Don Božo Baničević
ŽUPA - ŽRNOVO NA KORČULI


Položaj i ime

Žrnovo je jedno od pet starih naselja na otoku Korčuli, smješteno u sjeveroistočnom dijelu otoka na prostranoj visoravni i najbliže je od svih naselja gradu Korčuli. Žrnovska visoravan obiluje humcima, glavicama, poljima, udubinama, vrtačama, slikovitim kamenim oblicima. Sve te umjetničke i estetske slike uokviruje zelenilo brojnih i vitkih čempresa koji dovršuje dekoriranje žrnovske panorame. Zato je i putopisac učitelj Petar Kuničić i mogao godine 1896. zapisati o Žrnovu: "Najbolji kist poklonio bi se toj divotnoj slici..." Stoga se i može reći da je Žrnovo kao predodređeno da bude domovina slikara, klesara, kipara, pisaca,...
Kao prigradsko naselje udaljeno od grada samo 4 km, Žrnovo je posve oslonjeno na grad ne samo radi prodaje proizvoda nego i poradi ostvarenja rada i zaposlenja. Upravo takvim uključivanjem u širu zajednicu Žrnovo razvija vlastitu fizionomiju, običaje, zanimanja, pogled i svijest.
Da je Žrnovo i u davna vremena bilo temeljno naselje u istočnom dijelu otoka Korčule, razabiremo i po tomu što ono i danas ima veoma veliki distrikt koji seže do samog grada Korčule i do velike blizine Lumbarde, a k tomu su se od njega otkinuli i pupnatski i račiški distrikti. Žrnovski je, dakle, distrikt svim susjedima mnogo podario, a još uvijek za sebe mnogo zadržao.
Jednako kao što je Pupnat imao ulogu motriti dolazak putnika s Pelješca na Korčulu iz pravca Vignja (lat. vulcana = vatre), gdje bi se zapalila vatra, a potom se išlo barkom po putnike, sličnu je ulogu imalo i Žrnovo u jednom dijelu Korčulansko-pelješkog kanala. Odmah ispod samog Žrnova nalazi se veoma dobra luka Banja, koja je u antičko doba mogla biti luka dolaska na Korčulu za Žrnovo i Lumbardu. Na to upućuju i veoma strmi put iz Banje do Žrnova, koji se dalje nastavlja do Lumbarde. Osim toga puta od Žrnova je vodio i antički put prema Pupnatu, zapadnom dijelu otoka, pa je Žrnovo svojevrsno raskrižje gdje su mnogi putovi nevjerojatno isprepleteni i koji i danas izazivaju našu pozornost i radoznalost. Možda je i u antičko doba postojao i put prema lokaciji današnjeg grada, ali je sigurno da je bio onaj prema Zagracu i Donjem Blatu, jer je i danas vrlo vidljiv.
U svojoj knjizi Imena župa na otoku Korčuli bio sam uvjeren da je ime Žrnovo poradi njegove starosti izvedeno od lat. pridjeva cotiarna, ali sam naknadno došao do zaključka da bi naziv mogao biti vezan ne za kamenitost, nego za strmenitost jer tamo gdje je Prvo selo (Žrnovo) počinje put prema Banji, koji se ruši, strmoglavljuje, a to se lat. kaže cerna. Kako najstarije grafije za Žrnovo glase: Zernova (1307.), a poslije: Zernoa, Xernoa, Cernoa itd., očito je da su svi ti nazivi iz arhivskih knjiga veoma blizi pridjevskoj izvedenici Cernua, pa se zaključuje da je od te riječi lako mogao nastati naziv u doba dolaska Hrvata na otok: Žrnovo, što je i predmet našeg proučavanja.
Jedno toponimsko ime ne smijemo promatrati izolirano, nego ga moramo vezati uz njemu slične da dobijemo istu znakovitost na terenu. Tek tada znamo što ono znači i koje je etimologije. Paralelni nazivi za Žrnovo su Splitska Žrnovnica (1080., Sirnouiza), Žrnovica u Župi dubrovačkoj (1164., Servanitie), Isernia u srednjoj Italiji i Crnjava kod stonskog Starog grada. Svi ti nazivi pokazuju strmenitost, strmoglavost, ali Crnjava nam može poslužiti kao paradigma za sve primjere. Tu se putem iz Ponikava stiže na kameniti klanac Crnjavu, a zatim se naglo spušta (pa i serpentinama) do Glavice sv. Mihovila i mjesta gdje je bio grad Ston prije 1333. godine. Ovdje sam dao nekoliko primjera koji upućuju na istoznačnost s nazivom Žrnovo, odakle se "niz tok" put strmoglavljao prema važnom pristaništu i luci Banji, gdje je i nađena rimska "villa rustica", pa je Žrnovo na taj način moglo dobiti i svoje ime.

Iz prošlosti Žrnova

Žrnovo se prvi put spominje u arhivskim spisima 1307. Ovdje čovjek živi kontinuirano od pretpovijesti do naših dana, kako to pokazuju nalazi u Jakasovoj špilji iznad uvale Rasohatice, ilirske gomile, rimski votivni natpis itd. Zemlja je ovdje plitka i škrta pa je čovjek morao naprezati um i volju da ostvari umijeće življenja svojim radom u polju, u gori, na moru, od obrta, od uzgoja stoke itd.
Prije nego se oformio današnji grad Korčula (poslije 1000.) Žrnovo je imalo vodeću ulogu na ovom dijelu otoka, i na kopnu i na moru. Da se ostvari sigurnost života, moralo se motriti more i opasnosti koje su mogle odatle doći. Zato su u antičko doba, a i poslije, tu svoju službu Žrnovci s vršaka Brda (Čabinovoć=preko vrška put) dobro obavljali.
Bilo je i sukoba s neprijateljem, osobito 1571., kada su Turci kao po dogovoru napali otok Korčulu i sva njezina naselja kao pripravu za bitku kod Lepanta, u kojoj su sudjelovale turske i kršćanske pomorske snage.
Potkralj Alžira Uluz-Ali napao je snažnim brodovljem grad Korčulu, Turci iz Herceg- -Novoga s tri galije prodrli su preko Gršćice sve do Blata, Karakozije iz Ulcinja s brojnim galijama na povratku iz Hvara iskrca čete u uvali Račišće koja tada nije bila naseljena, pa su harali preko Pupnata, Žrnova sve do Lumbarde, gdje su se opet ukrcali na brodove koji su ih tamo čekali. Oni su robili, pljačkali, palili i ubijali sve do čega su došli. Tada je stradalo i Žrnovo, kako to razabiremo iz Vizitacije nadbiskupa Valiera, gdje piše za crkvu Sv. Mihovila da je u njoj bila uništena oltarna slika od Turaka ("pala a Turcis confracta"). I Smokvica je tada stradala od Turaka iz Hercegovine koji su se iz nekoliko galija iskrcali na Blacama i sukobili su se sa Smokvičanima u blizini Gradine na lokalitetu koji se danas zove Krvava ropa.
Koliko je bilo stradanja u Žrnovu za tog gusarskog i barbarskog napada, ne možemo utvrditi jer nedostaju dokumenti. To što Valier spominje samo Sv. Mihovila, što je mogao biti ili prvi ili posljednji na udaru, zaključujemo da su ostali objekti od 1571. do 1579. već mogli biti popravljeni, pa vizitator, ništa ne primijetivši, ništa o tome nije ni zapisao.
U Žrnovu je bilo i kužnih bolesti kao i u gradu i po ostalim naseljima otoka, ne samo poslije bitke kod Lepanta nego i prije. Tada se najviše i razvila pobožnost prema sv. Roku, moćnom branitelju od kužnih i zaraznih bolesti.
A bila je i zgoda, kako piše Farlati, da je jednom grad snašla kuga pa se općinski vijećnici presele u Žrnovo, koje je od kuge bilo pošteđeno, da tu u miru vijećaju i donose općinske odluke. Jednako tako bio je biskup dopustio kanonicima da mogu proboraviti godinu dana izvan Korčule kako bi izbjegli zarazu kuge u gradu uz uvjet da nađu zamjenu drugog kojeg svećenika i njegova pomoćnika koji će obavljati službu Božju umjesto odsutnih kanonika.
Godine 1612. biskup Teodor Diedo vizitira svoju korčulansku biskupiju i sva naselja pa tako i Žrnovo. On spominje sve crkve i sve čime su opremljene slično kao što je to bio učinio vizitator apostolski Valier 1579.
Godine 1619. biskup Teodor Diedo u jednom svom aktu govori zašto Čara i Pupnat ne mogu imati vlastitog župnika pa je po savjetu vizitatora Oktavijana Garzadora, nadbiskupa zadarskoga, 1625. odijelio Pupnat ispod jurisdikcije žrnovskog župnika odredivši Pupnatu vlastitog župnika. Dotad su primali Pupnaćani sv. sakramente u Žrnovu. Otuda razabiremo zajedničku pobožnost Žrnovaca i Pupnaćana u Crkvi sv. Staša ili veliku sličnost pupnatske kumpanjije sa žrnovskom moštrom i seoskih ličnosti u vrijeme svečanosti tih igara s mačevima. Poslije se ipak vidjelo da je vrlo teško uzdržavati župnike Čare i Pupnata pa je samostalnost tih župa bila relativna, a Pupnata sve do 1896.
Biskup Teodor Diedo morao je voljeti Sv. Vida kad je na pragu te crkve dao urezati imena svetaca i svoje vlastito ime. Jednako tako je taj biskup savjetovao da se u Sv. Iliju postavi kameni lik sv. Ilije umjesto slike koju izjeda vlaga. Danas vidimo da se to bilo i ostvarilo, jer je tu skromni svečev kameni lik.
Vizitator Garzadoro poput biskupa Dieda daje razne upute i odredbe za crkvu i stvari koje se tiču božanskog kulta, a među njima je i važna njegova uputa gdje čuvati sv. ulje (danas niša u zidu kraj velikog oltara). Još je mnogo važniji njegov savjet da se napravi kameni studenac za krštenike koji će biti mnogo doličniji od postojećeg i s natkriljem. Taj je vizitator uvijek određivao do kad se ima nešto učiniti. Za krstionicu je dao rok od dva mjeseca! Možda je naša današnja krstionica kao ures crkvi baš tada i nastala, na što upućuje i njezin stil. Hvala za savjet nadbiskupu Garzamoru!
Taj isti vizitator za crkvu i groblje sv. Vida određuje da se u roku od nekoliko mjeseci groblje opaše zidom i stave na njega drvena vrata i prozori na crkvu.
A za Sv. Mihovila, videći da je crkva ruševna i da od svega što ima biti na oltaru tu ničega nema, zapovijeda da se sekvestriraju prihodi crkve dok se ne providi sve što je crkvi potrebno pod budnim okom i savjesti presvijetlog Ordinarija, biskupa iz Korčule.
Žrnovo je dalo crkvi i domovini više vrijednih crkvenih djelatnika i dostojanstvenika. Spomenimo ponajprije Jakova Baničevića, koji je rođen u Postrani 1466., a umro je u Trentu 1532. i pokopan u tamošnjoj katedrali. Bio je crkveni dostojanstvenik, humanist, diplomat, prijatelj mnogih papa, careva i glasovitog svog suvremenika Erazma Roterdamskoga, koji je za Baničevića izjavio: "muž prepun svake vrsti ukrasa". Spomenimo i don Jakova Baničević, mlađega, koji je početkom XVI. stoljeća dao popraviti Crkvu sv. Mihovila, pa don Petra Baničevića, kanonika, don Nikolu Baničevića itd. Iz Žrnova su potekli i drugi svećenici iz obitelji: Brčić, Tvrdeić, Skokandić, Curać, Cebalo, [egedin, Jerićević i Batistić. Don Nikola Batistić (1846. - 1929.) bio je profesor, pjesnik i župnik, kao i oni prije spomenuti.
Spomenimo i vitešku igru "moštru", koja se i danas igra u Postrani. Ona je identična kumpanjiji u starim naseljima otoka Korčule, a ono što je najvažnije: o moštri se svjedoči i Statut iz 1620., koji znatno pomaže u proučavanju o postanku, značaju i rasprostranjenosti ove drevne igre s mačevima.

Župa od pamtivijeka

Ono što je Blato na zapadnom dijelu, Smokvica u sredini, to je Žrnovo na istočnom dijelu otoka, sve dok glavnu ulogu nije preuzeo grad. Kao što je kršćanska vjera još u apostolsko doba doprla u Dalmaciju po sv. Titu, Luki i Marku, koje su poslali sv. Pavao i Petar, tako je isto vjera u Krista Spasitelja našla ovdje svoje uporište i ukorijenila se u župi Žrnovo. Tu je sigurno izrasla i prva od svih crkava Žrnova, ona na groblju sv. Vida, mučenika sa Sicilije, u vrijeme cara Dioklecijana. To je bila i prva župna crkva, a tek poslije je glavnu ulogu preuzela Crkva sv. Martina. To razabiremo iz vizitacije nadbiskupa Valiera i biskupa Dieda.
U sakristiji Sv. Martina jedna poveća spomen-ploča na latinskom jeziku iz 1672. koja tumači legat Jakova Cebalovića i obvezu da mu se o godišnjici smrti reče jedna pjevana misa i još 16 tihih misa u vrijeme godišnjih kvatri za njegove dobročinitelje. Izgleda da je Jakov Cebalović bio ne mali dobročinitelj pri rekonstrukciji i dogradnji župne crkve Sv. Martina.
Kada se dogradio zvonik župne crkve, zasad još nismo mogli ustanoviti, ali će se to možda ubuduće ipak otkriti iz nekog dokumenta.
U vizitaciji biskupa Dieda nalazimo obilje podataka o crkvenim objektima iz početka XVII. stoljeća, a jednako tako i raznih drugih podataka iz života župe Žrnovo, a odnose se na njezin liturgijski, društveni, ekonomski i pravni život.
Današnja župa Žrnovo proširila se i na sjevernu morsku obalu od Strećice sve do Vrbovice, pa i dalje. Inače, ona je tradicionalno obuhvaćala zaseoke: Brdo, Prvo selo, Kampuš i Postranu. U takovoj prostornoj raznolikosti svi župljani Žrnova dužni su održavati živu vezu sa župnom crkvom Sv. Martinom jer je to najbolji način da sačuvaju svoj identitet pripadnosti toj crkvenoj zajednici. To je i način da župa nastavi put u svoju budućnost.
Svi su vizitatori svojom prisustnošću, odredbama i poticajima unaprjeđivali razvitak crkvenog i župnog života s obzirom na crkvenu arhitekturu, crkveni namještaj, liturgijsko ruho, te oltarno i procesionalno zlato i srebro. Tako je i župa Žrnovo u svemu tijekom svih vjekova napredovala pod vodstvom budnih pastira biskupa i svećenika.

pok. don Jozo BatisticŽupnici

U prošlosti (XIII. - XVI. stoljeće) župnik se naziva kapelan u svim župama na Korčuli. Birao ga je narod, a biskup bi ga nakon provjere njegova praktičnog i teorijskog znanja redovito i potvrdio. Najstariji župnik za koga znamo u Žrnovu bio je don Frano Goriglavić 1579. Na sinodi što ju je sazvao korčulanski biskup Diedo bio je među drugim dostojanstvenicima i župnicima otoka Korčule i žrnovski župnik don Vinko de Paulis. Izgleda da su i u Žrnovu kao i u Smokvici u davna vremena župnici bili pučani iz Korčule, a poslije iz otočnih naselja.
Popis žrnovskih župnika počinje kronološkim redom 1635., a tada je bio u Korčuli biskup Jakov Fagagna. Prema popisu što nam ga donosi knjiga župne kronike Žrnova sastavljenu prema matičnim knjigama bilo je u Žrnovu ukupno do danas 67 župnika. Tu ne računamo župnike ekskurzore koji su dolazili iz drugih, obično susjednih župa u vrijeme kad je župničko mjesto u Žrnovu bilo ispražnjeno. U usporedbi s nekim drugim župama dolazimo do zaključka da su se župnici Žrnova brzo izmjenjivali. Mnogi su od njih iste godine došli i otišli. Najkraće je bio župnik don Stjepo Štuk, 1850. samo 47 dana, a slijedi ga don Antun Skokandić, 1774. od 20. IX. do 20. XI. Najduže je u ovoj župi služio Crkvu i narod svima nama dobro poznati don Josip Batistić, gotovo 37 godina. Župa Žrnovo imala je pravo i na kapelana, osobito kad se broj stanovnika početkom XX. stoljeća naglo povećao.

Župni ured

Prije 1579. mi ne znamo gdje se u Žrnovu nalazio župni stan, a tako isto ni Župni ured. Budući da je u davna vremena župna crkva bio Sv. Vid, mogli bismo zaključiti da je svećenik stanovao negdje u Kamnušu u jednoj od onih veoma starih kuća. Odatle bi on najlakše mogao stići do Sv. Vida. Gdje je živio župnik, tu mu je bio i Župni ured.
U Vizitaciji nadbiskupa Valiera doslovno piše: "Neka se uredi Župni stan u blizini crkve da u njemu može stanovati župnik jer će to biti najviše prikladno za cijelo selo. Neka bude u njemu kat ili sular, ognjište, soba za spavanje i kuhinja." Ako se iz tog opisa pomno pregleda kuća Mare Matulović, u kojoj je ona stanovala do naših dana, zaključit ćemo da je najvjerojatnije to bila ona župna kuća koju je odredio vizitator Valier da se sagradi i uredi za župnika. U toj su kući živjeli mnogi žrnovski župnici sve dok se nije sagradila u drugoj polovici prošlog stoljeća sadašnja kuća za župni stan.
Lako nam je zaključiti da je Župni ured slijedio župnika.
Sadašnji župni stan podignut je najvjerojatnije sredinom druge polovice XIX. stoljeća prema nacrtima koji su bili "u modi" u vrijeme Austro-Ugarske. Tu je sada smješten Župni ured, matične knjige i druge crkvene dragocjenosti, kao i arhivski spisi. Taj se župni stan sada uređuje jer je godinama bio zapušten i neprikladan za stanovanje. Južno od Sv. Martina 1902. podignuta je nova dvokatna kuća koja je imala poslužiti za crkvenu konobu, za potrebe bratovština i za stan župnog pomoćnika (kapelana).
Matične knjige krštenih počinju 1635., vjenčanih 1697., a umrlih 1707. Budući da je vizitator Valier 1579. zapovjedio da se počnu voditi matične knjige prema odredbi Tridentskog koncila i prema obrascu što će ga dati mjesni biskup, nije nam razložno da je prošlo toliko vremena od odredbe do izvršenja zapovijedi. Možda se tu dogodilo i nešto treće. Prema pisanju župne kronike, naime, pripovijeda se da se za župnika don Petra Jerićevića bio zapalio Župni ured i da je tom prigodom stradalo i nekoliko starijih spisa. Možda su tu bili i dijelovi nekih matičnih knjiga. Radi usporedbe, na primjer, matične knjige u Korčuli počinju 1583., u Smokvici 1612., u Blatu 1634. itd.

Crkve

Župa Žrnovo je uz Blato i Smokvicu jedna od tih župa koje su od pamtivijeka postojale pa je tu kroz sve vjekove kršćanstva bilo lijepih i dotjeranih crkvenih objekata. Ovdašnja crkvena zajednica je pod okriljem sv. Martina biskupa i ove smo godine proslavili 1600. obljetnicu smrti tog velikog Božjeg ugodnika.
Župna crkva Sv. Martina spominje se prvi put u jednoj arhivskoj ispravi od 3. lipnja 1329. u svezi s nekim zemljištem blizu te crkve. U početku je to bila malena crkvica uz glavni otočni put prema zapadu na slikovitoj kamenoj glavici, a poslije se povećavala, kako to možemo naslućivati iz godina koje su uklesane iznad glavnih vrata pri zabatu: 1619., 1678. i 1911. kada je crkva dobila svoj sadašnji izgled. Sve te gradnje možemo više-manje pratiti ako promotrimo zidove izvana i način kako su kameni tesanci međusobno sljubljeni. Crkva je u biti barokna građevina sa zvonikom koji podsjeća na onaj korčulanske katedrale. Kad je crkva prvi put sagrađena, to ne možemo znati, ali sigurno je plod prodora franačke kulture na našu obalu u IX. - X. stoljeću u doba hrvatskih narodnih vladara. Prva župna crkva Žrnova bila je najjprije ona na groblju sv. Vida. Vjerojatno se na tom grobljanskom lokalitetu ta crkva nije mogla povećavati, a niti je uza se mogla primiti župni stan, pa je logično da je onda sve prešlo tamo na glavicu gdje je Sv. Martin.
Unutrašnjost Sv. Martina ispunja svetište, tri lađe i pet oltara. U zvoniku su smještena četiri zvona i sat s brojčanikom na sve četiri strane svijeta. Zvona nisu salivena u isto vrijeme i od istog ljevača pa im je neobična dispozicija tona: A, H, D2, D2 pa bi tu harmoniju trebalo nešto popraviti.
Crkva sv. Vida mučenika na groblju sagrađena je uz antički put na neznatnoj uzvisini na ilirskom i starohrvatskom lokalitetu. Ona se spominje u ugovoru između prvog korčulanskog biskupa Ivana Kručića i korčulanske komune 1300., po kojemu se komuna obvezuje biskupu dati zemlju na uživanje u blizini Sv. Vida. Danas se ta zemlja zove Biskupija i obuhvaća malo polje. Da je to polje bilo značajno i u doba rimske vladavine nad otokom, razabire se iz naziva tamošnjeg zaseoka Kampuš (od lat. campuccus, što znači poljice). Ova se crkva više puta dograđivala, pa je još 1446. radove na njoj nadgledao znameniti protomagistar Jakov Correr, koji je tada radio na korčulanskoj i šibenskoj katedrali. I korčulanski biskup zasigurno je volio ovu crkvu kad je na njezin nadvratnik dao uklesati imena nekih svetaca i svoje vlastito ime. U zid mrtvačnice pokraj crkve ugrađen je fragment starohrvatskog pletera iz X. - XI. stoljeća.
Iz vizitacije Valierove (1579.) i one biskupa Dieda (1612.) razabiremo da je Sv. Vid nekad bila župna crkva Žrnova. Nadbiskup Valier spominje u toj crkvi sliku, oltarnike, a da se sve ostalo što je potrebno za misu donese iz Sv. Martina. On zapovijeda da se ona drži zatvorena.
U vrijeme biskupa Dieda bio je običaj da se u toj crkvi govori misa na Dan sv. Vida, na Dušni dan, na subotu pred Čistu srijedu i kada je sprovod. On preporučuje da se za crkvu nabavi nova slika, križ za umrle, dva svijećnjaka itd. Zatim da se nabavi ključ i crkva zaključava dok za groblje piše da je zgodno zagrađeno kamenom međom.
Crkvica Sv. Mihovil nalazi se na ulazu u Žrnovo iz smjera Banje i grada Korčule, i spominje se 1329. u svezi s prodajom nekog zemljišta u blizini te crkve. Tu je crkvu obnovio početkom XVI. stoljeća don Jakov Baničević mlađi. Vizitatori, i Valier i Diedo, pišu da je crkva pod patronatom obitelji Rozanovića iz Korčule. Valier uz to pripominje da crkvica posjeduje nešto vinograda od kojih je mala korist. Spominje njezinoga rektora Vitala de Vitalibusa, iako on ne zna koje su dužnosti prema crkvi, njih treba održavati. Biskup Diedo određuje da se nabavi nova slika, križ, dva svijećnjaka itd. Određuje, između ostalog, da se probije prozor iste veličine kao onaj koji već postoji i da se nabavi ključ za vrata. Ispred crkve je bio neki oltar s kolonama, pa biskup zapovijeda da se on odnese. Stavio je zabranu dok se sve ne uradi što je odredio, a za to će se pobrinuti njezin nadarbenik.
Crkva je u međuvremenu opet došla u ruševno stanje, pa ju je 1722. iz temelja obnovio don Frano Zilio, kanonik prepozit, kako to čitamo na ploči koja je tu u zidu ispisana latinskim jezikom.
Crkvu Male Gospe sagradila su braća Jakov i Luka Baničević 1458. u vrijeme biskupa Luke Leona, koji je te iste godine obitelji Baničević podijelio patronatsko pravo nad tom crkvom. Izgleda da je crkva u to doba bila posvećena Uznesenju Marijinu, a poslije je prevladao naziv i titular Male Gospe. U vrijeme Valierove vizitacije rektor ove crkve bio je don Marko Kosta, kanonik. Crkva je imala neke prihode, ali prema njoj je bilo i obveza. Na oltaru je imala sliku, mapice, drvene svijećnjake itd. Uz tu crkvu bilo je i nekoliko grobova u koje su se u to doba pokapali mrtvaci. I biskup Diedo o ovoj crkvi piše da se za nju nabave dva svijećnjaka, palij i križ, i da se oltar posveti. On spominje i grob što je ispod nogu svećenika. Htio bi da se nabavi svjetiljka od pleha i postavi usred grede, a poviše nje raspelo. On hoće da se zbog vlage blizu oltara naprave dva prozora jedan prema drugomu i da se s krova udalje stabla koja samoniklo rastu; i neka se ključem zatvara.
U zidu apside ove crkve ugrađen je kameni fragment iz starohrvatskih vremena. Crkva Mala Gospa trebala je biti rekonstruirana pred II. svjetski rat, ali su radovi stali i više se nisu obnovili. Danas bi te zidove trebalo ukloniti i osloboditi crkvu neprirodnog i nepotrebnog oklopa.
Crkva sv. Roka u Postrani sagrađena je ukraj lijepe Pijace na mjestu starije crkve 1874. marom i trudom sela Postrane i manjom pomoći ostalih župljana. Prvašnja crkva bila je mnogo manja. Spominje je Valier 1579. Bila je odskora pokrivena i popravljala se, a bila je i bez vrata pa je vizitator u njoj zabranio misu dok se ne naprave vrata, kupi križ i dva svijećnjaka. Vizitator biskup Diedo piše da joj je prokurator Frano Baničević, postavljen još od biskupa Rafaela Ripa (1605. - 1610.), da se za nju nabavi ključ i da se drži zatvorena.
Crkva sv. Antuna Padovanskog nalazi se na Brdu. Veoma je lijepa. Njezina gradnja započela je 1897. a dovršila se početkom našeg stoljeća.
Crkvica sv. Eustahija (Staša) nalazi se 2 km jugozapadno od Postrane, odakle puca pogled na Lastovski kanal. Na kropionici crkve urezana je godina 1570., što može upućivati da je ona tada i sagrađena. Valier ističe za nju da joj je oltar gol, da nema zvona da se sva zajednica sakupi za misu donoseći tada što je potrebno za bogoslužje. Paulini (1696. - 1757.) pak piše da se i Žrnovci i Pupnaćani u vrijeme suše zavjetuju sv. Stašu i da im on odmah pošalje kišu nakon procesije i službe Božje. Biskup Diedo daje odredbe da se nabavi slika i ostalo što nedostaje na oltaru i da se drži zatvorenom kako ne bi životinje u nju ulazile.
Crkvica Sv. Filip i Jakov nalazi se ukraj polja Dubrova između Žrnova i Pupnata. Ne znamo kad je ona sagrađena. Paulini piše da je njezin nadarbenik don Nikola Baničević. Vizitator Valier je ne spominje, dok biskup Diedo određuje da se za nju nabave dva svijećnjaka križ, podnožje za svećenika i da se drži zatvorena.
Crkvica Sv. Ilija nalazi se na brdu Hum pokraj ilirske gomile, poviše Dubrove, južno. Spominju je Vizitacije i Valiera i Dieda. Prvi piše da nema nadarbine, zvona ni rektora, da joj je oltar gol i da se u njoj govori misa 3-4 puta godišnje pošto se donese sve što je za misu potrebno. Slično piše i biskup Diedo i on poradi vlage predlaže umjesto slike na oltaru kameni lik sv. Ilije. Crkvicu ćemo popraviti i privesti kultu što prije jer u njoj odavno nije bilo mise.
Crkvica Sv. Lovro nalazila se na brijegu poviše uvale Banje. Već je Paulini za nju utvrdio da je u ruševinama. Biskup Diedo je ne spominje, a Valier piše da je bez krova, da ima kameni oltar i da se u njoj ipak jednom godišnje održi misa.
Ruševine crkvice Sv. Križa nisu toliko zagonetne kako se to često pripovijeda. Valier jasno piše da je ona napola sagrađena, da joj je rektor don Frano Goriglavić, tadašnji župnik, i da je crkvica pod patronatom roda Goriglavić. Ona ima 7 gonjaja vinograda i brojni nasljednici su je dužni dovršiti. Biskup Diedo pak piše da ju je počeo graditi don Ivan Goriglavić, ali ga je smrt snašla oko 1480. On je svoja dobra nepodijeljena ostavio potomcima da crkvu dovrše, ali su Frano Antunov Goriglavić, otac Nikole i Ivana, i Margarita Nikolina i drugi, zanemarivši volju oporučitelja, između sebe podijelili dobra i crkvu ostavili nedovršenu, pa se mnogi kameni tesanci nedovršene crkve nemarom nasljednika uzimaju i raznose.
U Žrnovu imamo i dvije špilje gospe Lurdske - jednu u Postrani "Pod Bilin kok" (12. VI. 1910.) i onu "Podno Jankova" (13. VIII. 1911.). Sve je to djelo vrijednih žrnovskih klesara koji su kroz sve vjekove izrađivali i čuvali crkvene objekte, a osobito brojne križeve uz put i baštinu.

Bratovstina Srca Isusova

Bratovštine

Najstarija bratovština u Žrnovu je ona sv. Martina za koju držimo da je nastala odmah pošto je prvi biskup Ivan Kručić utemeljio u gradu Bratovštinu Svih svetih 1301. To zaključujemo iz toga što sve tri najstarije župe na otoku imaju bratovštine slične onoj u Korčuli i po nošnji i po procesijama, pobožnostima i drugim pobožnim vježbama, a to isto razabiramo iz gotovo identičnih njihovih pjesmarica.
Iz pjesmarice bratovštine sv. Martina razabiremo da su njezini bratimi gotovo pola godine svake nedjelje od blagdana Sv. Mihovila pa do Uskrsa obučeni u tonige obilazili crkve, a posebno onu na groblju gdje bi molili za mrtve. U procesiji bi pjevali kantalene o nekom svecu ili svetici dotičnog tjedna ili o Majci Božjoj, ili o nedjelji ili otajstvu rođenja, a poslije i smrti i uskrsnuću Kristovu.
Godine 1861. utemeljena je Bratovština Gospe od Ruzarija, a 1873. Srca Isusova. Te tri bratovštine i sada su aktivne, ali bi ih trebalo unaprijediti idejno i organizaciono da rado prihvate i vrše svoju službu u vrijeme vjerskih svečanosti i da pridonesu sjaju i uzvišenosti sv. bogoslužja na ponos i diku naše crkvene zajednice.
Zanimljivo je da vizitator Valier ne spominje Bratovštinu sv. Martina (a tako ni temeljnu bratovštinu u Blatu i Smokvici), ali zato spominje onu Pres. Tijela i Krvi Kristove, koja se navodi i za druge župe. Valier za tu bratovštinu piše da je pravilno ustanovljena i vođena, a imala je cilj pridonijeti štovanju Presv. Sakramenta. Ovu bratovštinu spominje i [ematizam dubrovačke biskupije iz 1916.

Neki statistički podaci

Danas župa Žrnovo ima više od 1200 stanovnika, ali kako je župa odviše rasprostranjena, mnogi župljani gravitiraju gradu Korčuli. Početkom ovog stoljeća Žrnovo je imalo oko 1800 stanovnika. Žrnovci su se i otprije raseljavali, a naročito poslije Prvog, a još više nakon Drugog svjetskog rata. Danas ih ima na svim kontinentima, počevši od Novog Zelanda, Australije, Južne Afrike, Amerike itd. Ima ih i po hrvatskim gradovima, a znatan broj i u Korčuli. Ali se događa i to da se poradi prebukiranosti grada Korčule mnogi vraćaju u Žrnovo ako s njime imaju bilo kakvu vezu. Današnji mladi imaju drukčije težnje i ponašanje nego su to imali naši djedovi i očevi. Kad se izvrši nivelacija i uravnoteženost vrjednota, ovdašnji stanovnici će pronaći razlog da upravo ovdje žive, rade, djeluju. Svi zaseoci i svi po uvalama rasijani vjernici župe sv. Martina slavit će otajstva vjere ovdje u crkvi sv. Martina i tako postizati i nalaziti svoj mjesni i vjernički identitet.

Namjere za budućnost

Ove godine o Božiću slavimo 25. obljetnicu otkako je osnovan i radi Tamburaški sastav sv. Martina. Sastav je osnovao i tamburice, koje je nabavio don Josip Batistić, tadašnji župnik Žrnova, po uzoru na onaj iz 1920. (samo 11 tamburica) što ga je bio pokrenuo tadašnji kapelan don Ante Bačić, poslije mučen i ubijen od partizana. Za ovaj sastav od 26 instrumenata don Josip me bio zamolio da pokrenem vježbanje i sviranje, što sam uza svoje ostale katehetske dužnosti u Korčuli i učinio. Kad sam otišao za župnika u Janjinu nakon 2-3 godine, sastav su sasvim preuzele sestre dominikanke do 1993., kad sam se vratio.
U Žrnovu već od Drugog svjetskog rata, kad je grad bio izvrgnut čestom bombardiranju, borave časne sestre dominikanke. One su tu ostale do 1940. samo privremeno, a 1948. se tu trajno nastanile do 1993. Od te godine opet jedna sestra dominikanka dolazi iz Korčule i pomaže ovdje u uređenju crkve i vođenju crkvenog pjevanja.
Ono što je zasad potrebno učiniti u župi sv. Martina jest sačuvati i obnoviti sve crkvene objekte i ostale crkvene vrijednosti koje ništi zub vremena. Jednako tako treba reformirati crkvene običaje prema najnovijim uputama Crkve. Zatim valja pokrenuti sve crkvene strukture, kao što su pastoralno vijeće, Caritas, bratovštine i organizirati odgoj djece i mladeži na načelima sv. Evanđelja.
U ovoj župi treba na novim uputama zaživjeti ona drevna vjera koja je tu od pamtivijeka neprestano cvala i donosila neprolazne plodove. Tako će ona zagovorom i zaštitom sv. Martina i Bl. Gospe ući u treći milenij kršćanstva, i trajno će ostati s Isusom Kristom, Bogom i Spasiteljem.

don Božo Baničević, župnik