samozaštitu i njih desetak, potpomognuti s četiri-pet baba, je stalo non-stop dežurati ispred ulaza u presu. Svaki je donio svoju katridu iz doma i sjedio na njoj od ranoga jutra do na večer. Hrana im se je donosila iz kuća, na kosore se je pjuvalo i brusilo ih na licu mjesta. Neki su imali i po dva, za svaki slučaj. Nije falilo niti cigareta. Nažigalo se jednu na drugu, čak je i pokojna baba Stofa koja nikada u životu nije pušila, zapalila dvije-tri u znak solidarnosti s muškima.

U Postrani je formiran tajni odbor za obranu naše prese koji je odlučio uputiti delegaciju u Beograd. U Maršalat. Ravno u Tita. Tražit pravdu! Protestirat, nego što! Delegaciju su činili pokojni dida Antonj i susid pokojni Jerko Raškić. Skupili su se soldi po kućama i njih dvojica su pošli brodom u Split pa željeznicom u Beograd. Dok su oni bili na putu niko nije napustio Postranu, osim baba koje su hranile gudine i brave. Dežuralo se je po danu, a i po noći jer neprijatelj nikad ne spava, kako su nas bili naučili drugovi.

U Beogradu je našu delegaciju primio neki činovnik koji, naravno, ništa nije razumio što su mu naši govorili, ali je obećao da će “da vidi što može da se uradi”.

Beograd i država su izgleda imali važnijega posla, pa se je naša delegacija vratila doma uvjerena da osim samih Postranjanih, nitko drugi neće stati u obranu naše prese.

--> Pogledati pismo Maršalu

Jedno jutro, evo opet Đura Mjese s kamionom ispred ulaza. Na kamionu je bio oveći zatvoreni drveni kašun, kojega je on s još tri radnika kroz velika vrata unio u presu. Zatvorio je vrata i stao ispred kamiona razgovarati s ljudima. Nije Đuro Mjesa bio loš čovjek, ali je bio zaposlen, doma žena i dvoje djece, a direktiva je direktiva, pa je i on nastojao uvjeriti naše težake da im je bolje ne imati nego imati presu blizu kuće. Oni su mu zborno odgovarali neka ide u Konavle držat pridike.

Uskoro je iz Korčule, s dva-tri auta, stigla delegacija na čelu s predsjednikom općine, komiteta, sindikata, AFŽ, omladine, Mile Brškalo, nekoliko naših mjesnih aktivista i viđenijih skojevaca. Prvi i jedini pokušaj parlamentarnog dijaloga između delegacije i okupljenih mještana je završio i prije nego što je počeo, jer su naši dide jasno dali do znanja da su kosori naoštreni i da se tu nema o čemu razgovarati.

“Koji su ti” pitao je moj dida predsjednika općine. “Ja san Trenta”, odgovori mu on, držeći da će sam spomen njegovog imena čuvenog revolucionara izazvati strahopoštovanje. “Ako si ti Trenta, ja sam Kvaranta”, odbrusi mu dida, koji je bio još i za glavu viši od njega. “Boje van se je skupit i poć doma da ovde danas ne bude fešte”.

Delegacija narodne vlasti je vidjela da njen narod nema sluha za njezine argumente o industrijalizaciji i skupno se je povukla na cestu pod Kovač, odakle je s pristojne udaljenosti gledala što će se dalje dogoditi.

A u presi je iz onog sanduka u kojemu su ga unijeli unutra, kao iz pravog Trojanskog konja, izašao mladi Dupe s velikim odvijačem u tišini i počeo odvijati velike matice koje su držale hidraulični tijesak. Netko je od naših stražara slučajno bacio pogled kroz prozor od prese i vidio Dupeta kako odvija vijke. Konsternacija nije potrajala niti sekundu, a onda je naš narod kroz zatvorena vrata uletio u presu. Dupe je imao 25 godina, hitre noge i taman toliko vremena da skoči na vrh od jednog tijeska gdje ga gnjevne ruke (i kosori) nisu mogli dohvatiti. Đuro Mjesa je vidio da je vrag odni šalu, uletio je i on u presu i počeo miriti narod, kuneći se “Mjese mu” da oni više tu neće doći samo da Dupeta puste cijeloga vani.

Ovdje mi, dokoni čitatelju, dopusti malu digresiju vezanu uz pokojnoga Đura Mjesu i pokojnoga dragoga barbu Ivana Babuna i tetu Zorku, njegovu suprugu. To nema veze s presom, ali ima s kamionom i s životnom filozofijom našega naroda, u ono doba, o bitnom i nebitnom našega ovozemaljskog života.

Pokojni Pada, susjed od barba Ivana, je negdje u to vrijeme bio pošao na gostovanje kao gastarbajter u Švicarsku. Svi su tada išli u Njemačku a on nije htio, jer Švabe i dalje držao za neprijatelje kojima se ništa ne oprašta. Pada je bio prvoborac. Iz Švicarske se je vratio se nakon desetak mjeseci sa starim motorom Zündap. Kad je jedno jutro krenuo u grad s motorom a barba Ivan je kopao masline na Lokvi, bilo je normalno da pođu skupa.

Pada vozi bez dozvole i bez kacige, a barba Ivan sjedi iza njega, također bez kacige a u ruci drži kotlić u kojega mu je teta Zorka stavila zeje za obid. Cesta do Korčule tada nije bila asfaltirana. Sudbina je htjela da se Đuro Mjesa uputi s kamionom iz Korčule u Žrnovo nekako u isto vrijeme. Sraz prve vrste kamiona i motora se je dogodio na zavojici u Grubinjac. Motor je odletio na jednu stranu, Pada je ležao u krvi na cesti a barba Ivan, isto u krvi, za putom pod česvinom. Nije prošlo niti sat vremena, došao je pokojni Matković (mobiteli su, drugarice i drugovi, došli na Korčulu puno kasnije) s autom od ambulante, skupio je Barbu Ivana i Padu i s njima u Šteke. Bilo je punata po glavi i po rukama, kolina i lakti oderani, nabijena rebra, jedva su ostali živi.

Trebalo obavijestit i tetu Zorku. Doma troje male dice, u kući tuga i nevoja, što ćeš govorit. “Zorka moja, Ivan i Pada su pali iz motora, grubo su se udrili i ponili su jih u abulantu”, rekla je oprezno susida da tetu Zorku štogo ne ćapa od muke i od tuge. “A johi meni, biće mi razbi oni novi kotlić”, ćapala se je za glavu teta Zorka od muke i od tuge.

Eto vidis, moderni čitatelju u kojemu vremenu i pod kojim uvjetima se je živilo u Žrnovu. Što je u životu bilo bitno, a što nebitno. Glava, noga i ruka će zarest, a kotlić neće, a još su se i soldi potrošili, i to je ono za čim treba žalit. Naša stara presa je, dokoni čitatelji, i danas na svome mjestu. Ako te put donese u Postranu, pođi vidit to nekadašnje čudo od tehnike, koje su nam Brškalo & Co. u ime velike industrijske revolucije htili dignut iz Postrane. Ali Postranjani se nisu dali i herojski su izdržali napad višestruko jačeg protivnika, makar i pod prijetnjom objede za kontrarevolucionarno djelovanje.

Naša je stara presa i dalje “činila” naše masline sve do nedavno kada su naprednija sela (opet Blato!) kupila moderne uljare koje pročišćavaju, separiraju, odstranjuju masne kiseline i što ti ga ja znam u procesu pravljenja najboljega ulja na svijetu.

U velebnoj betonskoj zgradi u Kampušu danas braća Mištre imaju klesarsku radionu i svako malo reču “Bog da zdravje Postranjanima” koji nisu dali svoju staru presu prinit u Kampuš, jer oni nebi imali di složit svoje strojeve koji cipaju kamen na ploče i na parastade. Prava mala industrija, koja je u naše selo došla sa zakašnjenjem od 35 godina. Da se je Brškalu dignut i vidit!

Naš je mjesni komitet SK imalo opravdanje za svoju promašenu investiciju: narod se nije složio s njihovom naprednom idejom montiranja starog postrojenja među nove zidove, pa ih viši krugovi nisu zvali na odgovornost i oni su nastavili i dalje raditi na dobrobit našega maloga sela.

Ante I. Curać
3 lipnja 2007.