prof. Sani Sardelić
Tajanstveni svijet otoka Korčule, Kočje
Korcula.NET  >  History, art & culture  >  Tajanstveni svijet otoka Korčule, Kočje
Dalmacija je sunce, kamen, vjetar. Ljeti, zemlja je žedna kiša, gustrine su znale biti prazne i zimi. Kako je čudesno dodirivati mahovinu, osluškivati rast vlati trave i paprati, mirisati vlažnu zemlju, piti vodu iz prirode, u srcu Dalmacije, srcu sunca, kamena i vjetra.

Kočje, prirodni fenomen, smješten je na sjevernoj strani istočnog dijela Korčule, duboko u utrobi ovog šumovitog otoka. Niz brda koja ga zaklanjaju od pogleda s Pelješkog kanala čine prirodnu barijeru, čuvajući ovaj mikro- svijet od juga, bure, maestrala. Velike kamene dolomitske gromade stanovnici nazivaju «kok», a dale su biljeg i ime cijelom području. Dvadesetak metara visoke stijene, oblikovane tajnovitom igrom prirodnih sila, otvaraju se posjetitelju zračeći neobično snažnom energijom. Na nepunih pet hektara površine niz je prolaza, špiljskih prostorija, malenih čistina uokvirenih stoljetnim česvinama čija su debla sasvim srasla uz oblost masivnih gromada kamena, a teksturu njihovih raznobojnih hrapavih površina izjednačuje baršun duboko zelene mahovine.

Tetivike, rijetka drača, ili bilo koja druga bodljikava biljka omekšala je i skrila svoje trnje, pa sve postaje meko, oblo, podatno. Stopala u dubokim naslagama otpalog lišća dalmatinskog hrasta i lovorike ne ostavljaju tragova, samo miris, miris koji opija. Šum blagog vjetra u gustim krošnjama česvina, ptičji pjev, jeka glasno izgovorenih riječi, potaknut će već probuđena čula na očekivanje novih izazova. Izazov igre svjetla i sjene najneobičnijih šumskih i kamenih oblika uzbuđuju maštu. Puteljci i suputci vode vas labirintom kojim se zabavljala priroda, dobrohotno i veselo, ne hoteći u vama probuditi straha, samo, eto, sreću, što smo živi na Zemlji i što joj se prepuštamo, pa grleći deblo česvine, ponovo postajemo njen dio. A zatim slijedi iznenađenje! Voda! Prava, živa voda, voda bistra, pitka, voda hladna, ugodna.

U prirodno oblikovanom kamenom koritu, nalik na kakvu divovsku školjku koja krije svoj biser, ogleda se maleno jezerce - Vilino korito! Da, vile su njegove čuvarice. I u hipu vam se otvore sva neodgovorena pitanja o tome zašto je priroda oblikovala ovaj čudesan maleni svijet, kome je namijenila uske prolaze, prostorije, igre u labirintima, odmorišta u naslagama mirisnog lišća. Svjetlo i sjenu. Za koga je sve omotala mahovinom, omekšala, zaoblila, pripitomila bodljikavo bilje. Zašto je ptičji pjev ovdje poseban a jeka neočekivano zvučna. Koga je to priroda zaštitila od svih vjetrova, pa smirila vrelinu ljeta i otupila oštricu zime. Vile! Legenda kazuje kako je u obližnjem selu stanovao čovjek koji je rado boravio u Kočjama, i više no što su suseljani, a posebno seljakova žena, mislili da treba. Raditi treba, i rijat zemlju, sadit lozu, maslinu treba, načinit kamenu ogradu, meju, iskopat gustrinu... No, nisu suseljani znali njegovu tajnu. Njemu su se ukazale vile! Zavedene njegovim sviranjem male pastirske frulice - ćurominke, odbacile su vilinski poslovičan oprez, te se odlučile približiti ljudskom stvorenju. Naposljetku, vile se vazda rado igraju i vrlo su znatiželjne.

Iako ne najvažniji, ples su i pjesma njihov posao, ma iz koje nam legende stigle. Pa dok su se veselile uz zvuke ćurominke, zapjevale bi:

«Tri divojke igrale su tanca
U jednega sidilega starca
Dobivale po peharac muke
Činile su tanke makarune
Ki ste lipi jijte makarune
Ki ste grubi - hote pod lancune.»

Kako god, bili «lipi» i «jili makarune» ili bili «grubi» i pošli «pod lancune», u društvu s vilama nije moglo biti loše... No, niti dugoga trajanja. Vile su ipak skrovita bića, biraju pažljivo kome će se otkriti, i nikada ne znaš kada ili zašto će te napustiti. Ipak, budući da su bile «kuntente», ta naplesale su se i napjevale s njima uvijek zanimljivim ljudskim stvorenjem, dale su seljaku tobolac, pun i težak. Uz uvjet da ga ne otvara dok ne dođe kući! No, takva ti je ljudska znatiželja. Otvorivši tobolac na pola puta do kuće, našao je u njemu, prema jednima komade ugljena, a prema drugima, možda zajedljivijima, krkala od tovara! Ljutit i uvrijeđen, odbacio ih je pokraj meje, te kući ponio prazan tobolac. Došavši, zamahnuo je u ljutnji praznom platnenom vrećom o uglačani saliž, kameni pod svoga doma, i ostao zatečen reskim zvukom kakav, udarivši o kamen, može prouzročiti samo plemeniti metal. Zlato, zlatni dukati, njih par, ostalo je na dnu tobolca! Tako su ga darovale vile!

Otrčao je putem prema Kočjama, tražio meju gdje je istresao tobolac, dozivao vile, pokušavao tužnim zvucima ćuromimke dozvati ih ponovo - sve uzalud. Od njih više nije bilo glasa. Kažu da je, razočaran, tugovao sve do smrti, no svojih vilenjskih prijateljica više nije vidio. No, tko može reći da ako se zaputite starim kamenim putima otoka Korčule, i možda vas ti puti nanesu u Kočje, u čudesno meki, sjenoviti, mahovinasto vlažni svijet, ipak, baš vi, nećete sresti - vile?

U Registru zaštićenih objekata prirode Republike Hrvatske Kočje je 1962. godine proglašeno specijalnim rezervatom šumske vegetacije (N.N. br. 32/1962.)

Sani Sardelić, kustosica, Gradski muzej Korčula,
Trg sv. Marka, 20260 Korčula, 020 711-420, 098 952 9817, 020 721-043