Don Božo Baničević
Petar Kanavelić(1637-1719)

Uvod

Najveći hrvatski pjesnik i komediograf na otoku Korčuli je bez sumnje Petar Kanavelić. Rodio se u čuvenoj plemićkoj obitelji Kanavelić u gradu Korčuli. Iz te obitelji je 50-ih godina XV st bio i Andrija redovnik augustinac i kanonik stolnog kaptola a poslije i korčulanski biskup. Petar je rođen od oca Jakova i Nikoloze Tolentić. Obitelj Tolentić također je bila čuvena i dala je brojne velike i zaslužne sinove. Iako se Petar dvaput ženio nije ostavio potomaka te je umro kao žalosni posljednji potomak svoje loze. Djed mu Nikola i stričevi bili su kroz mnoga desetljeća u samom vrhu gradskih čelnika poznatih po bogatstvu, ugledu i obnašanju raznolikih vlasti i časti. Otac mu je vrstan pravnik i govornik, a stric Marin zapovjednik jedne galije koja je kao "korčulanska" tu bila opremljena za borbu u sastavu brodovlja Mletačke Republike.

Obitelj Kanavelić imala je svoje "Kanavelića dvore" u sjeverozapadnom dijelu grada, sjevernije od obitelji Španić, u blizini crkve Navještenja Marijina. I crkvu Navještenja i mnoge zemlje pa i one u Prapatni obitelj Kanavelić baštinila je nasljedstvom od obitelji Paus. U vrijeme biskupa Kvinčića i vizitatora Valiera g. 1579 poznat je bio Nikola Paus kanonik i arhiđakon. Isto tako sestra Petrova oca Klara bila je udata u obitelj knezova Španić od koje se rodio i Nikola kasniji biskup koji je malo mlađi od Petra Kanavelić. I obitelj Španić dala je kako mnoge crkvene službenike tako i priznate časnike u vojnoj službi Mletačke Republike te je poradi velikih zasluga za grad i Republiku stekla naslov "conte", knez. Biskup Španić će također postati zaslužan za vođenje crkve i u gradu i po svim župama otoka a tako isto i za utemeljenja sela Račišće.

Između obitelji Kanavelić i Španić postojalo je stanovito suparništvo s obzirom na odanost Mletačkoj Republici ali i zbog nasljeđivanja zemalja, pa je pjesnik i liberal Petar znao i izrugivati tu privrženost iz interesa Republici. Za zemlju koju su držali Kanavelići a na koju su pretendirali i Španići, Petar kao vrsni advokat, u pravnim poslovima služio se svojim umijećem i oruđem zakona. Ali kad on umre pojavit će se pretendenti na nasljedstvo i ne samo Španići nego i drugi pa će jedna ogromna baština bez prave, valjane obrane brzo postati plijen onih koji za njom hlepe. Po organiziranju rada u vonogradima, maslinicima, njivama, šumama, trgovini vinom, slanom ribom, koraljima, obitelj Kanavelić je slovila kao jedna od najbogatijih u gradu i na otoku sa godišnjim prihodima većim od 2000 dukata. U svim otočkim selima Kanavelići su imali kuća i zemalja sa naraznolikijim prihodima a u Žrnovu čak pčelinjak sa proivodnjom meda i voska.

Petar Kanavelić, iako iz bogate plemićke kuće, nije bio poslan na nauke u Italiju u jedno od tamošnjih sveučilišnih središta, nego je ostao u Korčuli i tu pohađao kleričku školu, učeći posebno latinski i talijanski te ostale predmete, a poslije će se u njegovim djelima vidjeti da dobro poznaje i književnost pa i antičku mitologiju i Grka i Rimljana. On je u sebi razvio rodoljublje prema svom gradu i otoku, lojalnost građansku prema Mletačkoj republici, prijateljstvo prema gradu Dubrovniku, Dubrovčanima i ljepotama koje je Dubrovnik stvorio. Petar ima slavensku dušu. Njegov je književni jezik hrvatski.

Jer je bio plemić a k tome i iz čuvene kuće, Petar je već zarana počeo obavljati razne službe u gradu i u gradskoj upravi. Naročito ga privlače pravni i sudski poslovi. Bio je zapisničar, svjedok, vještak, službenik Fontika (žitnice). Malo pomalo ustalio se u sudskim poslovima, ušao u tajne prava i zakona i kad je udovoljio osnovnim propisima da mora poznavati jezike latinski i talijanski,postao je odvjetnik slijedeći očevo zanimanje. Sa manjim prekidima bavit će se odvjetništvom cijeloga svoga života. postat će izvrstan i tražen odvjetnik, jedan od najboljih u gradu pa i izvan grada. Bio je čuveniji od svojih sugrađana advokata: Vicka Španića, Petra Kačića i Ivana Lesića, a odgojit će i advokata Đanfranka Tulić kojega je još kao dječaka neobično volio i koji će kasnije biti pri ruci Petrovoj udovici Katarini u dugotrajnim teškoćama parničenja. Parnice je vodio temeljito i dugotrajno ali u biti uvijek uspješno. Bio je nenadmašan u sporovima bilo koje vrste pa je tako pomagao i korčulanskog biskupa Manolu u njegovim sporovima sa kanonicima i otočkim župnicima. S biskupom Manola prijateljevao od svoga djetinjstva i svojih mladih dana.
Petar Kanavelić neobično je aktivan u svim fazama svoga života. Postao je čovjek neobičnog životnog iskustva, poznavalac gradova i sela te ljudi svih staleža i zanimanja. I pravo je čudo da je imao vremena uz sve svoje obaveze i služebe još uzeti pero u ruke i pisati pjesme i drame. Njegovo znanje te iskustvo života očituje se i u njegovom ogromnom i raznilikom književnom opusu. Za njega je Korčula bila premalena sredina, a opet zbog svojih posjeda on bez Korčule nije mogao. U svoje doba, kako to svjedoči pjesma što ju je prigodom Petrove smrti ispjevao "primudri Don Jakov Šalet kaninik", Petar Kanavelić je bio utjecajan, nadaleko poznat, priznat i zaslužan i tek se njegovom smrću vidjelo tko je on u pjesmi i književnostii, u Korčuli, u Dubrovniku i u Dalmaciji.

Grad i otok Korčula u vrijeme Petra Kanavelića

U vrijeme kad se rodio Petar Kanavelić grad Korčula je već potpuno izgrađen, a ulice su mu popločane. Mletački izvjestitelj iz XVIII st ovako opisuje grad Korčulu:" Skoro odasvud je okružen morem, izvrsno opkoljen zidinama i kulama, predivno ukrašen javnim i privatnim zgradama, a popločani trgovi i ulice skladno uređene, križaju se međusobno."Ovu slikovitu vizuru grada i njegovu pojavu na poluotočiću usred mora prvenstveno usmjerujemo na njegove zidine i kule, gradska vrata(i ona južna glavna i ona zapadna morska), na gradske crkve, arsenal, knežev dvor, vijećnicu, fontik, gradske čatrnje, ribarnicu, mesnicu, ložu u pristaništu i td.

Sredinom XVII st. u Korčuli stoluje biskup Frano Manola, Splićanin, koji je, nastavljajući radove na biskupskoj palači što ih je bio započeo njegov prethodnik biskup Jakov Fagagna, i sam poduzimao građevinske pothvate na povećavanju i ukrašavanju iste palače osobito njezinih ulaznih vrata te velebnog balkona na drugom katu prema trgu gdje je i postavio i svoj grb i svoje natpise. Ovaj skromni i strogi biskup koji se kao mnogi drugi tužio na siromaštvo svoga biskupskog stola, na mjesto gdje će poslije biskup Mihovil Triali g. 1770 podići biskupsku kapelicu, podignuo je viseći vrt sa cvijećem a možda i s odrinom. Isto tako radio je i na obnovi biskupskog imanja(15 gonjaja vinograda) u Lumbardi. U to vrijeme Petar Kanavelić je klerik, prijatelj s ovim biskupom pa i službenik biskupove kancelarije. Tada on pohađa i kleričku školu. Kasnije kad već bude čuveni advokat, Petar će pratiti ovog biskupa u Rim "ad limina" te će biti biskupu pri ruci u sukobima sa otočkim svećenstvom, župnicima i kanonicima, a posebno s kanonikom Marinom Vilović.

U vrijeme Petra Kanavelića, prema svim biskupskim Izvještajima na sv. Stolicu, sve se župne crkve a i druge na otoku proširuju, nadograđuju i povećavaju. Pri tome je morao sudjelovati i sam Petar jer je u svim župama često boravio a mnoge je ljude u tim mjestima i poznavao jer je s nekima sklapao ugovore o radu i obavezama na svojim brojnim posjedima. To je sve bilo ponajviše u vrijeme biskupa Andreisa, Španića i Marina Drago. Bio je nešto malo stariji od svoga rođaka biskupa Nikole Španića kojeg je i nadživio za čitavih 12 godina. To što su Petar Kanavelić i biskup Španić bili rođaci, nije ih zbližavalo.

Biskup Španić pokazao se veoma poduzetan i zaslužan biskup. Diljem biskupije posvećivao je crkve i oltare, a na Glavici sv. Antuna obnavlja stepenice, dvorište, podiže slavolik sa svojim grbom a u crkvi sebi pripravlja grob također sa natpisom. U to isto vrijeme, nakon što je g. 1571 Uluz-Ali sa svojim Turcima bio opljačkao, poharao i zapalio gradsko predgrađe pa i samostansku crkvu sv. Nikole, ovaj se samostan sada obnovio i dobio još jednu crkvu nalik na onu raniju. Petar je čak neko vrijeme bio i prokurator ove crkve kao i crkve sv. Martina u Žrnovu.

G. 1640 u gradu se dovršava zgrada Fontika uz zgradu Općine, a g. 1650 postavlja se slavoliu Leonardu Foskolu, zaslužnom mletačkom vojskovođi ponad ulaza glavnih gradskih vrata na trgu ispred općine.. Nešto ranije dovršeno je uređenje fasade na crkvi sv. Mihovila, pa je tako i taj "politički trg Korčule" poprimio sve one malene ali prostorno vrijedne, ugrađene sadržaje koji su ovom skladnom trgu dali konačni izgled.

Malo poslije ovih radova u gradu, u Prapatni polju Smokvice, Laura Preterlić će ostaviti svom mužu Trevižaninu Ambrozu Zeni kuću i baštinu kako to stoji napisano na ploči kuće u blizini crkve sv. Ane. Nakon par godina umrijet će i Ambroz. To je sve morao pratiti iz blizine i pjesnik Petar, jer je sve to bilo u susjestvu sklopa njegovih zgrada i prostranih zemalja gdje je često dolazio s poslom ali i dokolicom provodeći svoje vrijeme pa i uz "muzu i pero".

Ovo je vrijeme obilovalo i ratovima. Turci su napregnuli sile da osvoje Kretu što im napokon i uspije, a Venecija osvoji Makarsko primorje od Turaka i dio Neretve. Mnogi katolici iz tih primorskih i hercegovačkih oblasti budu prebačeni od mletačke vlasti na otoke Brač, Hvar i Korčulu. Tom zgodom g. 1672 bude i 12 obitelji naseljeno po biskupu Španiću u uvalu Račišće gdje im biskup sagradi crkvicu i odredi dušobrižnika u osobi žrnovsko-pupnatskog župnika(Marin Letis?). U to vrijeme biskup Španić obiđe sve oslobođene zemlje i krajeve koji su toliko vremena trpili turski zulum, harač i zaostalost te je tješio i u svemu pomagao taj naš ispaćeni narod.

G. 1667 strahovit potres razori grad DUbrovnik. Sva je ta razaranja Petar s galije mletačkog providura promatrao, a poslije će pratiti i obnovu i procvat toga grada s kojim ga vežu najveća i najdublja prijateljstva. To je bila sredina koja mu je trebala. U to vrijeme biskup Andreis iz zahvalnoasti Bogu što je poštedio od potresa grad korčulu, odredi gradu zavjet-hodočastiti pokorničkom procesijom u crkvu sv. Liberana na Soline na vel. srijedu svake godine. I biskup Andreis je pokazao ne malu strogost kad je na vrata katedrale prikucao Dekret "da roditelji i gospodari svake nedjelje svoje sinove i kćeri dovedu u crkvu na pouku iz kršćanskog nauka. Za onoga tko se tomu ne pokori biskup nije dopustio odriješenje od tog grijeha nego je odriješenje za sebe pridržao.

G. 1683 Turci su sa silnom vojskom opsjedali Beč u želji da ga osvoje, ali ih je kršćanska vojska pod vodstvom poljskog kralja Jana Sobjeskog potukla i zavazda utud otjerala. To je za Petra značilo spjevati pjesmu pohvalnicu za mladog poljskog kralja, a i ponos što je i sam osjetio moć slavenske krvi. G. 1623 osnovana je Bratovština brodograditelja sv. Josipa da štitit prava drvodjelaca i brodograditelja, a g. 1685 Bratovština kamenara sv. Mateja na Vrniku kako bi i kamenari mogli lakše ostvariti svoja prava u mučnim poslovima oko kamenih proizvoda.
G. 1717 dvije galije sa 360 Turaka dođoše u Brnu, Turci se iskrcaju, navale na Smokvicu te je poharaju, opljačkaju i djelomično zapale, a župnika Don Marka zarobe pošto je sam ubio trojicu a sedmoricu napadača ranio. Dvadesetak Smokvičana tom zgodom bilo je odvedeno u ropstvo a među njima i sestra don Jakova Salečić sa 6 nejake djece. Ovaj burni događaj morao je djelovati i na već ostarjelog Petra Kanavelića. Don Jakov je tada bio kanonik u Korčuli, voditelj biskupske kancelarije, i veoma čuven profesor i odgojitelj, a pjevao je i pjesme pod imenom "pastir Krilko". Inače je bio poznat kao teolog, povjesničar i arheolog. Zvali su ga "Primudri Dum Jakov Šalet"

U ovo vrijeme otok Korčula među ostalim proizvodima izvozi kamen, brodove, vino i slanu ribu. I Petar je u to morao biti umiješan. Vino se izvozi i preko Zavalatice i Brne pa i nezakonito, a događalo se da bi grad znao ostati i bez vina, osobito na blagdane što je bila ne mala sramota.
Prema statistici što nam ga pružaju Izvješća već spomenutih kročulanskih biskupa na sv. Stolicu, pučanstvo je u gradu i po selima izgledalo ovako: God. 1650 biskup Frano Manola piše da je u 6 sela oko 2000 vjernika, a deset godina kasnije oko 4500, dok u gradu s predgrađem ima oko 600 st. God. 1670 biskup jeronim Andreis piše da Blato ima 350 obitelji sa 1400 duša, dok ostalih 5 utvrda sa 200 obitelji ima 1000 duša. God 1674 biskup Španić za grad i predgrađe piše da imaju 3oo obitelji sa više od 1000 st, 6 utvdra 1700 duša. God. 1684 Blato ima 350 obitelji i 1800 duša, dok 5 utvrda ima 200 obitelji sa 1000 duša. Biskup pak Marin Drago ima ove podatke g. 1714: Grad sa predgrađem oko 500 duša, Blato 2500, Smokvica i Čara 5oo, Žrnovo(i vjerojatno Pupnat) 600, Lumbarda 120, cijela biskupija oko 4000 duša.

U gradu i poselima u ovo doba vlast i administracija vrši se po već ustaljenom redu prema Statutu i njegovim dodacima. Na čelu općine je knez, comes, conte. Njemu pomažu 3 suca, judices. To je Velika kurija, vlada, regimen koja ima upravnu i sudsku vlast. Najstariji njezin član čuva općinski pečat. Njima pomažu 3 vjećnika-Mala kurija. Svi skupa čine Malo vijeće, minus consilium, parvum-. Inače glavne odluke donosi veliko vijeće, Generale consilium.
Vlast je bila u rukama kneza i plemića, ali prema određenoj ravnoteži. Niti knez niti plemići nisu mogli biti privilegirani. tako se čuvala otočka autonomija

Osim ovih postoje i brojni niži činovnoci:
-kapetani bdiju nad stražama i obranom i u gradu i u selima.
-kancelar vodi kancelariju općine.
-kamerarius(kamerlengo) vodi općinsku blagajnu.
-glasnik(preco, plazarius) razglašuje odredbe vlasti na trgu i na javnim mjestima u gradu i po selima.
-gastaldi činovnici upravitelji sa posebnim ovlastrima: u Blatu, Smokvici, Čari i Žrnovu.
-polšćici, procjenitelji poljskih šteta , osobito žita.
-pudari, prijavljitelji šteta.
-čelnici, nadstojnici nad bravarima i pastirima.
-justiciari, ubirači novca od dužnika.
-gajari, nadziratelji općinskih i drugih gajeva.
-kolektori, sakupljači općinskog žita i vina.
-capitaneus ad mollum, pazi da se ne izvozi žito naročito u Blatu, Smokvici i Čari.
-liječnik(medicus), boravi u gradu.
-učitelj(magister scholarum), također u gradu. Po selima poučavaju župnici.

Svi ljudi na otoku kao i sve službe imale su za silj unaprijediti kulturu života i ekonomiju dobara.
Svatko je obrađivao svoje zemljište, a tuđe prema dogovoru: ili napola ili na četvrtinu. Isto tako se pasla stoka. Svi seljaci su slobodni ljudi. Na otoku nema kmetova. Pučani i seljaci imaju veće obaveze pri javnim radnjama kao i u ratu. Plemići imaju brojne posjede po svemu otoku. Tako i Petar Kanavelić. U Smokvici je bilo mnogo zemalja a malo radne snage pa je dolazilo do stanovitih teškoća zbog neispunjavanja ugovora o radu.
U Kanavelićevo doba, sredinom XVII st dolazilo je i do čarkanja između plemića i pučana u Blatu. Tamošnji plemići koji su ostavili grada i pristigli živjeti u Blatu, činili su četvrtinu tamošnjeg pučanstva. Došavši na svoja imanja oni su obavljali težačke poslove na svojoj zemlji poput ostalih seljana težaka, a bili su dužni prisustvovati sjednicama u gradu. Oni su kao plemići uživali stanovite privilegije što su im ostali pučani i težaci osporavali, misleći: ako su jednaki na radu u polju da moraju i u svemu drugom biti jednaki. U ostalim selima bilo je znatno manje plemića pa su u njima izostali sukobi.

Biskup Frano Manola imao je stanovite teškoće s kanonicima i župnicima otoka. Isto tako je bilo u gradu i predgrađima nevjenčanih parova koji se nisu htjeli pokoriti crkvenoj vlasti. Bilo je također i djevojaka koje nisu htjele dolaziti na službu Božju, a na što je još upozoravao i biskup Diedo i zato okrivljavao roditelje. Slične probleme imali su i drugi biskupi suvremenici Petra Kanavelića. U vrijeme Kandijskog rata, bojeći se da Turci ne provale na Badiju i ne obesčaste sv. Križ biskup Manola je bio donio drvo Bdijskog Križa u grad u crkvu Svih Svetih, pa je Petar Kanavelić mogao koju nabožnu pjesmu tu spjevati za bratime u procesiji ili za klanjanja sv. križu. Biskup je Manola pomogao pri gradnji franjevačkog samostana na Badiji koji se dorađivao u to doba.
Suvremeni intelektualci, najbolje što je dala Korčula bili su iz svećeničkih redova: Don Jakov Salečić, don Nikola Kapor, Marko Geričić, fra Augustin Draginić. Bavili su se poezijom.

Život i djelo

Petar je rođen 27 peosinca 1637 u Korčuli, a umro je 16. siječnja 1719 u dobi od preko 80 godina. Još od djetinjstva Petar je vesela i slobodna značaja. Njegovo oko promatra dočeke biskupa, knezova i drugih ličnosti, prisustvuje priredbama, deklamacijama, igrokazima. Kao dječak igra se karata u loži sa svojim vršnjacima gdje su se znali posvađati pa i potući. Sudjeluje s onima koji su uz gitaru obilazili ulice i trgove pjevajući ljubavne a često i nepristojne pjesme. I sam Petar ponekad je sastavljao stihove raznoga karaktera pa i za one koji su udarali u gitaru. Oni su ga molili da im govori što će zapjevat. Mladost je provodio kao i većina njegovih vršnjaka i nije se držao strogo svog plemićkog statusa.
U 20-oj godini vidimo ga kao klerika. pohađa kleričku, kaptolsku školu i kao darovit, otvoren i odrješit morao je brzo svladavti predmete i postizati izvrstan uspjeh. Zavolio ga strogi biskup Frano Manola pa će kasnije i priljateljevati s ovim biskupom. Odustavši od svećeničkog poziva počinje kao plemić prisustvovati sjednicama Vijeća, a počinje i obilaziti brojna imanja svoje obitelji po čitavom otoku. Sudjeluje na svečanostima po selima pa i na plesu i zabavama. Trguje vinom iz Zavalatice i Brne i izvozi ga u dalmatinske gradove gdje i sam putuje. Iako plemić zauzima se za održavanje noćnih satraža i u gradu i po selima otoka i tako pokazuje ljubav za rodnu grudu , svoje rodoljublje.

G. 1665 postaje kancelar na galiji mletačkog providura iz Zadra Katerina Kornaro, a poslije i Antonija Priuli. Tu je imao vremena upoznati se sa raznim gradovima i sredinama od Zadra do Kotora. Tu susreće i mnoge osobite ljude i ličnosti, a preko njih ulazi u pregled svih važnih zbivanja i događaja u Dalmaciji. Tada se mogao upoznati sa društvenim, kulturnim i kazališnim životom u Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Kotoru pa i u Dubrovniku. Život mu je tada bio lak i zabavan a providuru je bio mio i drag i odan te je uvijek postizao što je želio.
Kad se nakon 4 godine plovljenja uz providura, pritisnut potrebama svoje obitelji, iskrca s broda opet se dočepa Korčule g. 1669 gdje ga čekala briga za zemlje i imanja posebno u Čari, Smokvici, Blatu, Prapatni i Zavalatici. Ta su mjesta znatno udaljena od grada Korčule, a davala su najveće prihode pa su poslovi u njima zahtjevali čestu prisutnost mlada, energična i upućena čovjeka a takav je bio Petar. Vino je za Kanaveliće bio glavni prihod.
Petar često odlazi u Trstenicu(Orebić) da razgovara sa trsteničkim kapetanom čiji se dvor nalazio poviše crkve Karmen. Ali kapetan bi znao sići i na more i tu dočekivati Petra da čuje najnovije vijesti. Tu su se i pisma i poruke izmjenjivale, Dubrovnik Petru postaje sve bliži. On špijunira planove Mlečana o napadima na Hercegnovi i Ulcinj, a i sami su Mlečani slali Petra da nadgleda opskrbu vojnog transporta prema istoku. Petra u maloj sredini Korčule ne shvaćaju. On je podanik Mletačke vlasti i prijatelj Dubrovnika. On ne bježi od Mlečana nego od rodnog grada.
U dobi od 43 godine oženi se sa Pavlom Stojković iz Dubrovnika, ženom pučankom, udovicom bez djece. Njoj je posvetio i nekoliko svojih pjesama. Ona je Kanaveliću bila spoj sa Dubrovnikom jer je stanovao u njezinoj kući dok je provodio pokladne zime uz pjesnike, družine i kazališni život u Dbk-u ali ona mu je bila i oslonac u vrijeme kad će u nizu umirati jedan za drugim svi članovi njegove brojne obitelji, braća, sestre, majka, tetke i kad će napokon ostati sam a problemi oko uzdržavanja velikog imanja i sva briga s tim u vezi, sve će pasti na njegova ramena. Nisu imali djece a već se Petar i pribojavao da će njegova loza i izumrijeti. Tada mu se g. 1697 rodi vanbračni sin Ferdinand kasniji dominikanac Petar kojeg Peter nikad nije priznao. Ovaj je neznatno nadživio oca i imre g. 1728. U to vrijeme čekale su ga parnice sa Španićima zbog posjeda u Čari. Još ranije spjevao je dvije prigodne pjesme u povodu ženidbe Rafa Arnerića sa Franom iz Kotora i u povodu prestanka plaćanja harača Turcima od strane DUbrovčana.
Ima teškoća i zbog posjeda u Prapatni. Tu mu sjeku drva, pastiri čine štetu, a varaju ga čuvari i u Prapatni i Zavalatici. Štete mu se čine po cijelom otoku; ugožavaju se njegove nekretnine.Tu su i krđe, požari, začaravanje vinograda, vrtova maslinika,šuma i pašnjaka. Preko providura isposlovao je kazne za počinitelje od 50 dukata. Štete su se činile i Dolfinu g. 1692 i nisu prestajale jer su seljaci bili međusobno solidarni i nisu odavali jedan drugoga. Poznate su i zgode kad mu Marko Koćina učini štetu na imanju u Smokvici, dok su mladići krali mindele u Čari. Pudari su ga u Prapatni podkradali unatoč strogim istragama i kaznama.

Kanavelić opet odlazi o pokladima u Dubrovnik gdje postaje slavan zbog svojih stihova. Tu ubire obilnu slavu. Vidimo ga u društvu mladih plemića gdje igra značajnu ulogu. Pripadao je "akademiji ispraznijeh" pod imenom "indiscreto". U ožujku je u Korčuli, naplaćuje štete od pudara, u svibnju je opet u Dubrovniku te se opet vraća na imanja u Smokvicu. Jedan lupež u Žrnovu krade mu med i vosak u Postzrani ali je otkriven i potom kažnjen.
God. 1699 u vrijeme karnevala u Dubrovniku izvode se 4 Kanavelićeve komedije: Vučistrah, Jerko Škripalo, Pijero Muzuvijer i Beno Poplesija. Te godine dolazi u Korčulu mladi diplomirani teolog i filozof don Jakov Salečić iz Smokvice te u strtogoj konkurenciji domaćeg svećenstva postaje kanonik. Zbog književnih obaveza sve je Petar manje na imanjima pa je primoran postavljati nadzornike i prokuratore. I dalje su mu glavni prihodi od vina a u Čari i od drva. Ima kuću i u Lumbardi.

God 1706 umre mu žena Pavla, a zatim u strahu da će njegova loza izginuti ženi se 19-godišnjom Katarinom Antica iz Zatona kod DUbrovnika. Ali ni ona nije rađala. Ona je doista unijela dosta živosti i optimizma u kuću Kanavelića jer je s njome i majka i brat. U ovo doba pjesnik se posve vratio u Korčuli te se posvećuje književnom radu; radi na spjevu o sv. ivanu Trogirskom. Već je biskup Andreis predlagao da se sv. Ivan učini zaštitnikom grada i da se njegova pobožnost protegne na sve župe na otoku. Slićnu je namjeru imao poslije ovoga i biskup Španić jer vidimo na Španićevom oltaru sv. Antuna u katedrali i sliku TRogira a i u Pupnatu je biskup Španić podigao oltar ovom svecu. Petar je sudjelovaso na svečanostima u Trogiru pa je tamo vidio s koliko moći ovaj svetac okuplja srca vjernika i kakve su sve njegove slave.

God 1716 u ime Kanavelića advokat Giunio podiže tužbu protiv braće Korunić jer obrađujući vinograde nisu ispunili obaveza prema Kanaveliću. I ovdje je providur Alviz Mocenig pomogao parnicu riješiti u korist pjesnika.
God. 1718 u sječnju Petar čini svoj testamenat. Izdiktirao ga je bilježniku:"Ja Petar Kanavelić posljednji potomak moje kuće i obitelji" itd. Želi pokop u katedrali, dušu daje Bogu čiji je grešnik bio. Nije ostavio za mise. Raspolažući sa svojim dobrima za sveopćeg nasljednika određuje ženu Katarinu. Nakon njezine smrti najveći dio dobara ide dvojici njegovih rođaka. Sa svim ostalim će raspolagati žena Katarina po vlastitoj volji. Podanik druge države nije mogao dobiti ništa. Ženi je ostavio kuće i vrtove u Prapatni i Zavalatici. Nekada je g. 1582 dio tih dobara došao Kanavelićima od Nikole Paus, kanonika, arhiđakona.Kako sui Španići bili u srostvu sa Obitelji Paus, Petar je vodio mnoge parnice sa Španićima i uspio je zdržati vlasništvo nad spornim zemljama. Ali se Petar sada probojavao Španića koji će opet navaliti s parnicama a ne će biti nikoga tko će im se valjano suprostaviti. Zato je jednu Pausovu operuku dao prepisati i staviti uz svoju. Katarini ostavlja i sav namještaj, zlato, srebro, odijela, nakit te moli Sud da joj pomogne ostvariti ostavinska prava itd.
Dva rođaka: Antun Grozogono sin sestre Margarite u Zadru i Petar Antun Španić Vickov imali su dobiti odmah poslije njegove smrti komad zemlje na Stinivi, 30 dukata imao je dobiti Nikola Blitvić u Zadru, škver je imao pripsti Marinu Angelis, a od prodaje nekretnina u Smokvici ima se osigurati 500 dukata koje će se staviti na kamate te od te sume svake godfine davati miraz jednoj siromašnoj djevojci u prisustvu arhiđakona i drugih kanonika. Ukoliko kaptol ne bi htio u tome biti posrednik, svota u cijelosti ima pripasti "duvnama" sv. Nikole u Trogiru. Bratovštini sv. Sakramenta(u Korčuli) ostavlja kuću u V. Luci, a samostanu sv. Nikole također neke zemlje. Svjedoci testamenta su don Pavao Petković, kanonik, Ivan Mirošević, Jerko Žamboneli, Nikola Pavlović. Autor testamenta je "zdrave svijesti". Godinu dana poslike umre Petar Kanavelić.

Iza pjesnikove smrti pretendent na posjed u Prapatni konte Španić obnovio je parnicu. Ovome se pridruži i Antun Izmaeli čija je baba Palma bila rođena Kanavelić sestra Petrova oca. Pojavio se i Antun Grizogono iz Zadra zahtejevajući da njegov dio odmah njemu pripadne ne čekajući smrt Petrove žene Katarine kojoj je tada bilo 30 godina. Mlada se udovica branila po advokatu Đanfranku TUlić. NItko se nije mirio sa odlukama suda, pa je parnica prešla u Mletke na višu instnacu. Kad se Katarina udala za Gaetana Dolfin parnica se pojačala. Katarinin novi muž tiskao je sve dokumente da sud ima jasne pojmove i dokaze u tom predmetu, pa i potvrde da su ženama iz Kanavelićeve kuće uredno isplaćeni mirazi. Potomci po ženskoj liniji nisu mogli imati pravo na nasljedstvo, kako je već utvrđeno g. 1685 u parničenju Kanavelića i Španića. Statut je pak predviđao ako tko umre bez potomaka, nasljednici su najbliži od rodbine po muškoj lozi. Tako je odlukom Mletačkog viječa presuđeno u korist Španića.
Pa i prokuratori kod ubiranja žita htjeli su prevariti Katarinu. Ona je preko svoga advokata Tulića na Sudu tražila svoja prava. Imala je spor i sa kanonicima. Potpisnik je testamenta don Pavao Petković. Oni su tvrdili da se ne ispunja obaveza služenja misa za pok arhiđakona Pausa. koji je utemeljio crkvicu Naviještenja. Udovici pripisuju nepristojnost, neobazrivost, a žalbe su joj plod lukavstva. Ona je pak zamjerala kanonicima da ne poštuju Sud i da vrijeđaju ugled njezinog pok. muža, što su oni odbili priznati. Ona je k tome spočitnula kvarte vina kanonicima i novac već dan za mise. Kanonici Kapor i Salečić koji su posebno prozvani, odbili su ove optužbe. Teško je reći na čijoj je strani prava istina. Katarina je svakako htjela očuvati ugled i slavu svoga muža.
Odkako se Katarina preudala još 10 godina živi u Korčuli. Svi pjesnikovi rođaci bili su daljnji. Više manje sve je razvučeno i spisi i arhiv. Katarina jer je bila neiskusna i neupućena to i nije mogla čuvati. Mnogo toga su uzeli i prijatelji, a nešto je zalutalo u bilioteke i arhive Korčule i izvan Korčule. Tako je završio svijet Petra Kanavelića a znanstvenici se danas ne malo moraju truditi da ga opet otkriju i sagledaju njegovu cjelinu. U tome i leži sva tragika jednog života da je jedan veliki čovjek i književnik ostavio iza sebe toliko djela, a ona završavaju čak kao bezimena i anonimna ili se čak ta ista djela pripisuju nekim drugim potencijalnim književnim stvaraocima!

Književni rad Petra Kanavelića

Prema kazivanju Mirka Deanovića jednog od brojnih istraživača književnog opusa Petra Kanavelića:"Kanavelić se kroz cio svoj dugi vijek bavio poezijom; pjevao je od rane mladosti pa gotovo sve do kraja života i ostavio više djela raznolične vrijednosti i karaktera". Ova je konstatacija djelovala da Petar Kanavelić zauzme ono mjesto u hrvatskoj književnosti koje mu i pripada. Obično se njegovo djelo promatra kao Pjesništvo i Dramski radovi.
Pjesnik Kanavelić bio je jedan od najplodnijih hrvatskih pjesnika do XIX st. On stvara svoje pjesme i drame iz uvjerenja da čini književno-ispravna i korisna djela. Zato se uporno družio sa Dubrovnikom i dubrovačkim pjesnicima koji su bili opće poznati pjesnički uzori. U tome nije nikada sustajao. Sve svoje bogato životno iskustvo, radne sposobnosti i golemo obiteljsko bogatstvo pretakao je u ono što će ostati poslije njega- u književna ostvarenja. I sama činjenica da je za života bio primjećen književni rad i opus Petra Kanavelića govori da ovog pjesnika kojega je domovini dao otok Korčula treba više i bolje vrednovati nego što je to do sada činjeno. On je za svoje doba bio "čovjek od duha". Kad je Kanavelić umro, kanonik don Jakov Salečić inače zvan pjesnik Krilko, ističe da su žalosne "slovinkinje slavne vile", da su na korčulanskim žalima "Pune jada i žalosti, dažde od suza prolijevahu" I poslije doda:"Sve što pjeva, pisa i reče, bi nauk i svit čudnovati!" I Splićaninm Jerolim Kavanjin piše u slavu Kanavelića. I sam Kanavelić u pjesmi "Ljubav promjenjena u omrazu" izražava nadu "Da i me pjesni živjet budu".

Pjesništvo

Sve pjesme Petra Kanavelića možemo podijeliti na: ljubavne, prigodne, religiozne i epske. U mlade dane Kanaveliću je iz duše izlazila ljubavna lirika. Koristio se stilskim putovima svojih uzora: Ivana Gundulića, JUnija Palmotića, Jakete Palmotića- Dionorića, Vladislava Menčetića i Vlaha Skvadrovića. Oni su izgradili pjesnički jezik i izraz, pokazali uzorke i zacrtali put. Tom je utrtom stazom prošao i Petar Kanavelić. To je manirističko-sečentistički način koji je bio u modi i u Italiji i koji se prenio i u naše strane u to doba.
Pjesnik obično pretjeruje u opisima, napuhuje događaj, služi modi rafiniranosti i najobičnije konvencionalnosti. Daleko je od neposrednosti pastirskih motiva, čistoće, slobode; on boluje od zaraze manirizma. Ljubavna lirika Petra Kanavelića je satkana od stihova zaljubljenih, od cjelova, ljepote, stihova vjerenici, diklici. Koriste se izrazi kao: rajski pogled, raskošni pokoj, vedri zrak sunčani, noćna sjena, srce zatravljeno, moj nepokoj, zora bijela, dan čestiti, dan žuđeni, svjetle oči, ljuveni pokoj, želje ognjene, sreća blaga i mila, slatke žćelje, nje drag ures i gizdavi, ljuvene požude, luk zlaćani, strijela ognjena i td.

Ljubav je često neuslišana i neuzvraćena, uzdasi neispunjeni, ljebav neispunjena, a pjkesnik pun očaja i žalosti. Međutim on se opet budi i vraća obožavanju istog idola gospoje, vile, djevojčice. Kanavelić je i ovu vrst pjesništva pjevao pod utjecajem sečentista Girolama Pretija, ali daje na svoj način uvjerljivih dokaza o zanesenošću ljepotom i privlačnošću prirode. Tako piše: "Himbeno je nje prolitje, a ovo je zbiljno i pravo". Tu je mogao biti inspiriran proljećima na svojim otočkim imanjima i ljepotama koje je sve tamo u obilju nalazio. Evo i nekih naslova takovih pjesma: Boj od cjelova, Zaman se povrati premaljetje, Pjesan jednoj mladici koja reče ne umjet cjelivat, Ljubav sjedinjena, Stojka pokojna i td.

Pjeme prigodne ili začinke nastaju povremeno ovisno o nekom događaju koji može imati odjeka u puku. Tako pri piru, pri zarukama i td. Ovdje treba ubrojiti i poslanice koje su nekom naslovljen kao na pr. Šišku Gunduliću i drugima. Tako imamo "Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji" gdje opisuje stradanje voljenog grada od potresa a potom i od požara. Kad se znatno kasnije grad opet obnovio i doživio svoj procvat imamo pjesmu poslanicu "Trstenko Pastijer u veselju". Kad je pak dubrovačka diplomacija isposlovala od Turaka oslobađanje od plaćanja harača jer grad nije imao otkud platiti, Knavelić pjeva poslanicu Dubrovnik oslobođen od harača na blagdan s. Vlasi 1695.

Još odprije nakon uspješnog kršćanskog boja pod Bečom kad je mladi poljski kralj Jan Sobjeski potukao Turke, Kanavelić pjeva"Pjesan slavnomu kralju poljačkomu Ivanu Sobejski,Turaka predobitniku i Beča Obranitelju. Pjesma je upućena preka kardinala Barberini u Rimu a nakon više godina poljski kralj šalje Kanaveliću posebnu zahvalnicu. Pjesma nije bila po volji austrijskom caru, pa je Petar spjevao još jednu drugu. Važna je i prigodnica o Pogibiji hrvatskog bana Petra Zrinskog i Frana Frankopana koji su stradali g.1671 u bečkom novom mjestu od ruke austrijskog cara, događaj koji je posvuda imao veliki odjek. Brojne su začinkje i začinke pirne koje je Petar Kanavelić spjevao prigodom, zaruka, vjenčanja, večera, proslava, zabava i td.

Petar Kanvelić ostavio je i mnoge pjesme sa religioznom tematikom. On razrađuje teme: smrti, vječnog pokoja, rajske slave. Ima i pjesama sa biblijskom tmatikom: Život Tobije, Molitva Jeremije proroka, Tužba Jeremije proroka, pjesme prema raznim psalmima; on ne propušta opjevati ni nekoje svece kao sv. Dominika, sv. Antuna Padovanskog, Gospu žalosnu, zatim prepjev Tebe Boga hvalimo, Početak Ivanova Evanđelja, a vjerojatno i psalam Smiluj mi se tužnu smisli, što se pjeva u procesiji na Vel petak. Imamo i Blagoslove na Vel. Petak: O Isuse naš ljubljeni, molimo te poniženi (1706)te O Isuse Gospodine ki kraljuješ vrh visine(1713). U Smokvici postoji još sada živa tradicija da je Petar Kanavelić u Smokvici i Prapatni pjevao pjesme za potrebe bratima i puka u procesijama. Zato se Smokvičani uvijek i hvale svojim kantalenama i napjevima. O ovome bi trebalo izvršiti istraživanja jer je i na ovom području Petar Kanavelić ostavio brojne pjesme.

Epsko-povijesno pjesništvo ima kod Kanavelića najveću važnost, od njega autor očekuje i uspjeh i slavu. Barokni način pjevanja želi dočarati priču polako, opširno i temeljito. Predmet epa je herojstvo, viteško djelo, mit, crkvena tradicija ili crkvena povijest. Poetski jezik, stil, instrumentarij i sam način utvrđen je već od dubrovačkih pjesnika XVII st. U epu Kanavelić uzima svoju diklicu muzu Klio kao što su i neki drugi pjesnici to činili. Najpoznatije Kanavelićevo djelo je ep "Sv. Ivan biskup Trogirski i kralj Koloman." u 24 pjevanja, jedno od najopširnijih djela u hrvatskoj književnosti. Potka je povijesna iz XII st kada kralj Koloman stiže s vojskom u Dalmaciju, a dalmatinski mu gradovi pružaju otpor u čemu im naročito pomaže sv. Ivan Trogirski koji djeluje na oholog kralja. U epskoj pjesmi Kanavelić ima uzor u Tassu i Gunduliću. Gundulić je preuzeo temu u Turskoj i Poljskoj, a Kanavelić obrađuje domaću temu: borbu naših gradova protiv osvajača sa sjevera. Kanavelić tu stvara neiscrpive zapletaje pa i epizodu ljubavi između Pelinka i Rozinde, koji su oboje iz uglednih hrvatskih porodica. Tako je ovaj ep nama mnogo bliži od onog Gundulićeva. I ovdje se očituje Kanavelićevo veliko poznavanje hrvatskih gradova na moru i mnogih povijesnih lokalnih prisjećanja.

Petar Kanavelić ima dakle veliko pjesničko djelo, pjesme svih rodova i vrsta. U njegovo doba malo je hrvatskih pjesnika kao što je to Kanavelić. Njegovo djelo ako danas i ne zadovoljava naš književni ukus, koji se uostalom uvijek i mijenja, ono je nekad bilo živo, zapaženo, prihvaćeno i hvaljeno. Ono je dakle u svoje vrijeme vršilo značajan utjecaj ne samo u Dalmaciji, a bilo je i spoj između Dubrovnika i pjesnika na tlu Mletačke Republike, kako to svjedoče suvremenici Splićanin Kavnjin, Bračanin Ivanišević i Višanin Vitaljić. To što je Kanavelić prihvatio dubrovačku pjesničku školu kao uzor (a činili su to i drugi pa i oni udaljniji od Dubrovnika) ne znači da je on Dubrovački pjesnik. On je sin Korčule, grada i otoka. Tu se rodio, otud se uzdržavao, a često je boravio i na otočkim imanjima pa su mu teme bile veoma široke i slobodne. U tome i leži uspjeh pjesama Petra Kanavelića; to je taj "svit čudnovati" što kaže "primudri" don Jakov Salečić.

Dramski rad Petra Kanavelića

Za dramski rad Petra Kanavelića odmah treba reći da on nije dovoljno istražen. Mnoge drame iz tog vremena ostale su bezimene pa oni književni kritičari koji su stroži nipošto njih ne će pripisati pojedinom autoru a najmanje Petru Kanaveliću. Kako piše Mate Kapor u memorijama on je g. 1827 poslao arhiđakonu Foretiću u Hvar 20 komedija Petra Kanavelića. One nisu poradi smrti Foretićeve bile vraćene u Korčulu a potom su se izgubile i svaki trag im se zameo i ne zna se gdje su svršile.
Prema puisanju Jakše Ravlića za sada se pripisuje Petru Kanaveliću tragikomedije Pastijer vjerni i Vučistrah(Krunoslava) te komedije: Andro Štitikeca, Šimun Dundurilo, a prema nekima: Lukrecija, Jerko Škripalo, Beno Poplesija, Pijero Muzavijer i Ilija Kuljaš
Izgleda da je Kanavelić mogao imati uzor i u Molijeru koji je već tada bio prevođen na talijanski kao i u talijanskim autorima a posebno u Guariniju. Pastirska igra Muka Gospodina našega Jesusa Isukrsta bila je izvođena i u Korčuli g. 1663.

Sve su ove drame "pune svakih nevjerojatnosti, pobrkane psihologije. One su sve bez iznimke živahne, pikantne i vragoljaste". Kanavelić je uzimao inspiraciju iz starih klasičnih autora, iz talijanskih i francuskih komedija, ali i iz suvremenog života i vlastitog iskustva.
Više manje svi se književni kritičari slažu da je Petar Kanavelić sastavljao a g. 1684, 1688, 1696, 1899 i izvodio drame u Dubrovniku i u nekim druigim našim gradovima pa i u Korčuli i TRogiru. Tadašnji Dubrovnik kad je u pitanju kazališni život bio je grad bez premca u našoj domovini. Zato se tamo Kanavelić uvijek nalazio u zomsko doba, naročito u poklade. Tamo su bile kazališne družine: nedobitnih, razbornih i ispraznijeh, kojima je i sam Kanavelić pripadao a on im je u to doba mogao dati svoj novi duh i živost.

Zasigurno je Petar Kanavelić veliki zaljubljenik kazališnog života i on je s tog razloga mogao napisati više toga nego što mu se to do sada pripisuje. Mnogi naši pisci i književni kritičari kao Franjo Marija Appendini, Vid Vuletić-Vukasović, Petar Kolendić, Milan Rešetar, Đuro Korbler, Franjo Fancev, Mihovil Kombol, Stjepan Kastropil , Jakša Ravlić (pa i Zlata Bojović) svaki na svoj način pristupa proučavanju dramskog opusa Petra Kanavelića a time doprinosi da se svijet naročito komedija Petra Kanavelića što bolje sagleda, istraži i upozna i tako o ovom uistinu značajnom hrvatskom komediografu izreče konačna i zaslužena ocjena.

Zaključak

Ono što je već ovdje rečeno treba i usvojiti: Petar Kanavelić stvarao je svoje književno djelo, pjesme i drame dugi niz godina te je najplodniji hrvatski književnik starije naše književne epohe. On je bio sam sebi mecena i na svoje književno djelo trošio je svoje bogatstvo pa i život, a možda je u tome i potrošio i svoju lozu koja je s njime izumrla. Upravo zbog toga treba njegovati ovaj njegov spomenik oličan u književnom opusu.
Već smo upozorili kako postoji velika vjerojatnost da su mnoga Kanavelićeva djela završila kao bezimena zahvaljujući općoj jagmi autorovih spisa i arhiva nakon njegove smrti. Danas pak nije lako utvrditi sa svom sigunošću tko im je autor. Otud proizlazi da se neki radovi pogrešno pripisuju Petru Kanaveliću, da se neka njegova djela pogrešno pripisuju drugima te da mnoga djela još čekaju proučavanje i atrubuciju određenom autoru čije autorstvo tek treba da postane sigurno utvrđeno. To važi i za pjesme i za drame Petra Kanavelića podjednako. Tako: pjesma Plač Marka Koćine u izgubljenju svoga tovara u Zavalatici pripisuje se Augustinu Draginiću, a znade se da je baš Marko Koćina bio učinio štetu Petru Kaneveliću u Smokvici. A i sam prikaz pjesme više bi odgovarao duhu i psihologiji Petra Kanavelića a ne duhu fratra redovnika Draginića koji je uostalom i mlađi 52 godine i mogao bi biti unuk Kanavelića. U vrijeme kad je Draginić zaređen Kanavelić je već ležao u grobu i pitanje je jesu li se oni ikad sreli. Draginić je živio po raznim franjevačkim samostanima izvan Korčule a ne u Smokvici i Zavalatici gdje je bio aktualni Marko Koćina. Ista je anonimnost prisutna i u duhovnom pjesništvu koje je uostalom i uvijek bilo i u većini slučaja ostalo anonimno i bezimeno.

Petar Kanavelić je znaajan hrvatski pjesnik u vrijeme baroka u XVII i na prijelaz u XVIII st. Po stilu, formi, sadržaju a naročito po obilju književnog djela u to vrijeme nema toga tko bi se s njim mogao mjeriti. Osim toga on je i na druge načine obilježio svoje vrijeme jer je bio znamenita ličnost u gradu i na otoku Korčuli. U srcu su mu rodni grad i otok, grad Dubrovnik, Dalmacija, slavenski jezik i ono što od slavena dolazi. Iznad svega ima ljubav prema Katolicima.
Iz iskustva Petar Kanavelić znade da svijetom vladaju strasti: zloba, glupost, taština, blud, osveta, ljenost, zavist, pohlepa, samoživost, laž, ljubomora, nepravda, pijanstvo itd. Zato treba gajiti vječne vrline koje proizlazi iz vjere i rezultiraju humanošću.
On upotrebljava ove slike iz prirode: cvijeće, ruže, sunce, zrake, potok, vodu i td. Njegov opis razvija: lov. buru, vojne sukobe, dvoboj, smrt, pakao, mit povijest i td. Upotrebljava grčku i rimsku mitologiju; opisuje nutrinu čovjeka: oholost, režanje, bijes, sumnju, pustošenje, bijeg, pokajanje. Opisuje i bratime kako: "Jedni idu ulicom lupajući oštrim bičima gola pleća, drugi bosi, u haljina raskinutijeh!" Barokni su ukrasi: pretrpanost, zasićenost, neoriginalnost, konvencionalnost, umjetne slike. Sve je to danas nemoćno da djeluje na nas, ali nekad je moglo biti i drukčije. Pjesnik je poznat i utjecajan baš svojim pisanjem, on je baš kao takav obilježio svoje vrijeme. Stil mu je tečan i lak. Djelovao je na suvremenike pa i na pjesnike Korčule, osobito na Salečića, Kapaora i Draginića. Jezik mu je čisti hrvatski bez talijanizama kojih je inače bilo kod dubrovačkih pisaca a koji su mu mogli biti uzori..
Petar Kanavelić pisao je onako kako i ostali njegovi suvremenici jezikom koji je naduven, posuđen i neindividualan, ali on daleko nadvisuje svoje suvremenike pjesnike, a još k tomu treba očekivati konačne ocjene o književnom djelu ovog značajnog hrvatskog književnika sa otoka Korčule.

U Žrnovu, dana 8. kolovoza 1998.
Don Božo Baničević