Marko Polo u književnim djelima

Marko Polo: MILIJUN – književni predložak

Život i osoba Marka Pola toliko su ispunjeni značenjima za današnjeg postmodernog čovjeka da je bilo nemoguće da ne ostave traga u suvremenoj književnosti koja pretendira za sveobuhvatnim prikazom svijeta i za sublimacijom stvarnosti, kojoj je književni artefakt samo još jedan dodatak u njenoj neograničenoj raznovrsnosti i neobičnosti. U ovom ćemo se eseju ograničiti na dva prilično obimna romana u kojima su opisani doživljaji Marka Pola na njegovom putovanju po dalekoj Aziji, a osvrnut ćemo se i na jedan koji govori o Korčuli kao njegovom rodnom mjestu i o tradicionalnoj kuli Polovih u kojoj se odvija radnja sa sadržajem iz osamdesetih godina našega stoljeća, te na nedavni roman-dijalog između pisca i književnog junaka. To su roman Egmonta Colerusa, MARKO POLO, ROMAN DVAJU SVJETOVA koji je u hrvatskom prijevodu Koste Petrovića izdala Kultura Zagreb 1957. i THE VOYAGER (PUTNIK) (1984) Gary Jenningsa, poznatog po bestseleru AZTEC, te THE MASTERSTROKE (MAJSTORSKI UDARAC) (1983) Marilyn Sharp i MYSELF AND MARCO POLO (1989) (JA I MARKO POLO) Paula Griffithsa.

Međutim, nemoguće je prikazati ova književna djela o Marku Polu, pogotovo prva dva spomenuta, a da se ne kaže nekoliko riječi o knjizi MILIJUN, na temelju koje se i vrši umjetnička transpozicija Markovog života i njegovog otkrivanja drugih svjetova.

Marko Polo opisao je svoje putovanje i svoju životnu putanju u knjizi na francuskom jeziku MILIJUN koju je diktirao piscu viteških romansi, Rusticianu ili Rustichellu da Pisi u đenoveškom zatvoru nakon bitke pred Korčulom 6. rujna 1298. Tom je knjigom Marko Polo pokazao neosporni talent velikog pripovjedača, ljubopitljivog putnika, poznavatelja raznih rasa i kultura, povjesničara, kartografa… Prvotni naslov knjige “Opis svijeta” govori o Markovoj ambiciji da njegova knjiga postane opširna kozmografija, potpuni prikaz tada još uvijek nepoznatoga najvećega kontinenta, Azije. Ona je “jedna od najvećih knjiga svih vremena”. Markovi opisi i zapažanja vrlo su objektivni i samozatajni. Bilješke koje je pravio više od 25 godina, poslužile su mu da detaljno prikaže najrazličitije običaje i ljude, od kojih mnogi graniče s fantastikom. Za trinaesto je stoljeće njegov kulturološki pristup različitim rasama, narodima, vjerama iznad svih ustaljenih obrazaca. Uvijek ga je uzbuđivala ljepota: žene, karaktera, krajolika. Naracija knjige dosta vjerno slijedi stvarno putovanje Polovih ali se i grana u opise mjesta koja on sam nije posjetio već je čuo o njima od svojih prijatelja. Tipične digresije su one o Mezopotamiji, Asasinima i njihovim dvorcima, Samarkandu, Sibiru, Japanu, Indiji, Etiopiji i Madagaskaru.

Suvremeno zanimanje za knjigu MILIJUN pokazuje se i skorašnjim faksimilskim izdanjem koje najavljuje izdavačaka kuća Faksimile Verlag iz Luzerna na francuskom i njemačkom jeziku a pod naslovom Le Livre des Merveilles du Monde (Das Buch der Wunder der Welt). Knjiga će biti vrlo bogato opremljena i ilustrirana umjetničkim crtežima detalja iz života Polovih i mjesta koje je Marko Polo posjetio.

Knjiga MILIJUN dobija u današnjoj poststrukturalističkoj interpretaciji značenje prefiguracije, osnovne podloge za književna djela koja se njom nadahnjuju. štoviše, ona se zbog rudnika novih saznanja koje je otkrila ondašnjoj Europi pojavljuje kao Knjiga s velikim početnim slovom jer je zapadna kultura civilizacija knjige, kako ističe Maurice Blanchot, a Jacques Derrida, najistaknutiji poststrukturalista današnjice, počinje svoju seminalnu knjigu De la Grammatologie (O gramatologiji) s tezom da je zapadna civilizacija zasnovana na knjizi kao uvjetu stvaranja mogućnosti za postizanjem značenja, znanja, totaliteta, prisutnosti, pamćenja i sustavnosti. Svi ti atributi mogu se primijeniti na Markov MILIJUN.

Osnovna struktura knjige je Potraga za Gralom. Junak srednjovjekovne romanse, u našem slučju mladi Korčulanin i Mlečanin Marko Polo, ide u potragu za dalekim svjetovima i uzbudljivim pustolovinama koje će otkriti mnoge njegove talente, donijeti mu slavu, a on će se u svojoj cikličkoj putanji vratiti na mjesto iz kojega je počeo svoje putovanje.

Tvrdnja iz Prologa Knjige da je njen autor putovao više nego li ijedan čovjek od Stvaranja svijeta nije nikakvo donkihotsko preuveličavanje srednjovjekovnog viteza već čista izjava o činjenici. Činjenica se odnosi, ponajprije, na zemljopisne dužine i širine koje je naš junak-narator prevalio u svom putovanju života, pa se tako zemljopis s naglaskom na zemljopis čovječanstva pojavljuje kao neiscrpno vrelo slikovitih silnica koje omogućuju književnu naraciju, a njegovom autoru i njegovim budućim književnim oponašateljima pružaju strukturu za privlačnu pripovijest. Northrop Fry u svojoj stožernoj knjizi Anatomija kritike (1957) govori o romansi kao o mitu ljeta i kao onoj koja je od svih književnih oblika najbliža snu o ispunjenju želje.

Popular Routes: Split to Korcula, Korcula to Split, Dubrovnik to Korcula, Korcula to Dubrovnik

Želja za putovanjem i otkrivanjem novih svjetova u mladoga Marka dovodi do brojnih događaja, pustolovina, koje su bitni elementi zapleta u romansi. San o potpunoj jedinstvenosti, novíni, o čistom događaju za Derridaa je izvor poetskoga. To je instinktivno osjetio i Markov tekstopisac Rustichello da Pisa, koji u Prologu govori kako bi bila velika šteta da Marko nije zapisao sve što je vidio i čuo od vjerodostojnih izvora, kako bi oni koji to sigurno nisu imali priliku doživjeti mogli o tome naučiti iz njegove knjige. A Marko je vidio i doživio cijelu jednu “tableau vivant”, potpunu panoramu naroda: Perzijanaca, Turaka, Tatara, Kineza, Tibetanaca, Indijaca i mnogih drugih koje opisuje u svim pojedinostima koje jedan pozorni putnik može uočiti, od jednostavnih fizičkih detalja ili odjeće do mnoštva njemu čudnih običaja koji upravljaju njihovim životima u ritmičkom krugu rođenja, smrti i ponovnog rađanja. Nijedan prethodni zapadni pisac od Strabona trinaest stoljeća prije Marka i nijedan dva stoljeća poslije njega nije ni izdaleka nadmašio Markovu širinu vizije i dubinu viđenja.

Da bi mogao tu živu dramu događaja i osoba zadržati za buduće čitaoce i pisce današnjih priča, Marko je morao posjedovati izvanredno pamćenje, mnemotehniku, automatizam znakova, ono što Derrida naziva “apprendre par coeur” (naučiti napamet). To svojstvo izražava san o potpunom pounutrenju – Knjiga postaje dio spontanosti Markovog afektivnog života. Uzeti tekst k srcu (“coeur”) na taj način znači sačuvati ga, njegovati ga u sebi, odbaciti svako posredništvo, protumačiti knjigu njom samom. Ali kako je svako pamćenje već uvijek kontaminirano zaboravom, Marko je morao naći svog posrednika, Rustichella iz Pise, pa su dva suradnika proizvela djelo koje nije imalo uzora u književnosti njihova doba.

Osim tog proturječja između želje za čistim događajem, za zadržavanjem njegove jedinstvenosti i svježine za samoga sebe i, s druge strane, nemogućnosti da ga se ostavi u nasljedstvo bez posredovanja drugog, Marka je mučila i druga jedna suprotnost per se. Suvremena feministička kritika uočava je u raskoraku između ustaljenog zapadnjačkog poimanja prostora kao djevičanske zemlje, mistične ženstvenosti izazovnog Orijenta, koju Zapad probija svojom agresivnom muškošću, izraženoj u tadašnjim križarskim ratovima – i Markovog opisa žena Orijenta kao osjećajnih ljudskih bića. Obje te binarne suprotnosti izvor su književnih struktura koje omogućuju da se putopisno opisivanje uzdigne na razinu književnog teksta. Prema Deriddau, stranac, tuđinac, drugi ne okupljaju se izvan vrata Razuma: oni su uvijek već konstitutivno unutra. To je igra različitosti kojoj se Marko prepušta bezbroj puta na svom putovanju i u svom životu. Granice između Zapada i Orijenta, između svijeta muškaraca i svijeta žena su “neodlučene”. Marko tako spominje dva otoka na kojima se nalaze isključivo žene i i sključivo muškarci ali koji unutarnjom logikom privlačenja suprotnosti moraju doći u dodir. Tako Markov opis prostora, širokih azijskih prostranstava, dobija uz racionalni i emocionalni smisao, što je neka vrsta poetskog postupka. Antropologija i geografija čine ukupnost pragmatičnog empirijskog znanja, koje će se u modernom dobu stopiti u antropogeografiju, a istovremeno su objektivni korelativ za iskazivanje književne emocije.

Još jedan izvor književne naracije koji postmoderni književnici uobličuju u svoje putopisne sage može se naći u Markovoj usporedbi gradova – svjetova, kako bi ih nazvao Braudel, Venecije i kineskog Kinsaia. I pored sve veličine Venecije, koja je u Markovo vrijeme već bila osvojila Carigrad, Marka se posebice dojmio “nebeski grad” Kinsai na rijeci Jang-ce. Taj grad je Veliki Kan poštedio od razaranja tako da ga je Marko Polo doživio u svoj njegovoj veličnstvenosti. Grad se širi o opsegu od preko stotinu kilometara i ima dvanaest tisuća kamenih mostova, koji su tako visoki da je ispod njih može proći velika flota. Njegovi trgovci žive u najvećoj raskoši, a njihove žene ne rade nikakve fizičke poslove već uživaju u haljinama i provodima. “Te žene su doista vrlo osjećajna i anđeoska bića”, ushićeno uzvikuje Marko. Unutar grada nalazi se jezero opsega pedeset kilometara, a oko njega se uzdižu lijepe palače i zgrade kao i mnoge crkve. Grad ima 3 000 kupatila u koje dolazi voda iz jezera. Postmodernim rječnikom rečeno, Marko Polo doživio je taj grad kao “cité subjective” (subjektivni grad), kako bi ga nazvao Félix Guattari.

Još se jedno proturječje u Markovoj predrenesansnoj svijesti pokazalo kao plodno načelo književnih prefiguracija. Marko se neprestano koleba između potrebe da stalno određuje i mjeri položaj i obim zemalja, gradova i prirodnih predjela i strasti da se prepusti iracionalnom čuđenju pred ljepotom ili upečatljivošću neobičnog biljnog i životinjskog svijeta. To ga dovodi i do faktičkih pogrešaka kao što je izjava da je putovao sjevernije od polarne zvijezde. Ali upravo takve pogreške govore o Marku Polu kao jednom od velikih pjesnika prirodnog svijeta, kojega pjesnička metafora ponekad više privlači od zemljopisne istine. Krivo tumačenje jedno je od obilježja poststrukturalističkog književnokritičkog postupka.

Marko Polo, taj srednjovjekovni Uliks, trgovac i diplomat, kartograf i humanist, lutalica i pustolov i na kraju književnik, u isto je vrijeme književni junak i vlastiti autor pa se tom svojom dvostrukom ulogom (“role double”) potvrđuje kao preteča i uzor postmodernog pisca/književnog junaka.

Egmont Colerus: MARKO POLO – ROMAN DVAJU SVJETOVA – viteška romansa

Polazeći od tradicije da je Marko Polo rođeni Venecijanac, ne vodeći računa, dakle, o spornosti njegova venecijanskog podrijetla, Egmont Colerus je, na osnovi Polovog putopisa, stvorio opsežan roman u kojemu je izvanredno sugestivno prikazan lik Marka Pola i ozračje koje je vladalo u Veneciji 13. stoljeća. Dvorski intriganti, znanstvenici i astronomi, duždevi savjetnici i strani poslanici, pa romantični srednjovjekovni razbojnici – plaćenici, “bravi”, te krijumčari žitom i trgovci defiliraju pred čitaocem i sastavni su dio atmosfere nesigurnosti i izvanredne raskoši koja je okruživala Marka Pola za njegove mladosti. Iz te sredine odlazi mladi Marko Polo s ocem Nikolom i stricom Maffijem u daleku, nepoznatu, “tatarsku” Aziju i dolazi na dvor Velikog Kana Kublaja, te postaje njegovim savjetnikom. Putuje ogromnim prostranstvima Kine i postaje izvrstan poznavalac prilika u njenim provincijama.

Opisujući boravak i putovanje Marka Pola po Kini, Colerus je upečatljivo oslikao život u Kublajevom carstvu, koji je Europljanima onoga doba bio potpuno nepoznat. Colerusov se roman, usprkos njegove opsežnosti, izvanredno lako čita i sa sve većim zanimanjem prati junaka romana – svjetskog putnika Marka Pola. Suvremeni čitalac upoznaje se s ljudima onoga vremena, dvorjanicima oko Velikog Kana, ministrima i mandarinima, misionarima i taoističkim redovnicima, književnicima i astrolozima, koji su svi prikazani vrlo plastično i s mnogo kreativne snage. Colerus je uspio uobličiti u književni artefakt sva proturječja koja su razdirala dušu oštroumnog putnika i nijansirano prikazati mnoštvo likova koji se izmjenjuju na “polju apsolutne postojanosti želje” (G. Deleuze, F. Guattari).

Roman se otvara predigrom koja se smješta u vrijeme stotinu godina nakon Polove smrti, na vrhuncu Kvatročenta, kada zadnja izdanica loze mletačkih Pola, Maria di Trivisino poziva Jacopa d’Acquia, Polovog prvog biografa, i grofa Marsburškog da pročitaju Polovu oporuku iz 1323. Ona sadrži rečenicu koja tipičnim Markovim književnim obratom završava njegov boravak na ovom svijetu. “Mnogi su me prijatelji zamolili da se makar na samrtnoj postelji odreknem svih onih laži koje sam pričao i napisao o svojim putovanjima u daleke zemlje, ali sam im odgovorio da nisam ispričao ni polovicu onoga što sam vidio i doživio.”

Radnja prvog dijela romana, koji pisac naziva “Prva epoha: Boginja neizvjesnosti” odvija se u Veneciji neposredno nakon povratka Nikole i Maffia Pola s njihovog putovanja u Kinu nakon osamnaest godina izbivanja. Nikola doznaje da mu je žena Assunta umrla, ali da mu je živ sin, Marko Polo, naočit i obrazovan osmnaestogodišnjak. Mladi Marko udvara se lijepoj Francesci iz skromne ali uvažene kuće Moria. Oni jašu zajedno na konju venecijanskom lagunom, a Marko pušta sokola da se bori sa ždralom. Soko se ovdje pojavljuje kao augur, vjesnik novog doba u Markovom životu. Ali sokolova krletka ujedno je i Venecija koja poput krletke sapliče Markov ambiciozni duh, kojemu se dolaskom njegova oca i strica otvaraju nove mogućnosti uspjeha. Nevinost i čistoća njegovih osjećaja prema Francesci dolaze u sukob sa svijetom trgovine, profita i “uspjeha”. Francesca osjeća da se približava opasnost njenoj istinskoj ljubavi prema Marku.

“Soko pokušavaše proturiti glavu kroz rešetke gledajući je s tužnim izrazom koji šalju slobodi svjetle oči ulovljenih ptica grabilica … Može li čovjek ljubiti u ovom svijetu žurbe i grabeža? To znaš isto tako slabo kao i ja, sokole moj…” (str. 145)

Nasuprot skromnom svijetu poštenja i rajske nevinosti, oličenom u Francesci i njenom ocu, znanstveniku Moriu, pred Markom se pojavljuje svijet raskoši na koji dotad u svojoj primordijalnoj sreći nije bio navikao. Najavljuje se zanosnom sirenskom pjesmom, koju, uz pratnju lutnje, pjeva lijepa Grkinja Melissa. Colerus majstorski opisuje njenu opijajuću glazbu koju Marko i njegov stric Maffio slušaju u gondoli ispod prozora njene palače.

Ali svijet uspjeha ujedno je i svijet spletki i neprekinute borbe u obranu golog života. Barbigo, rođak Polovih, optužuje ih da su izdali kršćanstvo jer su se stavili u službu Velikog Kana. Colerus nas kratkim epizodama punih zanimljivih zapleta uvodi u dogodovštine i događaje oko velike gozbe Polovih, na kojoj se oni, zahvaljujući lukavosti glavnog stratega Polovih, Maffija, uspijevaju opravdati pred duždom. Usred raskošne gozbe, na kojoj se okupila cijela plemićka Venecija, Nikola Polo čita pismo Velikog Kana Rimskom papi. U njemu mongolski kan moli da mu papa pošalje katoličke znanstvenike koji će razboritim i pravednim dokazima dokazati znanstvenicima njegova carstva da je vjera na koju se obraćaju kršćani uzvišenija i da se zasniva na dubljoj istini nego bilo koja druga vjera. Strasti se stišavaju i plaćenici s obje strane se povlače. Ali to nije i kraj Markove strasti prema zavodnoj Melissi u čijem se zagrljaju divi ljepotama venecijanske noći. Markove susrete s Melissom pisac stavlja u kontekst noćnih gozbi moćnika i pučkih pijanki mletačke sirotinje. U svima njima buja opijenost čula, zaokupljenost čarolijom grada radosti i patnje. Svi su oni oslikani u pokretu, kretanju, doživljaju, u onome što bi Deleuze i Guattari nazvali “organizacijom želje kao doživljaja” ili što Harvey naziva svijetom “čiste prisutnosti”.

Autor romana se pri tom ne pojavljuje kao sudac, arbitar koji bi nametao svoja moralna načela. On budi u čitaocu suosjećanje za ljubavnu patnju neiskusne Francesce, koju opisuje s velikom ljubavi i štovanjem, ali isto tako pokazuje razumijevanje i za ljubav prema Marku zavodnice i kurtizane Melisse, čiju ispovijed on svodi na himan životu:

“Morosini misli, da je jedini, koji me imao. On čvrsto vjeruje u moju riječ. Ti si veći, s većim izgledom za budućnost, ali on je bolji od tebe, Marko Polo. Zato sam ga možda morala prevariti. To je bez sumnje jaram sudbine! Svetica? A što će reći Bog? Boga ne poznajem, ne znam da li o strastima sudi kao mlad ili star čovjek! Cjelivat ću mu noge, podsjetit ću ga na Magdalenu i podnijeti svaku kaznu. Ta ja sam ipak sve počinila iz ljubavi. Prema tebi, prema sebi, prema velikom božanskom životu!” (str. 238, 239)

Malipiero, duždev tajnik i Markov prijatelj iz djetinjstva, kojemu je Marko jednom spasio život, postao je kapetan Venecijanskog zaljeva jer je otkrio šverc žitom u koji je i Marko bio umiješan. Međutim, nije ga želio baciti u tamnicu, ili još gore poslati u smrt, jer je Senat izglasao oštre kazne protiv šverca, čime je namirio svoj nekadašnji dug prema Marku. Maffio daje mladom Marku lekcije iz trgovačkog morala govoreći mu da je pogriješio što je takve poslove pravio u Veneciji, gdje ih svi znaju kao poštene i čestite, što je za velikog trgovca bitno. Ali, nijedan posao nije sam po sebi prljav, jer se u nekim krajevima Istoka čovjek može baviti daleko gorim stvarima uz pretpostavku da se ne ogriješi u osnovnome, o robu, riječ i potpis. Na kraju mu daje savjet da će se elegantno izvući pred svojom savješću time što će lihvarsku dobit pokloniti za kupovinu dalmatinskog žita venecijanskoj sirotinji.

Prvi dio knjige završava se odlukom Marka Pola da, zajedno s ocem i stricom, krene na daleki put. To je epifanijska točka u romanu, kada Marko doživljava katarzu na razmeđi dvaju svjetova. Iz stotine grla probijaju se poklici s mletačkog gata što prate odlazak galije Polovih: “Evvivano Poli! – Evviva Marco Polo! Marco Polo!”

“Ali on to nije čuo. Kao ogromni val zapljusnulo je to oduševljenje njegove grudi, diglo ga i povuklo za sobom, tako da je izgubio svaki smisao i osjećaj za stvarnost u ovom beskonačnom, nepoznatom. I od neizrecivog blaženstva gotovo mu je puklo uzbuđeno srce…” (str. 251)

Colerusov junak u njegovoj romansi potrage završio je svoj prvi stupanj inicijacije, kako u svojim ljubavnim osjećajima tako i u svojim borilačkim i trgovačkim vještinama, i ide prema nepoznatom svijetu u kojemu ga očekuju uzbudljive pustolovine i novi doživljaji. Marko Polo postaje treći Polo koji otkriva nepoznati svijet pa tako upotpunjuje trojnu strukturu romanse, kao treći koji ide u potragu.

Colerusov roman nastavlja se kratkom međuigrom: “Izvještaj Marka Pola o njegovom putu Kanu Kanova”. Nikola, Maffio i Mrako dolaze kod Velikog Kana s pismom i darovima pape Grgura. Mladi Polo ostavlja svojom pojavom i svojim ponašanjem snažan utisak na Kublaj Kana i on mu povjerava važne diplomatske misije. Kad je Marko zapazio da Kublaj nalazi veliko zadovoljstvo u tome da sluša njegove izvještaje o običajima i navikama naroda, o prilikama u dalekim zemljama, nastojao je da se točno o njima obavijesti, te je bilježio sve što je čuo i vidio, kako bi udovoljio carevoj želji za znanjem. Tako se Marko služi postmodernom tehnikom pamćenja, “apprendre par coeur”, jer informaciju povezuje s emocijem (“coeur” = srce), kako se ne bi utopila u zaborav.

Drugi dio romana, ili kako ga pisac naziva “Druga epoha: Dva zmaja se bore za biser savršenstva” započinje prizorom na obroncima bregova zapadno od Kambalua (Pekinga), gdje Marko za bambusovim stolićem, na terasi svog ljetnikovca priprema izvještaj Kanu, a na stolu mu se nalazi velika lakirana kutija, papir, kist i tuš. Sve su to simboličke oznake pisma, od kojih neke kao što je papir nisu bile ni poznate u Markovom zavičaju. Marko vadi iz kutije sve nove i nove cedulje, svoje zabilješke i slaže ih prema sadržaju i kronologiji. Marko se služi pismom, pamćenjem i pečatom kako njegovi doživljaji ne bi pali u bezdan zaborava i time bile nepovratno izgubljeni za povijest i književnost. Pismo dobija prvenstvo pred govorom jer snažnije oslikava prisutnost i jer je uvijek već prisutno u bilo kojem obliku, u govoru, što je jedna od osnovnih filozofskih teza Jacquesa Derridae.

Prisjeća se kako mu je stari prorok iz Jeruzalema govorio o čudnom plemenu Asasina kojemu je vođa bio Starac s planine i koji je od njegovih članova zahtijevao ubojstva političkih protivnika, nakon što bi ih prethodno uveo u rajski vrt opojnih droga i lijepih žena. Jedan od najpodlijih Asasina je Ahmed zvani Ahmak, koji je uspio postati prvi savjetodavac i glavni ministar Kublaj Kana. Jedan drugi kineski ministar Čang-li-sun nagovara Marka de se uključi u urotu protiv Ahmaka kako bi na taj način spasio Kublajevo carstvo od tog strašnog i prepredenog razbojnika. Glavni razlog zbog kojega Ahmak mora pasti Čang-li-sun vidi u tome što je taj okrutni Saracen narušio kineski nauk, Tao, koji upućuje na sklad svijeta. Opisujući razgovor Marka Pola i Čanga, Colerus biranim riječima i rečenicama oponaša dva diskursa: govor Zapada i govor Istoka. Rečenice živahnog zapadnjaka su kratke i isprekidane, pune uzbuđenih usklika i iznenadne promjene raspoloženja, dok su rečenice smirenog Čanga poput žubora riječnog izvora. Čang uspoređuje Tao s praizvorom koji će kasnije prerasti u veliku rijeku s mnogo pritoka. Marko uočava da ponašanje kineskih mandarina, koje je Veliki mongolski Kan pokorio ali ne i ponizio već je zadržao njihov sustav upravljanja zemljom, odgovara njihovom pogledu na svijet koji se iskazuje u njihovom načinu života, kao i u najsitnijim postupcima. Pred Marka se opet pojavljuju dva nepremostiva svijeta ali bez jasnih granica jer oba teže prema nedostižnom.

“Čudna nauka! Svaki pojedinac odgovoran je za taj zagonetni Tao. To je i opet svijet za sebe, ovo Središnje carstvo. Tko na Zapadu misli na harmoniju svijeta? Možda je neki Pitagora naslućivao nešto slično tome. Ali svakako u drugom smislu.
Odjednom je vidio pred sobom dva svijeta. Dva zmaja, Zapad i Istok u borbi za biser savršenstva. Svaki na svoj poseban način!” (str. 334)

Marko Polo se postepeno preobražava napuštajući djetinjastu samosvijest iz svoje mladosti i strogi kršćanski odgoj te postaje sve složenija osoba koja mora shvatiti razne vjere i svjetonazore kako bi se mogao uspješno uhvatiti u koštac s državničkim dužnostima i svim složenim problemima koje one iziskuju. I sve to u civilizaciji o kojoj mora stalno učiti. Pisac prati Marka u njegovim mislima i radnjama koje jedne druge određuju. Polovi Marka Pola obogaćuju jedan drugoga.

Zamršenim i zakučastim slijedom događaja, koji pisac naziva spiralnim, Marko Polo se u isto vrijeme rješava opasnog takmaca Ahmaka, kojega pobunjenici ubijaju, i vođe pobune Uang-čaa, kojega sam Marko probada mačem. Tako postaje spasilac Središnjeg carstva. Prolazeći na taj način kroz stupnjeviti ritual inicijacije, mletački vitez postaje središnji lik Kublajeva Carstva kojega mnoštvo obožava a sam Kublaj duboko štuje. Vatra, kao odraz sunčeve zrake na zemlji, prati Markove spiralne putove i obasjava njegov hod na stazi savršenstva. Sustav jarkih plamenova širi se kineskom ravnicom i obavještava Velikog Kana da je pobuna slomljena.
Kao što su taoistički svećenici ulazili u vatru da bi se oslobodili ljudske uvjetovanosti, tako i ovaj osebujni vatreni sustav informacija govori Kanu da se Carstvo oslobodilo pobunjenika, počistila ih je vatra Markovog gnjeva.

Kao u svakoj romansi potrage i pred Marka se postavljaju prepreke u njegovim ljubavnim pustolovinama. Brat lijepe Li-ping-erh, ambiciozni književnik Tae-ping ponižava ga i odvodi je iz njegovog zamišljenog zagrljaja o kojemu je snivao dok je ležao ranjen nakon mačevanja s Uang-čaom. Ali Markova moć želje svladava sve prepreke. Pred njih se otvara čudesan svijet ispunjenja snova:

“Uto osjeti na sebi njen pogled. Bilo je u tom pogledu istovremeno dobrote i čežnje i pripravnosti da pomogne. Odjednom je ugledao svu ljepotu, sve što je sebi dršćući dočaravao. I nešto ga je vuklo u taj svijet bajke.” (str. 430)

Ali stric Maffio budi Marka iz njegova svijeta mašte i junačkih podviga i vraća ga u stvarni svijet sticanja stvari, govoreći mu o predstojećim velikim dobicima na lihvarskoj trgovini žitom. Promatrajući spiralnu puževu kućicu, Marko shvaća da se ne vrti u krugu već da ide dalje od središta i da u svojim spiralnim putovanjima postaje sve zreliji i sve mudriji.

Gubitak središta i brisanje granica postmoderni je koncept koji govori o relativizmu kulturnih vrijednosti pojedine civilizacije. Marko Polo pokušava iskoristiti specifične prednosti obaju svjetova – Istoka i Zapada. Međutim to ne ide bez moralnog kolebanja. Marko se pred stricom Maffijem kaje što je ubio rodoljuba Uang-čua. Posebice ga peče savjest što je na sebi imao pancirsku košulju, koju mu je dao njegov vjerni pratilac Enrico, dok je kineski vitez bio nezaštićen. Ali ga pragmatični Maffio pokušava uvjeriti kako je mačevalačkom borbom riskirao svoj život i na kraju učinio dobro djelo jer je ugušio pobunu.

“Ili ti možda križare smatraš pustolovima? Dobro, budući da šutiš, pretpostavljam da ne smatraš. Konačni zaključak je ovaj: Assasin je pao, kršćanin Marko Polo se uzdigao. Središnje carstvo je spašeno. Iz toga slijedi prvo: Kublaj se sada može lakše nego ikada prije obratiti na pravu vjeru; drugo: Zapad je sigurniji nego što je ikada bio od postanka svijeta. Sve je to ostvario Marko Polo svojom krvlju, stavljajući na kocku svoj život. Na kraju još jedno pitanje: da li je on postupao kao čovjek željan slave ili je bio samo oruđe u božjim rukama, rodoljub u najuzvišenijem smislu riječi?” (str. 387, 388)

Colerus opisuje Kublaj Kana kao prosvijećenog vladara, okrutnog ali pravednog, koji je okružen mudrim savjetnicima, čarobnjacima s velikom svjetovnom moći. Jedan od njih je i sijedi Pasepa koji na svečanoj gozbi izvodi trik s peharom koji leti po dvorani punoj uglednih gostiju i privlačnih djevojaka u raznobojnim svilenim haljinama. Prazni pehar dolazi do Kublaj Kana, a on iz njega ispija vino koje se cijedi niz oštre rubove zlatnog pehara. Pasepa tim trikom parodira kršćanskog Spasitelja za kojega je on u svojim knjigama pročitao da je učinio čudo u Kani Galilejskoj i vodu pretvorio u vino. Papin izaslanik, redovnik Bartolomeo jedini u prepunoj dvorani tvrdoglavo tvrdi da se radi o bezbožničkom triku i zbog toga ga Kublaj Kan osuđuje na smrt. Ali vješti i hrabri Marko spašava oca Bartolomea od okrutne smrti jer nagovara Pasepu da prizna Kanu svoju prijevaru. Veliki Kan je preneražen, a ishod velike obmane je njegovo odbacivanje kako budizma tako i kršćanstva.

Dok razularena gomila u stilu Ritualnog ubojstva božanskog kralja – također jedne od struktura postmodernog književnog postupka – kida Ahmakovo tijelo, Marko objašnjava Kublaj Kanu Ahmakovu moć crnom magijom, slično kao što se u mnogim postomdernim romanima koristi struktura “Činovi pozitivne i negativne magije”. Tako junak Colerusova romana nadvladava svog antagonistu – koji je svojim demonskim mitskim svojstvima uvijek prisutan u romansi potrage – i stiče uvjete za visoki mandarinski stupanj na Kublajevom dvoru, te postaje njegov namjesnik u provinciji Jang-čeu-fu. Vrhunac svoje sreće u ovom svijetu svega mogućega Marko doživljava u caremonijalnom vjenčanju s lijepom Li-ping-erh s kojom provodi prve sedmice medenog mjeseca na svom imanju u Zapadnom gorju.

“Neobično blago kasno ljeto usrećilo je ove godine Središnje carstvo. Već je bio početak rujna a sunce je i dalje bilo blago … Za njih dvoje, koji su poznavali samo sadašnjost, njihova sjećanja na Ahmaka, na Bartolomea, na Unag-čua bila su kao daleka priviđenja” (str. 545, 546). Time je zaokružena romansa kao mit ljeta.

Međutim, susret s flamanskim redovnikom Guillomom, graditeljem Srebrenog zdenca, koji je sve svoje umijeće poklonio tuđem svijetu da bi na kraju ostao siromašan i napušten, Marka vraća u krutu stvarnost i neumitnu istinu da njegova sreća s lijepom i uglađenom Kineskinjom ne može biti vječna. Isto je osjetila i suptilna Li, koja ga zauvijek ostavlja da bi prema običajima svoje zemlje odgajala buduće Markovo dijete. Nakon mnogih tjedana muke i mraka, neobjašnjivi poriv prema užitku i slavi izvojevao je pobjedu nad bolom. Veliki događaji, pobune na jugu, opet su ga potpuno zaokupili. Marko Polo se iz dana u dan sve više uspinjao na ljestvici časti. Narod koji mu je bio povjeren klanjao mu se, a Kublaj mu je često javno iskazivao znakove svoje milosti. Pred njegovim očima brzo su se izmjenjivale slike čarobne veličanstvenosti i šarenila. Vidio je Kvin-sai, najveći grad na svijetu, prema kojemu je Kambalu postao tek blijeda slika. Grad nebesa, sa svojim kanalima, svojim popločanim ulicama, palačama, trgovima, gajevima, hramovima, kućama užitka, šumom brodova na ogromnoj rijeci Jang-ce, visokim mostovima nad kanalima, kao u Veneciji samo tisuću puta veće ali i skladnije; narod nasmijan, bezbrižan, u kojemu je nosač bio bogatiji nego drugdje mandarin i hodao odjeven u šarenom ruhu. A iznad svega sunčani spokoj, mir što ga nije nikad omela svađa ili neki ustanak. Kvin-sai živio je u Markovim očima kao konkretizacija Taoa, filozofije sunčanog spokojstva. To su spokojstvo jedino “narušavale” ljepotice od “dvadeset i pet karata”, koje su birali između desetine tisuća i tražili ih u Perziji, u Indiji, u stepama Karazana, na granici Tibeta … Marko Polo opredijelio se za svijet ovozemaljskih užitaka ne žudeći više za istinom i savršenstvom.

“Ja pripadam ovome svijetu. Svijetu srca, svijetu ovozemaljskog života, uživanja i muke. Ovi zmajevi se sada zovu bol i ljubav. Ne bore se za biser savršenstva. Možda su skromniji od zmajeva drugog svijeta. Vlastito postojanje im je cilj. Ali za mene nema više povratka. Onaj koji je uložio svoje srce, ne može više nazad! Nikad više neću moći živjeti bez tebe, primamljivo čudo moći, bogatstva i blaženstva… ” (str. 577)

U “Međuigri”, “Izvještaju Marka Pola o njegovom putu u domovinu”, Colerus ukratko opisuje rastanak Polovih od Kublaj Kana i njihov pustolovni povratak morem pun brodoloma i svakakvih drugih pogibelji, u pratnji mlade princeze Kogatin. S velikim bogatstvom vraćaju se u Veneciju 1295.

Završni dio romana, ili “treća epoha”, koji nosi naslov “Jedan svijet postaje djelo a drugi kajanje” sažetak je Colerusove teze o nemogućnosti postizanja oba cilja u svjetovnom životu: materijalnog bogatstva i duhovnog svijeta krajnje istine.

Marko Polo u dobi od šezdeset godina živi u neizmjernom bogatstvu u venecijanskoj palači “Corte millione”, okružen svojim lijepim kćerkama Fatimom i Morettom i mnoštvom prijatelja. Vjerni pratilac Enrico, sada kapetan galije donosi radosne vijesti o novom bogatstvu koje je donio Polovima zarobljavanjem triju đenoveških galija u Jadranskom moru. Među gostima je i Orio Morosini, najmlađi sin Gaspara i Melisse s kojom je Marko u mladosti doživio svoje prve ljubavne užitke. Kćerka Moretta donijela mu je ispunjenje njegove čežnje za potpunom ljubavi. “Ti si to Moretto, ti si moja tisuću i prva ljubav, moja prava, moja nebeska ljubav. ” (str. 600) Na nagovor kćerki i gostiju Marko priča o svojim dogodovštinama na dvoru Kublaj Kana, ali spominje i kasnije događaje, poimence bitku kod “Curzole” u kojoj je sudjelovao sa svojom galijom. Gostu iz Pise, Domenicu di Ferli, Marko daruje svoj “libro”, “knjigu nad knjigama”, kako bi i Pisa upoznala svijet Istoka.

Roman se završava efektnim prizorom kada Marko Polo razgovara s Danteom Alighierijem, koji upravo u to vrijeme boravi u izgnanstvu u Veneciji. Marko želi svojim bogatstvom i utjecajem pomoći siromašnom Danteu da se vrati u voljenu Firenzu, ali istovremeno osjeća pred njim duboko štovanje jer je svojim božanskim djelom “Divinom Comediom” postigao ono što Marko nije uspio. U riječima velikog Dantea Marko nalazi utjehu što nije u potpunosti ostvario cilj svoje romanse potrage, to jest što nije postao, kako bi rekao Northrop Frye, analogon mitskom Mesiji ili izbavitelju koji dolazi iz nekog gornjeg svijeta, iako je svojim državničkim djelom na dvoru Kublaj Kana pobijedio demonske sile donjeg svijeta, povezanima sa zimom, tamom, zbrkom, jalovosti, životom na umoru i starosti.

“Kad se naš duh probudio, oboje smo bili puni ljubavi, obuhvatili smo dva cilja: cilj gospodarenja nad materijalnim i težnju sa usavršavanjem duhovnog svijeta. Sudbina nas je uputila suprotnim putovima. I gledajući u prošlost, moramo obojica priznati, da smo samo zato toliko postigli što smo se odlučili bez ustezanja. Ali naš put nije izbrisao uspomenu na drugi cilj naše mladosti, on nas ne sprečava da spoznamo drugi svijet, iz kojega smo prognali sami sebe. Zato jednoj od dviju sila, koje smo osjećali u sebi, nije udovoljeno u ovoj dolini suza, dok se druga divno razvijala. To je prazakon sviju pravih veličina, Marko Polo, ta isključivost odluke! – On podigne glas: – A sad, Marko Polo, treba da se pokorimo najokrutnijoj odredbi tog zakona svijeta! Prvi svijet postaje djelo, drugi kajanje! Nikome još nije uspjelo da ostvari oba djela! Tek onozemaljski život, koji oslobađa duh, može izbrisati tu podvojenost. Ali dokle god srca biju, mozgovi misle, krv kola žilama, nikad ne će biti drugačije, jer bi se drski napasnik neba, koji bi htio osvojiti jedno i drugo, morao dvostruko kajati: uvijek samo jedan svijet postaje djelo, drugi kajanje!” (str. 613, 614)

Marko Polo je u potrazi za svijetom bogatstva i moći koje je tražio izvan svoje domovine uočio moć razlike (“la difference”), koja mu je omogućila da romansira proživljeno iskustvo. Njegov svjetovni život bliži se kraju, ali ga pismo, “libro”, Knjiga svojim tragom i simulakrom (nadomjestkom) produžava u vječnost.

Garry Jennings: PUTNIK (THE JOURNEYER) – postmoderni bestseler

Dok je Colerusov roman dvaju svjetova, kako ga i sam naziva u podnaslovu, prijatna pitka priča srednjovjekovnog viteza obogaćena moralnim dilemama i težnjama prema filozofskom objašnjenju smisla života u svoj njegovoj raznovrsnosti, dotle je roman Garyja Jenningsa PUTNIK (THE JOURNEYER) (1984) pravi postmoderni bestseler koji rasipa bogatstvo doživljaja i zapažanja Marka Pola na preko 1 200 stranica. Pisana prema postmodernoj formuli uspjeha “seks, nasilje, napetost”, ta bezgranična saga dočarava suvremenom čitaocu, željnom trenutnog opuštanja i lake zabave, sjajne divlje krajobraze, egzotičnu erotiku, urote, bitke, užasna mučenja, jednom rječju opijenost čula na svakom koraku. Time je ispunjen jedan od prvih kriterija postmodernizma: zanimljivost. Uspješna postmoderna prozna konstrukcija proizvodi nova saznanja, koherentnost različitih stupnjeva ili vrsta, u krajnjoj instanci više diskursa u obliku neprekidnih istraživanja, novih tumačenja i nijansiranih opisa, sraza raznih običaja i ponašanja. Nakon svog prethodnog bestselera ASTEKA, Jennings je konstruirao “basnoslovnu pitu … napunjenu mirodijama svoje eksplozivne mašte … punu poleta, šale, živahne scenografije” (“New York Times”), “slap novih jela, prizora, zvukova … smiono razuzdanu, bučnu gozbu vješto priređenu i kontinuiranu” (“Kirkus Reviews”). Postmodernu novínu autor postiže vještim trikom u kratkom predgovoru (“avant la lettre”) u kojemu Marko Polo u dobi od šezdeset i pet godina odgovara na pismo Rustichella iz Pise i slaže se da napišu novu knjigu, ali ovoga će puta u nju unijeti sve ono što su u prethodnoj izostavili, pa neka svijet misli da je sve izmišljeno, dakle da se radi o romanu a ne o putopisu. U MILIJUNU su izostavili nevjerojatno, razuzdano i skandalozno.

Time je Jennings upotrijebio postmodernu strategiju spajanja povjesnoga i fantastičnoga, što je flagrantno nasilje nad realističkim oblicima povijesnoga romana. Jennings se pridržava u osnovi svoga predloška, pa s Markovim i Rusticellovim podnaslovom i počinje pisanje svoga romana PUTNIK: C y a p r e s c o m m e n c e l e l i u r e d e m e s s i r e m a r c p a u l e d e s d i u e r s e s e t g r a n d i s m e s m e r u e i l l e s d u m o n d e. I u samim naslovima poglavlja može se slijediti Markov put iz MILIJUNA: Venecija, Levant, Bagdad, Velika so, Balkh, Krov svijeta, Kitaj, Kanabalik, Tibet, Ksanadu, Ponovo Kanabalik, Manzi, Čampa, Kući.

Jedan od predložaka Jenningsovom PUTNIKU mogao je biti i roman Itala Calvina NEVIDLJIVI GRADOVI (1972). U njemu Carstvo Velikog Kana sadrži u sebi veliki broj gradova koji se nastavljaju jedan na drugoga i nemaju jasne vanjske granice. Pentesilea je grad povezanih predgrađa bez javnog središta, Cecilia je godinama progutala sav obližnji prostor, Truda je gotovo identična sa svim drugim gradovima na svijetu. Iz toga proizlaze proturječja: Kako tri grada mogu postojati jedan pored drugoga ako se za svakoga kaže da je progutao cijelo Carstvo? Ako su svi gradovi gotovo identični zašto se njihovi opisi toliko razlikuju. Kakav to paradoksalan prostor zauzima to Carstvo? Tako se nalazimo u problematičnim svjetovima koji jedan drugoga brišu (“sous rature”), za koje ne znamo da li postoje ili ne postoje, da li je to povijest ili fantastika ili pak povijest i književnost izmjenjuju svoja mjesta. Postmoderni pisci, poput Thomasa Pynchona, Williama Burroughsa, Julia Cortázara, nazivaju takve radikalno diskontinuirane i protuslovne svjetove s nespojivom strukturom – “zonama”, dok Michael Foucault naziva takvo povezivanje neprikladnih stvari “heterotopijom”. Heterotopija tajno potkopava jezik jer čini nemogućim da se određeni predmeti i događaji imenuju te unaprijed razara jezičnu sintaksu.

“Sigurno, kostur naracije doista ističe u prvi plan pitanje povezanosti ili nepovezanosti u Polovom opisu gradova za koje tvrdi da ih je posjetio” (Brian Mc Hale: Postmodernist Fiction, str. 44)

Prvo poglavlje “Venecija” počinje Markovim izlaganjem o podrijetlu njegove obitelji, za koju kaže da je došla iz Dalmacije iza godine 1.000, i da se u starom zavičaju nazivala nešto poput “Pavlo”. Pratimo život u Veneciji s motrišta Marka kao dječaka i zatim kao mladića, a najviše Markova prva spolna iskustva, kao na primjer kad uhvati “in flagranti” svoju odgojiteljicu Ziu Zuliu c crnačkim robom Michielom ili pak njegovo vođenje ljubavi s donom Ilariom, koje pisac detaljno opisuje i dijelove ljubavne predigre uspoređuje s glazbenim sekvencama. Za mladoga Marka Venecija je grad pun doživljaja, kojih opasnost on još ne osjeća i uzbudljivosti kojima se predano predaje. Tako je gotovo postao aktor u ubojstvu budućeg dužda u što ga je iskusna i pohotna dona Ilaria vješto uvukla. Ali prava iskustva tek slijede.

U drugom poglavlju “Levant” detaljno se opisuje putovanje Polovih, Markova prva saznanja o plovidbi i pomorskim kartama, dolazak u Akru i njegov prvi susret s arapskim svijetom. Posebice ga fasciniraju raznovrsna arapska jela od kojih mu se neka i gade, kao i priče njegovih arapskih vršnjaka o “sodomiji” i obrezivanju muškaraca i žena.

“… malo je muslimana koristilo žene za svoj spolni užitak. Zašto i bi? Bilo je toliko mnogo muškaraca i mladića koje su mogli imati, punašnijih i ljepših od bilo koje žene. Ako ostavimo sve drugo postrance, muški ljubavnik bio je privlačniji od žene jednostavno zato jer jest muškarac.” (str. 155)

Jennings gornjim opisom nastavlja tradiciju zapadnih pisaca koji idu na Levant u potrazi za “različitom vrstom spolnosti” (Edward Said). Od Andréa Gidea, Oscara Wilda, E.M. Fostera do Malcolma Forbesa i Micka Jaggera. Homoseksualnost Arapa u književnim djelima Zapada današnja poststrukturalistička kritika tumači kao “prisvajanje takozvanog Istoka da bi se na njega projicirala različnost koja odražava zapadnjačke psihoseksualne potrebe” (Edward Said: Orientalism). Homoerotika orijentaliziranog diskursa, bez obzira na takva tumačenja, ili pak u skladu s njima, efektna je narativna tehnika koja pojačava marketinšku privlačnost planiranog bestselera kod određene ciljane grupe čitaoca.

Iz svijeta fantastike zamišljenog Orijenta preuzeta je i epizoda s čupovima od ulja u koje Arapi stavljaju dječake i drže ih u njima da im tijelo potpuno omekša a onda im čupaju glave koje uzvikuju raznorazna proročanstva. To je digresija koja nema svog korelata u MILIJUNU, a kojoj je svrha razbuktati znatiželjnu maštu.

Putena senzualnost Orijenta kao “locusa iracionalne i erotske ženstvenosti” (David Harvey: Consciousness) osobito dolazi do izražaja u opisu Markovih ljubavnih pustolovina u Bagdadu (treće poglavlje). Sama arhitektura tog užurbanog središta u kojega vode trgovački putovi svih mogućih naroda i rasa, Marka podsjeća na muške i ženske spolne organe. Detaljan opis Markove ljubavne igre s dvije bagdatske sestre princeze, od kojih je jedna lijepa ali mora ostati djevica radi kraljevske udaje, a druga je ružna ali nezasitna u vođenju ljubavi, raspaljuje maštu zapadnog čitaoca koji svoje putovanje na Orijent vidi u “znaku želje, užitka i prijestupa” (Dennis Porter: Haunted Journeys: Desire and Transgression in European Travel Writing).

Ali Markovo putovanje ispunjeno je i preprekama koje mora savladati da bi se opet mogao posvetiti užitku. Takva jedna tegoba je prijelaz Polovih preko Velike slane pustinje, koja čak nije ucrtana ni u kartama što su ih posjedovali. Prkoseći pješčanim olujama, žeđi, opasnosti od strašnog plemena Karauna, od krvoločne pustinjske nemani koja ima obilježja sedam različitih životinja i koja je isisala krv njihovom arapskom pratiocu, Asisu, Polovi su došli do Balkha.

Igra dobra i zla, lijepog i ružnog, života i smrti stalni je pratilac Markova putovanja, a postmodernom književniku služi da ukaže na razliku, ali i odgodu (“la différance”), jer se Markove pustolovine neprestano jedna od druge razlikuju a njegovo putovanje odgađaju u nedogled i tako spašavaju književnog junaka od prerane smrti.

Jenningsov narator, Marko Polo opisuje grad Balkh (četvrto poglavlje) kao grad bazara punih trgovaca i kupaca, s veličanstvenim hramovima i luksuznim karavan-sarajima, glavnu postaju za karavanske trgovce koji putuju Putom svile. Nekad je to bilo slavno sjedište i glavni logor Aleksandra Makedonskog, koje su horde Čingiz kana razorile 1220. godine, kao što bi “čizma pregazila mravinje gnijezdo”. Legenda govori da se je u njemu Aleksandar Veliki za vrijeme svojih osvajanja na Istoku zaljubio u princezu Roksanu, pa tako sva tamošnja plemena tvrde da su njihovi potomci. Tu je Marko Polo susreo i Gebre, pripadnike plemena koji nikada nisu prihvatili Prorokovo propovijedanje već su se još uvijek klanjali Ormuzdu, drevnom bogu vatre. Jedna od njihovih djevojaka svukla je Marku odjeću, otežalu i uprljanu od pustinjskog pijeska, i oprala ju je, ali ne u vodi već u vatri, na Markovo zaprepaštenje. Ali on je ubrzo racionalno objasnio to čudo jer u predjelima oko Velike slane pustinje postoje stijene s posebnnim svojstvima od kojih se prave tanke niti pa se od tog materijala tkaje pustinjska odjeća, koju je Marko, i ne znajući za njena magična svojstva, kupio prije prelaska Velike pustinje.

Transformacija elemenata vatre i vode i njihova ritualna svojstva pročišćenja također je jedna od struktura postmodernog književnog postupka.

U poglavlju “Krov svijeta” pratimo Marka Pola kako na nadmorskim visinama do kojih je rijetko doprla noga zapadnog čovjeka provodi vrijeme gledajući razne tatarske igre na konjima i plesove, kako se zabavlja s djevojkom Čiv (Sječivo) i kako pozorno sluša neobične priče koje mu priča Hakim Mimdad. Takva jedna neobična pripovijest je ona o pjesniku Majnunu i pjesnikinji Laili koji su se u svojim ljubavnim umijećima mogli pretvarati u suprotne spolove pa čak i životinje.

Ali Marka još više privlači mogućnost da i sam osjeti blagodati ljubavnog napitka koji mu pripravlja Mimdad od raznih tekućina, prašaka i uz magične litanije. Autor detaljno opisuje mučne učinke koje na njega ostavlja takav napitak, osobito kad mu se učinilo da se preobrazio u ženu i da je osjetio kako rađa dijete. Marko svojom preobrazbom doživljava “ljepotu opasnosti” koja će mu poslužiti kao poduka u njegovom budućem odnosu prema ženama.

Preobrazba književnog junaka u drugi spol, životinju, u dijete ili starca, česta je postmoderna narativna tehnika, kojom se služi i jedan od najizazovnijih postmodernih romanopisaca, Thomas Pynchon, na primjer. Sam ljubavni napitak ima ulogu “pharmakona”, u isto je vrijeme lijek i otrov, bol i užitak.

“Taj tip bolnog užitka, povezan koliko uz bolest toliko i uz njeno liječenje je “pharmakon” u samom sebi. On je i dobro i zlo i ugodno i neugodno. Ili bolje rečeno te se suprotnosti mogu ocrtati unutar njegove mase.” (Jacques Derrida, Dissemination, str. 99)

U poglavlju “Kitaj” Marko pomoću legende objašnjava stvarnost kada pokušava razjasniti ime “Plamenih planina” pričom o tome kako su demoni spalili nekada bujne i zelene planine, a poganski bog je otpuhnuo plamenove tako da su ostale samo gomile pijeska koje još uvijek sjaju poput žeravice. U tim je planinama Marko vidio i napuštena jaja divovske ptice ruk.

Koristeći se tehnikom labirinta, pisac postavlja svoga junaka, Marka Pola, u priče i legende koje se razvijaju jedna iz druge, te miješaju sa stvarnim doživljajima Marka Pola na njegovom putovanju bez vidljivog kraja i svrhe.

Takav jedan mogući cilj je Markov boravak na dvoru Kublaj Kana i posjeta najbogatijoj provinciji Manzi, što pisac prikazuje u poglavljima “Ksanadu”, “Kanabalik ponovo”, “Manzi”. Marku Polu tu se pružila mogućnost da u potpunosti razvije sve svoje vještine, ali je pokazao i sve vrline svoga karaktera. Služeći Kublaj Kanu on je doživio i svoju najveću i jedinu pravu ljubav s ljupkom i obrazovanom gluhom djevojkom Hui-sheng, koja je svoju gluhoću nadoknadila oštrinom svih njenih ostalih čula i razrađenim kineskim stilom ponašanja. Carstvo Kublaj Kana epifanijski je prostor u kojemu Marko ispoljava svoju dionizijsku energiju i doživljava sadašnjost kao vječnost. Njegov svakodnevni državnički rad i beskrajna putovanja po kineskim provincijama prate svetkovine, od kojih ga je najviše zabavljao festival raketa ili pak igra šaha sa živim figurama u kojoj su robovi doživljavali istinsku sudbinu figura u igri tako “da se rijetko događalo – jao – da se cvjetne gredice nisu ovlažile krvlju.” (str. 1025).

Pučke svečanosti, obijesne igre, zabave uz mnoštvo svijeta, cirkusi, sajmovi, zabavni parkovi, putujuće predstave pojavljuju se u modernoj prozi kao sredstvo prekida naracije, kao način da se nadnaravno uvuče u “normalnu” stvarnost. Postmoderna proza nasljednica je menipejske satire koja se izvorno razvila u direktnom dodiru s pučkim karnevalom. Takvim se fikcionalnim sredstvima često koristi John Barth (Izgubljen u kući zabave), a teoretski ih je najdosljednije razvio Mikhail Bakhtin i sveo ih na razinu “karnivalizirane književnosti”.

Gary Jennings učinio je svojim romanom PUTNIK Marka Pola božanstvenom osobom zbog toga što je razbio granicu između stvarnog i izmišljenog, između povijesti i književnosti i između autora i književnog junaka, kao i između pisca i čitaoca. Svi oni plove u moru postmodernog pisma a njihovoj plovidbi nema kraja. Njena je svrha u njoj samoj.

Marilyn Sharp: MAJSTORSKI UDARAC (MASTERSTROKE) – politički triler

Američka književnica Marilyn Sharp boravila je u Korčuli početkom sedamdesetih godina i prisustvovala predavanjima tzv. Ljetne filozofske škole, gdje je imala prilike susresti najveće svjetske filozofe. Nadahnuta Korčulom i ozračjem intelektualnih diskusija u vrijeme toplih ljetnih mjeseci, napisala je osamdesetih godina roman MASTERSTROKE (MAJSTORSKI UDARAC) u kojemu se veći dio radnje odvija u gradu Korčuli, a glavni zaplet romana je potraga za pravim podrijetlom Marka Pola, tj. za Korčulom u koju vode putovi predsjednike SAD i SSSR-a. Roman je pun spletki i međusobnih obračuna tajnih službi kao i političara koji zastupaju različite ideologije i imaju različite poglede kako razriješiti dugotrajni hladni rat. Topli ambijent Korčule idealni je locus za takav povijesni rasplet, a protagonistima romana uzor je veliki korčulanski diplomat, Marko Polo. Jedna od junakinja romana, Nicole, kći američkog ministra vanjskih poslova Comptona, istražuje unajmljenim brodićem Korčulanski arhipelag, gleda u daljini Lastovo na kojemu je, legenda tvrdi, nimfa Kalipso držala zarobljenog Odiseja, Markovog prethodnika, sedam godina. U svojim maštanjima o povijesti i mitologiji tog dijela Mediterana, Nicole čuje zov sirena koji doprinosi stvaranju osjećaja zemaljskog raja. Nicolin zaručnik Peter Lucas i sovjetski ministar vanjskih poslova, Miloslavsky, penju se u stari grad pokraj renesansne lođe nasuprot koje stoji natpis na ruskom i engleskom “Dobrodošli u Korčulu”. Iza platnenog natpisa nalazi se dio kasete koju sinhronizaraju s drugom polovicom u kući Marka Pola. Ulogu tajanstvenog otoka, čestog mjesta radnje u suvremenim političkim trilerima, preuzima šumovita Badija na kojoj se nalazi Svjetski kompjutorski centar koji bi u orvelovskom stilu trebao kontrolirati zone odgovornosti pojedine velesile. Iako svaka od velesila želi točno odrediti svoje “zone odgovornosti” one nemaju čvrstih granica i postaju postmodernistički “heterotopijski” prostor, poput nevidljivih gradova iz romana Itala Calvina. Ulogu Derridainog “pharmakosa” (žrtve) igra sovjetski ministar Miloslavsky koji je htio oboriti svoga predsjednika Sukhova i zbog toga mora ispiti otrov (“pharmakon”) dok lijek (također “pharmakon”) ispijaju predsjednici SAD-a i SSSR-a u obliku rashlađenog whiskya na toplom otoku Badiji, jer su se sporazumjeli o novom dogovoru koji će poštivati interese svih a ne samo velikih sila.

Dižu se čaše za mir i da se istinska Korčula, u kojoj se rodio prvi svjetski putnik i veliki vjesnik vječnog mira, Marko Polo, ostvari u budućnosti.

Paul Griffiths: JA I MARKO POLO – postmodernistička slagaljka

Postmodernistička igra zamjene uloga autora i književnog junaka nastavlja se i u najnovijim književnim djelima kao što je roman JA I MARKO POLO (1989) Paula Griffithsa. Taj glazbeni kritičar londonskog “Timesa” dobio je 1990. g. za svoj roman JA I MARKO POLO (MYSELF AND MARCO POLO) književnu nagradu Commonwealtha. Roman je napisan u maniri rafinirane postmodernističke slagaljke (“puzzle”) u koju se postupno uklapaju dijelovi putopisne književnosti i dalekoistočnog umijeća pripovijedanja. Radnja se zbiva u đenoveškom zatvoru u neprekinutom dijalogu između Marka Pola i njegovog tekstopisca (“ghost writer”) Rustichella da Pisa. Marko Polo neprestano ispravlja svog prijatelja-zatvorenika i suradnika na tekstu povijesnog romana MILIJUN, ali Rustichello ide svojim putom, jer je za njega književna istina važnija od povijesne. Rustichello u svom tekstu mijenja Polovo usmeno pripovijedanje, uljepšava neka mjesta, ponešto ispušta, pa se pred čitaocem odvije jedno potpuno drugačije putovanje, ono u kojemu Daleki Istok postaje neostvarena želja zapadnog čovjeka, u kojemu se miješaju prošlost i sadašnjost.

Tema Marka Pola, čarobni svijet Dalekog Istoka i tema o Marku Polu, tom čarobnom svjetskom putniku/piscu nepresušni je izvor postmodernih romanesknih pomaknuća (“displacaments”). Ona se prelijeva i u druge žanrove, pa je tako o Marku Polu napisana i opera i drama, a elektronski mediji, poput filma, televizije, videa u njoj pronalaze svoja nadahnuća, u neprestanoj težnji da što veći broj potrošača masovnih sredstava priopćavanja uvuku u marketinšku igru velikih brojeva i velikog novca.

Međutim književni tekst od svih njih je najizražajniji jer je jedino on sposoban prenijeti ono što je najveća vrijednost Marka Pola, kao svjetskog putnika i svjetskog književnika: osjećaj, energiju, uzbudljivost.

Autor: Dr. Živan Filippi

Korčula, rujan 1995

IZVORI

A. Izvori književnih djela:

1. The Travels of Marko Polo, The Complete Yule-Cordier Edition, Volumes I and II, Dover Publications, Inc. New York 1993.
2. The Travels of Marco Polo, Penguin Books, 1965.
3. Egmont Colerus, Marko Polo, roman dvaju svjetova, Kultura Zagreb 1957; prijevod s njemačkog Kosta Petrović.
4. Gary Jennings, The Journeyer, Arrow Books, London 1984.
5. Marilyn Sharp, Masterstroke, New York 1983.
6. Paul Griffiths, Myself and Marco Polo, Chatto & Windus, London 1990.

B. Izvori književne kritike:

1. Brian McHale, Postmodernist Fiction, Routledge, London and New York 1991.
2. Derek Gregory, Geographical Imagination, Blackwell Publishers, Cabridge Massachusetts & Oxford 1994.
3. Jacques Derrida, Dissemination, The University of Chicago Press, 1981.
4. ” Of Grammatology, The Johns Hopkins University Press, Baltimore and London 1982.
5. Northrop Frye: Anatomija kritike, Naprijed Zagreb 1979; prijevod s engleskog Giga Gračan.
6. Northrop Frye, The Secular Scripture, Harvard University Press 1976.
7. Joseph A. Boone, “Vacation Cruises, or the Homoerotics of Orientalism”, PMLA, Vo 110, No 1, pp 89-107.
8. Timothy Clark, “By Heart: A Reading of Derrida’s ‘Che cos’ e la poesia’? through Keats and Celan”, Oxford Literary Review, Vol. 15, nos 1-2, 1993, pp 43-78.
9. Antonio Negri, Sur Mille Plateaux, Chimeres, Automne 1992, No 17, pp. 71-93.
10. Felix Guattari, “Pratiques écosophiques et restauration de la Cité subjective”, ibid. pp. 95-115.
11. Živan Filippi, Sedam antropoloških struktura u postmodernoj književnosti, August Cesarec, Zagreb 1985.