 |
Zivan Filippi: Izlaganje na promociji knjige Dušana Kalogjere |
To brodograđevno pismo i modus vivendi ujedno je i lukavost korčulanskog čovjeka, iskusnog radnika i vještog mislioca, koji je uvijek znao kada će u Drugome prepoznati sartrovski pakao a kada bašelardski "presretni prostor Sredozemlja". Braneći svoj grad od najezda s Istoka i Zapada korčulanski brodograditelj nikada nije podlegao uskogrudnom solipsizmu već se je, kada je jednom osigurao opstojnost na svome prostoru, u staroj gradskoj jezgri i šumovitom otoku punom magijskih čari i čarolija, otvarao tom istom Istoku i Zapadu preuzimajući od njih civilizacijske tekovine ali i dajući im svoju ekspertizu korčulanske brodske linije, ostavljajući pri tome svoj deridaovski trag na svim kontinentima ove naše ipak ograničene planete.
Vrijeme struji kroz povijest korčulanske brodogradnje mijenjajući svoje vrijednosne predznake, od kriza do obnova, ali nikada ne upadajući u svemirsku crnu rupu. Ponori pred kojima se korčulanska brodogradnja nalazila, najviše uslijed neprimjerenih državnih struktura, bili su samo poticaj za njezin daljnji tijek prema nedostižnom Graalu, bilo da ga je tražila u mjestu u kojemu je potekla bilo u još neistraženim prostorima.
Svoj društveni status korčulanski brodograditelji znali su izboriti svojim kolektivnim umom opirući se svim mogućim restrikcijama što su im ih nametale mletačke i ine vlasti, ali uvijek ugrađujući socijalnu notu materijaliziranu na primjer u "Banci sv. Josipa", jednom od prvih modela socijalnog osiguranja u Europi.
Briga za čovjeka i okoliš, kodificirana još u Korčulanskom statutut iz 1214. godine, bila je za korčulanske brodograditelje zvijezda vodilja poput zvijezde Sjevernog pola koja je vodila korčulanske pomorce na korčulanskim brodovima po svim morima i oceanima, kada nije postojala nikakva satelitska navigacija.
To prožimanje Prirode i Kulture dalo je civilizacijski pečat korčulanskoj brodogradnji koja je u sebi uvijek nosila svijest da je čovjek koji ju je stvarao važniji od materijalnog predmeta što ga je ona proizvodila, bez obzira na sve zamke i zahtjeve robnonovčanoga gospodarstva.
Poistovjećujući se sa svojim gradom, koji je hranio i branio, korčulanski brodograditelj promicao je i njegovu tradiciju, tj. trajanje, u crkvenim i svjetovnim obredima i svetkovinama, običajima i govoru. Korčulanski diskurs, obogaćen starinskim brodograđevnim riječima, navedenima u posebnom poglavlju ove knjige, širio se i van granica grada i otoka i dospjeo u suvremene pomorske i brodograđevne rječnike i enciklopedije.
Korčulanski brodovi, materijali, alati, pomagala dobili su svoje nazive i tako je stvorena verbalna igra označitelja (signifiants) koja je još više prenosila slavu proizvoda korčulanskih brodogradilišta i korčulanskih brodograđevnih obitelji. Apstraktna misao nadvladala je konkretni predmet koji ona označuje i oslobodila se njegovih lokalnih stega prostrujivši oko cijele zemaljske kugle i pružajući novima generacijama korčulanskih brodograditelja njihov raison d'etre na prostorima daleko van domovine njihovih predaka.
Epsko putovanje kroz povijest korčulanske brodogradnje u ovoj knjizi Dušana Kalogjere oplemenjeno je lirskim zapisima "korčulanskog Homera", Petra Giunija. Korčulanska brodogradnja dobila je svoj književni izraz koji ne znači puki opis vanjskoga svijeta već novo iskustvo u vječnoj čovjekovoj težnji prema istinskom življenju.
Hrvatski izvornik što potanko opisuje i dokumentira taj najvažniji metier grada i otoka Korčule i njegov engleski prijevod unutar istih korica knjige ujedno su i naznaka punog otvaranja Korčule prema svijetu koji je i sama stvarala.
