Ova druga zbirka pjesama Darinke Krstulović nastavak je njezinoga pjesničkoga puta nakon prve objavljene zbirke Trajanje u izdanju Matice hrvatske, ogranak Korčula 2000. godine, u kojoj je pokazala izuzetnu poetsku zrelost osobito obrađujući temu ljubavi. Ljubav je prisutna i u ovoj drugoj zbirci Ogrlica, ali tu ona dobiva daljnji pomak ponirući u još intimnije kutke bogate pjesničke duše ove korčulanske i hrvatske pjesnikinje.

Već u jednoj od prvih pjesama iz ove zbirke (pjesma "Betlehem") vatra ljubavi širi se iz pjesnikinjinog srca da bi obuhvatila cijeli svijet i dobila svoj konkretan izraz u rođenju Djeteta, kao univerzalnoga značenja i nastavka života. Svjetovno i Sveto kojima se Darinka Krstulović efektno poigrava u svojoj prvoj zbirci, ovdje se šire na valovima njezinih snažnih osjećaja i privrženosti humanosti što pjesnikinja izražava sintagmom tuđe sreće kao osnovnog mjerila poželjnoga stanja duha, jer, kao što pjesnikinja kaže, s tuđom srećom i naše srce radosnije kuca (pjesma "Zašto"). Žarko sredozemno podneblje idealan je okvir za ljubavnu sreću u kojemu se cvrčak natječe s večernjim zvonom, a uzavrela čežnja čini da nebo porumeni. More svojim maznim milovanjem smiruje strast i postaje sveobuhvatna metafora za ljubavnu katarzu.

Stihovi koji su izričito posvećeni unuku (pjesme "Stribor", "Žalosni cvrčak", "Vrabac", "Moj Stribore" "Smisao mog bitka") posebno snažno odjekuju i pokazuju kako poezija i jezik nisu samo sredstvo komunikacije već mogu biti strast i užitak, kako bi rekao Borges. Pjesnikinja ponovo otkriva svijet očima svoga maloga unuka čiji osmijeh čini da sunce treperi i da se nebo plavi. Koloristički efekti pojačavaju intimne osjećaje i iz njihove dubine izvlače ih na površinu i predaju vanjskom svijetu. Pjesničke aliteracije ( "zaigranog, začuđenog", "zviždukavo zacvrkuće", "gost i gospodar", "otprhne u krošnju palme preko puta") zvone u uhu čitatelja i unose ga u radosnu oazu novoga bića i primordijalnu začuđenost novootkrivenim svijetom.

Religijske metafore nisu samo sredstvo za prenošenje osjećaja ljubavi i sreće zbog rađanja i trajanja života već izražavaju i najdublju potrebu pjesnikinje za okrepom i nadom koje nalazi u svojoj snažno proživljenoj vjeri. I u najtežim trenucima tuge i očaja, Božji glas otvara izlazna vrata i svojim nasmiješenim nebeskim svodom osvjetljava buduće dane (pjesma "Nada"). Pjesma "Molitva" predstavlja egzistencijalni vapaj za izmirenjem s Bogom pa time i sa samim sobom, dok metafora čavala što ranjavaju Isusove ruke u istoj pjesmi krije u sebi osjećaj čovjekove nesavršenosti i ranjivosti.

Pjesnikinja se u svojoj senzibilnoj nutrini i u želji za savršenstvom ne može pomiriti s ljudskim padom iz gore spomenutih pjesama već u opraštanju i Božjoj riječi traži način za "Usrks ljudske duše" (pjesma "Nauči me"). Iako je život često pun tuge i samoće, zloće i nesreće, poetska duša se s tim ne može pomiriti i u istinskoj vjeri traži prostor za "sretno življenje".

Pjesma "Kad me ne bude" može se shvatiti kao paradigmatska dúga koja uvjerljivo premošćuje široki rascjep između neumitne smrti kao apokaliptičkoga Kraja i whitmanovske opijenosti Prirodom i Životom u njoj. Protagonistica u toj pjesmi podređuje Carstvo smrti - koje se izražava metaforama poput čempresa na groblju, uvenulih latica, zaboravljenih fotografija, požutjelih pisama - Carstvu života ovjekovječenom u jatu ptica, zvjezdanim večerima, sanjivim jutrima, fijuku vjetra, mirisu lavande, pjeni valova, krošnji masline...Walt Whitman na jednom mjestu kaže kako su za nj noćni zrak i nekoliko velikih zvijezda daleko uvjerljiviji od pukih argumenata. Junakinja u spomenutoj pjesmi može zamisliti svoj nestanak kao argument svakoga racionalnoga govora, ali joj proživljena sreća i neponovljiva pojava ove jedinstvene planete daju vječni osjećaj besmrtnosti.

Izjednačavanje sna i života česti je pjesnički postupak, na primjer u američkog modernog pjesnika Cummingsa. Pjesma "Kraj" u ovoj zbirci nije samo metafizička lamentacija nad smrću, već i sjećanje na ispunjenu mladost i život kojemu su i snovi davali svojevrstan smisao. Snovi su, posebice u ljubavnoj poeziji, često povezani s mjesecom. U pjesmi "Doći ću k tebi" pjesnikinja koristi izrazito evokativnu metaforu umornoga mjeseca i njegovoga prigušenoga sjaja. Mjesec se ovdje pojavljuje kao zrcalo vremena i svjedok ljubavne čežnje, koji je i sam bremenit poezijom. On štiti ljubavni par od pogubnoga utjecaja vanjskoga svijeta, a svojom mitologijom omogućuje mu sanjarenje koje je snažnije od same stvarnosti. ("Doći ću k tebi/već napola snena,/ogrnuta mrakom, radošću i čežnjom").

Kao što snovi predstavljaju most između svijeta stvarnosti i svijeta mašte, tako zvona omogućuju komunikaciju između neba i zemlje. U pjesmi "Kad čujem zvona", pjesnikinja se prisjeća svoga djetinjstva i roditeljskoga doma koji joj iz sadašnjeg zemaljskog motrišta izgledaju kao nebeska božanska glazba. To je taj izgubljeni raj koji iako izgubljen i dalje grije ljudsku dušu i odzvanja svojim božanskim zlatnim i zvonkim glasom. Zvuk zvona svojim ritmičkim vibracijama vraća nas u illud tempus, ali nas istovremeno podsjeća na ljudsku smrtnost koju opet prevladavamo poetskim zvukom i tako u beskonačnost.

Zaokupljenost vremenom koje neumitno protječe daje stihovima Darinke Krstulović određenu gipkost i kontinuitet u tehnici poetskog izričaja ali i otkriva svojevrsnu glazbu sjete u egzistencijalnom smislu riječi. U pjesmama "Nikad" i "Oporuka" pjesnikinja ne misli samo o kratkoći života, ona je i ćuti. Kako vrijeme teče tuga postaje čežnja, suze se pretvaraju u bisere, ali ljubav ostaje ljubav i onda kad znači samo očaj. I kraj života postaje manje tragičan kada ga se dočekuje pozdravom dragim bićima i kada s njima razdijelimo svoje snove. U spomenutim pjesmama dolazi do izražaja određena alkemija značenja koja tragične osjećaje pretvara u gotovo poželjno stanje duha.

Igra Erosa i Thanatosa, poriva ljubavi i poriva smrti, isprepleće se u pjesmama Darinke Krstulović i svojim suprotnim predznacima obogaćuje pjesnikinjinu maštu. Tako na primjer dvije pjesme sličnih naslova - "Postoje tako neki dani" i "Postoje i takvi dani" - otkrivaju svu relativnost naših života, ulijevajući nam nadu kada očajavamo, ali i podsjećajući nas na ljudsku smrtnost kada smo ushićeni. Ta suprotnost upravo je ono što ljudski život čini tako posebnim i nepredvidljivim, a što ova pjesnikinja izražava metaforama ugašenih svjetala, cesta koje ne vode nikuda, suzama boli, zamiranjem srca s jedne strane i sunčanim i svijetlim jutrima, letom ptica, blagom riječi... s druge.

Dvije posljednje pjesme "Ledina" i "Živjeti/ ili razgovor sa smrću" snažna su himna životu koji se najjače doživljava upravo u kontemplaciji o smrti kao tragičnoj ljudskoj sudbini. Dok riječ "ledina" ima često u poeziji konotacije posljednjega ljudskoga počivališta, ona isto tako evocira "rascvjetane grane bajama, žbunje brnistre zlatne, procvalu travu..." i doziva sreću koju uvijek možemo naći u svojim sjećanjima. Dok smrt na nas vreba svojom poznatom "zlokobnom grimasom", možemo je jedino odagnati svojim camusovskim prkosom apsurdu kao stalnom ljudskom stanju i svojim nesalomljivim nagonom za trajanjem i snažnom strašću za životom.
Glazba stihova Darinke Krstulović odzvanja u ušima nas čitatelja i slušatelja i pomaže nam da se osjetimo vječnima u kratkim bljeskovima proživljenih sretnih trenutaka.

"Odlazi!
Još želim piti
vodu sa izvora,
još želim udisati sol
i slušat huku valova.

Odlazi!
Još hoću živjeti."
(Pjesma "Živjeti/ ili razgovor sa smrću")

Zbirka pjesama TRAJANJE prva je objavljena zbirka Darinke Krstulović koja pokazuje da se istinska poezija može pisati i u zrelijoj dobi a ne samo u mladosti kada je čovjek spontaniji ali njegove misli nisu još uvijek sređene bogatim životnim iskustvom.
Veći dio pjesama objavljenih u ovoj zbirci izraz su duboko proživljenih osjećaja ljubavi prema voljenoj osobi koja je prerano nestala iz njezina života. One nisu sentimentalne ni patetične već predstavljaju novi poetski događaj kojemu je gubitak voljene osobe predložak za umjetničko oblikovanje sadašnjeg trenutka njezinih misli. To je ono što suvremeni francuski filozof i književni kritičar Jacques Derrida naziva raspravu o uzvišenom kao obliku jezičnog iskustva. Možda se taj uzvišeni poetski izričaj ponajbolje vidi u pjesmi koja riječ "ljubav" nosi u svom naslovu:

"Gotovo bez lišća
samo grozdovi crvenih,
suznih cvjetova
grle sivu kamenu ploču nad tvojom glavom.
Već četvrt stoljeća
privija se uz tebe
tvoja crvena ruža." ("Ljubav")

Crvena ruža kao sublimirani oblik čiste ljubavi premošćuje tragični događaj u prošlosti i čini ljubav prema izgubljenoj osobi snažnom prisutnošću.
Kako bi prevladala tragičnu činjenicu ljudske smrtnosti i prolaznosti, pjesnikinja vrlo efektno koristi metaforu zvijezde. U nekoliko stihova sličnih impresionisitčkim potezima kistom u slikarstvu, ona predmet svoje ljubavi pretvara u zvijezdu i čini ga vječnim.

"Točno u ponoć
otišla si.
Točno u ponoć
pretvorila si se u zvijezdu... ...

Ne volim oblačno nebo,
jer tada ne vidim tvoje oči
što s modrog mi neba
blistaju u noći." ("Pepeljuga")

Stapanje žive i nežive materije neprestano traje i daje našim životima osjećaj vječnosti pri čemu se iz sjećanja brišu neugodni prizori lišenosti i gubitka.
Ljubav kao sveprisutna tema u pjesmama Darinke Krstulović ne ispoljava se samo kao žaljenje zbog gubitka voljene osobe i kao njegovo prevladavanje vječnom materijom u koju se utapa ljudski život u svojoj težnji prema vječnosti. Ona je i ljubav prema voljenoj osobi u kojoj je Drugi u isto vrijeme pakao, kao bi rekao Jean Paul Sartre, ali i spas jer nudi ispunjenje ljubavne želje. Pritom stihovi u pjesmi "Vihor" nalikuju ritmu udaraca srca i spajaju dva zaljubljena ljudska bića u božanski zaštitnički zagrljaj:

"...
dotakni mi kožu
vrućim dahom zapali mi krv

svojim rukama
sakrij me od drugih
i ne reci ništa
... ... srca nam luđački tuku ... ..." ("Vihor")

Pjesnikinja se znalački poigrava kategorijama vremena i prostora u kojima je opet prisutna ljubav kao najjači raison d'etre ljudske egzistencije. Vrijeme briše nekadašnju ljubavnu sreću: ("Prije tisuću godina/otvorila sam za tebe vrata"), ali je prostor ponovo vraća u sadašnjost jer je lokalitet voljenog grada sav ispunjen sretnim ljubavnim uspomenama:

"U rano ću ti jutro
rukama od ljubavi
donijeti školjke
blistave od pjene
tvojih uspavanih žala." ("Pismo mome gradu")

U pjesamama posvećenima njezinim dragim osobama (majci i kćeri) prevladavaju religijske metafore koje nalaze svoje izvorište u kršćanskim praznicima (Božiću, Uskrsu itd.) i tradicionalnim običajima vezanima za zajednički obiteljski život. To su pjesme "Božićna zvona", "Uskrs, "Zavjet". U pjesmi "Božićna zvona" vatra obiteljskog ognjišta grije duše okupljene obitelji sa središnjim likom majke čija "dobrota i ljubav" isijavaju sjećanja na sretne prošle dane i pružaju osjećaj prisutnosti u sadašnjem vremenu. U pjesmi "Uskrs", slično kao i u pjesmi "Božićna zvona", zvuk zvona najavljuje sretan događaj, rođenje, odnosno ponovno rođenje Kristovo koji i svim pjesnikinji dragim osobama daje osjećaj trajanja i vječnosti. Međutim, u pjesmi "Uskrs" PRISUTNOST, kao snažna pozitivna emocija iz pjesme "Božićna zvona", ustupa mjesto ODSUTNOSTI jer uskršnja zvona podsjećaju na ispražnjeno mjesto za obiteljskim stolom jedne voljene osobe koja je davno nestala iz pjesnikinjina života, te je ostao samo njezin vedri smijeh. Sredozemno raslinje ("frezije bijele i žute", "grančica masline", "rascvali bajami") pruža poetski okvir za izražavanje osjećaja radosti zbog ponovnog rođenja Kristovog i žalosti i sjete zbog odsutnosti voljene osobe. Pjesma "Zavjet" posvećena vjenčanju pjesnikinjine kćerke, pojačava taj osjećaj ponovnog rođenja i ljudskog trajanja i svojim snažnim stihovima punima sretnih emocija odzvanja kao himna vječnom čovjekovom hodu prema savršenstvu.

"Isplakat ću sve suze
ovog svijeta,
da tvojim modrim očima
samo zrake radosti ostanu.
Rađat ću te u najtežim mukama,
da tebi samo sreća majčinstva ostane.
U dane jeseni svoje
spalit ću korov i trnje.
kako bi se grane tvog proljeća
osule bjelinom nježnih latica." ("Zavjet")

Koristeći se tehnikom kontrasta i ponavljanim radnjama iz prirodnoga i ljudskoga ciklusa, pjesnikinja u svojoj mašti stvara sretni novi svijet koji se nalazi pred njezinom kćeri kao nastavljačici života. Ljudski život je popuut godišnjih doba sa svojim sretnim i manje sretnim, a ponekad i tragičnim, razdobljima, ali ono što mu daje vrijednost i osjećaj vječnosti je ljubav prema voljenim osobama.

"Mjerimo radost po broju
toplih očiju i ruku,
što nam s vremena na vrijeme
obasjaju dane, dadu smisao životu." ("Put bez povratka")

Takva jedna slika vječnosti koja "daje smisao životu" je i slika staričine ruke na korčulanskoj tržnici. SVETO iz pjesama o religijskim blagdanima i njihovim obiteljskim svetkovinama pretvara se u UZVIŠENO u pjesmi "Ruke". Ruka starice koja prodaje povrće simbol je vječnoga i uzvišenoga jer je svojim mukotrpnim radom omogućila da se život dalje nastavlja.

"Pogled mi uhvati ispucanu žensku ruku,
što gotovo pobožno otvara
glavicu ricaste salate.
Gledam tu ruku hrapavu i grubu,
naviklu na teret, studen i motiku;
ruku što mrežu krpi i maslinu bere;
majčinski tješi, miluje i voli.
Gledam ruku žene
s korčulanske Rotonde." ("Ruke")

Majčinska ruka kao hraniteljica života i majčinska ljubav koja mu daje osnovni smisao, snažno su prisutne u stihovima Darinke Krstulović, a njezini osjećaji i misli nalaze u tim slikama i simbolima svoje poetsko ostvarenje.
Darinka Krstulović u svojim se pjesmama služi metaforom tišine kao načinom da se prevlada nesnosni, isprazni govor svakodnevnog života ispunjen besmislenim porukama masovnih medija. Prema Ihabu Hassanu, jednom od prvih teoretičara postmoderne, tišina podrazumijeva otuđenje od razuma, društva i povijesti. Njezina radikalnost opire se suvremenim sustavima i ruši ih. Tišina kao oznaka stanja duha i u isto vrijeme nadahnuće kako to stanje prevladati. Ova prividna proturječnost u biti je strukturalna suprotnost između besmislenog jezika koji okružuje senzibilnog književnika i njegove želje da taj jezik prevlada vlastitom vizijom smislenog govora, ali koji opet u sbei sadrži elemente povijesne otuđenosti. U pjesmi "Samoća" Darinka Krstulović kaže:

"Sve je to iz nekog
drugog života,
sada nestvarno dalekog.
Telefon i dalje šuti,
a ja sjedim u sobi
sama,-
slušam tišinu
i plačem" ("Samoća")

Kratka pjesma "Ne pjevam više" koristi sintagmu tišine da bi izrazila pjesnikinjin revolt pred sudbinom i da bi prikazala pjesnikinjinu solipsisitčku dramu koja se odvija unutar nje same.

""Ne pjevam više"
Strune su moje pokidane,
grlo je moje nijemo.
Ne pjevam više,
jer tebe nema
da pjesmu moju čuješ.
Tišina sestra mi je sada,
samo koraci samoće zvone.

ne, ne pjevam više...." ("Ne pjevam više")

Pjesnikinja znalački koristi takozvane žive metafore koje svojim neočekivanim obratom sintetiziraju osjećaje radosti i nade:

"Ipak, samo ja vidim
poznatu mi iskru u tvom oku,
i po njoj znam
da plava jutra još čekaju na nas,
a tiha sreća samo za nas čuva
mazna predvečerja. " ("Život s tobom")

Osjećaj neraskidive pripadnosti svome zavičaju jedna je od odlika korčulanskih suvremenih pjesnika i pjesnikinja. U pjesmi "Pismo mome gradu" Darinke Krstulović, kameni grad Korčula dobija alegorijsku preobrazbu u liku mlade nevjeste kojoj njezin dragi donosi školjke i plete joj vijenac od plavih kapara kojima će okititi njezine "kule gorde", taj zamišljeni vrat mlade djevojke. Kameni krovovi postaju obrazi koje njezin dragi grli u noći, a srebrnim nitima mjesečine pokrit će uske ulice "da ih vjetar u snu ne pomakne". Ljubav prema gradu, kao simbolu postojanosti i čvrstoj točci pjesnikinjine egzistencije, proteže se u pjesmi "Hvala" i na svakodnevni život u gradu koji se ostvaruje u veselim susretima, toplim stiscima ruku, večernjem zvonu, molitvi, običnim stvarima, kapima kiše. Misli i osjećaji književne duše dobivaju svoje pandane u materijalnim stvarima i međuljudskim odnosima, te se tako suhoparna svakidašnjica uzdiže na razinu simboličkoga i mitskoga i postaje novi svijet u kojemu umjetnost postaje način življenja i prevladavanja iracionalnog u čovjeku i društvu.

Poezija Darinke Krstulović dugo je sazrijevala u njezinoj poetskoj duši da bi našla svoj zreli i zaokruženi izraz u pjesmama iz ove zbirke. Gotovo svaki njezin stih sigurno i gordo brodi na valovima njezinih osjećaja koji zapljuskuju obale njezinog voljenog grada (Korčule) i iz kojih izranjaju slike voljenih osoba što ih njezina sveprožimajuća ljubav čini uvijek prisutnima i životnima. Njezin poetski izraz obojan je lokalitetom u kojemu pjesnikinja živi ali isto tako pokazuje duboku svijest o univerzalnim vrijednostima i problemima egzistencije čovjeka na početku trećeg milenija. Običaji i način života sredine kojoj pripada obogaćuju njezine misli i osjećaje a jezik njezine poezije prožet je postmodernim izričajem. Tradicija i suvremenost spajaju se u jedinstveni poetski tekst. Možemo joj samo poželiti da sljedeća njezina zbirka pjesama zaokruži njezino mjesto u postmodernom korčulanskom i hrvatskom pjesništvu. Do tada, doviđenja i mnogo uspjeha!

Živan Filippi
Korčula, svibanj 2000.