Korcula.NET  -  History, art, culture, tradition  - Kako smo razvijali turizam
 

KAKO SMO RAZVIJALI TURIZAM
Napisao: Ante I. Curać

AntePrvo radno mjesto sam dobio u hotelu Park u Korčuli i počeo raditi dana 12 travnja 1966 godine.

Korčula je, kao i ostala naša mala mjesta, tek počela razvijati moderni socijalistički turizam. Hotel je otvoren u zgradama koje su prije malo vremena bile sagradjene za radnike koji su razvijali tešku industriju u obližnjem brodogradilištu nazvanom po Ivanu Cetiniæu, narodnom heroju iz Blata.

Kada su došli prvi gosti u hotel, našli su hotelske sobe okrenute prema istoku, a zahode okrenute prema zapadu, gradu Korčuli i prema moru. Kako tim kapitalistima objasniti da je mudro rukovodstvo gradeći zgrade za radničku klasu mislilo na sobe obasjane jutarnjim suncem koje će proleterima u izgradnji dati polet, a ne na užitak koji pruža jedinstven pogled na staru gradsku jezgru Korčule i na more? Kasnije se je to preuredilo, pa su gosti dobili sobe s balkonom i s pogledom na more i uživali su dok su bili na odmoru.

- Ti znaci rabotaš u hotelu di dohodu stranci, pitao je dida Antonj.

- To nisu stranci nego turisti, upala je baba Kata dajući tako do znanja da je bolje upućena od njega.

- Jesan li ti reka da mučiš, stara, povisi ton dida.

- Kad si mi to reka, vrati baba, ovi čas smo seli za trpezu.

- Prin pedeset godišća! vrati dida, s čime je za babu Katu diskusija bila završena.

- A što činu ti, kako se ono zovu, turisti u hotelu, nastavi mene ispitivati dida.

- Ne činu ništa, odmaraju se, odgovorim.

- Odmaraju se a ni nedija! Sinko moj priko setemane vaja rabotat a u nediju se odmorit! Grih je ništa ne činit kad je lipo vrime i kad si u snazi! To neće dobro svršit, zaključi dida Antonj koji je kopao vinograd u Zaglavu od ponedjeljka do subote, ne znajući ni za hotel ni za odmor. Svi su naši gosti u to vrijeme dolazili u Korčulu s brodom redovne linije iz Splita. “Sonderzug” iz Munchena ili iz Beča u Split, pa s Proleterkom ili s Cresom u Korčulu. Nije bilo zračne luke u Čilipima, niti transfera Pelješkom cestom (a ni ceste zapravo nije ni bilo). Brodovi su iz Splita dolazili u jedan popodne, iskrcali bi putnike i nastaljali za Dubrovnik. Oni iz Dubrovnika su dolazili u Korčulu u podne, uzimali putnike i nastavljali za Split. Medju gostima ih je bilo puno koji su dolazili godinama. Oni su poznavali cijeli grad, a grad je znao njih. Sve sama uvažena gospoda liječnici, ljekarnici, odvjetnici, trgovci, potomci aristokracije. Nitko se nigdje nije žurio, nitko nigdje nije zakasnio.

U Korčuli smo tada imali dva profesionalna nosača s karetima i s kapama s brojevima. Pokojni Radonjić i pokojni Petar Musa. Oni su čekali svaki brod, uljudno bi se pozdravili s gostima, preuzeli bi njihove kofere, složili ih na karet i polako gurajući uputili bi se do hotela, do kojega ima oko 900 metara. Gostima desetak minuta hoda, a nosačima mnogo više, jer su naši nosači imali putem učiniti i druge poslove : pozdraviti se i proćakulati s poznanicima, popiti piće u gostionici, ponijeti usput neki paketić nekoj gospodji. Put naših nosača, nije bio niti brz a niti ravan.

Gosti su znali za taj njihov način, pa bi se požurili doći prije njih u hotel. Često bi i objedovali prije nego što koferi dodju do hotela, ali ih to nije brinulo. Znali su da će njihovi teški koferi doći kad-tad.

Tada je u Korčuli živio mladić, malo stariji od mene, Jimmy smo ga zvali, koji je kad bi mu ustrebalo novaca, činio našim nosačima konkurenciju. Visok preko 190, kost i koža, daleko mladji i okretniji od naših službenih nosača, on bi prvi uskočio u brod gledajući tko od gostiju ima najveće kufere. “Ko kupi veliki kufer, ima siguro više solada”, bio je njegov logican zakljucak. Zgrabio bi Jimmy sa svojim mršavim rukama dva najveća kofera i stao s njima ubrzano grabiti prema hotelu. On nije imao karet.

Kako je bio obučen u kratke hlače i sokolsku majicu, bos, bez kape i broja, gosti bi stali galamiti “Polizei, Polizei” i trčati za njim držeći da im Jimmy krade kofere. Sa par riječi na njemačkom jeziku “Ja, Ja, niks doma, hotel bringen, no problem.” bi ih on smirio i zajedno bi dahćući došli do hotela. Tu bi Jimmy naplatio uslugu i za njega je radni dan bio završen. Jednog je dana u vrućem kolovozu 1966. došao Jimmy na recepciju hotela, sav u znoju, noseći dva ogromna kofera. Desetak minuta iza njega došao je unezvjeren, još više dahćući, stariji bračni par naših gostiju iz Beča.

“Koliko sam dužan, Mein Herr”, ljubazno je pitao stariji gospodin kad je malo došao k sebi.

“Cvaj hundert”, odvalio je Jimmy, držeći sveudilj da onaj tko kupuje velike kofere ima više novaca.

“To je previše, uzvrati gost, i pruži mu novčanicu od sto ondašnjih dinara.

Jest da je Jimmy bio bez novaca i gladan, ali je imao ponos.

“Kad nećeš platit, kurbin sine, sad ćeš hi nosit sam”, odvali Jimmy, uzme ona dva kofera i vrati ih natrag na rivu. Gosti, naravno, opet za njim. Nakon sat vremena eto ih u hotel s pokojnim Musom i s njegovim karetom.

Ne samo da grad Korčula u to vrijeme nije imao vode, već nije imao niti kanalizaciju. Trudbenici su kanalizaciju bivšeg radničkog naselja priključili na jednu prirodnu jamu, čiji otvor se je nalazio uza zid glavnog restorana, na oko 5 metara od ulaza u hotelsku recepciju. Otvor te jame je bio betoniran i uredno pokriven kamenom pločom. Kada su 3 zgrade pretvorene u hotel, i njihova je kanalizacija spojena na tu jamu. Napominjem ipak, da je sadržaj jame bio ekološki čist, jer nije bilo tada toliko deterdženata i ostalih sredstava za pranje. Čitatelju nije teško zamisliti da je tekući dio sadržaja te jame izlazio na hotelsku plažu. Ali tko je u tadašnjem zanosu razvoja turizma, koji će nam svima donijeti bolji život (što se je kasnije i dogodilo!), o toj sitnici vodio računa.

Čitatelju takodjer neće biti teško izračunati da je količina materije koja od radničke klase (bez obzira na nizak standard) i dobro ugojenih kapitalista ulazi u onu jamu proporcionalna godišnjem dobu. Što znači u zimi manje, a u ljeti više sadržaja! A jama nije bez dna, pa se je u više navrata, upravo u sezoni, dogodilo da je Marin Pusko, dežurni pazitelj, kojega smo zvali “dežurni govnar” ustanovio da je sadržaj jame pri samome vrhu i da prijeti da se razlije. Jama je bila saturirana, reklo bi se modernim jezikom. Marin je odmah zvao direktora pokojnoga Pikolina koji je došao na očevid, uhvatio se za glavu pa za telefon i rekao:

- Mala daj mi Grgu.

Tada smo imali telefone koji su se vrtjeli kao mažini, a sve su veze išle preko pošte.

Drugarica od pošte je spojila odmah direktora zanatskog gradjevnog poduzeća, koji je rekao: - Evo me za tri menute. Nije prošlo niti sat vremena, Grga je došao u pratnji pokojnog Andrije Uleta, dežurnoga dinamitaša zanatskog poduzeća.

Komisija je iznad otvora od one jame stavila glave skupa da se donese zaključak na koji način riješiti očito kompliciran a još više smrdljiv problem.

- Direktore, ovo ćemo minirat, rekao je Andrija.

- Jesi ti lud, rekao je direktor, a zgrade, a gosti?

- Ništa ti ne brigaj, rekao je Andrija, stavit ćemo 4 delamite (dinamit) skupa, vezat za jedan oveći kamen, užeć dugu miću (štapin) i to spustit na dno jame di će isparat i oslobodit začepane prolaze da sve projde.

Direktor Pikolin nije išao u crkvu niti je vjerovao u Boga po partijskoj liniji, ali se je svejedno prekrižio i pogledao prema nebu. Nije ništa rekao, a su svi okolo njega bili uvjereni da je iz sjećanja na katekizam u osnovnoj školi izvukao neku malu molitvu i uputio ju gdje joj je mjesto.

Operacija je izvedena s uspjehom nekoliko puta. Dinamit bi eksplodirao na dnu jame, začepljeni kanali bi se otvorili i propustili bi sadrzaj, koji bi se polako spustio prema dnu jame. S vremenom je postala rutinska, pa se u kritičnom trenutku više nije niti zvalo direktore, već su ju izvodili trudbenici sami.

Sve do mog drugog ljeta na poslu šefa recepcije u hotelu Park. Negdje oko prvi kolovoza, malo prije podne, kroz prozor recepcije sam vidio našega “dežurnoga govnara” kako se vrti oko onog otvora od jame koji se je nalazio izmedju zida restorana i ulaza u recepciju hotela. Ubrzo je došao moj mještanin, pokojni Pikoleto sa svežnjem dinamita ispod ruke.

Pikoleto je zamijenio Andrija Uleta, koji bio na godišnjem odmoru. On je nešto bio čuo o toj operaciji i, kao i svi normalni Žrnovci, je znao baratati s dinamitom. U njega se je imalo povjerenja.

Oprosti na digresiji, štovani čitatelju, ali moram ti malo pojasniti ovo s dinamitom i s urodjenim osjećajem nas Žrnovaca (a i ostalih otočana, poglavito Čaranih, Pupnaćanih i Blaćanih) za njegovo kroćenje i korisnu upotrebu. Dok se je vodila diskusija na zborovima birača oko projekta vodovoda Neretva-Pelješac-Korčula, pokojni je Nikola Decimar, koji je radio u miliciji na izdavanju dozvola za kupnju baruta i dinamita, na svakom sastanku dokazivao crno na bijelom, da Korčuli uopće nije potreban vodovod.

- O čemu ti to druže Nikola govoriš, pa na Korčulu dovodimo vodu s brodovima, govorili su birači.

- Evo drugovi statistike o izdanim dozvolama za kupnju dinamita, vadio je Nikola uredno složene podatke. Žrnovci su dobili 1.845 kila dinamita, Čarani 1.390 kila, Blaćani 2.630 kila. Na svakoj dozvoli piše: za kopanje gustirne u vinogradu. Drugovi, s tolikom količinom dinamita se je iskopalo u svakom selu po 40-50 većih gustirnih, dakle vode imamo i toliko ulaganja u vodovod nama nisu potrebna.

Nikola je bio pošten čovjek pa nije niti mogao zamislit da je najveća količina toga dinamita završila po puntama na Defora, po salpama, cipolima, ušatama i po drugoj ribi. Što ćeš, narod je morao nešto jesti!

Pikoleto je, dakle, sastavio 6 kobasica dinamita skupa, stavio kapislu s dugačkim štapinom po propisu, zapalio i spustio kroz otvor u jamu.

Strpljive čitatelje s bujnom maštom i s osjetljivim želucem koji su došli do ovog momenta, kao i one koji možda čitaju dok su pri marendi, upozoravam da ono što slijedi nije nimalo “apetitlih”, što bi rekla moja punica.

Nakon tridesetak sekundi je dinamit eksplodirao i kroz onaj otvor je kao iz grotla vulkana izletjelo oko šest kvintala sadržaja naše jame, okitivši bojama i mirisom čemprese, tamarise, pitosfore, oleandre, ružmarine, ruže, limune i naranče koji su se nalazili okolo i koje je s puno ljubavi sadio i njegovao naš vrtlar, pokojni Arambašić. Manja količina sadržaja iz jame je uspjela smjestiti se na krov restorana, a nešto je došlo i do balkona soba na drugom katu. Da puteve do restorana i do ulaza u hotelske paviljone ne spominjem. Pikoleto je, naime, bio zaboravio vezati kamen, pa je dinamit eksplodirao na nešto manje od dva metra ispod vrha.

“Nobody’s perfect” govorili su Englezi koji su se ulazili u restoran jer je bilo blizu podne, a Nijemci i Austrijanci su govorili “Mein Got!” i držali nos začepljen.

U pomoć su došli vatrogasci s pumpama koji su sve oprali (prema plaži, naravno), a gradski komitet je dao zaleno svijetlo da se kupi kamion-cisterna za čišćenje septičkih jama. Dinamitaška operacija se više nije izvodila.

Eto moj moderni čitatelju i posjetitelju Korčule, sa čime se ti više nećeš susreti. Korčula je sredila svoju kanalizaciju i dobila vodu vodovodom iz Neretve, pa se više niti teoretski ne može očekivati ovakva predstava.

Šteta, zar ne?

Ante I. Curać
30. travnja 2007.