Lumbardska Psefizma

Autor: Sanda HANČEVIĆ

Uvod

Psefizma je u kamenu zapisan povijesni dokument iz kojeg izranja 2300 godina stara priča o antičkim korjenima današnje Lumbarde. Njezinim otkrićem, u drugoj polovini 19. stoljeća, ovo malo mjesto na velika je vrata ušlo u svijet arheološke znanosti. Od tih davnih dana do danas, Psefizmi su bile posvećene brojne studije domaćih i stranih autora. Nije nikakvo čudo što je ovaj vrijedan nalaz toliko intenzivno privlačio zaljubljenike u prošlost – stručnjake i laike podjednako. Riječ je, naime, o jednom od najstarijih pisanih spomenika u ovom dijelu Europe iz čijeg se kamenog tkiva iščitava obilje dragocjenih podataka o principima grčke kolonizacijske prakse. Istraživače je, osim toga, dodatno intrigirala činjenica da se o samoj naseobini, čije postojanje Psefizma nedvojbeno potvrđuje, ne zna praktički ništa. Da je kojom igrom slučaja i ona utonula u povijesni mrak, čitava ova priča vjerojatno nikad ne bi bila ispričana. Srećom, Psefizma je nadživjela i svoje stvoritelje i njihov grad, ostavši sačuvana sve do naših dana kao ključni svjedok jedne davne epizode.

Sveobuhvatan pristup interpretaciji samog spomenika, ali i povijesnog događaja kojeg on dokumentira, zahtijevao bi mnogo iscrpniji rad od teksta koji slijedi. On, stoga, prvenstveno predstavlja podsjetnik na marginalizirano bogatstvo lokalne prošlosti.

Povijest istraživanja

Prve fragmente ovog glasovitog natpisa, koji se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, pronašao je Lumbarđanin Božo Kršinić, 1877. godine, na vrhu brežuljka Koludrt. S istog mjesta potječu i svi ostali do sada poznati djelovi, pa se s pravom pretpostavlja da upravo ovdje valja započeti potragu za izgubljenim grčkim gradom.

Pojedini fragmenti periodično su se objavljivali u Vjesniku Hrvatskog arheološkog društva, no tada još nitko nije slutio o kakvom je značajnom nalazu riječ. Prava vrijednost spomenika na vidjelo je izašla tek 1898. godine, monografijom Josipa Brunšmida «Die Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens». Objavivši Psefizmu kao cjelinu, javnosti je prezentirao upravo fantastično otkriće – radilo se, naime, o prvorazrednom povijesnom svjedočanstvu utemeljenja jedne, do tada nepoznate, grčke kolonije na Jadranu. Brunšmid je dao i prvi prijedlog dopuna teksta koji nedostaje, te objavio popis s imenima kolonista. Uz neke kasnije izmjene, ovaj se tekst citira do danas.

Vrijeme nastanka Psefizme, a samim tim i grčke kolonije u Lumbardi, Brunšmid je smjestio u 4. stoljeće prije Krista. Ovo, u znanosti dugo uvriježeno mišljenje, revidirao je 1965. godine akademik Duje Rendić-Miočević, pomakavši dataciju u početak 3. stoljeća prije Krista. Time je osnutak lumbardske naseobine bio smješten u kontekst specifičnih povijesnih prilika toga vremena.

Na problem datacije Psefizme osvrnuli su se kasnije i drugi autori. Brojne su stranice također bile posvećene pitanju smještaja kolonije, budući da nad zemljom nikad nisu uočeni njezini konkretni ostaci. Konačno, Psefizma je bila nezaobilazna tema u različitim studijama posvećenim grčkoj kolonizaciji istočnog Jadrana. Neki od ovih radova citirani su na kraju teksta, a u njihovim referencama mogu se naći podaci o cjelovitom opusu posvećenom ovom najvažnijem antičkom epigrafskom spomeniku u Hrvatskoj.

Da je kojim slučajem obim terenskih istraživanja barem donekle pratio ovaj kabinetski rad, mnoge bi stvari danas bile jasnije. Na žalost, problemu grčke kolonije u Lumbardi nikada nije bila posvećena dolična pažnja. U nekoliko je navrata obavljeno rekognosciranje terena i sondažno istraživanje, no spomenuti zahvati nisu urodili naročitim plodom.

Popular Routes: Split to Korcula, Korcula to Split, Dubrovnik to Korcula, Korcula to Dubrovnik

U okviru kampanje koju je inicirao I. odjel JAZU, a koja se pod vodstvom akademika Grge Novaka periodički provodila od 1951. do 1953. godine, istražen je dio lumbardskog predjela Sutivan. Na tom su području lokalni stanovnici od davnina pronalazili kosturne i paljevinske grobove, grčku i rimsku keramiku, te staklo i novac. Ovi nalazi nedvojbeno su ukazivali da je na Sutivanu postojala antička nekropola koju su, nakon Grka, koristili i Rimljani. Istraživanja profesora Novaka dodatno su potvrdila njezinu lokaciju, no grad u čijoj je funkciji bila, i dalje je ostao nepoznat.

Od početka je glavni problem ležao u izostanku sustavnih arheoloških istraživanja, kao jedinog sredstva da se dođe do konkretnih spoznaja. Njemu je kumovalo više faktora, između ostalog i nezainteresiranost lokalnih struktura da se spomenuti dugoročniji zahvati uopće iniciraju. No, tamo gdje su zakazale institucije, proslavio se pojedinac. Da stvar bude još ljepša, u pitanju je gosp. Frano Kršinić Šove, praunuk istog onog Bože koji je davne 1877. godine našao prve fragmente Psefizme. Njemu pripada zasluga za pronalazak nova četiri ulomka, koji su svjetlost dana ugledali 1967., odnosno 1968. godine.

Povodom ovog otkrića, u Lumbardu je stigla ekipa Arheološkog instituta Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pod vodstvom profesora D. Rendića-Miočevića. Tada je bilo istraženo mjesto nalaza svih poznatih fragmenata Psefizme, no očekivani rezultat je izostao. Valja, međutim, napomenuti da je u ovoj kampanji sa stručne strane bila provjerena i potvrđena pretpostavka gosp. Kršinića, da se ostaci arhitekture na vrhu Koludrta ne odnose na crkvu ili samostan, već na antičku cisternu za vodu.

U razdoblju od 1993-1995., na otoku su provedena istraživanja širega opsega, pod ravnanjem Arheološke istraživačke grupe – Korčula (KARG – The Korčula Archaeology Research Group). Riječ je o međunarodnom timu sastavljenom od stručnjaka iz Hrvatske, Slovenije, Švicarske i Sjedinjenih Američkih Država. U sklopu ovoga projekta obavljen je i pregled terena na području Lumbarde. Rekognosciranje je rezultiralo pronalaskom samo jednog fragmenta grčke keramike. No, i to valja uzeti kao indiciju da je upravo Koludrt nekoć udomio isejske doseljenike, jer je spomenuti nalaz pronađen na njegovoj zapadnoj obali. KARG je ujedno pregledao i novije zračne fotografije čitave Lumbarde, pri čemu je uočena izvjesna pravilnost u današnjem razmještaju ogradica. Ukoliko bi se ova situacija potvrdila mjerenjima na terenu, bilo bi moguće ući u trag prvobitnoj raspodjeli zemlje koju spominje Psefizma.

Posljednji do sada poduzeti arheološki zahvati u Lumbardi predstavljaju ujedno svjetao primjer lokalne inicijative. Za njih se, naime, osobno založio nekadašnji općinski načelnik, gosp. Nedjelko Lipanović. Na osnovi ranije provedenih terenskih pregleda i geofizičkih snimanja, 1999. godine započeta su detaljna istraživanja na Sutivanu i Koludrtu. Odvijala su se pod vodstvom mr. Miroslava Katića iz splitskog Konzervatorskog zavoda, a u stručnoj ekipi je sudjelovala i autorica ovog teksta. Iako su istraživanja rezultirala izuzetno vrijednim nalazima iz kasnijih razdoblja, u pogledu poznavanja grčke kolonije nije napravljen neki znatniji korak naprijed. Valja ipak spomenuti fragmente helenističkih crjepova koji su u nekoliko navrata uočeni na istočnoj strani Koludrta. Probne sonde, međutim, nisu dale rezultate. Nakon nastavka u 2001. godini, istraživanja su naglo obustavljena zbog nedostatka financijskih sredstava, ali i nekih lokalnih (ne)prilika.

Ovim je ujedno zaokružen prikaz svih većih zahvata koji su, svaki za sebe, tek neznatno doprinjeli boljem shvaćanju jednog važnog odsječka ne samo lokalne povijesti. Međutim, gledano u globalu, ipak se ne može osporiti progres, pa ma kako spor on bio.

Psefizma Riječ-dvije o Psefizmi

Lumbardska psefizma ispisana je na kamenoj steli s profiliranim gornjim završetkom, napravljenoj od domaćeg crvenkasto-smeđeg vapnenca. Njezina najveća visina iznosi oko 1.08 m, a debljina 0.13 m; natpisno polje široko je 0.69 m.

Sam tekst natpisa sastoji se od dva dijela. Prvi predstavlja psefizmu – zaključak narodne skupštine o osnivanju kolonije i podjeli zemlje doseljenicima. Drugi dio donosi popis od oko 200 kolonista razvrstanih u tri dorska plemena: Dimane, Hile i Pamfile.

U prijevodu, tekst glasi:
(citirano prema: M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 1976.)

Neka je sa srećom. Za hijeromnamona Praksidama [Mahaneja mjeseca utvrđen je ugovor o osnivanju naseobine između] Isejaca te Pila i njegova sina Daza. Ovo [su osnivači naseobine ugovorili] i narod odlučio: da oni koji su prvi [zauzeli zemlju] i obzidali grad dobiju posebno zemljište za gradnju kuće unutar utvrđenoga grada, posebno s dijelom, a od zemlje koja je [izvan grada] da isti dobiju odvojeno prvi ždrjeb obradive zemlje od tri pletra, a od ostale djelove; da se zapiše [kakav je ždrjeb i kakav dio] svaki dobio; u trajnom posjedu neka bude njima i [njihovim potomcima] jedan pletar i pol po svakome; kasniji doseljenici neka dobiju od [neraspodijeljene zemlje u polju] četiri i pol pletra; da se [vlasti zakunu da neće nikad] ni grad ni zemlju ponovno dijeliti; ako netko od vladajućih nešto predloži ili se pak netko složi protiv ove [psefizme, taj neka potpadne pod atimiju,] a imetak njegov nek postane narodnim vlasništvom; nekažnjen nek ostane [onaj koji ga ubije]…

Ovi su dobili zemlju i obzidali grad:
Dimani Hili Pamfili

Interpretacije

Sudeći po tekstu Psefizme, osnivači lumbardske naseobine bili su Grci s otoka Isse. Kao Dorani, među sobom su se dijelili u tri file. Predstavnici svake zasebno sačinjavali su narodnu skupštinu pod čijim su ravnanjem bili i unutrašnji i vanjski poslovi polisa. Ova je skupština možda birala i hijeromnamona – najvažnijeg državnog službenika čiji je opseg dužnosti obuhvaćao svjetovni i religijski život grada. Budući da je riječ o anualnoj službi, Isejci su po njoj označavali godine. Tako je i Lumbardska psefizma datirana po hijeromnamonu Praksidamu.

Po nekim rekonstrukcijama teksta, Psefizma možda bilježi i ime jednog mjeseca isejskog kalendara. To je Mahanej, koji po analogijama pada u kasnu zimu, a etimološki označava «mjesec onih bogova koji mogu pomoći ljudima». Ukoliko bi ova rekonstrukcija bila točna, dobili bismo pobliže određeno vrijeme u godini, u kojem je pala odluka o osnivanju lumbardske naseobine.

Pil i njegov sin Daz najvjerojatnije su bili predstavnici lokalne ilirske aristokracije, odnosno, vlasnici zemlje koja je Isejcima zapela za oko. Psefizma ukazuje da je naseobina bila osnovana temeljem ugovora ovih dviju strana, dakle mirnim putem.

U tekstu se, nadalje, navodi veličina zemljišnih čestica koje su, ždrjebanjem, pripale doseljenicima. Ovakvim principom raspodjele, kao i podjednakom količinom dobivene zemlje, svaki je od njih mogao imati jednak ekonomski start. Osim terena unutar obzidanog grada, koji je bio određen za izgradnju kuća, prvi doseljenici dobili su i čestice obradive zemlje u polju. Iako Psefizma to ne navodi, pretpostavlja se da su u pitanju bile veće, neprecizirane parcele. Pri tom bi se jedan i pol pletar odnosio samo na zemlju koja je prešla u trajno i nasljedno vlasništvo pojedinca. Za razliku od prvih kolonista, oni kasniji imali su pravo na po četiri i pol pletra (oko 3900 m2) od neraspodijeljene zemlje u polju. Taj se posjed nakon smrti vlasnika vraćao državi.

Pravna snaga ovog dokumenta jasno se razaznaje u sankcijama predviđenim za eventualne prekršitelje: takvi će se naći izvan zakona, osramoćeni i lišeni imovine, a onaj koji ih ubije, proći će nekažnjeno.

Iako se nikad neće pouzdano znati koji su sve razlozi potakli dvjestotinjak popisanih Isejaca da se otisnu u nepoznato, moguće je da ih je prvenstveno gonila nužda. Naime, po nekim mišljenjima, u pitanju je bio potez kojim su se vladalačke strukture u Issi uspješno riješile svojih osiromašenih bezemljaša. To je uostalom bio čest slučaj u grčkoj kolonizacijskoj praksi. No, lumbardska naseobina posve sigurno nije bila isključivo agrarnog karaktera, na što upućuje već i njezin izvrstan strateški položaj. Kontrolirajući ulaz u Pelješki kanal, kao jednu od najvažnijih pomorskih prometnica, Issa je svojom produženom rukom vrlo elegantno mogla ostvariti nadzor nad plovidbom i trgovinom kroz Jadran.

U tom je smislu znakovita Rendićeva datacija Psefizme, jer osnutak naseobine smješta u vrijeme najveće političke moći Isse. Utemeljenjem subkolonija u Lumbardi, Trogiru (Tragurion) i Stobreču (Epetion), ovaj je značajan grčki polis proširio sferu svoga utjecaja na čitavo srednjodalmatinsko područje.

U 3. stoljeće prije Krista datiraju se i nalazi iz uništene nekropole na predjelu Sutivan, koji su pohranjeni u Gradskom muzeju Korčule. To su zapravo jedini sačuvani tragovi isejskih doseljenika. Njihovo naselje, koje se vjerojatno nalazilo na brežuljku Koludrtu, više nije vidljivo. Čini se da je intenzitet življenja u kasnijim vremenima potpuno izbrisao sve ostatke te prve lumbardske urbane jezgre. Nestali su čak i sami bedemi čije se podizanje spominje na natpisu. Ostala je tek nada da će budućnost rasvijetliti događaj okamenjen u Psefizmi i pružiti konkretnije dokaze o postojanju ovog zagonetnog grada.

Sanda Hančević, dipl. arheolog
Lektura: Maja Šestanović, prof. hrvatskog jezika i književnosti

Bibliografija

J. Brunšmid, Natpisi i novac grčkih gradova u Dalmaciji, Split, 1998.
B. Kirigin, Issa, Zagreb, 1996.
F. Kršinić-Šove, Da li srednjovjekovna crkva ili antička cisterna?, Zbornik otoka Korčule, sv. 2, Zagreb, 1972., str. 138-140
P. Lisičar, Crna Korkira i kolonije antičkih Grka na Jadranu, Skopje, 1951.
G. Novak, Arheološka istraživanja na otocima Korčuli i Hvaru u 1951. i 1952. godini, Ljetopis JAZU, sv. 59, Zagreb, 1954., str. 41-56
G. Novak, Arheološka istraživanja na otocima Lastovu i Korčuli u 1953. godini, Ljetopis JAZU, sv. 60, Zagreb, 1955., str. 227-231
D. Radić – B. Bass, Current Archaeological Research on the Island of Korčula, Croatia, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (VAHD), sv. 90-91, Split, 1997-98., str. 361-403
D. Rendić-Miočević, Zur Frage der Datierung des Psephisma aus Lumbarda, Archaeologia Jugoslavica, sv. 6, Beograd, 1965., str. 77-80
D. Rendić-Miočević, Nekoliko novih ulomaka grčkog natpisa iz Lumbarde, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (VAMZ), III. serija, sv. 4, Zagreb, 1970., str. 31-44
D. Rendić-Miočević, Isejska naseobina u Lumbardi (Korčula) u svjetlu novih istraživanja, VAHD, sv. 68, Split, 1973., str. 133-141
M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 1976.
M. Suić, ??????? ? ???????, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 20, Zagreb, 2001., str. 161-169
M. Zaninović, Antičke podjele zemljišta na Korčuli i Pelješcu, Izdanja HAD-a, sv. 20, Zagreb, 2001., str. 147-161